utorak, 03.09.2013.
INTERVJU - ŽIVOT U PJESMI (Zvonimir Varga)
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-varga/2013/09/03/cudnorede-muzika-posreduje-izmedu-neba-i-zemlje/
Pitanja: Zvonimir Varga
Odgovori: Ognjen Bašić
Ognjene, ili da bolje kažem - Čudnoređe, jesi li preko ljeta uspio zaboraviti da si u kurcu? („Zaboravit ću da sam u kurcu“ naziv je predzadnjeg singla Čudnoređa)
Jesam, ali sam se opet sjetio. Srećom, prisjećanje je usporila činjenica da sam u rukama držao čudno oblikovanu masu od mramora, kamena i željeza - nagradu publike, koju sam dobio za pjesmu „Samo odlažno“ na Festivalu novih skladbi (Lastovo, 2013.) Ako je publika većinski splitskog porijekla pored toliko lokalnih miljenika glasovala za jedinog purgera na festivalu, onda neće tako skoro propast sveta. To mi je dirnulo srce, a uskoro će mi i neka novčana nagrada dirnuti džep. Sada sam opet u kurcu, ali zbog publike na Lastovu manje. Jednom ću tako zaboravit da sam u kurcu i neću se više imat potrebu sjetit da bih opet mogao biti.
Ajde malo opiši čitateljima 'Života u pjesmi' kako ide kod tebe proces stvaranja pjesama i snimanja. Kako i kada odlučiš da ćeš neku pjesmu snimati, i gdje to činiš?
Kad previše mirujem, ne radim ništa, a kad previše ludujem, radim pizdarije. U obje krajnosti ishodi su autodestruktivni. Najveću konstruktivnost ostvarujem kada sam u procesu gdje se mirovanje i ludovanje sijeku. Jedan od tih uzbudljivih procesa je i stvaralački. Najviše pjesama mi nastaje tako da tekst i muziku razvijam paralelno. Neke pjesme tako nastanu u šusu, neke kroz par dana, neke na kojima zapnem, ostavim da se kisele, pa im se nakon nekog vremena vratim itd. Pjesmu krenem snimati u podzemlju za probe kad imam gotovu bazu: tekst, glavne vokalne melodije i harmonije. Aranžmane (muzičke dodatke i finese) kreativno nadograđujem tijekom snimanja.
Jednom si mi rekao da te smeta što te ljudi hvale, ali ne dolaze na tvoje koncerte. Koja je po tebi budućnost glazbenika koji (barem za sada) nemaju širu publiku?
To sam mislio u kontekstu TV-showa na kojem sam se pojavio. Ti ljudi kojima sam se navodno svidio preko televizije nikada nisu došli na koncert. Što je zapravo i normalno, jer jedini „koncert“ koji takvi priznaju je moje ponovni dolazak u taj show. A to se neće dogoditi. Jednom je bilo dovoljno. Pravi ljubitelji glazbe aktivno traže nove muzičare: čačkaju po internetu i obilaze svirke. Gledatelji TV-showa samo gledaju ono što im se servira.
Budućnost glazbenika bez šire publike je otići na TV-show, biti izbačen prije finala, zahvalit se žiriju što su ih poštedili daljnje prostitucije i vratit se širenju publike praveći pjesme i boreći se za koncertne termine. Svaki kontinuirani trud oko muzike u sadašnjosti, bit će kad-tad prepoznat u budućnosti. Ovi koji pobjede na TV-showu uglavnom budu zaboravljeni čim mediji prestanu blebetati o njima.
Nastupio si na Supertalent Showu 2011. i po mnogima prerano ispao iz konkurencije za finale. Što se točno dogodilo tamo?
