četvrtak, 21.05.2015.
INTERVJU - TERAPIJA.NET (Marin Tomić)
http://www.terapija.net/interwju.asp?ID=21764
Kako si?
Trudim se biti dobro, pa malo ide, malo ne ide. Sretan sam što sam se izborio za neke slobode u životu koje rijetko tko uživa. Ali ta sloboda na drugoj strani medalje ima i svoje frustrirajuće nuspojave.
Koje?
To čuvam za razgovore u četiri oka i tekstove pjesama.
Koliku bi ocjenu dao sam sebi za prvih 5 godina muziciranja 1-10?
Teško mi je to brojčano ocijeniti, pa ću staviti 5 čisto radi simbolike koncerta. I moram pripomenuti da muziciram po raznim bendovima još od početka srednje škole. Na Čudnoređe otpada tek posljednjih 5 godina.
Što bi, iz današnje perspektive, promijenio da možeš? (u karijeri)
Ranije bih počeo. Imam dojam da sam zakasnio sa stilom i da bi početkom 2000-ih u doba haranja System Of a Down-a ovo što sada radim bolje prošlo. A možda sam i poranio, pa mi je (masovna) publika još u rodilištu. Kako god bilo, osjećaj da sam stilom fulao vrijeme mi stvara napetost, jer načelno muzičke stilove smatram bezvremenskim, ali zakoni tržišta diktiraju stalnu smjenu trendova.
Do koje bi razine bio voljan prilagođavati svoj izričaj tržištu?
Uvijek tražim ravnotežu između prilagođavanja muzike publici i prilagođavanja publike muzici. Beskičmenjak sam ako im dajem samo ono što traže, a sebično đubre ako im ne dajem ništa što traže. Kad se publika i izvođači ravnopravno prilagode jedni drugima, tek onda se stvara sinergija međusobnog uvažavanja. Težim stvaranju svježe muzike koja na oveće obostrano zadovoljstvo objedinjuje novo i staro.
Što ti fali da to postigneš?
Za početak feedback. Svaki. I pozitivan i negativan. I konstruktivan i destruktivan. I od fanova i od hejtera. I od simpatizera i od onih kojima Čudnoređe nije šalica njihovog čaja. Bez blama i srama. Nikakav osvrt na moju muziku me ne vrijeđa. Čak i onaj koji je s tom namjerom upućen je itekako korisna informacija.
Želiš li biti slavan?
Želim pristojno živjeti od svojih ideja, a to između ostalog zahtijeva određeni publicitet. Volio bih upecati masu, ali ne želim se samo radi toga slijepo prilagođavati trendu. Kako mi je repertoar stilski šarolik, uvijek će ispasti da pokojom pjesmom ubodem trend. Ali cijeli repertoar ne može biti meta kritične mase dokle god vladaju indie-post-rock hipsterija, turbofolk rock i selfie stickovi.
Koliko ljudi na koncertu bi za tebe predstavljalo kritičnu masu?
Za početak bi to bila brojka od 100 stalnih posjetitelja koji bi na koncerte dolazili samo radi Čudnoređa. Pošto nemam sreće da se trend poklopi s onime što volim stvarati, moram sam graditi vlastite terene. Iz svake subkulture ili druge grupe muzičkih afiniteta moram pecati čovjeka po čovjeka i vjerovati da će iz toga izrasti nova kritična masa. To je najteži zadatak s kojim se muzičar može susresti. A nestabilnost postave benda i stalne promjene live-aranžmana to otežavaju.
Misliš li da je sudjelovanje u talent showu pomoglo tvojoj karijeri i u kolikoj mjeri?
Od onih koji su me navodno uzgotivili preko talent showa nitko nije pitao "kad će idući koncert?", nego samo "kad ćeš opet u talent šou?". Boli njih za muziku, hoće samo da ih malo zabavljaš pred ekranom. Izvan showa ti za njih ne postojiš. Zbog odjeka nakon showa sam uspio srediti možda dva koncerta više nego što bi inače. I jedanput me je murjak prepoznao kao "onog s TV-a", pa mi nije pisao prekršajnu prijavu zbog uriniranja na javnom mjestu.
