četvrtak, 01.08.2013.
INTERVJU - MUZIKA.HR (Matej Devčić)
http://www.muzika.hr/clanak/36939/interview/cudnorede-cesto-se-zapitam-imam-li-ja-plan-ili-plan-ima-mene.aspx
Pitanja, uvodnik: Matej Devčić
Odgovori: Ognjen Bašić
"Ognjen Bašić poznatiji kao Čudnoređe jedan je od kantautora naše domaće scene. Iako kantautorska scena više pripada u domenu demo scene, kantautori sve više postaju poznatiji ne samo zbog svoga opusa, nego i zbog toga što njihove pjesme sve više dolaze do publike.Čudnoređe je, kako Ognjen sam kaže, fenomen, granica između ludosti i arta. Njegovi nastupi osebujni su i drugačiji. Jedan od značajnijih nastupa gdje ga je šira publika imala prilike vidjeti bio je nastup na Supertalent showu. Iako njegova glazbena priča traje već godinama, ono po čemu ga ljudi pamte je Čudnoređe. Zbog njegovog osebujnog glazbenog izričaja popričao sam s Ognjenom i saznao zašto je odabrao kantautorski rad, ali i ime Čudnoređe kao svoj zaštitni znak."
1. Odakle želja da postaneš kantautor?
Želja zasigurno postoji otkad znam za sebe, samo je bila potisnuta vjerojatno zbog nedostatka hrabrosti da se upustim u taj herojski solo-pothvat. U bendovima sviram od četrnaeste godine i iako sam uglavnom bio bubnjar, uvijek sam sudjelovao u tekstovima i gitarskim dionicama. Mnoge ideje su kroz te bendove zaživjele polovično ili uopće nisu, zbog stilske 'čistoće' koja se u bendovima njegovala. Npr. u death metal bendu nije mogla proći dionica na tankim žicama, osim ako nije perverzna solaža (smijeh). Neke sam ideje tako godinama čuvao čekajući da negdje potpuno zažive. Najviše ideja mi je prihvaćeno u mom posljednjem bendu Šta Ima?, koji je bio neki etno-prog rock, što ga je činilo otvorenim za mnoga nekonvencionalna rješenja. Ipak, i s njima sam se razišao nakon tri godine te shvatio da je napokon došlo vrijeme da se drznem sve isfurati sam.
2. Odakle ime Čudnoređe?
Tu složenicu skovao sam jednostavnim spajanjem riječi 'ćudoređe' i 'čudno'. Čudnoređe je oznaka za rubnu pojavu ili granični fenomen, pa bila to granica između ludosti i mudrosti, arta i treša ili čega god. To je ime koje najpreciznije opisuje moj karakter, a opet izmiče svakoj preciznosti. U životu sam uvijek vozio po rubu, a glazba je moj rub učinila centrom zbivanja. To je čudnoredno.
3. Bubnjeve si zamijenio gitarom i svirao si u raznim bendovima...
Prvi bend bio je wannabe punk zvan Nered, gdje sam lupkao nezašiljenim olovkama po omotima od knjige razapetim preko lonaca i posuda, a limenu vazu koristio kao činelu. Kad smo nabavili prave instrumente, počeo sam bubnjati s Hellscream, black-death metalom švedskog tipa, pa sam u Mutilated rokao death metal s puno ritmičkih izmjena. Bubnjao sam i u sludge-doom bendu Drama, koji se tada zvao Deadweight Loss. Imao sam i epizodu s bendom Dernek, gdje sam pjevao narodnjake '80-ih. i '90-ih., ali ne zbog novčanih afiniteta. Naime, imao sam 20 godina i prolazio sam fazu transformacije identiteta iz jednoobraznog u višedimenzionalni, te sam se osjećao duhovno uzdignutim nad prosjekom bivajući metalcem koji ima muda pjevati narodnjake s većim guštom od onih kojima je to posao. Bio je to svojevrstan prkos stereotipima u slavu slobode izražavanja. Ona je muzički kulminirala više godina kasnije s grupom Šta Ima? gdje sam, opet u svojstvu bubnjara, svirao instrumentale teško svrstive u bilo koji žanr. Mnogo smo vježbali i naredali popriličan broj koncerata. Sastavni dio takozvane štaimastike bili su i igrani performansi, koje su, uz popratne scenske i odjevne rekvizite, izvodili naši prijatelji dok bismo mi svirali. Kasnije smo dijelili letke u kojima se objašnjavao smisao te konceptualne veze igranog i glazbenog dijela. To sam sve sam izmišljao i sve je bilo jako socijalno angažirano, budući da sam se u to vrijeme dosta bavio radikalnijim vidovima aktivizma. Ipak, na kraju mi se cijela ta fama oko štaimastike svela na amatersko otkrivanje tople vode i lošu zamjenu za tekstove. Igrani dio s vremenom je iščeznuo, a i ja sam se razišao s bendom. Tada je sve bilo zrelo da se napokon pojavi Čudnoređe.
