CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

srijeda, 27.05.2009.

OPASNOST ZVANA G L O B A L I Z A M !!!

"Globalizam je glodalizam" Dobroslav Paraga, u Zagrebu, 1999. godine.


Tako su si zamislili neoliberali korporacijskog kapitalizma da će svijet držat u jednoj ruci, a profit u drugoj

Tko su globalisti, predstavnici globalizma i tako zvane “globalne demokracije”?

Podsjetimo se, Organizacija ujedinjenih naroda (OUN) je 24. listopada 2000. godine izglasovala u gradu New Yorku ‘Povelju o globalnoj demokraciji’ u kojoj se zahtijeva ukidanje nacionalnih vojski, objedinjavanje svih financijkih institucija svijeta u jedno tijelo, osnivanje jednog svjetskog suda za ratne zločine kojemu se sve zemje i narodi svijeta moraju podvrgnuti, osnivanje vojske Ujedinjenih naroda, stvaranje novog socijalizma na način oprosta svega duga zemljama u razvoju u zamjenu za predaju svih prirodnih resursa na Zemlji u ruke jednoga svjetskog tijela i svjetske vlade, ukidanje nacionalnih valuta i plaćanje u gotovini, te uvođenje kredita za svakog stanovnika zemlje, ali u zamjenu za predaju svih prirodnih resursa zemlje iz koje kreditirani čovjek dolazi!

Svjetski sud za ratne zločine je u međuvremenu već osnovan, sa sjedištem u Rimu (Republika Hrvatska je već ratificirala međunarodni sporazum o tome, kao guska u magli), zatim je već osnovana i ‘Global banka’ za kreditiranje svjetskog stanovništva (okosnica su MMF i Svjetska banka), te su punom parom u tijeku pritisci na neposlušne zemlje koje čuvaju svoje prirodne resurse za budućnost svojih naroda (Irak, Iran, Mexico, Venecuela, Nigerija, Rusija, Kina, Indonezija itd.), i već je izrađen nacrt o tome da svaki stanovnik na svijetu bude imao svoj vlastiti web-site sa svim osobnim podatcima, a facebook je već u eksperimentalnoj fazi, te bi svaki stanovnik Zemlje u bliskoj budućnosti bio čipiran kao što se danas već pse čipira.

‘Digitalni anđeo’

Za čovjeka je predviđen chip pod nazivom “Digitalni anđeo” koji je veličine rižina zrna i usađuje se čovjeku ispod kože, a može služiti u različite svrhe, kao na pr. u medicinske, kako američki proizvođač tog chipa iz Philadelphije navodi, na pr., radi regulacije čovjekova tlaka, ali može poslužit i za eutanaziju čovjeka ako će se svjetskim vladarima učinit da je bezvrijedan, da je “izjedlica” i da ne služi stvaranju profita. Chipom se upravlja preko satelita iz Zemljine orbite (Global Position System, GPS). Tako se pritiskom na gum bude u budućnosti moglo milijune ljudi izbrisati kao Židove u plinskim komorama za vrijeme holokausta, odnosno holokaust će biti mačji kašalj prema predstojećem genocidu koji su predstavnici neoliberalizma i korporacijskog kapitalizma zamislili, a što provode i kroz druge različite zločinačke programe, kao na primjer program američke vlade iz 1976. (objavljen 1989.) pod nazivom 'NSSM 200' na osnovi kojega se pravi pritisak na zemlje koje imaju velika prirodna bogatstva i ujedno puno stanovnika (od 50 miljuna na dalje) da smanje broj stanovnika jer povećanjem broja stanovnika poskupljuju sirovine koje pohlepno priželjkuju anglo-američke tvrtke.

Kod programa ‘NSSM 200’ radi se o tajnom Kissingerovu programu za 13 ciljnih zemalja, od Brazila do Indonezije, za smanjenjem broja stanovnika. Naravno da je taj program i protiv Boga jer putem Biblije je Bog poručio ljudima neka se šire po Zemlji u što većem broju jer čovjek je lice i naličje Božje, a Bog je mir i ljubav!

Iza tog zločinačkog programa, ‘NSSM 200’, stajali su najutjecajniji ljudi iz biznisa na čelu s unukom osnivača naftne tvrtke Standard Oil (Essex), John D. Rocekfellerom III, osnivačem banke Chase (danas banka Chase Manhattan iz grada New Yorka); poznato je da je dinastija Rockefeller financirala Hitlerov režim i isporučivala kerozin za Luftwaffe, sve do 1943. godine.

Tajni sastanak Bilderberške grupe

Henry Alfred Kissinger, američki Židov podrijetlom iz Europe koji je u Drugom svejtskom ratu bio pobočnik i šofer jednom am. generalu, jedan je od najutjecajnijih političara i diplomata na svijetu, koji je u velikosrpskoj agresiji javno bio za podjelu Bosne i Hercegovine, i koji je šef utjecajnog i moćnog para-vladina tijela zvano Bilderberška grupa koja se od 14. do 17. svibnja 2009. tajno sastala u Ateni (preko 120 sudionika, među njima šef Europske komisije za proširenje EU, Olli Rehn, ili na pr. šef najsnažnije am. tajne službe NSA, ili primjerice šef tvrtke Coca –Cola, ili primjerice glavni urednik utjecajnog političkog dnevnika The Washington Post, a na kratko je u Atenu svratio i am. potpredsjednik iz Obamine administracije, John Biden, samo se ne zna je li tamo bio radi pranja mozga i dobivanja instrukcija, jer inače, službeno vanjsku politiku SAD kreira am. Kongres. Nakon Atene je Joe odmah odletio u Beograd, Prištinu i Sarajevo.

Karakteristično za tajanstvenu Bilderberšku grupu je da ju sačinjavaju samo političari, diplomati i druge utjecajne osobe iz biznisa (korporativnog kapitalizma) i (liberalnih) medija koje imaju izvršnu vlast, dakle, nisu parlamentarni predstavnici.

Po definiciji je zavjera (ili urota) kada se tajno sastanu najmanje dvije do tri osobe i nešto planiraju, a da to svi drugi na svijetu ne znaju; u Ateni se tajno sastalo preko 120 osoba. Kakva li je tek to zavjera u pitanju? Cijelo područje oko atenskog hotela bilo je hermetički zatvoreno za javnost, tako i za novinare, sve je pretraživala tajna policija, a u zraku su patrolirali borbeni zrakoplovi; naravno, nazočan u Ateni je bio glavni boss, David Rockefeller, koji i inače 'postavlja' američke predsjednike na vlast. Možda najutjecajnija novinska agencija na svijetu, britanski Reuters, nije o tajnom sastanku bilderberga prenio, doslovno, ni jednu jedinu riječ, a šturu informaciju o tome dala je u vijestima njemačka javno-pravna televizija ARD, dakle, ne liberalni medij nego jedna javno-pravna televizija koju nadzire demokratski parlament a ne privatni vlasnik, tajkun. Bilderberška grupa inače u pravilu služi za umjetno dizanje ili spuštanje cijene barela nafte, tako da o slobodnom tržištu ili o tržištu potrebe i potražnje nema ni govora, osim kao priča za malu djecu. Pojam ‘slobodno tržište’ je izmišljotina neoliberalne doktrine kako bi manje bogate zemlje (pod snažnim pritiskom State Departmenta) otvorile svoja tržišta na kojima onda zapadne tvrtke imaju praktički monopol, a Svjetska trgovinska organizacija (WTO), u koju je Hrvatska još za vrijeme Tuđmana požurila, služi inače za uništavanje nacionalne poljoprivrede, i kao što smo danas svjedoci, hrvatski seljak i farmer je totalno potučen, a dotukao ga je korumpirani uvoznički lobi u Hrvatskoj, dok se WTO pobrinuo da hrvatska vlada makne ili na minimum smanji sve carine na poljoprivredni uvoz. To se zove prava sluganska politika koju su Račanova (lijeva) koalicijska i Sanaderova (tobože centristička) vlada zajedno s tobože narodnjačkim predsjednikom Mesićem u posljednjih devet godina provele u djelo i u korist liberalnog Zapada, ali nikako u korist Republike Hrvatske!

Stoga su štrajkovi, tipa nedavnog studentskog štrajka kao šaka u oko neoliberalnim ljevičarskim korumpiranim marionetama u Hrvatskoj; studentski štrajk bio je pravi anti-globalistički odgovor jer globalizam uništava besplatno školstvo!




Prosvjedni marš riječkih studenata za besplatno školstvo!

Čestitam svim studenticama i studentima koji su sudjelovali u petotjednom štrajku, i pozdravljam što su mudro postupili i na svom plenumu na FF Sveučilišta u Zagrebu demokratski izglasovali taktički prekid štrajka (do jeseni), te što nisu poslušali slovenskog marksista Slavoja Žižeka koji je tražio njihovu radikalizaciju, što je ovaj salonski ljevičar lakonski učinio jer njegova zadnjica tako i tako nije u pitanju.

Predstavnici vlade RH i predsjednik Republike, Mesić, nisu se udostojili ni popričat sa studentima, i salušati njihov opravdani jedan jedini zahtjev, a inače su im puna usta demokracije, posebno kad Mesić hvali Tita koji je zločinac ne samo zbog ‘Bleiburga i Križnog puta’, nego i zbog toga što je ognjem i mačem u Hrvatskom proljeću 1971. razjurio studentski štrajk, a sudentske vođe strpao u zatvore svoje inače ‘humanističke’ socijalističke umjetne tvorevine i tamnice naroda Jugoslavije!


ANTI-GLOBALISTIČKI PLAKAT:-)

Teoretičarka antiglobalističkog pokreta, novinarka iz Kanade, Naomi Klein, tumači u svojoj knjizi ‘Doktrina šoka’ kako je glavni cilj anglo-američkih struktura ili liberalnog Zapada da stvore u svijetu neku šok situaciju, bilo da iskoriste neku veliku prirodnu katastrofu, bilo da izazovu umjetnu katastrofu tipa rata u Iraku i Afganistanu, ili aktualnu svjetsku financijsku krizi, i da onda u krizi malobrojna super bogata elita na račun naroda izvuče maksimalni profit (sve propuste vlasnika i manadžera u bankama i poduzećima plaćaju u svjetskoj financijskoj krizi porezni obveznici), jer super bogati žele postati još bogatiji – naglašava gospođa Klein, i napominje:

“…Mislim da je cilj stvaranje modela demokracije slobodnog tržišta; … u nazivu tog modela naglasak bih ipak stavila na slobodnom tržištu. Američki interes za demokracijom naglo je splasnuo, kao što se to uvijek dogodi kada demokracija bilo kako prijeti slobodnom tržištu …Doktrina šoka je radikalno nametanje oblika ekonomije slobodnog tržišta. … Amerikanci žele besplatno tržište u Iraku u ekonomskoj sferi, i liberalnu demokraciju u političkoj sferi…” (Naomi Klein u razgovoru za Jutarnji list od 28.3.2009. u članku pod naslovom: “Obama neće zaustaviti krizu, savjetnici su mu bogataši koji su je i prouzročili”)



Kao što svi u Hrvatskoj vjerojatno već znaju, doktrina šoka je primijenjena i na Hrvatsku, i to sa haaškim sudom i pritiscima svake vrste, uključujući mahanja batinom zvana “srpska nacionalna manjina”, sa ciljem da se skrši hrvatski suverenitet i izvrši totalna rasprodaja hrvatskog narodnog gospodarstva i svih resursa što ih Hrvatska ima, a marionete ili lutke na koncu koje su to za neoliberale i vlasnike korporacija sa liberalnog Zapada proveli u djelo su bivši komunisti, ljevica i HDZ, koji su prihvatili koncept neoliberalnog korporacijskog kapitalizma sa tajkunima i rasprodajom hrvatskih poduzeća i banaka liberalnom Zapadu; istovremeno su mediji prešaltani preko noći da postanu ‘liberalni’ mediji, sa prepoznatljivom cenzurom za političke neistomišljenike, a to su zastupnici politike hrvatskog suvereniteta i načela ‘hrvatska Hrvatska’ nasuprot načelu ‘nehrvatska Hrvatska’; kako bi se sve to ostvarilo bez problema, svi protivnici dobili su etiketu “neoustaša” i “neofašista”, a s obzirom da su u Hrvatskoj jake patriotske snage u narodu, na narod su pušteni psi s lanca zvani titoisti, dok je liberalni Zapad dao titoistima, bivšim komunistima i udbašima amnestiju, uz nepisano obećanje da neće biti nirnberških procesa za zločine crvenih, ali uz obavezu da ljevičarske marionete (tzv. hadezejci, socijaldmeokrati i narodnjaci-liberali, zajedno s lažnim “pravašima”, a sve redom bivši komunisti i udbaši) moraju rasprodati cijelu zemlju, ukinuti suverenitet i priključiti 4,5 milijuna Hrvata masi od 500 milijuna u EU da se utope u tom modernom Babilonu, i Sodomi i Gomori.