To sam već naširoko objašnjavao u drugim intervjuima, pa ću ovdje skratiti. Dogodilo se da su me pustili u polufinale misleći da od mene mogu pravit budalu, a tamo sam ja od njih napravio budale, pa su me morali izbaciti da se obrane. Ništa spektakularno. To je tipičan način kojim medijske grinje čuvaju svoje pozicije. Slično je Pervan svojevremeno radio u emisiji „Malo morgen“. Kad ga gluperde zovu, zajebava ih i pušta da se brukaju, a kad nazove netko tko ima mozga parirati njegovom podjebavanju, prvo ga skida s linije i tek mu onda ide „spuštati“ kad ovaj nema mogućnost da mu odgovori. Opet ništa čudno. Ipak je svrha TV-showova reprodukcija gluposti, a ne opamećivanje naroda.
Okej, idemo se prebaciti na ono zašto smo tu, a to su - tvoje pjesme. Imaš stvarno osebujne tekstove, ali i glazbu. Avetinjo de la punta Kristo, Stevo Čokrlić, itd, itd... Neću te pitati gdje nalaziš inspiraciju, ali ću te pitati što u tvom životu predstavlja tvoja glazba i glazba općenito?
Hvala ti! U jednom drugom intervjuu sam već odgovorio na to pitanje, ali ću ovdje još nešto dodati. Glazba kao jezik života, kao komunikacija između izvođača/autora i slušatelja je neka vrsta mistične demistifikacije. Ta komunikacija na mene drugačije djeluje od neposredne međuljudske. Npr. ako imam distorziju i kaos u glavi, razgovor s čovjekom u sličnom stanju čini me još nadrkanijim, izgubljenijim i pogrbljenijim. Ali, ako pritom slušam distorziranu i kaotičnu glazbu nabijenu intenzivnim emocijama (npr. ekstremnije varijante metala), ona me uspravlja, usredotočuje i smiruje. Ili me puni adrenalinom kad sam letargičan. Minus i minus daju plus. Negativno iz jednog čovjeka prelazi na drugog, a negativno iz muzike me puni pozitivom. Nevjerojatno je kako komunikacija posredovana muzikom može biti produktivnija od izravne. I kroz vlastitu pjesmu, bilo da je stvaram ili izvodim, kažem puno više toga nego što sam u stanju izravno reći, a da nisam ni sam potpuno svjestan kako. Na kraju ispada da sam izravniji kad komuniciram putem glazbe, nego licem u lice. Kad međuljudska komunikacija postane lažna i otuđena, muzika ju vraća istini i demistificira, unatoč tome što je mistična. To je nevjerojatno, da ne kažem čudnoredno. Nisam religiozan, ali ponekad osjećam da muzika posreduje između neba i zemlje. Toj snazi muzike se nikad neću prestati diviti.
Kada smo već dotakli pjesme, moram te pitati i nešto o tvojim počecima. Oni koji dobro pamte sjećaju te se kao bubnjara odličnog instrumentalnog benda 'Šta ima?'. Kako se dogodio preobražaj sa bubnjeva na kantautorstvo?
Većinom sam po bendovima svirao bubnjeve, ali nema benda u koji se nisam umiješao i kao suautor gitarskih dionica. Tako je bilo i u Šta ima?, prvoj ozbiljnijoj grupi mog života. Tamo sam doživio najveću kreativnu eksploziju i tehničku progresiju. Mnogo smo stvarali, vježbali i bili koncertno aktivni. Općenito, za cijelu tadašnju postavu benda, Šta Ima? je bila prava muzička, ali i psihosocijalna epifanija. No, kreativne strasti mene i gitarista su se počele klati, pa smo se morali razići. To nam je obojici pomoglo. On je u Šta Ima? napokon postao glavni autor (čitaj: svoj na svome), a ja sam se osamostalio i krenuo razvijati Čudnoređe. Time sam prvi put sve kreativne konce odlučio uzeti u svoje ruke, što sam oduvijek htio.
Ipak, u posljednje vrijeme opet si se okrenuo ka bendu, ali sa sobom kao frontmenom. Jesi li zadovoljan kako Čudnoređe zvuči kao bend, i imaš li kakvih dodatnih planova po tom pitanju?