Ima li onih koji zaziru od Čudnoređa misleći da si upadom na talent show pogazio svoje principe?
Ako ima, volio bih da javno iskažu svoje negodovanje, jer će mi tako napravit reklamu. Ali principe definitivno nisam pogazio, jer tamo sam bio ono što jesam, a ne što su tvorci showa htjeli da budem. Nisu oni od mene napravili budalu, nego ja od njih, ali gledatelji su većinom toliko glupi da to nisu ni skužili. Zanimljivo je i da se na taj show nisam sam prijavio, nego su oni mene zvali vidjevši nastup na "Dobro jutro, Hrvatska".
Sviraš li još uvijek na ulici? Gdje?
Da. Malo je gigova koji su pošteno plaćeni, pa je ulična svirka pošten način da od muzike uberem neku kintu na redovnoj bazi. Sviram u prolazu iza SC-a. Ulično sviranje vidim i kao javnu probu s povlasticama. Vježbam i još mi plate.
Koji izvođači su ti omiljeni na uličnom repertoaru?
Sviram pola autorskih i pola obrada uglavnom domaćeg porijekla. Ne bih sada silovao retke nabrajanjem izvođača, ali setlista mi po miksu stilova sliči na Štalu Maria Kovača. Tko prođe, čut će. Akustika je izvrsna.
Kako je dosh lo do suradnje s Dosh Lee?
Upozna lee smo se pobliže 2013. na zajedničkoj mini turneji Županja-Beograd-Novi sad, koja je umjesto 3 dana trajala četiri, jer su nam ukrali putovnice. Vokal je iz benda otišao u Kanadu, pa su zvali mene. Prvo sam odbio poziv, a krajem 2014. sam se dobrovoljno prijavio.
Zbog kojih razloga si se predomislio?
Prvo, povijesno sam sklon crossoveru kakvog sviraju i treba ga spasiti od izumiranja. Drugo, htio sam isprobati nove načine pjevanja kakve ne koristim u Čudnoređu da se vokalno usavršim. Treće, fali mi iskustvo rada s frontmeniranjem benda u kojem nisam autor tekstova i muzike. Četvrto, mislim da je Čudnoređe vrijedno širenja na druge bendove. Doduše, Dosh Lee inzistira da izbacujem Čudnoređe iz vokalnih dionica, a vi na koncertu sami procijenite koliko im to polazi za rukom.
Čudnoređe se proširilo i na Dekubitus. Kako je došlo do te simbioze?
Sven me zvao u bend da mu bubnjeve sviram, ali meni vrag nije dao mira, pa sam počeo raditi muziku, aranžmane i prateće vokale za njegove nove pjesme. On je to objeručke prihvatio, jer dotadašnji većinski autor muzike Danijel Jaška više nije bio aktivni član benda.
Neki kažu da Dekubitus s tobom zvuči kao morbidno Čudnoređe?
Može biti. To je prvi bend kojeg sam počeo Čudnoredizirati i nije mi bilo žao dati Dekubitusu ideje koje sam mogao iskoristiti i za matični bend. U kratkom roku smo zajednički napravili album "Crvenkapavac" kojeg će Zdenko Franjić uskoro izdati. Ali kad završimo drugi zajednički album "Vaštaba Karabula", naša autorska suradnja će vjerojatno prestati. Osjećam da nemam više što dati Dekubitusu.
Zašto nisi zvao Dekubitus na gig, mamu ti jebem?
Jer si preružan da bi se moja mama jebala s tobom. Tako bi ti odgovorio Sven Narušitelj. Pokvarilo bi mi koncepciju.
A zar nije koncepcija večeri da osim Čudnoređa sviraju svi ostali bendovi u kojima sudjeluješ?
Je, ali da svira Dekubitus, Sven bi svojim infantilnim alko-ekscesima uzurpirao večer. Ne želim da se na proslavi Čudnoređa prolijevaju krv i pišalina, samo znoj i suze radosnice.
Kako si se uvalio u Biciklić?