4. Odakle ta želja zamijeniti bubanj gitarom?
Pa očigledno kao bubnjar nisam nikada mogao vući sve kreativne poluge u bendu. Nekima je smetalo što se ja tamo negdje iz pozadine u sve miješam, umjesto da bubnjam i šutim (smijeh). U grupi Šta Ima? gitarist Dinko također je bio, i još uvijek jest, jak autor. I kad je osvijestio da želi to biti do ibera, u bendu više nije bilo mjesta za dvije jake autorske ličnosti. On je nastavio gurati svoju viziju s novim ljudima, a ja sam to isto počeo solo. Kad sam odlučio iz pozadine preći u glavnu ulogu, odabir gitare i pjevanja došao je sam po sebi. Osjećaj je bio čudnovat. Kao da sam se digao iz kolica i prohodao.
5. Nastupi su ti dosta zanimljivi i pomalo ekscentrični. Odakle dolazi koncept za tvoj nastup?
Koncept proizlazi iz mene samog. Na sceni naprosto bivam ono što jesam i postojim u svojoj istini…i eto, izgleda da to rezultira upečatljivim scenskim nastupom. Uz muziku i tekst, pokret također smatram vrlo važnim medijem. Ili prije, kao da pokret mene smatra važnim medijem. Kad podivljam nauštrb preciznosti muziciranja, ti mediji malo se pokolju, ali to je ta sirova energija koja me ne pita za dozvolu i način da izađe van.
6. Kakve su reakcije ljudi na tvoj nastup?
Ovisi gdje, kako i pred kim sviram. Npr. u prostorima gdje se inače održavaju književne večeri, ljudi uglavnom sjede i prate me pozorno. Posvećuju veliku pažnju ne samo tekstu, nego i kompletnoj sinergiji teksta, muzike i pokreta. S jednakom obzirnošću njeguju i vesele i dramatične pjesme. Tamo više uviđam da ih gađam gdje treba i osjećam da mi bolje uspijeva misija. Imam bolji pregled akcija i reakcija, a i veću satisfakciju činjenicom da me ljudi drže središtem zbivanja i konačnim ciljem događaja.
Na većim koncertima, kantautor uglavnom zagrijava raju pred bend koji će ih rasplesati. Ili u najgorem slučaju služi kao zvučni podsjetnik ljudima izvan kluba da se unutra nešto počelo događati, ali još nije špica, pa se ne mora odmah ući. U takvim ambijentima, manjina manjine kompletno se posveti mojoj ekspresiji.
Neki me uzmu za simpatičnog, jer im je legla pokoja hitoidna i vesela pjesma, koja je zapravo tek pola Čudnoređa, dok me većina ne shvaća ozbiljno, jer nemam iza sebe bend. Jebiga, to je naprosto tako, nogomet je popularniji od tenisa... raji se lakše identificirati s timom, nego s pojedincem. Ipak, imao sam i sjajnih nastupa ispred bendova, gdje su se ljudi poprilično nabrijali i tražili biseve, te mi pružili osjećaj divote kakvog nema na sjedilačkim večerima, tako da nije sve crno. Spomenut ću i da sam sam nedavno okupio bend. Ne samo zato da me više ljudi ozbiljnije shvati, nego oduvijek svoje pjesme u glavi imam u bendovskim aranžmanima. Samo što u početku dok sam brusio svoj osobni stil, nisam htio imati posla s ljudima. Trebala mi je kreativna samoća.
7. Hoće li onda tvoje iduće snimke biti s bendom?
To ni sam ne znam. Stalno nešto snimuckam i isprobavam, šeram po netu... i jednom će taj work-in-progress prerasti u konačnu snimku, s bendom ili bez njega, možda je i manje važno.
