petak, 30.10.2015.
RECENZIJA: Grey Room, Zagreb (25.05.2015.)
http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=21832
"Bio je to nastup Čudnoređa, koji je otpočeo onako kako je morao - isprikom. Naime, kad se koncert najavi kao promocija albuma, onda je sasvim logično očekivati da će taj album negdje biti dostupan. To se ovaj put nije dogodilo, tako da je Bašić najavio reprizu za najesen, okrivivši perfekcionizam za nastalu situaciju. Budući da bend stalno mijenja broj članova ovisno o raspoloživosti (a i raspoloženosti) istih, treba napomenuti kako su ovaj put svirali u formaciji akustičnog power tria, zbog sretne okolnosti da se basist Mičo taman vratio iz Njemačke koji dan prije. Taj lik je maestralan i neopisivo maštovit basist koji svojim progresivnim poigravanjima definitivno daje bendu još par dimenzija više, to je pogotovo očito otkad ga nema.
Dečki su odlučili koncert koncipirati tako da su nam odsvirali prvo sve stvari s albuma. Većinom su to (osim urnebesno neurotične Rančić Na Speedu) otprije poznate pjesme koje su nastajale kroz tih pet godina, tako da je nastup protekao bez nekih iznenađenja. Ta izjava, doduše, stoji samo ako ste i inače ljubitelj stvaralaštva tog osebujnog čovjeka pa znate što očekivati, u suprotnom ćete definitivno ostati iznenađeni. Prije svega zato što se radi o momku koji uspijeva ostati dosljedan unatoč tome što iz pjesme u pjesmu mijenja stil i tehniku sviranja i pjevanja, te bezobrazno spaja i razdvaja žanrove na način na koji niste mislili da je moguće. A cijelo se vrijeme kuži da je to on i nitko drugi, njegova je dijagnoza ta da uspijeva pronaći comfort zone samo u onim trenutcima kada se kreće glazbenim i tekstualnim stazama na koje drugima nikad nije niti palo na pamet zakoračiti. Od slične bolesti na našim prostorima pate i Rambo Amadeus, Mance i Brecelj. Pažljiviji će čitatelj pritom primjetiti kako ja ni u kom slučaju ne uspoređujem glazbu tih ljudi s onom Čudnoređa. Samo tvrdim da je to taj isti, najveći, stupanj emancipacije. Problem je samo u tome što je takva ekstravagantna muzika često osuđena na vječito tavorenje u undergroundu, ova trojica gore nabrojanih su rijetki primjeri onih koji su uspjeli koliko-toliko probiti tu barijeru. Kako im je to pošlo za rukom? Tako što su, ne strogo vezano uz samu muziku, uspjeli izgraditi kult ličnosti zbog kojega im se onda tolerira(lo) ono zbog čega bi se nekoga drugoga gađalo trulim voćem. Ne tvrdim da prosječan slušatelj kada čuje Čudnoređe kopa po špajzi u potrazi za starim rajčicama, ali su vrlo vjerojatno zabilježene reakcije tipa "Tko je ovaj lik i što on glumi?" i meni je to potpuno razumljivo. Jer ljudi su konformisti i nije im u interesu dopustiti nekom klaunu (koji nije Rambo) da ih "uči pameti".
Pričam, na sreću, o većini ljudi, a ne svima - u petak je ipak bilo sasvim dovoljno otvorenih umova i srdaca da upiju ono što nam Ognjen želi usaditi. A on je to radio na način koji je, moram to reći, neusporedivo staloženiji nego nekada. Sam tvrdi da mu trema nikad nije faktor na nastupu, i ja mu vjerujem. Tako da odgovor na pitanje zašto više ne luduje toliko po pozornici treba tražiti negdje drugdje. Vjerojatno se radi o tome da mu je postalo važnije da nas impresionira vokalnim a ne tjelesnim preformansom, ali stoji činjenica da je to njegovo skakutanje i zabacivanje nogu (a da ne govorim o grčenju po podu i unošenju u lica ljudima) s godinama postalo zaštitni znak, tako da sad prilično nedostaje. Ovoga se puta to nije toliko osjetilo jer smo umjesto njega skakali mi - nekoliko desetaka razdraganih fanova. Mogu mirna srca iskoristiti tu riječ "fanovi", jer su ljudi oko mene mahom pjevušili tekstove i izgledali jako jebeno sretno, baš razdragano. Jednom kad su završili s pjesmama koje će se naći na albumu, dečki su počeli udovoljavati željama iz publike, pa smo tako čuli očekivane favorite (koje se valjda čuva za drugi album) Idemo bliže i Zaboravit ću da sam u kurcu, te šansonu za post-apokaliptični suton zvanu Klaonica. Označilo je to kraj Ogijevog (primjetite kako vješto rotiram različite nazive za istog čovjeka da razbijem monotoniju) frontmeniranja za tu večer, čekalo ga je povlačenje u stražnje redove." (Ujak Stanley)