Osim što im neke članove znam preko 10 godina, oduševila me njihova muzika čim se pojavila. Njihov originalni bubnjar i osnivač Marko Rančić radi kao turistički vodič, pa ga nema puno u Zagrebu. Zbog toga često uskačem kao bubnjarska zamjena. Tu rolu sam odradio preko 10 puta, tako da već slovim za pridruženog člana.
Znači, jedan bend ti nije dovoljan da ostvariš sve autorsko-izvođačke potencijale?
Možda i je. Ali imam ambiciju ostaviti traga i u drugim bendovima koji mi se sviđaju. Čudnoređe nije kompletno ako se ostvaruje samo kroz sebe. Zato nastojim djeliće Čudnoređa kalemiti i na tuđe autorske uratke ukoliko oni na to pristanu.
Nije li to egoistično?
Naravno da je. Egoizam je temelj autorskog osobenjaštva. Ali, posljedično bendovi u kojima sudjelujem ostavljaju traga i na Čudnoređu, pa je simbioza uzajamna. Ako barem malo utječemo jedni na druge, znači da dišemo kao scenski kolektiv. Kad su nam egoizmi kompatibilni i komplementarni, to je blagoslov.
Što slušaš u posljednje vrijeme i ima li to ikakvog utjecaja na tvoje stvaralaštvo?
Svaka muzika koju slušam utječe na moje stvaralaštvo. A slušam svašta, pa su mi tako i pjesme raznovrsne. Trenutno sam u fazi gdje dosta hip-hopa vrtim, osobito Marčela i Vudu Popaja. Sigurno postoji ozbiljna "opasnost" da glazbeni stil obogatim i rapom, pošto je to jedan od rijetkih žanrova koji nije ušao u kolaž Čudnoređa, a sklon sam mu.
Pripremaš li možda kakve nove projekte?
Da. U rock fazonu sam već napravio preko 40 pjesama, pa sam malo kratak za inspiraciju u zadnjih godinu i po. Ali zato me šiba inspiracija za druge žanrove, pa pripremam hip-hop side project sa samim sobom. Sam si programiram matrice, a imam već i dosta novih tekstova.
Kada možemo očekivati premijeru tvojeg hip-hopa?
Proći će još najmanje par mjeseci dok napišem pjesme i uvježbam ih do razine koju smatram kvalitetnom i friškom. Poznajući sebe, konačni rezultat neće biti čista repčuga, nego fuzija stilova na bazi repanja. Možda se taj projekt na kraju stopi s Čudnoređem, pa nastane nova stilska megafuzija.
Znači li to šaranje po žanrovima da se još uvijek tražiš, da nisi prebrodio krizu (glazbenog) identiteta?
Ne. Ja sam se zapravo pronašao u stalnom traženju. Uživam u eksperimentiranju s obiljem stilova. Žanr je za mene sredstvo, a ne cilj. Ipak, ne držim se u svakoj pjesmi miješanja stilova kao pijan plota. Jasno je da me nije sram komplicirati, ali ako fuzija ode u konfuziju, nije mi problem pojednostaviti ideju. Da se poslužim riječima Benjamina Perasovića, rekao bih za sebe da imam kompleksan identitet, a ne kompleks identiteta.
Pratiš li ono što se piše (o tebi, između ostalog) po glazbenim portalima i što misliš o tome generalno? Je li ti stalo do kritike i misliš li da je ona bitna danas?
Naravno da pratim. Svi muzičari prate. Lažu koji kažu da ih boli briga što se o njima piše. Generalno je glazbena kritika na niskim granama. Većina tekstova o glazbi su suhoparni i/ili ulizivački. Salutira se pisanju površnih pohvala u stilu PR-pamfleta, a osuđuje se i najblaža kritička misao. Kriteriji za uvažavanje pohvale ne postoje, a za kritiku su postavljeni na nedostižan nivo. Kritičar valjda mora biti Majka Tereza da bi mu se iole negativna kritika eventualno uvažila. Nevjerojatno je koliko su ljudi u 21. stoljeću bijesni na slobodu izražavanja. Svi bi oni demokraciju, ali ne da svako priča što hoće. Jebeš to.
Kako se bendovi nose s lošom kritikom?