8. Osjećaš li se bolje kada sviraš s bendom ili solo?
Ako uspoređujem svoj solizam sada i bendove u kojima sam svirao prije, mogu reći da mi je lakše nastupati solo. Iako se tada greške jače čuju, lakše se izvući i nastaviti kao da ih nije ni bilo. Kad bih pogriješio na bubnju, cijeli bend bih odvukao u seriju pogrešaka. Ovako sam odgovoran samo sebi, što je svakako samostalniji osjećaj. Ali kao najmoćniji osjećaj scenskog bivanja zamišljam lika koji na pozornici ima samo mikrofon, po mogućnosti bežični. Tako ću se više moći koncentrirati na vokale i osloboditi u pokretima, u čemu me gitara trenutno ograničava. Zato sam, između ostalog, i počeo raditi s bendom. Tako mogu ekspresiju dići na viši nivo. I normalno, osjećati se kompletnije.
9. Kakvo je stanje kantautora na sceni?
Kantautorska scena, ako se uopće može tako nazvati, specifičan je fenomen. Scena u klasičnom smislu vrti se oko stila glazbe i bendova koji su jedni drugima slični. Npr. punk i metal scena. Kantautorska scena stilski je heterogena i jedino je važno da je izvođač solo. To je pomalo smiješan kriterij, jer teško je zamisliti da se npr. bendovi od dva, tri ili šest članova grupiraju u duo, trio ili sekstet-scene. Osim toga, nisam siguran koji kantautori žele ostati solo i uvijek svirati u intimnim ambijentima, a kojima je solizam samo stepenica prije nalaženja benda i otiskivanja na veće pozornice, pa time i postajanja dijelom neke druge scene. Npr. Nina Romić počela je probijati se solo, pa je porastom slušatelja porastao i broj muzičara koji je prati. Mance je napravio isto. Ima još primjera. Nemam nikakvih zamjerki na takva proširenja, štoviše, i sam sam okupio bend, što ne znači da ću prestati nastupati solo tamo gdje je to organizacijski ili financijski pogodnije. Bend daje više mogućnosti, ali ne dokida solizam kao mogućnost više. Tako kantautor može bez problema djelovati na više scena istovremeno, dok se npr. Hladnom pivu spočitava da su se promjenom stila prodali i izdali punk.
Kantautora kod nas ima dovoljno, ali nisu adekvatno povezani. No, s obzirom na njihovu stilsku šarolikost, privlačenje publike raskošnijeg ukusa, pa i različitih ciljeva kojima teže, nisam siguran teže li nekom geto-style povezivanju i formiranju vlastite subkulture. Ipak, kad se priređuje koncert samo s akustičarima i solistima ne iznajmljuju se veliki razglasi i bine. Biraju se manji prostori gdje je kontakt izvođača s publikom neposredniji. Dolaze ljudi sa željom da u miru sjednu i slušaju, da uplove u psihu izvođača, a ne da konzumiraju muziku samo kao stimulans za zabavu. A opet, atmosfera nije uštogljena i snobovska kao na koncertima klasične glazbe. U tom načinu pristupa leži potencijal za specifičnu scenu, kako god se ona nazivala. I napori u smjeru povezivanja akustičara i stvaranja neke drugačije slušalačke kulture postoje.
U Zagrebu postoji određena tradicija kantautorskih večeri gdje je jedan domaćin, a drugi gost. Tako imamo "Škrabicu" u Booksi s više domaćina u smjenama, "Sobaricu" u Sobi gdje je domaćin Adam iz Bebe na Vole, a odnedavno je i Zvonimir Varga postao domaćinom programa "Autorsko & akustično", svakog četvrtka u Caffe galeriji Milenij blizu okretišta Črnomerec. Nina Romić je nedavno pokrenula u Močvari program "Začarana Močvara", kojem je ideja vodilja intimnija, sjedilačka atmosfera.
10. Može li se dospjeti daleko kao kantautor u našoj sredini?
Daleko ne može, ali može blizu (smijeh). A štajaznam... i Štulić je bio kantautor u smislu da je sam i pisao i izvodio tekstove i muziku, a još je bio i osobenjak. Ali to ga nije spriječilo da osnuje bend. Da se bendom nije stavio u format primamljiv novovalnoj publici i ostao u svom uvrnutom kabare-sevdahu, teško da bi se za njega pročulo dalje od nekoliko entuzijasta koji pažljivo traže žito u kukolju. Ovako je postao kombajn koji samo melje kukolj i svi su ga slijedili kao svita sultana.
S druge strane, Ibrica Jusić poznati je kantautor. A može li se za njega reći da je dospio daleko i što to uopće znači? Na kraju krajeva, santa leda samo manjim dijelom viri iz vode. Tko zna koliko likova sa statusima lokalnih heroja i legendi svira po manjim mjestima ili internim ekipama, a da nitko tko ovo čita za njih ne zna. Možda su kvalitetniji od svih nas ovdje zajedno. Nadam se da će takvi jednog dana isplivati na površinu.
