crniblogkomunizma

utorak, 28.04.2009.

SAT POVIJESTI: ROSA LUXEMBURG

Rosa Luxemburg godine 1903. u društvu Israela Helphanda, agenta njemačke tajne službe 'dr. Parvus', koji je jedno vrijeme bio podstanar kod ikone svjetske ljevice u Berlinu, i vodeći marksist njegova doba kojega su držali nasljednikom Karla Marxa, a pored Lenjina bio je su-kreator Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. Izvor fotografije: Der Spiegel

Povodom 1. svibnja, Međunarodnog dana radničkih prava

Ulice i trgovi gradova u virtualnoj socijalističkoj Hrvatskoj za vrijeme Titove Jugoslavije nisu, u pravilu, bili kićeni imenom Rose Luxemburg, i uvijek sam se pitao zašto, jer ipak je ona bila ideološki vođa Oktobarske revolucije u Njemačkoj, 1918. godine ('Novemberrevolution'). Međutim, nakon što sam studirao njen lik i djelo, što bi se ono reklo, njenu biografiju, dakle, spoznao sam zašto se nekadašnja jugoslavenska ekstremna ljevica sramila Roze, i zašto titoisti u pravilu i danas zaobilaze njeno ime, bježe od nje kao vrag od križa! Tako na pr. nisam nikada čuo da je Socijaldemokratska partija u Republici Hrvatskoj ikada spomenula Rozu, a propali SKJ/SKH da i ne govorim. Naime, Rosa Luxemburg nije spadala u boljševike, i to je razlog što je licemjernim jugoslavenskim ekstremnim ljevičarima ili titoistima ona bila persona non grata, i što je i danas nepoželjna u toj i takvoj jadnoj ljevici u Republici Hrvatskoj. Kad sam to spoznao, postala mi je draga ta povijesna ličnost kojoj treba iskazati poštovanje zbog nekih njenih izuzetnih osobina i zrelog političkoga razmišljanja, ali i biti na oprezu prema nekim zabludama kojima je kao marksistkinja robovala. No, krenimo redom.

Rosa Luxemburg (tako se službeno zove u povijesti) rođena je kao Rozalia Luksenburg u jednoj židovskoj obitelji roditelja Eliasza i Line Luksenburg u poljskom dijelu Ruskog Carstva, 5. ožujka 1871. godine, i taj je datum rođenja istinit i točan, a ne onaj koji je naveden u njenom vjenčanom listu jer je sama u jednom pismu naglasila da datum njena rođenja u vjenčanom listu nije točno naveden. (Za razliku od nje, Josip Broz – Tito je krivotvorio svoj datum rođenja.)

Roza je bila dinamična i vedra osoba, visoko obrazovana i hrabra u ondašnjem muškom svijetu.

Pošto sam obećao da ću u postovima posvetiti pažnju i ženskim pravima, neka je i ovaj post u tome duhu, malo zakašnjelo s obzirom da je međunarodni dan žena od 8. ožujka iza nas, ali onda povodom međunarodnog praznika rada od 1. svibnja koji posvećujem Rosi Luxemburg, jer je zastupala interese radničkog pokreta i radnička prava, ali i svim ženama koje su bile žrtve totalitarnog boljševičkog titoističkog režima od 1945. do 1990. godine, naime, u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je na 30 tisuća politički montiranih sudskih procesa u staljinističkom stilu osuđeno 100 tisuća nevinih osoba, među njima nemali broj žena.

Rozina prijateljica i drugarica Louise Kautsky-Ronsperger napisala je o njoj slijedeće karakteristike:

„Čar njena bića je životna živahnost, osjećajnost i ulaženje u osjećaje drugih, kao i slušanje drugih sugovornika, i suosjećanje u radosti i patnji drugih ljudi, te ozbiljnost.“

Kao mala curica je Roza postala invalid, naime, kao trogodišnjakinja oboljela je na kuk tako da je od tada šepala, zbog čega su joj se druga djeca i učenice u djevojačkoj gimnaziji malograđanski rugale, a rasistički su joj predbacivale i njeno židovsko porijeklo; unatoč diksriminaciji i ljudskim pravima koja su joj kršili u njenoj mladosti, Roza je bila najbolja učenica u razredu, dakle bila je odlična u jednoj sredini gdje se petice ne poklanjaju kao u pravilu kod nas.

