ponedjeljak, 23.11.2015.
RECENZIJA: 11. Dana buke, Zagreb (20.11.2015.)
1. http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=22930
"Ali zato se sve izmijenilo kad je Ogi na scenu istupio sa svojim trijom Čudnoređe. Pričati hvalospjeve o ovom bendu neobična imena, čiji frontmen u d.i.y. spotovima svira gitaru nogama se držeći za prečku gola, istovremeno pjevajući o Dinamu i banani, pothvat je kojem nećete baš često svjedočiti. Ognjen ima svoju publiku, istina nije velika, ali zato svatko od fanova zna tekstove svih pjesama i zbilja se kroz njihov nastup orilo kao da smo na nogometnoj utakmici. Ispred pozornice bilo je i trenutaka za pogo parti, a jedna od pjesama koja je podigla atmosferu je baš spomenuta o Dinamu, banani i elektromehanici. Tu se Ogi s razlogom mogao osjećati kao velika rock zvijezda, i kao pravi dirigent sjajno je vodio publiku u zbornom pjevanju. Drugi veliki highlight koncerta, gdje je atmosfera do kraja uzavrela, dogodio se pri izvođenju sad već kultnog hita, "Stevo Čokrlić". Neke od tih pjesama su večeras doživjele i svoju premijeru, a zapamtio sam onu koja je spjevana u čast Ferragosto jam festivala, kao jednog od najboljih ljetnih glazbenih festivala, jednostavnog naziva "Ferragosto". Bilo je sjajno promatrati tulum kakav Čudnoređe, i to primarno svojom glazbom, stvara u Spunku, a pitam se dal' je tamo ikad atmosfera bila ovako pozitivna kao prošlog petka. Njihova glazba primarno kombinira pop melodiju s pjevnim refrenima, koji, htjeli-ne htjeli, ostaju u vašoj glavi.
Iako je pri nastupu Čudnoređa Ogijev pristup bio još mirniji doli pri onom Dosh Lee-ja, mahnitost mu nije ni trebala. Publika je jednostavno taj dio preuzela na sebe. Za one koji bi rado došli do nekog albuma Čudnoređa, mogu samo reći da je ekipa u studiju i da će album, kad bude spreman, izaći baš za vaš i naš omiljeni portal, na što sam više nego ponosan. Kad gledam kako se naša main stream scena kotrlja iz šupljeg u prazno, underground udara nikad snažnije. I koliko god je Čudnoređe po popularnosti underground, toliko glazbeno spada u main stream, ali onaj koji ne robuje komercijali, u kojem nema podilaženja publici, već je satkano u energiju koju pjesme nose. Mogao bih u njegovom glazbenom izričaju vući paralele s Mikijem Solusom, sa sličnim pristupom ozbiljnoj zafrkanciji, a daleko nisu niti Buldožer, Šajeta, kao ni Jonathan Richman. I kad se frontman Ogi na kraju koncerta zahvalio publici, rekavši da mu je ovo bio jedan od boljih koncerata, znam da je to i mislio, jer znam da je on od onih iskrenih tipova koji su strašno samokritični, pa takva njegova izjava ima težinu. Da još malo razvodnim priču, baš pri njegovom zahvaljivanju publici, vidjela mu se iskra u oku koja je bila na putu u suzu radosnicu. Sve to bilo je definitivno dokaz koliko pjesme dotiču publiku, jer ponavljam, ovdje su primarno pjesme zaslužne za tako nešto." (Jura)
2. http://www.sound-report.com/koncerti/spunk-prostor-do-11-dana-buke-svemir-cudnorede-dosh-lee-2015-11-20
"...a Ognjen je binu prepustio - sam sebi. Sam sebi... Zvuči čudno? Pa to je i jedino prikladno, s obzirom da je na red došlo Čudnoređe. Ogiju je trebalo svega desetak minuta da se prebaci u novi film i sa svojim drugim bendom nastavi gdje je malo prije stao. S akustičnom gitarom u ruci i nešto manje žestokim repertoarom, odveo je publiku u neki duhoviti, animirani mjuzikl gdje se, umjesto ispred bine, nalaze u infantilnom svijetu šaljivih doskočica, karikatura i bezbrižnosti popraćenih ozbiljnim umijećem stvaranja glazbe. Neke od pjesama koje su dočekane s najvećim oduševljenjem publike su "Zaboravit ću da sam u kurcu", "Avetinjo de la Punta Kristo", kao i pjesme tematski usko vezano za festivale - Ferragosto Jam i Seasplash. Jedna od simpatičijih izvedbi također je stvar u kojoj vokal doslovno nabraja napomene i obavijesti ostavljene po inim stanovima, što uglazbljeno zvuči prilično zanimljivo." (Ivana Belošević)
ponedjeljak, 02.11.2015.