Predstavnici globalizma su internacionalni financijski instituti, takozvane multi-nacionalne tvrtke i dionička društva (‘Company’) i tajkuni (‘tycoon’, ili oligarsi) sa liberalnog Zapada, pretežito financijski mešetari i lihvari koji kupuju zapadne političare odnosno korumpiraju ih, i koji te i takve političare, financirajući njihove predizborne kampanje, dovode na vlast i njima uporavljaju kao u nekom kazalištu lutaka. Dio globalizma predstavlja i Svjetska banka i MMF sa sjedištem u gradu i okrugu Washingtonu.

Globalisti preko korumpiranih političara sa Zapada kupuju političare na Istoku, kupujući na kraju zemlje u razvoju za jedan dolar i preuzimajući nad malim i velikim, ali i siromašnim narodim, političku i ekonomsku vlast. (Primjeri: Indonezija, Brazil, Mexico, Madžarska, Češka, Hrvatska, Filipini itd.) Jednom na vlasti, globalisti upravljaju preko politike (ekonomije) i korumpiranih vlastodržaca odnosima u društvima svijeta.

Kako bi mogli nametnuti princip globalizma cijelom svijetu upregnuli su najsnažniju kapitalističku državu na svijetu, SAD (U.S.A.). Preko njenih političkih, državnih institucija kao State Departmenta, te preko međunarodnih (internacionalnih) institucija koje SAD financiraju i kojima upravljaju, poput Međunarodnog monetarnog fonda (IWF), Svjetske banke, OUN …, manipuliraju politikom i ekonomijom u svijetu. Na taj način ucjenjuju nezavisne države i souveraine nacije. I sam američki narod postao je zarobljenik globalizma.

Globalisti (korporativni kapitalisti) sa Zapada uz pomoć kapitalista s Istoka (Rusija s obnovljenim komunizmom pod imenom demokratske perestrojke) žele cijeli svijet podvrgnuti svom profitu, bez obzira na cijenu negativnih posljedica po svjetsko stanovništvo.

Zbog toga preko ekonomskog i političkog diktata, pogotovo tzv. malim narodima i nezavisnim državama žele nametnuti globalizam nudeći kao mrkvu demokraciju, slobodu i ljudska prava, a kao batinom mašu ekonomskim i diplomatskim sankcijama i prijete potpunom izolacijom neke zemlje sve do njene kapitulacije.

Isto kao što je sovjetski komunizam (ruski boljševizam) deklarativno jamčio slobodu, uveo je primitivnim fizičkim nasiljem teror, diktaturu i genocid.

Novi komunizam (socijalizam) pod obmanom “globalne demokracije” opet nudi ljudima i narodima slobodu, nudeći im u zamjenu za narod pojam “svjetskih građana” (kozmopolitskih građana), prikazajući pojam naroda kao anakronizam ili nešto što je u vremenu zaostalo.

Nacionalna država jedini je oponent uspostavi globalizma. Zato se atakiraju narodi i nacionalne države, često na način da ih se optužuje za nacionalizam, prikazujući nacionalizam kao neofašizam, što je apsolutno netočno.

Globalizam ne provodi novi teror, diktaturu i genocid primitivnim fizičkim nasiljem kao u vrijeme komunizma i fašizma. Diktaturu, teror i genocid globalizam provodi sofisticiranim metodama što bi se moglo usporediti s uvođenjem plinskih komora za ubijanje Židova u Auschwitzu umjesto masovnog strijeljanja kao u Oktobarskoj revoluciji.

Žrtve političkog globalizma: nevini ljudi – užasan primjer Indonezije:

Hrabri i objektivni novinari javne, i od britanske vlade relativno neovisne, nacionalne televizije BBC istražili su početkom 21. stoljeća kako globalizacija funkcionira na djelu, na vlastitoj koži ljudi:

Mjesto počinjenog kriminalnog djela - Indonezija šezdesetih godina 20. stoljeća: komunistički sindrom iz Kine prijetio je u Hladnom ratu ovoj otočnoj azijskoj i muslimanskoj državi između Indijskog i Pacifičkog oceana. Nacionalistički diktator Suharto uvodio je nakon Drugog svjetskog rata socijalne reforme i nacionalizirao resurse i prirodna bogatstva indonezijskih naroda, koji su već u ono vrijeme brojali oko 100 milijuna ljudi. Stranim, međunarodnim tvrtkama i mešetarskim bankama zabranio je pristup tržištu Indonezije. Iako je komunistička oporba prijetila nasilnim preuzimanjemn vlasti, državni udar uslijedio je s desnice: vlast je preuzeo diktator Sukarno. Na vlasti je ostao sve do kraja 20. stoljeća. Svog kolegu diktatora Tita je jednom prilikom upitao – kako postiže to da oporba u Jugosalviji drži gubicu zatvorenu – drug Tito lakonski reče: bogati tvoga, zato ti je potrebna samo jaka vojska, policija i efikasna tajna služba !

Na vlast u Džakarti je diktatora Sukarna instalirala američka tajna služba CIA i engleski MI6. Amerikanci su diktatoru dali spisak s oko pet (5) tisuća osoba koje su bile navodni ekstremni ljevičari koje je Sukarnov režim trebao dati ubiti, međutim, diktator je bio revan, dao je ubiti, ni manje ni više nego jedan (1) milijun Indonežana, dakako, ne ljevičara, nego nevinih i siromašnih ljudi. Kako bi mogao što bolje ubijati, vlade Velike Britanije su mu poklanjale oružje za vojsku Indonezije, oružje koje su platili porezni obveznici Englezi, Škoti, Welšani i Irci (u sjevernoj Irskoj).

Odmah nakon nasilnog preuzimanja vlasti sastali su se u neutralnoj Švicarskoj predstavnici takozvanih multi-nacionalnih tvrtki iz SAD i Velike Britanije s predstavnicima novo- instaliranog indonezijskog režima, i, radeći nekoliko dana po skupinama, podijelile su međusobno prirodne resurse Indonezije.

Diktator je američke i britanske tvrtke slobodno pustio na indonezijsko tržište koje je pretvoreno u divlji poligon korporacijskoga kapitalizma: iako su kodeksi o radu zapadnih tvrtki pod zaštitu stavljale posloprimce, u njihovim filijalama u inozemstvu, poput u Indoneziji, jedna je nevidljiva „ruka“ etički kodex držala skrivenog od očiju javnosti, a radna etika u praksi kao i moral zapadnih managera nije postojala.

Dok su u 19. stoljeću engleski radnici još radili po 16 sati dnevno, uključujući žene i djecu, u Indoneziji su početkom 21. stoljeća žene radile u tvornicama tekstila po 36 sati uz 3 x po 2 sata odmora odnosno doslovno u tri smjene zaredom. Naknada za tako vrijedan rad iznosio je 1 US$ po danu dok je radnik u Sjedinjenim Američkim Državama jedan dolar zaradio u isto vrijeme za šest (6) minuta. Primjerice, tenisice Nike, koje je u nekom pogonu zapadne tvrtke u Indoneziji izrađivala mlada Indonežanka, stajala je u Londonu 100 Eura dok je sama izrada stajala 10 Euroa. Indonezijski radnik nije si mogao priuštiti kupnju tenisica tipa Nike jer doslovno nije imao ni za žnirance.

Prva masovna žrtva globalizacije u svijetu postala je Indonezija. Diktator, potpomognut od liberalno-demokratskih vlada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, dobio je od Zapada odnosno od Svjetske banke i MMF kredite u visini od 30 milijardi US$ (dug SFRJ iznosio je u trenutku njenog raspada oko 23 milijarde US$). Porezni obveznik u Indoneziji od tih 30 milijardi nije imao ni 3 centa jer je diktatorov režim sve uložio u privatni business svojih sljedbenika i diktatorove obitelji i dinastije.

Na novinarsko pitanje direktoru Svjetske banke, kako to da je banka kreditirala jednog diktatora koji je pobio milijun ljudi, odgovor je glasio da za masovni pokolj nikada nije čuo. Na pitanje zašto banka nije provjeravala kako diktator troši kreditirani novac, odgovor je glasio kako je „gospodin predsjednik Indonezije“ provjeravan, i da nalazi revizije ne ukazuju na znatniju zlouporabu utrošenih kredita – koje, btw., otplaćuju unuci i praunuci onih koje je diktator ubijao i tlačio.

Tako odgovaraju na pitanja neovisnih novinara predstavnici vladara svijeta!

Globalizam kao lažna ideja progresa !!!

Globalizam zastupa ideju progresa ili stalnog gospodarskg rasta i sretne budućnosti za ljude u “globalnom selu”. Sumnjati u ideju progresa znači biti etiketiran kao fašist, nazadnjaković, fundamentalist, divljak ili barbar… Ideja progresa oduvijek je zastupala svjetsku misiju koja se danas, i za 21. stoljeće, zove globalizam.

Ideju progresa prigrlili su istovremeno liberali na Zapadu i komunisti na Istoku. Ideja progresa dobila je u političkoj areni poklonike i stjegonoše među “avangardom radničke klase” ili među komunistima (boljševicima).

Moderni liberali na Zapadu imaju svoje poklonike i stjegonoše kod multi-nacionalnih ‘companya’ i supra-nacionalnih udruga (iznad narodnih udruga).

Komunisti, sa svojim tumačenjem progresa su vrlo brzo znali što činiti s onima koji ne prihvaćaju njihovu verziju progresa (napretka). Jednostavno su ih strpali u koncentracijske logore ili su ih ubijali.

Liberali pak svoje protivnike financijski iscrpljuju poput Mexicanaca kojima su, uvjetno rečeno, ili uopće ne rečeno uvjetno, “zaplijenili” njihove svjetske zalihe nafte zbog visokog državnog duga prema internacionalnim financijskim institutima. Iako je Mexico izrazito bogat naftnom sirovinom, Meksikanci, meksički narod živi u bijedi (izuzev 1 posto elite).

CBK

subota, 23.05.2009.

BREAKING NEWS: KAKO JE POČEO LJEVIČARSKI TERORIZAM U SAVEZNOJ REPUBLICI NJEMAČKOJ?

Ubijeni student Benno Ohnesorg - žrtva komunizma?

Berlin – 2. lipanj 1967. U službenom posjetu Saveznoj Republici Njemačkoj i Zapadnom Berlinu nalazi se iranski državni poglavar i diktator šah Muhamed Reza Pahlevi koji uživa u predstavi berlinske opere dok njegova tajna služba SAVAK, instruirana od britanske i američke tajne službe, ugnjetava narod. U isto vrijeme njemački studenti prosvjeduju na berlinskim ulicama protiv posjete diktatora. U večernjim satima 2. lipnja dolazi do eskalacije:

Među zapadnonjemačkim policajcima u zapadnom dijelu podijeljenoga Berlina širi se za vrijeme prosvjeda vijest da je jedan njihov kolega zaklan; naknadno će bit ustanovljeno da je ta vijest bila lažna, ali do danas se ne zna tko je takvu dezinformaciju lansirao među policajce; nakon toga policija navaljuje na ljevičarski orijentirane studente svom brutalnom silom, stavlja ih u obruč i divljački mlati pendrecima, uz uporabu suzavca i drugih represivnih sredstava, i studenti uzvraćaju prvi put bacanjem kamenja na policiju; u gomili studenata pomiješani su i naroužani policajci u civilu; u jednu sporednu ulicu sklanja se skupina prosvjednika predvođena jednim radikalnim studentom koja uspijeva napustiti poprište obračuna, osim jednog studenta-pacifista, kojemu je to bio prvi politički prosvjed u životu, i koji je zaostao za kolegama u bijegu, te ga je dohvatila skupina policajaca i počela ga divljački pendrečit; u jednom trenutku čuo se hitac iz pištolja, i student Benno Ohnesorg ležao je teško ranjen na podu dok su ga policajci i dalje tukli (poslije je od posljedica ranjavanja preminuo u bolnici); policajac u civilu Kar Heinz Kurras ispalio mu je metak u potiljak; po izjavama svjedoka, Kurrasove kolege su mu dobacili: „Jesi poludio!“, i nakon toga su policajci hitro napustili mjesto zločina; na suđenju zbog ubojstva studenta Ohnesorga se sindikat berlinske policije potrudio sakupiti 60 tisuća ondašnjih maraka (oko 30 tisuća eura) za obranu svoga kolege odnosno za odvjetničke troškove; Ohnesorgov ubojica Kurras, oslobođen je krivnje – zbog nedostatka dokaza ili nedostatne nedvojbene dokazivosti (in dubio pro reo), a optuženik se branio time da je djelovao u samoobrani; godine 2007. je kontroverzni Kurras u razgovoru za njemački polit-magazin Stern iz Hamburga izjavio da se ne kaje zbog Ohnesorgove smrti, i da „mogu bit sretni da nije pobio osamnaestoricu, a ne samo jednog“, kako je naglasio, i općenito u tom razgovoru iskazao bešćutnost, bez imalo pijeteta prema žrtvi, čak ni 20 godina nakon nemilog događaja koji je potresao kompletnu političku scenu Savezne Republike Njemačke.

Naime, događaj od 2. lipnja 1967. doveo je do masovnih studentskih gibanja, kao i do pojave ljevičarskih terorističkih skupina kao RAF /Frakcija Crvene Armije/ i „Bewegung 2. Juni“ /Pokret 2. lipanj/.