Većinom katastrofalno. Naravno da je svima najdraže kad ih dižu u nebesa. Ali, bendovi koji nisu te sreće ne razumiju da im je puno bolja reklama kad ih kritika pokopa pljuvanjem, nego kada ih kurtoazno štedi ili im samo kaže da su dobri. Jer ovo prvo izaziva raspravu, a ovo drugo šutnju. Odlično i loše ocijenjeni su stalno na tapetu, a dobri padaju u zaborav. Više glazbene kritike ima u postkoncertnim razmjenama dojmova i po kafanama nego na svim portalima zajedno. Čast rijetkim iznimkama. Objektivna recenzija je mit. Ja priznajem samo iskrenu i temeljitu.
Otkrij nam neku svoju prljavu tajnu!
Prošlog vikenda sam uprljao ruke, a nisam uspio osvojiti najviši vrh Zagreba - dimnjak trešnjevačke toplane. Popeo sam se do pola i zaštitari su me jeftinim trikovima natjerali da siđem i otpratili do izlaza.
Kako komentiraš inicijativu da te se proglasi svecem zaštitnikom letkara?
Apsolutno podržavam. Pogotovo ako taj status omogućuje jebeneficije u vidu oslobođenja od rada i plaćanja poreza.
Ima li istine u tračevima o tvojoj aferi s Ivom Jerković?
Itekako! Oborila me s nogu svojim ingenioznim zaključkom za znanstveni časopis 24 Sata: "Ljudi u Africi su tako jako mršavi jer ne jedu". Bila je to ljubav na prvu izjavu. Ljudi ju bezočno optužuju za gadosti poput unosa plastike pod kožu, ali iz ovakvih epohalnih naučnih teza jasno se vidi da je Iva platila operaciju povećanja mozga, a ne sisa. Ne može svako prepoznati da na njoj nije ništa umjetno osim inteligencije. Zato je odmah pala na mene.
Kako izgleda prosječan dan u životu Ognjena Bašića?
Živim od svaštarenja i za većinu poslova sam biram kada ću ih raditi, pa je svaki dan u prosjeku drugačiji od prethodnog. Ali u pravilu, gledam da do srijede riješim dijeljenje letaka i lijepljenje plakata po stubištima. U četvrtak i petak sviram na ulici, a nekoliko sati tjedno mi ode na poziranje kiparima i slikarima, bilo u školi, bilo za privatni biznis. Povremeno do mene doplutaju i drugi poslovi, najčešće kampanjske fizikalije. Večernji termini odlaze na probe, nastupe i posjete koncertima. Kad sam doma, paralelno pokušavam napisati novu pjesmu i visiti na kompu radi ostalih menadžersko-marketinških aktivnosti vezanih uz bend, ali i raznih usputnih pizdarija. Vikendom me možete vidjeti kako zatvaram razne klubove diljem grada.
Zašto si album nazvao "Dno je sve rjeđe"?
Formalno, zato što se rimuje s "Čudnoređe" koje ima u sebi riječi "dno" i "r(j)eđe". Sadržajno, jer ima dozu mistike koju ne želim kvariti i zato neću sugerirati sva moguća značenja. Netko će taj kalambur tumačiti pozitivno, a netko negativno. I to je skroz u redu. Po tome ćemo najbolje vidjeti tko je optimist, a tko pesimist. A svakako će najbolju sliku značenja naslova dobiti onaj koji posluša album.
Kako si zadovoljan time kako je album ispao?
Mnogo. Aranžmani su mnogo bogatiji čime je muzika dobila onu dodatnu dimenziju koji nikada nismo mogli isfurati uživo. Na albumu imamo i par gostovanja, vokalnih i trubačkih. Ali neću ih još otkriti poimenično.
Tko će izdati album?
Terapija.net planira proširiti svoju djelatnost na izdavaštvo i "Dno je sve rjeđe" će im biti prvo izdanje. Osim ako me ne preduhitre izdavanjem Horvijevog solo projekta Tehac.
Zašto bi si čovjek, u beskrajnom moru izvođača, trebao pustiti baš Čudnoređe?
Može si ga pustiti, ali mu ne garantiram zadovoljstvo. Da mu obećajem životni napredak i spasenje duše putem Čudnoređa, bio bih političar ili vjerski fanatik. Nikad marketinškog gurua od mene.