RECENZIJA: Vintage, Zagreb (20.01.2015.)
http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=20867
"Gdje početi priču o ovom koliko lucidnom toliko i smotanom liku? Lik je fenomen neurotičnog ekscentrizma i osebujne šizoidne gestikulacije i stvarno si je odabrao ime koje ga najbolje opisuje. Spletom okolnosti sam ga gledala i s bendom i kao kantautora. I sad ga evo u duetu s bubnjarom, jer ga je ostatak benda napustio. Frajer stvarno nikad ne odustaje. Realno, reda koncerte na koje uglavnom nitko ne dolazi, što je šteta, jer ima svašta novog za ponuditi. Muzički je interesantan, jer uspijeva natjerati nespojive glazbene pravce i rukavce da teku kao jedan. Skladbe su mu naoko sirove, a zapravo su vrlo pedantno složene. Pogotovo se s četveročlanim bendom prošli put u Vintageu čulo koliko ima delikatesa u muzici, počevši od prijelaza iz krutog šansonjerskog baritona na frenetično urlikanje i kreveljenje, pa do sitnih i šarmantnih detalja kojim instrumenti farbaju njegovu multipolarno poremećenu vokalnu ekspresiju. Kada svira akustičnu gitaru, ne izvodi živopisne bijesne gliste po bini i podno nje, ali zato puno ljepše pjeva. I buka je manja, pa mu se tekstovi razumiju, što je za autore poput njega ključno. Neke pjesme ulaze u uho iz prve, ali za većinu treba na desetke slušanja da sjednu kako treba. To uopće nije loše, jer prvoloptaštvo pod svaku cijenu je cajkaroška taktika. Mnogi hvale i njegove tekstove, ali nisam sigurna koliko ih razumiju. Tekstovi mu jesu solidno impresivni, vrlo raznoliki, duhoviti i pametni istovremeno, bolji od većine onoga što čujemo na sceni, ali da vidimo što mi je za njega jednom rekla moja sestra: "Ma Loki, pa on pjeva jer ne zna normalno pričati. Pa jebote, kad mu je muzika jedini način da ne muca, nek' piše jasnije tekstove...kaj to neki problem? A ne, frajer se kurči igrama riječi i metaforama ko jebeni Šekspir, a kad ga pitaš, ne znam, koliko je sati, zabezekne". Imam nevjerojatnu sposobnost pamćenja sestrinih izjava. Ona uvijek tako damski bira lijepe riječi, pa se ja moram poslije ispričavati ljudima i objašnjavati im što je zapravo mislila reći. Ali kuja uvijek između redaka uspije ubosti poantu. Na stranu mucanje. Muzičko izražavanje je sasvim legitimna i vrlo konstruktivna kompenzacija za govornu manu. Sjetimo se samo legendarnog Scatmana kojemu je trebalo 5 minuta mučenja s mucanjem da izrodi rečenicu, a uveseljavao je mnoge svojim brzim i razgovijetnim repanjem. Nego, tekstovi Čudnoređa jesu lišeni patetike i banalnosti, ali ponekad pretenciozni, a samim time nerazumljivi većini ljudi. Oni koji razumiju njegov složeni vokabular i verbalne vratolomije, na njih se ne odnosi kritika kojom nas lik bez predaha bombardira. Zato postoji opasnost da Čudnoređe završi u elitističkim krugovima gdje će se kojekakvi kužisti naslađivati drkanjem na vlastiti ooooh-tako-pametan mozak. I pritom se osjećati sooooo-fuckin-above-you. Džabe njemu tomovi kritike, ako se u njoj nitko ne uspijeva pronaći. Nema rock'n'rolla ako nekog ne uvrijediš. I nema uvrede ako netko ne skuži da je uvrijeđen. A za to treba biti prizemnijeg izražavanja. Jasno je meni iz samog imena benda da Čudnoređe nije tu da se dodvorava publici, nego da ju obrlati. Ali da bi to postiglo, frontman treba svoje filozofsko-misaone tokove pisati na većini shvatljiv način. Prilično je ambiciozan zadatak prilagoditi lirički izričaj široj publici, a pritom zadržati svoj integritet i autentičnost. I još pokušavati takvim pjesmama odgojiti novu publiku, tj. postaviti im više standarde slušanja "zabavne" glazbe. No, vidjet ćemo s vremenom da li je frajer kadar prožvakati divovski zalogaj koji je zagrizao. Ja mu svakako držim palčeve, a valjda i publika iz Vintagea od koje je uspio izvući najglasnije ovacije ove večeri." (Lorena Biljan Loki)