Režim komunističke partije u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj (DDR) je ubojstvo studenta Ohnesorga iskoristio u propagandističke svrhe kako bi ubijenog studenta prikazao kao „žrtvu militarizma“, a Saveznu Republiku Njemačku kao crnu ovcu, te je u dobrom dijelu zapadnonjemačke javnosti vlastita država u percepciji njenih građana ispala u najmanju ruku kao nehumana, što je i bio cilj nehumanih komunista i zločinačkog boljševičkog rukovodstva u Istočnom Berlinu; istovremenom je Istočna Njemačka, koja je u stvarnosti bila diktatura, ispala u propagandi kao raj na zemlji, a socijalizam kao humanističko društvo u odnosu na demokraciju i kapitalizam u Zapadnoj Njemačkoj. Komunistički režim je od svega napravio spektakl, i čak odustao od pogranične kontrole kilometarske povorke u kojoj su studenti masovno ispratili posmrtne ostatke svojega kolege na putu iz Zapadnog Berlina u njegov zapadnonjemački rodni grad Hannover, te se komunistički režim službeno „solidarizirao“ sa žrtvom. U isto vrijeme zapadnonjemačke demokratske vlasti ispale su u očima njemačke javnosti kao bešćutne; studenti su ubojstvo svojega kolega Ohnesorga označili kao „političko ubojstvo“ koje su prišili predstavnicima zapadnonjemačkih vlasti:



Nakon sloma komunizma u Europi, i pada (komunističkog) Berlinskog zida je u ruke zapadnonjemačke tajne službe dospio arhiv istočnonjemačke tajne policije STASI, za koju je lovac na naciste, Simon Wiesenthal, ustvrdio da je, u odnosu na broj stanovnika, imala više doušnika nego nacistički GESTAPO u 3. Reichu. Glavninu doušničkih dosijea je u previranjima 1989. pokupila američka CIA, i poslije dio dokumentacije vratila Saveznoj Republici Njemačkoj kako bi se mogla braniti od komunističkih špijuna i agenata Moskve. Od tada do danas jedna državna služba Savezne Republike Njemačke analizira i vrednuje sve dosijee bivše istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI, i uvijek iznova bivaju razotkriveni bivši komunistički špijuni i doušnici od kojih su neki i danas visokopozicionirani u njemačkoj javnosti; međutim, za razliku od Republike Hrvatske se u Njemačoj razotkriveni „udbaši“ lustriraju odnosno pravnim sredstvima bivaju udaljeni iz javnosti, što znači da više ne smiju obavljati nikakve lokalne ili državne dužnosti ili biti zaposleni u javnim službama; ovih dana su istražitelji došli do zanimljive dokumentacije:

Policajac Karl Heinz Kurras, zaposlen svojedobno u zapadnoberlinskoj policijskoj upravi, radio je od 1955. za istočnonjemačku tajnu službu STASI kao njen tajni agent i doušnik, i to sa visokosofisticiranom špijunskom opremom, denuncirajući svoje kolege, i dojavljujući komunističkom režimu sve najvažnije tajne o zapadnonjemačkoj policiji, uključujući sve informacije o kadrovima i planovima. Pronađena je i Kurrasova partijska knjižica kao dokaz da je tajno bio i član komunističke partije Istočne Njemačke, SED (Partija socijalističkog jedinstva). Kad su ga jučer posjetili novinari i upitali za autentičnost partijske knjižice, nije tu činjenicu negirao. 'Udruga žrtava staljinizma' u Saveznoj Republici Njemačkoj (njemačka verzija centra za istraživanje zločina komunizma) je nakon otkrića Kurrasova 'udbaškog' dosijea podnijela protiv Kurrasa kaznenu prijavu, i njemačko državno odvjetništvo provjerava ima li osnovane sumnje za podizanje optužnice zbog ubojstva s predumišljajem (koje po njemačkom zakonu, za razliku od hrvatskog zakona, ne zastarijeva, isto kao ratni zločin), i moguće povezanosti toga ubojstva sa komunistima odnosno boljševičkim istočnonjemačkim režimom ili čak i sa sovjetskom tajnom službom KGB.


Amblem zloglasne bivše istočnonjemačke komunističke tajne službe STASI (istočnonjemačka 'Udba')

Navečer na dan ubojstva studenta Ohnesorga, 2. lipnja 1967., je studentica Gudrun Ensslin na studentskom plenumu zahtijevala radikalne mjere – napad na zapadnoberlinsku policijsku stanicu i naoružavanje, pod izgovorom: „To je generacija Auschwitza s kojom se ne može diskutirati!“. No, srećom, studentski plenum je odbio njen ekstremistički prijedlog, međutim, ona nije odustala, i postala je prva generacija terorista u Zapadnoj Njemačkoj (BRD), zajedno sa Andreasom Baaderom i ljevičarskom mladom novinarkom Ulrikom Meinhof koji su osnovali Frakciju crvene armije, poznata kao RAF. Logotip ove terorističke grupe je crvena zvijezda petokraka sa ucrtanom automatskom puškom njemačke marke Heckler & Koch MP5. Boljševička manjina iz zapadnonjemačkog ljevičarskog studentskog pokreta bila je mišljenja da je Zapadna Njemačka jedna fašsitička država koju se treba rušiti oružanim ustankom.

Prvu oružanu akciju je RAF izveo 14.5.1970. kada je iz zatvora oslobođen osuđeni ljevičarski ekstremist Andreas Baader koji je pak bio pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu jer je zajedno s nekoliko drugova 2.4.1968. zapalio dvije robne kuće u Frankfurtu na Maini, iz prosvjeda protiv rata u Vijetnamu. Teroristička grupa „Bewegung 2. Juni“ je pak 27.2.1975. otela zapadnonjemačkog demokratskog političara Petera Lorenza koji je poslije zamijenjen za uhićene teroriste, ali to je bila jedina i posljednja razmjena na koju je zapadnonjemačka vlada pristala; socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt, primjerice, nije pristao na razmjenu otetog predsjednika udruženja njemačkih poslodavaca, Martina Schleiera, za uhićene članove prve generacije RAF-a, kojega su ljevičarski teroristi na koncu smaknuli, dok su Ulrike Meinhof i Andreas Baader u zatvoru navodno počinili samoubojstvo.

Nakon svega se postavlja pitanje, je li policajac Kurras, kao komunistički tajni agent, namjerno ubio nevinog studenta, po nalogu komunističke partije i boljševičkoga režima, kako bi se u Zapadnoj Njemačkoj radikalizirala ljevičarska studentska scena i destabilizirao demokratski poredak?

Naime, nakon Ohnesorgova ubojstva uslijedio je val studentskih nemira, kao i prvi teroristički val koji je pogodio Saveznu Republiku Njemačku koji je odnio cijeli niz nevinih žrtava koje su ljevičarski teroristi pobili.

Benno Ohnesorg iza sebe je ostavio mladu trudnu suprugu, i cijelu frustriranu generaciju njemačkog studentskog pokreta. Nije isključena mogućnost da je cjelokupnim ondašnjim zapadnonjemačkom studentskim pokretom, kao i terorističkim skupinama, manipulirala komunstička partija, i da je konce u pozadini vukla Moskva; no, time su komunisti odgovorni za cijeli niz zločina koje su u svojoj propagandi vješto pripisivali demokratskim društvima i pravno uređenim državama na Zapadu.

Izvor: Uwe Soukup, Stern, Deutsches Historisches Museum u Berlinu, i njemačka javno-pravna televizija ZDF.

CBK

petak, 22.05.2009.

OBITELJ PETRAK ŽRTVA KOMUNIZMA I NEOKOMUNIZMA

Tridesete godine 20. stoljeća. Na snazi je nepravedni poredak na području Hrvatske. Hrvatska država ne postoji, stoljetna institucija hrvatskog naroda i države – hrvatski Sabor – ne postoji, rodoljubi su u zatvorima, velikosrpski režim uz pomoć domaćih izdajica (kvislinga) uspostavio je režim terora gori nego su ga Hrvati ikad okusili u Osmanskom Carstvu, barem tako tvrde neutralni promatrači, strani novinari akreditirani u Kraljevini SHS (prvoj Jugoslaviji). Hrvati, zbog bilo kakvog izmišljenog 'neposluha' završavaju u zatvoru samo ako spomenu vlastitu nacionalnost i hrvatsko državno pravo. Vlada ćirilica, i žandari nemilice pendreče i zlostavljaju hrvatskog seljaka, pokušavajući izbiti i Boga iz njega i psihički ga slomiti dok ne prizna da u biti žarko želi velikosrpsku državu jer i nije Hrvat nego po velikosrpskoj ideologiji pokatoličeni pravoslavac, dakle, Srbin. Izraziti mirotvorac, pacifist Stjepan Radić, vođa hrvatske oporbe u to vrijeme, upucan u jugoslavenskoj skupštini, velepoštovani kralj proglasio i formalno diktaturu, jer njegova ljubav prema narodima bila je neizmjerno velika, i nije želio da itko stane između njega i njih, i tako se učvrstilo zajedništvo između kralja i podanika.



U tom prekrasnom ozračju je Radićev nasljednik Vladko Maček blagoslovio novi ogranak Hrvatske seljačke stranke u Dugoj Resi koji je osnovao Ivan Petrak, dugoreški trgovac čiju je kuću blagoslovio tadašnji zagrebački pomoćni biskup dr. Alojzije Stepinac, solunski dobrovoljac za 'zajedničku stvar', kako su Hrvati naivno mislili, jer se jugoslavenska stvar već 1. prosinca 1918. pretvorila u čisto srpsku stvar, a 5. prosinca, dakle, pet dana nakon što su Srbi 'oslobodili' Hrvate, došli su i žandarmerijski 'argumenti' tako da nije bilo dvojbe.

Uglavnom, Ivan Petrak, hrvatski političar, demokratski orijentiran, trpio je kao i svi Hrvati zbog velikosrpske tiranije, osim onih hrvatskih izdajica koji su uvijek bili dobre sluge lošim stranim gospodarima, kako austrijskom caru tako i srpskom despotu, i poslije komunističkom diktatoru.

I kako to biva otkad je svijeta i vijeka, tako je zaživjela politika 'oko za oko- zub za zub', i odlučni su srpskom zavjereničkom kralju odsvirali rekvijem, u Marseillu. I tako je gospodin Petrak dočekao Drugi svjetski rat, slom banovine Hrvatske koja nikada istinski nije zaživjela, jer beogradska kamarila nije u Zagreb poslala nužni novac hrvatskih poreznih obveznika da bi hrvatska autonimija u Jugoslaviji uopće zaživjela; ban Ivan Šubašić, jedan od vođa Hrvatske seljačke stranke, kao vjerni pas čuvar Velike Srbije, uveo je i drakonske kazne za neposlušne Hrvate, te se banovinski režim nije ustručavao u logor Krušćicu kraj Travnika internirati hrvatske studente, rodoljube, politički nepodobne hrvatske političare; jedino antisemitske mjere namjesničkog kraljevskoga režima, koje su donijete nakon što se Stojadinovićev velikosrpski profašistički režim počeo približavati Velikonjemačkom Reichu, a koje su na plodno tlo naišle u Srbiji, u Hrvatskoj su dočekane s prijezirom.

Nakon dva desetljeća velikosrpske diktature došao je bio trenutak podnošenja računa u balkanskoj krčmi zvana Jugoslavija, i srpsko vjerolomstvo Trojnom paktu plaćeno je njemačkim bombama po Beogradu i napadom Sila osovine. Kako Hrvati nisu bili zainteresirani braniti jednu umjetnu tvorevinu u kojoj su mimo svoje volje bili utamničeni i ponižavani na svakom koraku, tako se prva Jugoslavija brzo raspala, a srpski junaci sa Kajmakčalana brže su dizali ruke u zrak nego što su okupatori uopće stizali okupirati. Dana 8. travnja 1941. su hrvatski rodoljubi u Bjelovaru razoružali dotadašnjeg okupatora – srpsku soldatesku, i proglasili hrvatsku državu, a 10. travnja u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Potpredsjednik pučističke vlade Kraljevine Jugoslavije, Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, nevoljko, ali ipak poziva Hrvate da podupru novu državu i ustašku vlast; tako je i haesesovac Ivan Petrak podržao novu hrvatsku državu, i pridružio se ustaškom pokretu, kao građanin, jer svako stajanje po strani značilo je poduprijeti četnički velikosrpski i komunistički jugoslavenski pokret.

Talijanska vojska ulazi u Karlovac, i Petrakov podstanar, liječnik, izvjesni dr. Vinko Kirinčić, denuncira Ivana Petraka da je navodno iz snajpera pucao po talijanskim vojnicima prilikom njhova ulaska u Karlovac. Talijanski okupator hapsi Petraka i vodi na saslušanje; imao je sreću da ga nisu strijeljali na smrt, s obzirom na težinu optužbe; kako se ustrojava ustaška vlast, Petrak biva pušten na slobodu, i u slijedećim mjesecima žali se ustaškom zapovjedniku u Karlovcu na nepošteno postupanje njegova podstanara, ali dobiva poruku neka drži jezik za zubima, inače će biti poslan u Jasenovac! U šoku, Ivan Petrak se do konca 1941. nekoliko puta obraća višim ustaškim instancijama u Zagrebu, no, njegove žalbe ne izazivaju preveliku pažnju novih, hrvatskih vlasti. Čak se nije mogao riješit ni neugodnog podstanara koji je uživao zaštitu lokalnih karlovačkih i dugoreških (ustaških) vlasti.