Čim sam počeo solirati, imao sam viziju svojih pjesama s bendom, tako da sam i više nego zadovoljan što se to napokon ostvarilo. Ali, isto kako nisam odmah imao hrabrosti osamostaliti se i preći s bubnjeva na vokal, gitaru i tekstopisanje, tako se nisam odmah nakon osamostaljenja osjećao spremnim imati bend u kojem ću biti frontmen. Htio sam se prvo kreativno i koncertno isprofilirati kao solist, pa pustiti potencijalne članove da nađu mene. Tako je i bilo. Čak je neko vrijeme cijela postava starog Šta Ima? svirala u Čudnoređu. Njihov bivši basist je i dan-danas u Čudnoređu.
Pitao sam mnoge, pa ću i tebe: Kako komentiraš svojevrsni kantautorski bum koji se od svih mjesta na svijetu dogodio baš u Zagrebu?
Hehe...prije će biti da se nakon svih mjesta na svijetu konačno dogodio i u Zagrebu. Ne znam zaista kako se dogodilo da je odjedanput na površinu izbilo toliko solista i solistica, a da pritom svi dolaze iz različitih miljea. To bi bilo zanimljivo sociološki istražit. Tek kad sam i sam počeo solirati, otkrio sam (što preko interneta, što na nastupima) da već postoji masa solista. Prije toga sam znao za svega nekoliko njih. Tako mi se učinilo da kantautori/ce u Zagrebu nisu ništa novo i da je proglašenje kantautorskog buma otkrivanje tople vode. A onda su svako malo počela neka nova imena iskakati iz paštete, pa sam se totalno pogubio. Potom se održao kantautorski festival u Močvari. Večer s izvođačicama je okupila i više publike i dobila više medijskog prostora od večeri s izvođačima. Potom su ženska kantautorska imena u budućim koncertnim najavama zasjenila muška, a da nijedna feministica nije niti prstom mrdnula da to ocjeni kao pozitivan pomak.
Nikako ne smijem zaboraviti pitanja o nastupima uživo... Gdje najviše voliš nastupati? Imao si nedavno dva koncerta u zagrebačkim parkovima - kako je to prošlo?
Najviše volim nastupati svugdje, a pogotovo kad je to uvijek. Bitno je da se praši i da ljudi uživaju. Ako ne uživaju, mislim da je potrebno povećati očekivanja od sebe, a smanjiti ih od drugih.
U parkovima smo nastupali kao duo novi gitarist Čudnoređa i ja. To su koncerti kakve svako može lako organizirati. Ako ti se npr. idućeg petka svira, a nemaš mogućnost baš tada dogovoriti svirku, napraviš koncert u parku. Samo odabereš park i pozoveš ljude. To je pogotovo zgodno u Zagrebu ljeti, kad je većina na moru: nema puno događaja, ljudi koji su u gradu nemaju gdje izaći, pa im sam ponudiš događaj. Tu ideju sam preuzeo od Matije Habijaneca, koji je koncertnu promociju novog albuma napravio u parku, gdje se skupilo 40-ak ljudi, a potom je tulum trajao do zore. Nama ih je došlo duplo manje, ali tulum nije bio ništa lošiji. I nitko od susjeda nije zvao muriju. Slično tome, nekad su se na raznim underground scenama koncerti čitavih bendova pravili na divljaka po stanovima i garažama. Sviđa mi se taj do-it-yourself duh.
Ogi, hvala ti na intervjuu i molim te otkrij svojim fanovima kada ćeš konačno izbaciti prvi album?
Hvala i tebi! Koliko god me molio, ne mogu nikome otkriti ono što ni sam ne znam. Volio bih čim prije realizirati album, ali me klasna pripadnost kunstproletarijatu usporava u toj namjeri. Doduše, stalno sam snimam nove stvari u sirovim verzijama i poluamaterskim uvjetima čisto da osiguram slušateljstvu priliv svježeg materijala na svoj glazbeni profil (www.reverbnation.com/cudnoredje). No, prve ozbiljnije korake prema snimanju konkretnog albuma s cijelim bendom ćemo već ove godine poduzeti u Varaždinu, u studiju bubnjarevog brata. To je sve što za sada mogu reći.