11. Ima li koji kantautor kojeg bi ti izdvojio?
Da bih ja, ti ili mi nekoga poželjeli izdvojiti, taj prvo mora izdvojiti sebe. Ali ne tako da se snobira naokolo kako ga neki navodno važni baja hvali i sličnim pričicama, nego da kroz muziku nastoji maksimalno izlučiti svoje ja i šarmantno ga nametnuti krugu ljudi širem od ekipe s kojom visi.
12. Dosta se tvojih pjesama može naći na tvome YouTube kanalu ili MySpaceu, a pjesme poput "Flip-flop jaje" i "Ti si u banani" već su poznate numere. Odakle inspiracija za pjesme?
Pa kao i svakome, iz hrpe tih mikro i makro-situacija koje proživljavam. "Flip-flop jaje" je marka naljepnice za uskršnja jaja, a pjesma govori o biciklističkom izletu. "Ti si u banani" je samoobjašnjiva. Problem je što ti veseljkasti hitovi dosegnu status cajki i onda bacaju sjenu na pjesme poput "Proteza" ili "Sitno po sitno", koje su rezultat mnogo rafiniranije inspiracije i koje smatram mnogo značajnijim za poniranje u čudnoređe.
13. Jedan zanimljiv podatak o tebi je da si sudjelovao i nastupio na Supertalentu. Kakvi su tvoji dojmovi nakon sudjelovanja?
Nakon showa, nepoznati me ljudi povremeno zaustavljaju na ulici, jer im je kul prepoznati lika s televizije, ali ništa ekstravagantno. Nitko od njih neće doći na koncert. Čekat će me pred TV-om kad bude idući show, a ja neću doći (smijeh). Ali nema veze, drago mi je kad me raja pozdravi i podrži, bez obzira na razlog. I tako, neki ljudi su se sjetili da postojim, drugima je to bila tema za razgovor više, ali rijetkima je show došao kao poticaj da dublje istraže moj autorski rad ili da mi srede neku gažu ili da se zainteresiraju za mene kao kompletnog čovjeka, a ne samo zabavljača. Znao sam da mi mainstream medij sa svojim filterima i maskarama ne može pružiti željenu prezentaciju, ali uvijek računam na manjinu manjine koja mimo zamki prezentacije vidi moju suštinu. Još uvijek računam na takve da doprinesu pletenju čvrste žitne mreže u kukolju. Za šire konotacije ove metafore, valja poslušati pjesmu "Sitno po sitno" na MySpaceu.
14. Dogurao si u tom showu do polufinala i izveo pjesmu "Neka pjesma koju svi znamo (Kobajage)". Misliš li da bi došao do finala da si nastupio s nekom drugom pjesmom?
U trenutku kad su me stavili na ekran, ušao sam u konkurenciju za najbolji šareni artikl. Time sam stavljen u prosječnu ravan sa svim ostalim šarenilima koje televizija nudi. Na audiciji sam odsvirao "Flip-flop jaje" koja se uklapa u tu priču, jer se protiv ničega ne buni. Ta pjesma bila je lepršavi mamac da me puste dalje i žiri ga je zagrizao.
Tekst "Kobajage", iako melodijom koketira s prosječnim ukusom raje, sadrži određene prozivke i izrugivanja koja nisu svima najjasnija. Show koji se proizvodi radi pučke razbibrige ne trpi takve diverzije, pa likove poput mene odbacuje. Zato ne treba čuditi što mi je žiri stisnuo tri X-a. Oni dođu kao predcenzorska komisija, a glavni cenzor je raja koja po preporuci žirija ne glasuje za mene. Da sam dalje nastavio pjevati u bezbrižnom tonu i šarenoj odjeći, zasigurno bih prošao u finale, ali pogazio bih svoj integritet. Ja nisam samo veseljak, nego i dramatičar. I nisam to htio sakriti. Show bi trebao biti tu da služi meni, a ne ja njemu. Ma zapravo, pogriješio sam što im odmah nisam grunuo "Protezu", pa bi me izbacili naglavačke, ali potpuno izbezumljeni.
15. Koliko taj show pomaže mladim ljudima oko publiciteta?
Pomaže im koliko uspiju zajahati val publiciteta dok još traje. Fama je dobra ako se dobro iskoristi.
16. Malo poznatiji izvođači imaju svoje menadžere i ljude koji im vode brigu oko PR-a i koncerata. Kao solo izvođaču koji mora biti to sve u jednom, uspijevaš li srediti sve obaveze oko nastupa?