Kako vrijeme prolazi, ustaška vlast hapsi komuniste, sumnjivce i suspekte, provokatore, politički nepodobne, Židove, i Ivan Petrak, kao pravdoljubih čovjek ulaže prosvjede zbog tih hapšenja, i zauzima se za puštanje na slobodu uhićenih njegovih sugrađana. I tako je dočekao kraj rata, odbijan od lokalne ustaške vlasti u Karlovcu, neshvaćen od središnje ustaške vlasti u Zagrebu, i nevoljen od svoga podstanara u Dugoj Resi. Misleći da nikome nije ništa nažao učinio, ostaje u svojoj Dugoj Resi i tako dočekuje partizanski režim koji ga je 'oslobodio' od ustaškog režima; 'oslobođenje' donijelo mu je, kao i mnogima, uhićenje i utamnićenje.

Glavni svjedok optužbe pred 'narodnim sudom' u Karlovcu protiv Ivana Petraka postaje njegov dotadašnji podstanar koji odjednom postaje 'drug Kirinčić', i dolaskom partizana izlazi iz ilegale i javno manifestira da je cijelo vrijeme rata bio tajni partizanski agent i simpatizer NOB-a..

„Smrt fašizmu – sloboda narodu“, i presuda glasi: smrtna kazna za „ratnog zločinca Ivana Petraka“, osuđen 1945. godine“.

Nije Petraku pomogla ni peticija njegovih sugrađana Duge Rese, njih 120 koji su se osobno potpisali, a među njima i simaptizeri NOB-a, i komunisti (obični članovi partije) koji su kod tajne službe Ozne zatražili da se Petraka pusti na slobodu jer je nevin. Međutim, „šef punomoćstva Odjelenja zaštite naroda“, Josip Boljkovac, preporučuje slijedeće u vezi Ivana Petraka:

„... Mi predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira...“

I Ivan Petrak biva likvidiran „na svaki način“, dakle, ubijen, i to navodno prilikom bijega iz zatvora, njega i još jedanaestorice koji su svi bili pobijeni, a „bijeg“ je samo prozirni izgovor za svirepa ubojstva, a i da su kojim slučajem zatovrenici i bježali iz zatvora, tko bi im zamjerio nakon što su divljački premlaćivani u zatvoru, mučeni, ponižavani i na koncu nevini osuđeni na smrt.

Nedavno je inače Josip Boljkovac, prvi ministar MUP-a RH, u emisiji kod Aleksandra Stankovića na HTV-u, „Nedjeljom u dva“, lagao kako su građani Duge Rese tražili Petrakovu glavu. Peticija Petrakovih sugrađana demantira Boljkovca, koji je inače poznat po tome što je prije nekoliko godina tražio da se hrvatskim Srbima vrati status naroda u Hrvatskoj, umjesto nacionalne manjine, dakle, onaj status koji im je KPH dala na partizanskoj skupštini ZAVNOH, 1944. godine, zbog čega su Hrvati bili pola stoljeća podstanari u vlastitoj kući, a srpska mnjina gazda u socijalističkoj republici Hrvatskoj i Titovoj Jugoslaviji.

Međutim, patnje za obitelj Petrak, suprugu i kćer, ne prestaju ubojstvom njihova oca i supruga, nego kalvarija tek tada počinje; „ratnom zločincu“ se konfiscira sva njegova imovina, i obitelj Petrak završava na ulici, u vlastitom zavičaju; tako je zaplijenjena i kuća Petrakovih – blagoslovljena svojedobno od danas blaženika Alojzija Stepinca.

Kći Ivana Petraka, gospođa Mira Petrak, dipl. oec., uložila je nakon što je opet uspostavljena hrvatska država, Republika Hrvatska, žalbu na sve nepravde koje je za vrijeme socijalizma doživjela, ali 'hrvatska' vlast predsjednika Tuđmana nema sluha za njene žalopojke; ostaje neshvaćena od hrvatskih vlasti kao i njen pokojni otac; na koncu je morala otić u svoju vlastitu kuću da podnese kaznenu prijavu, jer se policijska stanica MUP-a RH nalazi upravo u njenoj kući u kojoj je odrasla; do danas kuća Petrakovih nije vraćena zakonitoj nasljednici, kao što u kapitalističkoj Republici Hrvatskoj niti jedna jedina nekoć privatna, a 1945. 'nacionalizirana' imovina nije vraćena vlasnicima! (Toliko o Tuđmanovoj, Mesićevoj, Račanovoj i Sanaderovoj 'demokratičnosti'.)

Gospođa Petrak podnijela je nadležnom sudu u Karlovcu zahtjev za revizijom presude njezinom pokojnom smaknutom ocu, ali nedavno je sud odbio njenu tužbu, i pri tome su odbijeni svi dokazi koje je podnositeljica podnijela, a koji dokazuju nevinost njezina oca. Presuda demokratskog suda RH je negativna iako je DORH u dopisu od 28. siječnja 1999. (klasa UP/I-942-04/97-01/01, ur.br.: 2133-06/2-99-30) dao slijedeće mišljenje:

„...mišljenja smo da se radi o presudi /Okružnog narodnog suda u Karlovcu, potvrđene presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 31. siječnja 1946./ do koje je došlo zlouporabom prava i političke moći, jer iz izreke i obrazloženja proizlazi da se radi o kršenju međunarodno priznatih načela pravne države i demokratskog društva, i da proturječi javnom poretku Republike Hrvatske.“ ZAMJENIK DRŽAVNOG ODVJETNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

... Drugim riječima, nadležni sud u Karlovcu ponio se 2009. kao boljševički sud iz 1945. godine.

Zanimljivo je kako je gospođa Petrak u svojoj istrazi u vezi njena ubijenog oca otkrila da su neki ustaški zapovjednici iz Duge rese i Karlovca bili za vrijem Drugog svjetskog rata tajni partizanski agenti; tako su trojica odgovorni za vješanje na smrt skupine od 10 ljudi u kolovozu 1944. na javnom trgu u Dugoj Resi, a to su gnjusno ubojstvo počinili po odluci Mjesnog komiteta KPH i po zapovjedi Ozne, kako bi se zločin prišio hrvatskoj strani. Poznat je i slučaj kad je komunist Većeslav Holjevac u ustaškoj odori upao u karlovačku bolnicu da oslobodi jednog uhićenog 'druga', i pri tome ubio neke taoce; presvlačenje u odore zaraćene strane je po međunarodnim konvencijama najstrože zabranjeno, i osobe uhvaćene u odori suprotne zaraćene strane mogu biti strijeljne kao špijuni.

Poznat je slučaj poznatog novinara u NDH, g. Mortigjije, kojega je partizanski režim KPH strijeljao nakon WWII na smrt, zato što je navodno ratni zločinac, a Županisjki sud u Zagrebu, Republike Hrvatske, je tog nevinog čovjeka rehabilitirao.

Cijenjeni blogeri i komentatori, zanimaju me Vaši komentari da vidimo tko je tko, tko je za demokraciju i pravnu državu, a tko nije. CBK

ponedjeljak, 18.05.2009.

IZBORI NIKAKVIH I NIČEGA

Poštovani blogeri, izborni cirkus je gotovo iza nas, izdržite još malo, još drugi krug, i počinje među-izborno razdoblje zvano – masovno kršenje predizbornih obećanja. Zajamčeno! To je omiljeno razdoblje svih sado-mazo birača.


Kandidat za osječkog gradonačelnika Anto Đapić pobjegao u izbornoj noći pred medijima kao kukavica jer ne ide sve po loju kao prije dok je adz malo poguro

Malo sam danas listao tisak i nisam imao što pročitat jer jedini izborni pobjednici su titoisti, dakle, privrženici kulta masovnog zločinca Josip Broza – Tita (Valtera), na pr. u Zagrebu su u drugi krug ušli titoist Milan Bandić iz desne frakcije bivšeg Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije, i Josip Kregar, također titoist, ili u Osijeku, Anto Đapić, kako kažu, doušnik jugoslavenske tajne službe i osobni Tuđmanov doušnik u HSP-u, ili u Zadru kandidatkinja titoistkinja Ingrid Antičević Marinović čiji je suprug, tako kažu, isto kao Đapić bio udbaški doušnik, ali hvala Bogu, Ingrid nije prošla u 2. krug, a i što bi radila u 2. krugu i u fotelji zadarske gradonačelnice kada je i kao bivša ministrica pravosuđa čuvala kult ličnosti maršala Tita i protivno zakonima i ustavu ove zemlje predala 2001. godine Hrvatsku stranku prava u ruke nečasnom Đapiću, zbog čega je od Dobroslava Parage 'zaradila' kaznenu prijavu na što se samo slatko nasmijala jer je svjesna da se kao i Đapič nalazi pod političkom zaštitom od pravosudnoga progona; ili što kažete na kandidata HDZ-a u Zagrebu, Jasena Mesića, za kojega je Tito 'najveća povijesna ličnost'; neki ljudi su zaista pali s Marsa!

Čitam ovih dana o lokalnim izborima, i u biti svugdje piše sve isto, nema nikakve kritike, kao da u medijima vlada jednoumlje i 'demokratski centralizam' kakav je vladao u bivšem Savezu komunista (CK SKJ/SKH), ali ipak jedan komentar iskače, upravo strši u hrvatskoj medijskoj javnosti – komentar Hrvatskog prava o lokalnim izborima, pod naslovom 'Izbori oko jedno te istog' (HP, 17.05.2009. www.hrvatsko-pravo.com )

Umjesto mojega komentara izbora, evo isječaka zaista pravoga, sadržajnog komentara koji ima i glavu i rep, i koji je usmjeren na prosvjećivanje birača, na uspostavu istinske demokracije i pravne države, da se Hrvati probude:

„Još jedni uzaludni i suvišni lokalni izbori u guberniji Hrvatskoj, u kojoj je takozvana hrvatska vlast sve kvalitetno pokrala ili predala strancima. Ništa se ne može promijeniti iz ničega, no srećom ljudi nisu čudotvorci jer svijeta odavno ne bi više bilo. Uzaludni su pozivi nadobudnih i „prosvijećenih“ odnosno za to korumpiranih da je građanska dužnost izići na izbore i glasovati za neku od ponuđenih opcija, jer u Hrvatskoj se može glasovati samo za lijevu i desnu frakciju bivšeg Saveza komunista Jugoslavije, odnosno, Hrvatske. Dakle, u Hrvatskoj se može glasovati samo za korumpirane, lupeže, vlastohlepne, i beskorisne. Oni su potpuno zagušili političku scenu Hrvatske i pretvorili je u kuginu kuću, da je postala kužna od gadosti i politika sama po sebi.

Pojedini kandidati poput Bandića iz SDP-a i Đapića iz HDZ-a (jer, on sa HSP i nema nikakve veze osim kao HSP-ov rušitelj i izdajnik), primjer su organiziranog kriminala, pljačke i lopovluka na gradskom i nacionalnom nivou radi kojeg bi u demokratskom sustavu sjedili na doživotnim robijama oni i njihovi najbliži suradnici. No, Sanaderu i Milanoviću to su idealni kandidati za gradonačelnike najvećih hrvatskih gradova.

I zato se u Hrvatskoj ne može očekivati nikakva bitna promjena putem izbora, već jedino putem svrgavanja vlasti bez izbora. Hoće li ikada biti sposobnih i spremnih za takav vid spašavanja hrvatskog naroda od njega samog, vrlo je nezahvalno prognozirati. Povijesne pouke govore da se Hrvati nisu znali i nisu bili sposobni boriti sami za sebe već su uvijek krenuli organizirano i masovno u borbu za neki cilj kada bi ih netko drugi vodio za rukav. Budući da vole živjeti s lažju, hrvatski građani nisu još nikada bili sposobni poslušati poziv na organizirani bojkot izbora.

Trošenje je papira ponavljati već dosadne argumente da je u Hrvatskoj na djelu hipertrofija od 429 općina, 126 gradova, 21 županije, pljeve gradonačelnika i ostale bulumente, stotina tisuća lažnih glasača na biračkim popisima prijavljenih na lažnim adresama, organiziranih dolazaka srbijanskih pobunjenika. Svi zajedno postoje jedino da još više melju i tlače domaće bijelo roblje oporezujući ga sa milijun izmišljenih nameta a ne da riješe makar i jedan i jedini životni problem, ukoliko se život ne svodi na izgradnju vodovoda i kanalizacije.

Velik dio općina i gradova njih i do 50 posto izmišljen je u političkim trgovinama diktatora Franje Tuđmana, kojem HDZ ganga redovno održava kult, i lažne hrvatske opozicije 90-ih godina koja se je sporazumjela sa HDZ-om o svemu što je donijelo propast i nesreću ovoj zemlji. Te jedinice lokalne uprave velikim dijelom ne mogu se same niti financirati, pa o njihovoj „lojalnosti“, čitaj političkoj korupciji, ovisi hoće li i koliko dobiti iz vladine kase. Trebalo je smjestiti svoje kadrove na proračunsku plaću pa su zato gotovo svi ti lažni opozicioneri prodali dušu đavlu i dogovorili se s Tuđmanom oko raspodjele kolača koji je odavno postao gorak i pljesniv za prevarene i pokradene, ali koji su nesposobni nakon toliko krivih izlazaka na izbore bilo kome više vjerovati.