Kako se kao pripadnica mladeži bavila kritikom carskog režima, imala je velikih problema, i u 16. godini je morala emigrirati u inozemstvo kako bi izbjegla uhićenje i osudu radi verbalnog delikta, što je jedna kaznena mjera koja je u Titovoj Jugoslaviji bila uobičajna svakodnevna pojava tijekom diktature maršala Tita. Naime, pristupila je u Varšavi revolucionarnoj stranci 'Proletarijat', a posljedica togaje da je petama morala dati vjetra.

Emigrirala je u Njemačku, ali je studirala na Filozofskom fakultetu u švicarskom gradu Baselu iz razloga što je tamo ženama bilo dozvoljeno pohađanje sveučilišta dok drugdje u Europi nije. Paradoks je da i dan danas u nekim švicarskim kantonima žene nemaju pravo glasa na višestranačkim demokratskim izborima, ali još u 19. st. je švicarsko društvo dozvolilo ženama ravnopravnost u stjecanju obrazovanja. Poslije je prekinula studij na Filozofskom fakultetu i studirala ekonomiju i pravo.

Od rane je mladosti pisala političke članke po novinama i bila politički aktivna. Kako bi kao strankinja mogla politički djelovati u Njemačkoj, fiktivno se 1898. godine, kada je i došla prvi puta u grad Berlin, udala za pet godina mlađega 'klinca', Eduarda, dvadesetčetverogdišnjega sina od udovice njemačkog socijalističkog književnika Karla Wilhelma Lübecka, od kojega se pet godina kasnije rastala; vjenčanje joj je poslužilo da stekne njemačko državljanstvo kako bi se mogla baviti politikom; odmah se učlanila u njemačku Socijaldemokratsku stranku, SPD; u trenutku udaje imala je svoga ljubavnika, voljenog Lea Jogichesa, koji će, kao i ona, biti 1919. likvidiran. Od svoga ljubavnika željela je i dijete, te mu u pismu poručila:

„...I možda jednu malu, skroz malu bebu? Zar nikada neću smjeti jednu imati? Nikada?“

Znala se, dakle, prišmajhlat, što bi se reklo. Nakon Lea joj je slijedeća ljubav bio 14 godina mlađi njen odvjetnik Paul Levi koji ju je 1913. branio pred sudom zbog optužbe nagovaranja njemačkih vojnika na defetizam; očito joj je odvjetnik bio bolji ljubavnik nego odvjetnik jer je Roza osuđena na kaznu od godinu dana zatvora koju je odležala u berlinskom zatvoru; za grad Berlin je, inače, prilikom dolaska rekla da je „hladan, neukusan, masivan grad – kao neka vojarna“. Ako je takav Berlin bio početkom 20. st., u međuvremenu se onda skroz promijenio jer je to jedan topli grad sa srdačnim ljudima, u pravilu.

U svakom slučaju bila je buntovnik u ljubavi i politici u kojoj je bila veliki kritičar, ne samo kapitalističkog i građanskog liberalnog sustava nego i njenih kolega ljevičara, posebno starih marksističkih bradonja poput Friedricha Engelsa; na kongresu Socijaldemokratske partije Njemačke (SDP) godine 1898. kritizirala je poznatog ljevičara Eduarda Bernsteina, ali već tada na vidjelo izlazi njen radikalizam koji je prelazio crtu prema ekstremizmu: optužila je Bernsteina za odstupanje od marksizma time što se zalagao za socijalne reforme umjesto za revoluciju; Roza je bila pobornik revolucije, a je li sa 27 godina znala što revolucija sa sobom nosi, možda je bila svjesna svih posljedica revolucije, možda i nije, u svakom slučaju zagovarala je socijalistčku revoluciju, a Bernsteina etiketirala kao „revizionista“.

U osnovi je imala pravične ideje za radnike, ali metode kojima bi se one ostvarile su upitne sa stajališta ljudskih prava, međutim, novost koju je Rosa Luxemburg donosila u politici je činjenica što je ona bila žena u moru muškaraca, dakle, jedna žena je kritizirala muškarce, i to je u ono doba bilo nezamislivo, što je još dodatno dolijevalo ulje na vatru, pored njena političkog radikalizma.