Ne stignem uvijek sve. Nemam stalan pristup Internetu, nego idem po knjižnicama, fakultetima i bilo bi super da taj marketinško-menadžerski dio posla netko radi umjesto mene. A i teško je naći pravog čovjeka. Nudili su se za menadžere razni ljudi, obećavali brda i doline, ali nisam nikome vjerovao. Za sada mi preostaje jedino bolja organizacija vremena.
17. U tvom rezimeu stoji da si ulični svirač. Kako je to svirati na ulicama Zagreba?
Pa, lijepo. Da me stave u basnu, bio bih štakor. Zato mi ulica dobro stoji. Cijeli život visim na njoj. Grad je džungla, a ulice su rijeke. Njima teče šarenilo ljudi. Svirajući na ulici upoznajem nove ljude, nagledam se i naslušam doslovno svačega. Na ulici sam u samoj žiži života, u tragikomičnoj hiperrealnosti. Medijske slike prašina su u oči, ulične mikrosituacije su prava realnost. Svirajući na njoj, izravni sam svjedok stvarnosti.
Ulično sviranje za mene je humanitarno-misionarski rad. Misionarski, jer nastojim realnost uljepšati jednim autentičnim audio-vizualnim performansom, nasmijati ljude, zaintrigirati ih i tako to. A humanitarni, jer ne tjeram prolaznike da me novčano nagrade. Sve je na dobrovoljnoj i dobrotvornoj bazi, a dobro se dobrim vraća. Uglavnom, zabavno je na ulici, mada zna ponekad biti naporno. Dogodi se svakome loš dan. E da, i ulica me naučila da trema ne postoji. Čak mi je lakše ponekad svirati pred ljudima, nego s njima razgovarati, pa ti vidi dokle je to doćeralo.
18. Ima ona jedna slavna da se najbolji glazbenici nalaze na ulicama. Koliko istine ima u tome?
Pa možda, tko zna. To je opet ona priča o neotkrivenim veličinama koje su na marginama, a mediji stvaraju gužvu oko prosječnih. Kažu da dobri kad-tad isplivaju na površinu, ali često se pitam je li baš uvijek? Možda stvarno u nekim Cacan Glišićima postoji kantautor nad kantautorima, ali živi u pećini, pa ga sluša samo deset lokalnih seljaka. Možda je u Homerovo doba bilo još stotine boljih guslara, pa ih je povijest zataškala ili ih nije ni otkrila, tko će to znati.
19. Gdje ti je bolje prenijeti svoju energiju sviranjem, na ulici ili u klubovima?
Na ulici sam čovjek koji se druži s narodom, a na pozornici neki lik iznad njih. Na ulici se obraćam jednom po jednom, na pozornici svima odjedanput. Na ulici je energija raspršena, na pozornici fokusirana. Koncert ima tu moć glasnoće i veličine, ulica je neposredna i spontanija. Svaka pozicija ima svoje čari.
20. Planiraš izbaciti album prvijenac?
Imam materijala već za dva poštena albuma, znači, preko 30 pjesama. Kad sam počinjao sa Čudnoređem, rekao sam sebi i svima: prvo album, onda svirke. Ispalo je više od 60 svirki, a od albuma ni A. Tako da više ništa neću pompozno najavljivati. Ne znam točno kad ću dovršiti album, ali sve više spuštam kriterije za snimku, samo da to bude što prije gotovo.
21. Koji su tvoji daljnji planovi nakon snimanja albuma?
Često se uhvatim nekog velikog plana koji se izjalovi, a najbolji rezultati dođu kad maknem sva očekivanja i naprosto uživam u tome što radim. Možda ludim, ali često se zapitam imam li ja plan ili plan ima mene. Muzika me pratila u kojoj god fazi života bio, kao da je ona birala mene, a ne ja nju. Kako god bilo, želja mi je živjeti od svojih ideja. Trenutno od njih zarađujem u prosjeku pola životnih sredstava, a tek sam se počeo truditi. Vjerujem da su najbolji dani tek preda mnom, pa se trudim tako i djelovati.
22. Gdje publika može vidjeti tvoj idući nastup i pobliže se upoznati s tvojim radom?
Idući koncert je na festivalu Ljeto na Strossu, 28. lipnja. Svirat ću i kao gost na promociji novog albuma Brkova u dvorištu Močvare. To je 16. lipnja. Ostali datumi će se vjerojatno ubrzo pojaviti na koncertnom rasporedu, jer stalno slažem neke nove dealove.