Jedna od kazni koja snađe one koji glasuju za nepoštene stranke i kandidate, jest gubitak vjere i moći raspoznavanja onih koji su ispravni i pošteni.

Pred lokalne izbore ove godine licemjerno su korištene žrtve Bleiburga i komunističkih pokolja, pa je tako Sanderov alter ego Hebrang izjavio na komemoraciji da „komunističke zločince štiti dio političkog vrha“, a sam Hebrang je upravo dio tog i takvog vrha koji štiti Trg maršala Tita. Zato i nema nikakvo pravo rugati se hrvatskom neoboljševiku Mesiću kao agentu Titovih koljača, dok je vladajući HDZ sve učinio da izigra bilo kakvo sučeljavanje i istragu oko tih ratnih i poratnih Titovih zločina, koje se je sjetio u predizbornoj kampanji lansirati ne putem Državnog odvjetništva i sudstva već preko jedne kvazi udruge za ljudska prava u kojoj sjede gotovo sve sami udbaši, komunistički agenti provokatori, titoisti, Jugoslaveni i klatež najmračnijeg podzemlja, koja je za osobne sinekure, sponozore i probitke već odavno prodala dušu vragu.

Hrvatski građani bi sami sebi učinili najveću uslugu kada bi umjesto izlaska na biračka mjesta masovno izašli pred Banske dvore i srušili jednu gnjilu, osakaćenu i korumpiranu vladavinu bezakonja i korupcije. To se možda jednog dana i dogodi u Peruu ili na Kubi, ali svugdje prije nego li u Hrvatskoj. Hrvati nisu slučajno najbolji u najgorem!“


Pravi poraz su vlastodršci (HDZ, SDP i njihovi sateliti) doživjeli kad se pogledaju statistički podaci onih birača koji su uopće izašli na izbore, a to je u prosjeku oko 30 posto, negdje 40%, ali u svakom slučaju je samo ispod polovice birača uopće izašla na ove lokalne izbore, i to unatoć atraktivnom novom izbornom sustavu u kojemu se gradonačelnici gradova i načelnici općina biraju izravno.

Mediji su jučer brujali kako Hrvatska ima 4 milijuna birača, što je laž, ali sve je to u službi obmane širokih razmjera; istina je da Hrvatska ima oko 3 milijuna birača jer ostalo su malodobne osobe koje nemaju pravo glasa. Od 3 milijuna je na izbore izašlo ispod 1,5 milijuna, dakle, većina koja nije izašla na izbore opalila je žestoku pljusku demagoškim vlastodršcima.

U spin-doktorskoj maniri kaže krapinski titoist Ivan Jarnjak kako je pobjeda hadezeova, jer 14 županija je 'njihovih', a činjenica što u 4 najveća hrvatska grada (u kojima živi polovica hrvatskog stanovništva) nemaju gradonačelnika je, znate ono već ...p.d., glavno da je Lika 'adezeova i rvatska'... Kaže Sanader u Splitu da „Kerum i Ostojić nesmiju biti gradonačelnici!“. Nego samo Kuret, 'ADZ', a Gospe ti.

Ali, moram priznati, biser ovih izbora je ipak Zoki Milanović - njega pak novinari 'uvatili' na biračkom mjestu kako je jako dugo proveo u biračkoj kabini, ali drug socijaldemokrat reče: ma ne, siguran sam ja, samo sam malo dulje gledao izborni listić da ne pogriješim. A majke ti mile kakav vođa opozicije - takav se ne rađa osim jednom u 100 godina:-)

Na jugu opljačkane Lijepe naše isto gusto adezeu, ugrožavaju ih bivše njihove kolege iz Saveza komunista, ajme, zaista bujni izbori ovi naši izbori, možeš birat između titoista i titoista, između bivših komunista i onih reformiranih, između kriptokomunista i komunjara, između udbaša i kosovaca, i onih koji su od početka bili u CK i onih koji su malo poslije tamo stigli. Da su titoisti prije bili pametniji, imali bi takve izbore već 1945. a ne tek od 1990. jer ova partizanština je idealni sustav za rotaciju jugonostalgičara i titoista na karuselu 'višestranačja' u Republici Hrvatskoj.

Dragi moji, Vaše mišljenje o ovim izborima cijenim:-)


Studentski štrajk ušao u 5. tjedan - vlast gluha na opravdane zahtjeve onih za koje inače spin-doktorski tvrdi da su naša budućnost - studentska inteligencija bila bi naša budućnost da nema takvu lošu, korumpiranu i oportunističku vlast nad sobom!

CBK

utorak, 12.05.2009.

SANADERLAND I MESIĆEVA PRAVNA DRŽAVA

Poštovani blogeri, ovaj puta o stanju pravne države i stanju nacije, te na kraju posta i sat povijesti, ipak je obljetnica velike tragedije hrvatskog naroda, ‘Bleiburg i Križni’ put, izdvojen, pa tko voli nek’ izvoli. Međutim prvo o politici i aktualnostima:

PRESUDA GLAVAŠU – SMRT PRAVNE DRŽAVE IZ VIŠE RAZLOGA

Županijski sud u Zagrebu presudio je, gotovo bi se moglo reći kao u ‘stara dobra’ vremena, ‘u ime naroda’. Organizator obrane Osijeka od velikosrpske agresije iz 1991. godine osuđen na 10 godina zatvora, ne jer je organizirao obranu nego zato što je navodno za vrijeme obrane počinio ratni zločin, što je nonsens, a objasnit ću i zašto.

Vodeći mediji u Hrvatskoj kažu da je Branimir Glavaš ratni zločinac, kao da su jedva dočekali, ali koliko god titoistički urednici bili veseli zbog toga, i koliko god se bivši komunisti pri tome pozivali na pravnu državu (što je sprdačina sama po sebi da se eks-komunisti i titoisti pozivaju na pravnu državu), toliko ne poštivaju pravnu državu jer nemogu unaprijed nekoga proglašavati ratnim zločincem ako presuda još nije pravomoćna, a pravomoćna je tek nakon što Vrhovni sud RH bude odlučio o Glavaševoj žalbi. Nitko se osim Glavaševa odvjetnika nije zapitao je li zločin nad petoricom ubijenih zarobljenih osoba srpske nacionalnosti u Osijeku, 1991. godine, za vrijeme strašne velikosrpske agresije, uopće ratni zločin.

Naime, po međunarodnom pravu ratni zločin je po haaškim konvencijama samo u slučaju da se ubije ratni zarobljenik napadačke ili obrambene vojske, ili da se vojnim sredstvima namjerno gađaju civilni ciljevi, međutim, ako se radi o ubijanju pojedinih civila koji su državljani zemlje, onda to po definiciji međunarodnog prava nije ratni zločin nego klasični zločin ili kriminal koji se goni kao kad pljačkaš opljačka banku i pri tom ubije zaštitara ili klijenta ili službenika banke.

Smak pravne države je u slučaju Glavaš višestruki: s obzirom da su osnovane sumnje protiv Glavaša postojale od 1992. godine zbog slučaja ‘Garaža i Selotejp”, trebalo je 16 godina da uopće dođe do procesa, što govori da cijelo vrijeme nije funkcionirala pravna država, iako je predsjednik Mesić ponovnim, trećim dolaskom na vlast u njegovu životu, tvrdio 2000. godine suprotno; zatim, Glavaš je sam tražio 92’ istragu, i što je s tim bilo? Nadalje, nakon što je optužen, zajedno sa četvero drugih, među njima i jedna žena i majka malodobnog djeteta (koja je osuđena na 7 godina zatvora, a bila je u vrijeme inkriminiranog djela Glavaševa tajnica, ili čak i to ne, ne znam jer kao građanin sam o tom procesu mogao saznat samo šture i filtrirane i cenzurirane informacije iz medija), proces je naprasno prekinut i krenuo ispočetka. Jedna pravna država si ne bi smjela dozvolit takve kikseve, ali nitko ne odgovara zbog takvih stvari; i na koncu, Sud prihvaća optužnice Državnog odvjetništva, iako se iz aviona vidi da pojedinačna ubojstva u Osijeku nisu ratni zločin nego klasični zločin ubojstva s predumišljajem; zatim, ako je zaista Glavaš kriv, a po Sudu ispada u prvostupanjskoj presudi da je (iako je još pravno nevin do pravomoćnosti presude), zašto za jedan teški ‘ratni zločin’, u kojemu su umorene osobe prije ubojstva bile strašno mučene – samo 10 godina zatvora? Imam osjećaj da se tu netko gadno poigrava s našim osjećajima, da su manipulacije nevjerojatne; najozbilnije pitam – zašto za ratni zločin tako niska kazna onda? Je li pravna država treba biti neki mlakonja ili što?

U cijeloj priči oko Branimira Glavaša se izgubilo iz vidi da je u procesu svjedočilo 120 svjedoka, i da je preko 100 svjedoka tvrdilo da nema poveznice između Branimira Glavaša i počinitelja Fehira, dakle, da nema Glavaševe naredbe da se izvrše ubojstva nad petoricom žrtava koje su, slučajno ili ne, srpske nacionalnosti. Hrvatska javnost i dan danas ne zna tko su žrtve; jesu li to bili zli teroristi, špijuni, ili sasvim normalni naši sugrađani koji su se zatekli u krivo vrijeme na krivom mjestu – samo zato što su Srbi? Žrtve su žrtve, i njima ide pijetet; ubojica se zna, to je Fehir, i dan danas službeno policijac MUP-a RH, koji je u vrijeme počinjenja djela bio malodoban, i koji je priznao ubojstva, a nedavno je prijetio novinaru Dragi Hedlu – velikom Glavaševom oponentu; Fehir je jedini svjedok koji je izravno teretio Branimira Glavaša da mu je ovaj naredio ubojstva petorice. Svi drugi, uključujući boljševika Josipa Boljkovca, teretili su Glavaša neizravno, na osnovi konstruiranih priča po načelu rekla-kazala. Glavašev onodobno nadređeni Vladimir Šeks, potpredsjednik Hrvtaskog sabora, tvrdio je na Sudu suprotno, u korist Branimira Glavaša, iako nisu više u dobrim odnosima. Motiv Šeksa da tako svjedoči je ili istina, ili da na taj način sebe zaštiti kao Glavašev nadređeni iz doba kada su se ubojstva dogodila ispred Šeksova ureda, dakle,ispred nosa.

U Osijeku je inače uvijek bio jak centar Udbe, još za vrijeme Jugoslavije; kad je u političko-motiviranom ubojstvu ubijen dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik, 21. rujna 1991. godine, i to na identičan način kao načelnik vinkovačke policijske postaje Reihl-Kir, 2. srpnja 1991. godine, dakle, na check-pointu hrvatske policije, izrešetan iz neposredne blizine, Paraga je sa jedinicom HOS-a posjetio Branimira Glavaša da ga pita je li možda i on umiješan u to gnjusno i kukavičko ubojstvo načelnika ratnog stožera HOS-a, i nekadašnjeg vođu studentskog pokreta u Hrvatskom proljeću, i otprilike je ispalo da nije umiješan, ali dvojbe nikada nisu do kraja razjašnjene, u svakom slučaju, Glavaš se tada ‘usrao’ u gaće, iako je praktički bio ‘Sheriff’ Osijeka, što bi se reklo. (U to vrijeme Đapića u Osijeku gotovo i doslovno nitko nije poznavao, bio je totalni anonimus, iako je u gradu na Dravi odrastao, a ubrzo nakon početka rata je ovaj ‘ustaša’ dezertirao iz Osijeka i pobjegao u Zagreb).

U cijeloj toj priči oko Glavaša meni je na kraju žao što nisam kao građanin saznao tko je naredio ubojstvo petorice u Osijeku, jer su ostale velike dvojbe tko je naredbodavac ovog zločina. Po mojemu mišljenju je Glavaš trebao biti oslobođen, jer po rimskom pravu ako postoji i najmanja dvojba, in dubio pro reo, onda se okrivljenika oslobađa.

U cijeloj toj priči postoji opasna namjera da se presuda umirovljenom generalu HV, Branimiru Glavašu, iskoristi od protuhrvatskih snaga u svijetu, pa i u Hrvatskoj, da se Domovinski rat obezvrijedi, da se izjednači velikosrpsku agresju na Republiku Hrvatsku sa ‘hrvatskim ratnim zločinima u Hrvatskoj”, i da se ‘ozakoni’ propaganda kako se na području bivše Jugoslavije vodio ‘građanski rat’, iako je to velika laž. I nevjerojatno je da se unatoč kristalno jasnoj definiciji međunarodnog prava - što je ratni zločin - okvalificirao zločin petorice u Osijeku kao ‘ratni zločin’.