Možemo li očekivati kakve spotove doskora?
Možemo.
S kime bi volio raditi duet?
S Vudu Popajem ili Francijem Blaškovićem. Oni su pravi Čudnoredari, a da to ni ne znaju. Ili znaju, ali ne zovu to tako.
Koja je, po tvom mišljenju, najbolja pjesma koju si ikad uradio?
Teško mi je to reći. Svaka pokriva nešto što fali drugoj. Po meni se sve slažu kao kamenčići u mozaiku, ali normalno da se neće svi s time složiti. Često ja više volim neke koje publika voli manje i obrnuto.
Što ne ubaciš kazoo u više pjesama?
Uživo čak i bih, ali teško ga je usred sviranja gitare ubaciti u usta, ako prije toga nema kakve pauze usred pjesme.
Opiši se u 5 epiteta!
Ep i teta ne idu zajedno.
Koje je boje flip flop jaje?
Jaje je moje flip flop boje.
Zašto ne izvodiš više tu pjesmu koja je svojevremeno bila hit u rangu "Steve Čokrlića" i "Ti si u banani"?
Ljudi su na nju navaljivali kao muhe na šljam, a ja sam htio da obrate jednaku pažnju i na neke druge, pa sam ju izbacio sa repertoara. Ali uskoro ću je uskrsnuti. Em mi nakon duge pauze postaje opet napeta, em ju ljudi još uvijek traže.
Kada budemo za 5 godina radili intervju povodom tvojih 10 godina, što će biti drugačije, što će biti isto? Misliš li da će Čudnoređe postojati do tad?
Prije 10 godina sam mislio da ću danas biti ili beskućnik ili rob neke firme. A eto, nisam ni jedno ni drugo, niti su mi se životni principi bitno promijenili. Sve bitke sa životnim krizama sam dobio pomoću muzike. Tako da jedino u što sam siguran je da će Čudnoređe postojati dokle god ima mene. A u kojem smjeru će se razvijati, ne bih se usudio predviđati. Maltene živim za osjećaj da svakom novom pjesmom iznenadim i samog sebe.
Najbolji bend s kojim si ikada dijelio pozornicu? Tj. Tko je tebe najviše oborio?
Štajaznam, Biciklić me toliko oborio da čak i sviram s njima. :) A najveće slavlje sam si upriličio na Lastovu 2013. kada su me dva sata nakon osvajanja nagrade publike sa te iste pozornice Kuzma & Shaka Zulu bacili u urnebesni delirij. Pamtim i 2012. kada sam pred 800 fanova Brkova u njihovoj pauzi za presvlačenje pobrao jednako glasne ovacije kao i oni. To je bilo toliko dobro da je izgledalo nestvarno.
Zna li se u kojoj postavi ćemo gledati Čudnoređe na koncertu?
Gitara/vokal, bubanj i bas. Akustični power trio. Igrom slučaja, Mičo, basist s kojim smo se oprostili u Vintageu kao predgrupa Pasima se vraća iz Njemačke na par dana.
Imaš li tremu prije nastupa?
Prije i za vrijeme nastupa nikad. Na tom terenu sam domaćin svugdje ikad. Tremu imam samo u face to face komunikaciji, jer se često bojim da sugovornik od ishoda običnog razgovora očekuje manje nego ja.
Kako ćeš izdržati cijelu večer tamo, sva tri benda?!
Javni nastup je alternator mog duha i tijela. Svirkom više energije dobijem nego što potrošim, pa će se ista prenositi s jednog benda na drugi. Ako još povrh toga nepregledne mase koje ovo čitaju razvale koncertni podij, imat ću energije za još tri benda.
Šta da narod očekuje na gigu?
Da će im biti dobro koliko se sami potrude da im bude. Mi ćemo dati sve od sebe. Kišu ne priznajem kao izgovor nedolaska, jer ako na Open airu Filozofskog može preko 100 ljudi plesati po pljusku kao da nema sutra, tko je narod da ne može doklipsati otvorenog kišobrana do ulaska pod krov Sive sobe?