U cijeloj priči oko Glavaša je žalosno, ne samo što se o žrtvama, dakle, toj petorici toliko malo zna, i što se o njima u medijima tako malo govori, nego je ništa manje, a još više žalosnije da hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo i pravomoćno osudilo niti jednog ratnog zločinca koji je na strani JNA sudjelovao u (neselektivnom) granatiranju Osijega prilikom čega je ubijeno preko 1000 hrvatskih civila i 5 tisuća bilo ranjeno!!! (Omjer je 5 : 1000) Po tome ispada da hrvatsko pravosuđe kao da nije hrvatsko pravosuđe nego pravosuđe agresora jer procesuira hrvatskog generala, ali ne sprske oficire koji su sudjelovali u agresiji na RH i grad Osijek.

I na kraju, sprdačina sve u 16, nepravomoćno osuđeni Glavaš pred nosom bježi policiji i pravosuđu u susjednu hercegovačku oazu. Dakle, ako sve to skupa nije totalna sprdačina svih sudionika u ovoj priči sa pravnom državom onda ne znam što je.

Premjer Sanader i predsjednik Mesić snose političku i moralnu odgovornost, a hrvatsko pravosuđe kao da je palo s Marsa, jer do danas nije procesuiran ni Ivo Sanader ni Branimir Glavaš, a povodom teških Glavaševih optužbi da je on osobno sudjelovao u krivotvorenju unutarstranačkih izbora u HDZ-u na kojima je nakon Tuđmanove smrti pobijedio Sanader iako je navodno stvarni pobjednik s najviše glasova hadezeovih izaslanika na stranačkom saboru bio Ivić Pašalić, i shodno toj logici je Ivić Pašačlić trebao postati premijer Republike Hrvatske.

Dio javnosti se sigurno nije oteo dojmu da je proces Glavašu za ratni zločin namješten po narudžbi s vrha da se eliminira velikog političkog oponenta, a ne radi satisfakcije obitelji žrtava petorice, i da se radi o politički montiranom procesu, jer, dok je Branimir Glavaš bio u odličnim odnosima s Ivom Sanaderom, nije bilo optužnice za ratni zločin, i javnost je uvjerena da je ne bi ni bilo da nije došlo do svađe među njih dvojicom.

U cijeloji priči je žalosno i to što vodeći kolumnist Jutarnjeg lista navodi kako bi eventualna oslobađajuća presuda Glavašu bila šamar Bruxellesu, što dakle znači da se proces eto vodi radi Bruxellesa, a ne radi pravde ili da se sazna istina; onda kakvo nam je to pravosuđe, i kakva nam je to vlada – neka podložnička, marionetska ili? Dakle, sve skupa jako zabrinjavajuće!

STUDENTSKI ŠTRAJK



Studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ušli su u 4. tjedan blokade zgrade svoga fakulteta, i studentskog štrajka; osnovali su demokratsko tijelo – plenum, te njih oko 1000 svake večeri odlučuje o svojim zahtjevima vlastima, o koracima koje bi trebalo poduzeti, i svrsi štrajka itd. I dalje zahtijevaju besplatno školovanje – zahtjev koji je sasvim na mjestu. Ne znam što je trebalo zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću da je tako promptno izašao u susret štrajkbreherima (vodstvu sveučilišta), ustupljujući rektoru prostorije Bogoslovnog fakulteta za održavanje nastave Filozofskog fakulteta – zar gospodin kardinal nije za besplatno školovanje? Bože, prosvijetli nam pamet, ako ikako može!



BLEIBURG

Na dan 15. svibnja svake godine hrvatski narod obilježava najveću tragediju u svojoj gotovo dvomilenijskoj povijesti – masovna ubojstva najmanje nekoliko desetaka tisuća, ako ne i stotine tisuća hrvatskih zarobljenika, među njima i na tisuće i tisuće hrvatskih civila, i djece i žena i starijih, od strane partizanskog režima jugoslavenske komunističke partije i maršala Tita. Unatoč tome, 15. svibnja nije službeni državni praznik nego samo spomen-dan, dakle, radni dan.

Pošto sam o ‘Bleiburgu’ i ‘Križnom putu’ pisao u nekoliko prethodnih postova, i to iscrpno, neću o detaljima vezani za ovu povijesnu tragediju hrvatskog naroda, samo ću reći istinu da hrvatske bleiburške žrtve nisu krive za ‘Jasenovac’, jer komunisti u svojoj propagandi tvrde upravo to kako bi imali alibi za masovna ubojstva koja je Tito naredio i počinio ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i zločin genocida nad hrvatskim narodom!

Predsjednik Mesić kao da je pao s Marsa, odkad je postao šef države samo priča o ‘Jasenovcu’, ‘ustaškim klanjima’, o antifašizmu i fašizmu, o totalitarnom jugoslavenskom socijalizmu u superlativima, o Titu itd., kao da smo u 45’, i kao da je predsjednik možda Srbije ili neki glasnogovornik Miloševićeva režima jer za vrijeme Slobe je beogradska propaganda govorila stalno o ‘ustaškim klanjima’, o pogromu nad Srbima u NDH, o ‘Jasenovcu’ itd., kako bi plašila Srbe u Hrvatskoj da im u Republici Hrvatskoj nema mjesta, jer eto, opet navodno prijete ‘ustaška klanja’, i kako bi Miloševićeva Srbija imala alibi za napad na Republiku Hrvasku i aneksiju njezinih teritorija. Nema tjedna a da Mesić pod krinkom antifašizma ne hvali komunizam, Tita, odlikuje de facto partizanske ratne zločince kao Josipa Manolića, i hvali sve ono što je narod za vrijeme Titove Juge smatrao da je loše, dakle, komunistički sustav, konzervativni titoistički režim koji je rušio liberalno Hrvatsko proljeće 1971., nema tjedna u kojem se ne održavaju skupovi partizanskih ratnih veterana koje Meisć hvali, i sudjeluje na takvim proslavama obljetnica jugoslavenskih partizanskih jedinica, a za to vrijeme obljetnica Bljeska i oslobađanje Republike Hrvatske prođe nezapaženo, i povrh svega komunisti još tvrde da ne bi bilo Republike Hrvatske da nije bilo njih. Vjerojatno i ne bi, jer Hrvatska ne bi onda nakon 45’ postala jugoslavenska i velikosrpska kolonija i okupirana zemlja, nego bi bila do Drine, granica bi bila kod Beograda, i to jedan kilometar od Beograda, taman koliko je široko ušće Save u Dunav; ovako je velikosprska granica na 40 km od Zagreba, na Uni, a u Zagrebu se slave komunističke obljetnice i hvale komunističke masovne ubojice – iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu; pri tome nikog u vlastima ne zanima ni demokracija ni pravna država nego se mlati prazna slama. Niti jedan komunistički zločinac u Republici Hrvatskoj nije procesuiran!

Kad jeriječ o ‘Bleiburgu’, samo da se osvrnem na kolumnista Davora Butkovića iz Jutarnjeg, koji tvrdi da ‘Bleiburg’ ne smije ostati dio kolektivne svijesti hrvatskog naroda, odnosno tradicija da se spominje kao nešto posebno?! A nego što, ne valjda komunistički ZAVNOH da postane dio hrvatske kolektivne svijesti, dakle, jedno nedemokratsko tijelo koje nikad nije dobilo demokratski legimitet, i koji je prvi predsjednik Republike kao kukavičje jaje dao ugradit u prvi hrvatski Ustav, 1990. godine, ne pitajući o tome hrvatski narod na referendumu !!!

Umjesto sada o povijesnoj faktografiji vezanoj za ‘Bleiburg’, evo nekoliko pisama hrvatskih žrtava komunizma:

Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

24. 5. 1945.

Draga Zorice!

Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj

Drago

Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj. Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure

Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao:

„Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“

- U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. - U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...

Izvor: PISMA IZ BEZDANKE, Hrvatski glazbeni zavod, 21. travnja 2008. Govorni dio

Ovaj post napisan je u spomen na hrvatske žrtve ‘Bleiburga i Križnog puta’.

CBK

srijeda, 06.05.2009.

"NIJE SRAMOTA BILO BITI USTAŠA - ALI JE PEH!?"

Poštovani blogeri i komentatorice i komentatori, u ovome postu prezentiram nedavno tiskanu knjigu autora g. Ive Butkovića, zanimljiva naslova

NIJE SRAMOTA BILO BITI USTAŠA – ALI JE PEH!?
(dokumentarij)

Knjiga je katalogizirana CIP zapisom i dostupna u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 120618035 (ISBN: 978-953-99264-3-2), i za sada je tamo možete posudit, ali neće biti u prodaji po knjižarama već autor cijelu nakladu stavlja na raspolaganje zainteresiranoj hrvatskoj, znanstvenoj i medijskoj javnosti. Autor je svoje djelo objavio u svome slavonskom zavičaju u Gunji, 10. travnja 2009. godine.

Gunja nije ni malo ni veliko mjesto na Savi, u Republici Hrvatskoj, nasuprot bosanskom gradu Brčko, i to je mjesto koje proporcionalno ima najviše naših sugrađana Hrvata muslimanske vjeroispovjedi, i Bošnjaka koji su i u posljednjem, Hrvatskoj nametnutome, ratu doselili kao žrtve etničkog čišćenja srpskog agresora, a da ne govorimo da su nakon Drugog svjetskog rata mnogi muslimani našli pred partizanskim 'oslobodiocima', koji su ih protjerali iz Bosanske posavine, spas na drugoj obali Save, kao i mnogobrojni Hrvati, katolici, koje su partizani etnički očistili iz ovog povijesnog hrvatskog kraja. Gunja je jedno tolerantno mjesto u kojemu skladno žive katolici, ateisti i muslimani, te je to jedino mjesto u Hrvatskoj u kojemu pored Zagreba postoji džamija, koju komunisti nisu uspjeli pretvorit u muzej.

Gunja je i u Domovinskom ratu dala velik doprinos u obrani Republike Hrvatske od srbo-četničkog agresora, i mnogobrojni mladići i patrioti iz Gunje kraj Županje sudjelovalo je u obrani, ne samo svoga kraja, nego i Vinkovaca i Vukovara, 1991. godine. O visokom stupnju nacionalne svijesti svjedoče i poginuli bojovnici iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), a rodom iz Gunje, koji su svoje živote položili u obrani od invazije tzv. 'Jugoslovenske narodne armije' i prekodrinskih četnika.

U svojoj prvoj knjizi 'NA PUTU, U RATU' autor je opisao sudjelovanje svojih gunjskih sugrađana, drugova suboraca i svojih sinova u ratu za nezavisnost i slobodu Republike Hrvatske (1990. – 1995.), i muke koje su slabo naoružani, ali zato srčani hrvatski branitelji imali s jugoslavenskom i velikosrpskom propagandom, sa četnicima i komunistima. Na koncu, odmah preko Save su srpski fašisti uspostavili strašan koncentracijski logor 'Luku' gdje su završile nesrpske žrtve etničkog čišćenja, i gdje su junaci srpske vojske masovno silovali muslimanke i katolkinje.

Knjiga pod intrigantnim naslovom 'Nije sramota bilo biti ustaša – ali je peh!?' dokumentira autorova oca koji je bio ustaša i na kojega je ponosan, te se u knizi uspoređuje s premijerovim ocem koji je također bio ustaša ali na kojega premijer nije ponosan nego ga prešućuje, iako se u knjizi navodi da niti autorov niti premijerov otac nisu zločinci, te da nema razloga da se premijer srami svog oca.

Autor naravno nije beskičmenjak kao neki malobrojni titoisti u Republici Hrvatskoj za koje zločin nije zločin, i koji vrijeđaju hrvatske žrtve komunizma, uzdižući i slaveći kult ličnosti zločinca Tita, jer g. Ivo osuđuje zločine ustaškog režima kao nešto najnormalnije u civiliziranom svijetu, ali zastupa mišljenje da njegov otac, pokojni Ilija Butković, „dočasnik Hrvatske vojske NDH“, koji je prije reorganizacije Oružanih snaga NDH služio u ustaškim postrojbama, i s puškom u ruci se borio protiv četnika i partizana, nije bio zločinac nego hrvatski branitelj, kao i njegov drug Ivo Lučić-Paroković, također ustaša, hrvatski branitelj Bosanske posavine u Drugom svjetskom ratu, i autor knjige 'Uvijek uz Hrvatsku'. Autor, dakle, tvrdi, da njegov pokojni otac nije bio zločinac, iako je jugoslavenska komunistička i velikosrpska propaganda tvrdila da su sve ustaše zločinci, kao i da su svi Hrvati „ustaše“, čak i da je boljševik Stipe Šuvar bio „ustaša“, te navodi i svjedoke, dvojicu komunista iz njegova zavičaja, Hasu Burića i Branka Kisića, koje je njegov otac Ilija spasio od likvidacije, te su i oni njega spasili nakon rata da ne bude na pravdu Boga likvidiran, i njih dvojica su, među ostalima, konkretni svjedoci da njegov otac nije bio zločinac.

Nadalje, autor se u knjizi i rado sjeća poznatog ustaškoga generala Matu Bobana iz Sovića kraj Gruda u Hercegovini, koji se 41' dragovoljno prijavio u Ustašku vojnicu da brani domovinu,i nakon vojničke izobrazbe nedaleko Beča bio je za dom spreman, i borio se protiv komunističkih partizana i srpskih četnika. Poslije je bio vojni instruktor i pripadnik 1. hrvatske udarne divizije koja nije izgubila niti jednu bitku, kako autor navodi u dokumentu svjedočenja. General, koji je imao interview, kaže kako je srećom preživio zarobljavanje u Bleiburgu, te nije ispunjen mržnjom prema nekadašnjim neprijateljima, ali ima jednu želju, samo još jedan san u životu, da se, naime, po uzoru na partizanske jugoslavenske ratne veterane, sastanu malobrojni preživjeli hrvatski ratni veterani NDH iz Drugog svjetskog rata radi srdačnog druženja. Ustaški general, taj stari hrvatski vojnik, kaže u knjizi da je ranjen u borbama protiv Tuđmanova korpusa (partizanski X korpus Jugoslovenske armije), i da je na štakama dočekao kraj rata, ali da su ih komunisti počeli napadati na ulici itd.

U knjizi je prezentirana i fotografija ulice Džafer beg Kulenovića u Gunji, koju muslimani Gunje ponosno ističu, za uspomenu na svog cijenjenog doglavnika Nezavisne Države Hrvatske.

U knjizi se obrađuje i tema Tuđmanove politike tzv. pomirbe, i autor daje svjedočenje nekih ustaša iz WWII koji tu ideju smatraju promašenom, te su se pitali na čijoj je uopće strani predsjednik Franjo Tuđman, na hrvatskoj ili komunističkoj, kad je bila velikosrpska agresijana Republiku Hrvatsku. Uglavnom, Tuđmanovu ideju stari hrvatski vojnici smatraju promašenom, da će eventualno mlađe generacije, neopterećene Drugim svjetskim ratom, biti jedinstvene na liniji hrvatske državnosti.

Autor u knjizi posebno poglavlje posvećuje narodnim herojima iz Bugojanske skupine koji se boriše 1972. protiv JNA, za slobodu Hrvatske, kao njihovi naslijednici 20 godina poslije.

U jednom poglavlju pod naslovom: „VELIKOSRBSKI RIEČNIK U BOLJŠEVIČKOJ PROPAGANDI“ obrađuje se tema kako partizani u Beogradu govore kao i svi ostali Velikosrbi. U VI. poglavlju pod naslovom „Nešto o komunistima i partizanima“ autor je posvetio pažnju i neprijateljima ustaša, a na str. 109. istoga poglavlja je riječ o književniku Vladimiru Nazoru i njegovoj odi poglavniku Anti Paveliću koja je objavljena 1942. u Zagrebu, pod naslovom „Opjevani poglavnik“. U IV. poglavlju autor govori o svom zavičaju u Drugom svjetskom ratu, o Velikoj župi Posavlje i Vuka, te je poimenično nabrojio sve poginule svoje sumještane iz rodnih mu Gorica u Bosanskoj posavini, a za poginule hrvatske bojovnike iz devedesetih je zaslužan što im je općina podigla spomenik u Gunji, iako im još nije dala uklesati njihova imena, pa se autor šali da to možda komunisti čuvaju mjesta za svoje partizane. Da ne bi ispalo nepošteno, treba reći da je Općinsko poglavarstvo Gunje, kako je naznačeno u knjizi, jedan od dva sponzora ove knjige, dakle, zahvala ide liberalima, socijaldemokratima i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kao i Stranci demokratske akcije, što je knjiga ugledala svjetlo dana.

Knjiga ima 127 stranica teksta i podosta ilustriranih fotografija i novinskih isječaka iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, a nisu zaboravljeni ni „BORCI CRNE LEGIJE“ koji su junački obranili Koprivnicu od jugoslavenskih partizana.

'Hrvatski Tacit' u Uvodu knjige daje objašnjenje karaktera pojma 'ustaša' kroz povijest 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, te se u knjizi 'Nije sramota bilo biti ustaša – ali je peh!?' daje objašnjenje tko je sve koga zvao ustašom, tko su bili pravi a tko izmišljeni ustaše, kakvu su ulogu ustaše igrali uoči rata i u Drugom svjetskom ratu, tko su ti ljudi bili, jesu li bili zločesti ili nisu, jesu li kolektivni krivci, jesu li bili zločinci ili borci za slobodu, narodna vojska ili 'ustaška banda', te se objašenjenje daje i kroz jednu priču o tkalcima-varalicama, uspoređujući titoiste s varalicama, da, dakle, titoisti lažu da su antifašisti,i da je istina da su varalice. Priča u knjizi ide ovako:

„Bilo jednom jedno carstvo u koje dođoše tkalci-varalice.
Tvrdili su da za cara imaju najljepše odijelo na svijetu,
koje je doduše i najskuplje na svijetu, ali je zato navodno najljepše.
Nakon što caru prodaše odijelo, on ponosno prošeće špalirom opijene narodne mase i podanika.
Svi klicaše caru u čast njegova novog odijela, samo je jedan trijezan i pametan dječak uzviknuo: Pa ljudi moji, car je gol!

Tako su jugokomunisti prodali hrvatskom narodu priču o ustašama. Obukli su narod u luđačko odijelo i sada ljudi šeću okolo i viču: sramim se ustaša, ustaše su zločinci, sram ih bilo, sram bilo ustaša, pfuj, gade mi se... Živio drug Tito! Mi smo Titovi – Tito je naš!...“

U knjizi su objavljeni i neki jugoslavenski komunistički dokumenti o zločinima titoističkog režima za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kao i navodi britanskog tiska o srpskom državnom terorizmu protiv hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, i svjedočenje jednog partizana o komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom iz 1945. godine, ali ne ratnog zločinca Sime Dubajića nego jednog partizana hrvatskog porijekla. Uglavnom, knjiga se, dakle, bavi onim što piše u naslovu, je li bilo sramota biti ustaša, ili ne, je li bila sreća biti ustaša ili peh.

Autor knjige, gospodin Ivo Butković naglašava da, prije nego ga netko počne napadat, ili vrijeđat i osuđivat, neka uzme u obzir da ima pravo na vlastito sjećanje, tako i sjećanje na svoga oca koga poštuje, pa kome drago, kome krivo, kako navodi u svom osebujnom stilu pisanja, razumljiv običnom čovjeku kakav je i on sam, bez obzira što je za vrijeme Juge bio 'gastarbajter' u halama Daimler Benz u Stuttgartu. Rođen je inače 7. travnja 1944. u bosanskom selu Gorice, općina Brčko, u tada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako navodi u svojoj biografiji, a početkom devedesetih bio je osnivač ogranka HDZ-a, a poslije, kad se uvjerio da je HDZ iznevjerio, priključio se Paraginim (izvornim) pravašima i bio ponosni (politički) aktivist Hrvatske stranke prava 1861., danas u mirovini, pišući memoare i knjige, i objavljujući čak i svoje pjesme. Ljubitelj je povijesne istine, i dosljedan, nepotkupljiv borac za slobodu i demokraciju.

Na kraju, dragi blogeri i komenatori, slobodno iznesite mišljenje o tome što mislite o ustašama, ili o postu, odnosno o prezentiranoj knjizi kao dijelu hrvatske moderne publicistike i historiografije (samo bez veličanja ustaškog i titoističkog režima!), a objavljena je u vrijeme vladavine kriptokomunista, udbaša i titoista u Republici Hrvatskoj, dakle, vrlo škakljivo vrijeme u kojemu još nema demokracije i pravne države, stoga, ljudi, čuvajte se!

CBK

petak, 01.05.2009.

BLJESAK STUDENTSKOG ŠTRAJKA:-)

Bez moralnih pojedinaca nema demokratske države

Dr. Ante Starčević



Kako je danas bio uglavnom lijep sunčani dan, prošetao sam malo središtem Zagreba i obišao studente na Filozofskom fakultetu koji i danas, na međunarodni dan radničkih prava štrajkaju, po uzoru na svoje slavne prethodnike u Chicagu prije više od 100 godina. Fakultet, kojega su studenti s pravom zaposjeli i blokirali, je veselo okićen sa transparentima u šarenim bojama, i studentski zahtjev samo pokvarenima i glupanima u vlastima nije jasan, naime, studenti zahtijevaju osnovno ljudsko i ustavno pravo na

BESPLATNO ŠKOLOVANJE


Stipe Mesić: Štrajkali ste, sad je dosta, posvetite se studiju! Idemo dalje


Studenti: gospodine predsjedniče Mesiću, neće ići kako vi mislite nego kako narod želi!

Naišao sam na visoki borbeni štrajkački moral naših studentica i studenata koji ne odustaju unatoč perfidnim pritiscima i trulim kompromisima kojima korumpirana politička elita želi potkopati studentski štrajk i prevariti studente kao što je do sada prevarila i druge slojeve hrvatskog naroda. Međutim, sa studentima mog matičnog Filozofskog fakulteta se ne može od strane bivših komunista manipulirati, jer su nepotkupljivi, i upravo oni spadaju u one moralne pojedince o kojima je govorio Otac domovine Ante Starčević.

Kaže titoist Mesić (na nesreću naroda, predsjednik ove opljačkane i prevarene zemlje), da je sada dosta, i poručio studentima da su štrajkali, da sad svi znamo što traže, i neka se opet posvete studiranju; to Mesić govori o onoj staroj komunističkoj (na srpskom) ‚Ne talasaj!’. No studentski štrajkački plenum, što je najdemokratskija institucija u Hrvatskoj, odbio je ove trule jabuke koje predsjednik Mesić nudi, i studenti zahtijevaju da se trule jabuke izbace van, i da u košarici ostanu samo zdrave jabuke kako one trule ne bi zarazile zdrave. Nadamo se da Mesić to shvaća, a ako ne, onda neka da ostavku na svoj položaj i položi račune pred hrvatskim narodom!

U svakom slučaju, danas sam potpisao studentsku peticiju za BESPLATNO ŠKOLOVANJE. U međuvremenu je u opticaj puštena novčanica od 10000 kuna s likom ministra obrazovanja i znanosti Draganom Primorcem. Meni se čini da bi njegov šef i šef države mogli s vlasti odletjeti kao komunistički diktator Ceausescu ako nastave ovako zafrkavati studentski pokret (dobro, neću sad o tome sanjati, idemo korak po korak:-)


Hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena akcija Bljesak

Poštovani blogeri i čitateljice i čitatelji, u nastavku pročitajte o hrvatskoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak u kojoj su hrvatski branitelji oslobodili velike dijelove okupirane domovine, i s obzirom da sam i ja imao čast da sudjelujem u Bljesku, mogu zajamčiti da se nismo borili za lopovsko stanje kakvo u državi imamo danas, i sigurno se nismo borili za ulazak u Europsku uniju, kako je to danas, na službenoj proslavi povodom obljetnice Bljeska, u Okučanima tumačio premijer Sanader, i opet po tko zna koji puta manipulirao hrvatskom javnošću, nego smo se borili za oslobođenje Hrvatske od okupacije, a Europska unija je Republici Hrvatskoj zbog oslobođanja vlastita teritorija prijetila sankcijama koje je uvela odmah nakon početka Oluje, tako da kad neki srljaju u Uniju, kao guske u magli, molim da se uzme u obzir taj mali detaljčić ponašanja Europske unije onda kad nam je bila potrebna podrška i solidarnost kao žrtve agresije, a ne sankcije! Na koncu, Europska unija i ne priznaje da je početkom devedesetih uopće bila velikosrpska agresija nego da je to bio ‚građanski rat u Jugoslaviji’. Idiotski da idijotskije i bezobraznije ne može biti.


Hrvatski branitelji i pobjedonosni hrvatski stijeg

Na današnji dan 1. svibnja 1995. počela je hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena akcija Bljesak koja je označila početak kraja velikosrpske agresije i pad marionetske tako zvane ‚Republike Srpske Krajine’ koja je nastala 17. kolovoza 1990. na dan velikosrpske pobune protiv hrvatske države u tzv. Balvan-revoluciji potaknutoj od Miloševićeva zločinačkog režima u Beogradu, i na etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva na pobunjenim i od tzv. JNA okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, a konačni kraj je ova četničko-komunistička tvorevina doživjela u Oluji od 5. kolovoza 1995. kada su hrvatske snage skršile svaki neprijateljski otpor i odstranili kancerogeni tumor zvan ‚Republika Srpska Krajina’ koja je nastala u laboratoriju Kontraobavještajne službe JNA (KOS) i u ‚Službi državne bezbednosti’ u Beogradu, dakle u jugoslavenskoj i srpskoj tajnoj službi.

Prvi hrvatski redarstvenik koji je (službeno) poginuo u ratu, na Uskrs 1991. godine, zove se Josip Jović. Na Svetog Josipa 1. svibnja 1995. godine započela je hrvatska vojno-redarstvena akcija oslobađanja zapadne Slavonije od srpske okupacije, koja je završila 3. svibnja srpskim porazom i potpunim oslobođenjem Bilogore, Papuka, Psunja, okruga grada Pakraca, i gradova Pakrac, Jasenovac, Stare Gradiške i Okučana, koji su se od 1991. nalazili pod okupacijom JNA, srpske vojske i paravojnih četničkih formacija.

Ova hrvatska oslobodilačka akcija izvršena je bez udjela stranih vojnih instruktora, strane vojne intervencije i stranih obavještajnih službi na hrvatskoj strani, i bez političko-diplomatske podrške zapadnih zemalja U.S.A. i EU. Po izjavi predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koju je dao na 11. obljetnici proslave oslobođenja zapadne Slavonije od „srpskih terorista“ 1. svibnja 2006. u Okučanima, međunarodna Organizacija UN je od hrvatske vlade zahtijevala nakon „bljeskovitog“ oslobođenja, povlačenje Hrvatske vojske iz zapadne Slavonije, što je predsjednik Tuđman, srećom, odbio. Inače je jedini defetist u hrvtaskim redovima bio ni manje ni više nego predsjednik Tuđman koji je hrvatskim snagama zabranio da u Bljesku oslobode grad Okučane (središte parasrpske vlasti u zapadnoj Slavoniji), jer se bojao međunarodnih sankcija, ali su ga članovi Glavnog stožera HV uvjerili da će Okučani biti oslobođeni u rekordnom roku, i tako je i bilo.

Geneza srpske okupacije dijela Hrvatske u području zapadne Slavonije za potrebe stvaranja etnički čiste tzv. ‚Velike Srbije’:

Pod sarkastičnom parolom „U slobodnoj Hrvatskoj nova općina Okučani“, zastupnici „Srpske demokratske stranke“ (SDS) traže od općine Nove Gradiške u lipnju 1990. godine da se općini Okučani pripoje 32 naselja, čime bi se promijenila nacionalna struktura tog područja u korist srpske nacionalne manjine koja bi u okrugu Okučana na taj način činila umjetnu većinu. Međutim, u sastav takve „srpske općine“ Okučani ne žele ući mještani Donjeg, Gornjeg i Novog Varoša, Uskoka, Pivara, Stare Gradiške, Kosovaca i Gornjih Bogićevaca.

Dana 12. kolovoza 1990. ekstremni Srbi iz zapadne Slavonije donose odluku o osnivanju srpske tzv. „autonomne oblasti Zapadna Slavonija“ u koju po njihovim snovima trebaju ući „srpska područja“ Okučana, Novske, Pakraca, Slavonske Požege, Daruvara, Grubišnog Polja, Virovitice, Bjelovara, Orahovice, Našica, Đakova i Jasenovca. Na dan srpskog ustanka u Hrvatskoj, i početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, 17. kolovoza 1990. godine, Srbi iz zapadne Slavonije mimo svih zakona i Ustava Republike Hrvatske proglašavaju svoju tzv. „Općinu Okučani“ kojoj pripajaju 33 naselja iz općine Nova Gradiška, sedam iz sastava općine Novska, te općinu Jasenovac. Na popisu ove „odluke“ je i naselje Gornji Bogićevac koje se u međuvremenu počelo pripremati za obranu od srpske oružane agresije.

Kako bi ipak spriječili najgore, odnosno rat, Hrvati iz Gornjeg Bogićevca su preko Radiopostaje Nova Gradiška pozvali u veljači godine 1991. predstavnike Srba iz naselja Smrtića, Ratkovaca, Okučana i Gornjih Bogićevaca na razgovor i dogovor o miroljubivom rješenju međunacionalne krize. Ovaj poziv s hrvatske strane je sa srpske strane ignoriran, kao i kasniji pozivi. Na području zapadne Slavonije su oružje prvi u ruke uzeli Srbi, kao u Kninu 17. kolovoza 1990. godine, takoreći godinu dana prije početka rata. Hrvati su oružje u ruke uzeli tek 28. lipnja 1991. godine kada su u zapadnoj Slavoniji ustrojene prve hrvatske oružane postrojbe u općini Nova Gradiška. Bile su to 1. satnija Zbora narodne garde (ZNG), koja je po ustroju pripadala Trećoj gardijskoj brigadi Gromovi, sa zbornim područjem i zapovjedništvom u gradu Sisku. Zatim je mobilizirana pričuvna policijska satnija i treća bojna pričuvnog sastava 108. slavonsko-brodske brigade. Iz 3. bojne razviti će se 121. novogradiška brigada Hrvatske vojske.

Banjolučki korpus ‚Jugoslavenske narodne armije’ (JNA) je sredinom kolovoza 1991. godine preko savskog mosta između Bosanske Gradiške i hrvatske Stare Gradiške prešao iz Republike Bosne i Hercegovine na politički teritorij Republike Hrvatske odnosno izvršio invaziju na Hrvatsku i napao Republiku Hrvatsku u području zapadne Slavonije, s krajnjim ciljem izbijanja tzv. JNA na rijeku Dravu odnosno na granicu s Mađarskom, čime bi istočna Hrvatska bila odsječena od središnje Hrvatske i glavnog grada Zagreba. (Republika Hrvatska je od 25. lipnja 1991. godine bila nezavisna i samostalna država.) Toga 15. kolovoza 1991. došlo je do prvih oružanih borbi između ‚JNA’ i ZNG u Okučanima i Smrtiću, i to je bio početak rata u tom dijelu Hrvatske. JNA je pontonskim mostom prešla kraj srušenog mosta preko savskog kanala Strug i presjekla autoput Zagreb - Slavonski Brod, čime su hrvatske prometne komunikacije u Posavini ostale izvan uporabe, sve do Bljeska 1995. godine.

Hrvatski branitelji iz Gornjih Bogićevaca pružali su nadmoćnom srpskom agresoru iz ‚JNA’ 40 dana junački otpor, i to 86 hrvatskih branitelja kojima su se u obrani njihovog naselja pridružili hrvatski vojnici-dragovoljci iz Kosovca, Ciglane, Dubovca i Nove Gradiške. Neprijatelj je u snažnoj ofenzivi 22. rujna 1991. godine, koristeći uz tenkove i topništvo, osvojio i privremeno zauzeo Gornje Bogićevce. Toga 22. rujna je u Novoj Gradiški proglašen dan žalosti zbog pogibije dvadesetidvojice hrvatskih branitelja. Novinska agencija HINA je tada objavila da su snage srpskoga ‚Banjolučkog korpusa JNA’, potpomognute ratnim zrakoplovstvom, i teškim haubicama s desne obale Save, ne birajući ciljeve, gađale grad Novu Gradišku i naselja Mačkovac i Pivare. Ta vijest govori o pogibiji 11 hrvatskih branitelja i građana (civila), i o 45 ranjenika, te govori i o tome da je neprijatelj ostao bez osam tenkova i jednog borbenog mlaznog zrakoplova. Nova crta obrane uspostavljena je u ovom dijelu novogradiškog bojišta na crti Gorice-Poljane-Mašić-Cernička Šagovina-relej Psunj, ali će 10. prosinca 1991. neprijatelj, nakon jednog žestokog topničkog napada, probiti crte hrvatske obrane i zauzeti najveći dio zapadne Slavonije osim Virovitice, Bjelovara, Novske i Nove Gradiške. Konačni cilj tzv. Banjolučkog korpusa – izbijanje na rijeku Dravu – nije uspio tako da je istočna Hrvatska ostala sa središnjom Hrvatskom i Zagrebom spojena preko podravske magistrale.

Područje Jasenovca branili su hrvatski bojovnici i dragovoljci Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koje je ustrojio predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, a postrojbama HOS-a u Jasenovcu zapovijedao g. Martinovski. Prva crta bojišnice prolazila je ravno kroz današnje Spomen-područje Jasenovac, i zahvaljujući Hrvatskim obrambenim snagama i Dobroslavu Paragi ovaj sektor hrvatske obrane branjen je do posljednjeg metka, i sačuvan je od uništenja Kameni cvijet – spomenik u spomen na žrtve fašističkog terora; nakon pada Jasenovca pod srpsku okupaciju koncem 1991. godine su srpski fašisti devastirali muzej jasenovačkog Spomen-područja, i time se rugali žrtvama, a licemjerno optuživali Republiku Hrvatsku da je slijednica NDH u kojoj da je u jasenovačkom logoru pobijeno „700 hiljada Srba“.

Hrvatski Bljesak na okupiranom hrvatskom teritoriju:

Tijekom pregovora hrvatske vlade s međunarodnom zajednicom je srpska okupacijska vlast početkom 1995. godine otvorila autoput Zagreb - Slavonski Brod za civilni promet, ali su srpski ekstremisti i ilegalna milicija srpske pete kolone pod vodstvom ratnog zločinca Mile Martića znali zaustavljati i maltretirati putnike hrvatske nacionalnosti, te ubili tri putnika. Nakon toga je uslijedio hrvatski oslobodilački napad na okupirani hrvatski teritorij u području zapadne Slavonije.

Vojno-redarstvena operacija Bljesak, u kojoj je sudjelovalo 16 tisuća hrvatskih vojnika i redarstvenika (policajaca i specialna policija), bila je taktičko i operativno iznenađenje za srpske okupatore - za srpsku paravojsku iz tzv. ‚Krajine’.

Oslobodilački napad je počeo 1. svibnja 1995. u pet sati ujutro. U roku od 72 sata oslobođeni su Jasenovac, Stara Gradiška i Okučani, te okrug grada Pakraca gdje je u okruženju ostala jedna srpska brigada, pomiješana sa tri tisuće srpskih civila kao živim štitom. (Za vrijeme hrvatske oslobodilačke akcije je srpski režim raketirao Zagreb, Karlovac, Sisak i Kutinu, i počinio ratni zločin.) Nakon pregovora s hrvatskom policijom se ta srpska brigada sa 1.500 vojnika predala, a većina srpskih stanovnika iz okolice Pakraca izrazila je želju da napusti teritorij Republike Hrvatske, te je uz pratnju međunarodnih snaga UN prepraćena do granice s okupiranim teritorijem u Bosni i Hercegovini. (Tada je kao ratni zarobljenik uhićen i jedan od vođa pobunjenih Srba, Veljko Đakula, koji je poslije postao ugledan građanin RH dok su neki hrvatski branitelji završili u zatvoru zbog navodnog ratnog zločina; Đakula nije osuđen zbog pobune protiv Hrvatske nego je od predsjednika Tuđmana aboliran ili pomilovan.) Srpske oklopne snage iz zapadne Slavonije su tolikom brzinom bježale u Bosnu da su po izvješćima srpske vojske vlastitim tenkovima gazili srpske civilne kolone koje su pješice i na traktorima bježale do Bosanske Gradiške na Savi.

Hrvatske snage su u Bljesku gađale isključivo vojne ciljeve i vojna četnička uporišta dok je šef tzv. srpske 'Krajine' Mile Martić, iz odmazde dao 2. i 3. svibnja 1995. raketirati civilne ciljeve u gradu Zagrebu, Zadru i drugdje, zbog čega je poginulo deset hrvatskih civila, a 210 bilo ranjeno.

Raketama je pogođena dječja bolnica u Klaićevoj ulici, zatim Hrvatsko narodno kazalište, i dom umirovljenika, te Strossmayerov trg na Zrinjevcu; jedan je policajac poginuo prilikom uklanjanja eksplozivnih naprava odnosno tako zvanih zvončića koje su, sveukupno oko 500 zvončića, ostale nakon raketnog napada razbacane pod dijelovima zagrebačkog centra, a u odmazdi odnosno granatiranju Vinkovaca i Dubrovnika poginulo je četvero mladih hrvatskih civila.

Sveukupno su u Bljesku poginula 42 hrvatska branitelja, a srpski neprijatelj je nakon izuzetno žestokog otpora imao 223 poginula vojnika i 60 civila, koji nažalost, spadaju u tzv. kolateralnu štetu odnosno u žrtve rata, za razliku od šest odnosno deset stradalih hrvatskih civila koje su srpske snage namjerno pobile dalekometnim raketama iz raketnog bacača 'Orkan’.


Hrvatski branitelji u Bljesku zarobili jugoslavensku zastavu agresora

Ministar vanjskih poslova Miloševićeve tzv. 'Savezne Republike Jugoslavije' Vladislav Jovanović u pismu glavnom tajniku međunarodne svjetske Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN) tvrdi da je akcija (Bljesak) čin hrvatske „agresije“, te da je cilj Bljeska bio „etničko čišćenje tog područja započeto 1991. godine“. Glavnom tajniku Boutrosu Boutrosu Ghaliju odgovorio je 4. srpnja 1995. veleposlanik Republike Hrvatske pri Organizaciji Ujedinjenih Naroda Mario Nobilo kako je akcija Bljesak odgovor na terorističke napade, ubijanja i otmice hrvatskih državljana, te na zatvaranje autoceste (Zagreb-Slavonski Brod), pojašnjavajući da Jovanović ne smatra zapadnu Slavoniju sastavnim dijelom državnog teritorija Republike Hrvatske, te podsjećajući da su Srbija i Crna Gora odgovorne za etničko čišćenje u Hrvatskoj i razaranja Vukovara i Dubrovnika.

2. svibnja sjećamo se i 12 hrvatskih redarstvenika koje su ratni zločinci četnici u Borovu selu kod Vukovara, 1991., u pripremljenoj zasjedi ranili i zaklali! Zasjedu i pokolj je pripremila srpska tajna služba režima Slobodana Miloševića, 'Državna bezbednost'.

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.