S vremenom je Rosa Luxemburg postala isključiva, tako je na pr. na II. internacionali socijaldemokratskog i socijalističkog pokreta zastupala tezu kako njeni Poljaci ne smiju imati pravo na nacionalno samoodređenje i otcjepljenje od Carske Rusije, nego da svoja prava moraju ostvariti u suradnji s ruskim proleterima s kojima moraju uništit carizam, pod parolom: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“. Također je bila kritičarka postupnih promjena koje je zastupao socijaldemokratski pokret, a to je, dakle, postupni put u socijalizam pomoću postupnih promjena (evolucija), dok je Rosa Luxemburg bila za revoluciju, međutim, kritizirala je i boljševike u Rusiji kojima je predbacivala odstupanje od Manifesta komunističke partije jer su boljševici deklarativno davali pravo narodima na samoodređenje, što je bila samo taktika jer su po dolasku na vlast izvršili okupaciju Ukraine i baltičkih republika, te Armenije i Gruzije i drugih zemalja koje su se bile otcijepile od Rusije; kritizirala je boljševike i zbog dekreta o podjeli zemlje seljacima jer je bila mišljenja da to vodi do drobljenja zemljoposjeda, ali i taj boljševički dekret je bio samo taktička varka jer su si seljaci u Listopadskoj revoluciji 1917. sami priskrbili feudalna lena, ne čekajući dekret boljševika, a poslije građanskog rata je boljševički totalitarni Lenjinov režim seljacima oduzeo zemlju, a neposlušne seljake ili članove njihovih obitelji kao taoce držao u konc-logorima, a mnogobrojne radničke štrajkove ugušio u krvi uz pomoć komunističke tajne policije, Čeke, koju su obučavali britanski vojni instruktori za specijalne zadatke. Po tome je Roza, dakle, bila i radikalnija od boljševika, a s druge strane je boljševicima predbacivala da guše demokraciju jer ograničavaju vlast sovjeta (radničkih i vojničkih savjeta), dakle, jednom riječju, Roza Luxemburg može se smatrati kontroverznom poljskom i njemačkom političarkom. Njeno poznato geslo:

„Sloboda je uvijek sloboda onih koji drukčije misle“...

...odnosi se upravo na kritiku boljševika u Rusiji.

U konačnici je Rosa Luxemburg izvansudski ubijena, likvidirana ili smaknuta, te je i taj zločin ništa drugo nego zločin, dakle, zločin je zločin, i čak je nepravedno optužena kao vođa oružanog ustanka u njemačkoj revoluciji od 9. studenog 1918. u Berlinu ('Novemberrevolution') jer je toga dana tek puštena iz zatvora i sišla s vlaka na glavnom kolodvoru kada su revolucionarni događaji već bili krenuli punom parom dok je ona bila više intelektualni vođa revolucije uređujući revolucionarnu novinu 'Rote Fahne' (Crvena zastava), i što joj ide u prilog, nije u Nezavisnoj socijaldemokratskoj partiji Njemačke (USPD), čiji su se članovi zbog kompromisa Socijaldemokratske partije otcijepili od nje, bila na koncu za oružani ustanak nego za sudjelovanje Nezavisne socijaldemokratske partije Njemačke na višestranačkim izborima, ali se unatoč tome priključila većinskoj frakciji koja se po drugi puta otcijepila, i na prijelazu iz 1918. na 1919. godinu osnovala Komunističku partiju Njemačke (KPD), čiji je suosnivač i Rosa Luxemburg koja je uglavnom napisala i program njemačke komunističke partije, dakle, bila je autor stranačkog programa njemačkih komunista.

Radikalniji od nje u političkoj praksi i ekstremist bio je Karl Liebknecht koji se zalagao za oružani ustanak i stajao na čelu tako zvanog Spartakovog ustanka odnosno oružane boljševičke revolucije u Njemačkoj, u studenome 1918. godine kada su ljevičari, dakle, socijalisti, socijaldemokrati i komunisti osnivali radnička i vojnička vijeća odnosno sovjete, i preuzeli vlast u Njemačkoj, a državni udar izgledao je ovako:

Dana 9. studenog 1918. godine, dva dana pred proglašenje kraja ratnih operacija u Prvom svjetskom ratu, je njemački kancelar Max von Baden samovoljno objavio silazak s vlasti njemačkog cara Wilhelma iz pruske dinastije Hohenzollern, i predsjedniku Socijaldemokratske partije Njemačke, Friedrichu Ebertu, prepustio položaj predsjednika njemačke vlade odnosno kancelarsku fotelju dok je socijaldemokrat Philip Scheidemann sa balkona njemačkog parlamenta Reichstag proglasio u ranim popodnevnim satima toga dana republiku; to je bio prvi čin državnog udara od strane socijaldemokrata, koji su poslije sa zapadnim Saveznicima iz Antante potpisali bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke, a drugi čin državnog udara dogodio se dva sata kasnije, oko 16 sati 9. studenog 1918. kada je Karl Liebknecht, iz boljševičke frakcije socijaldemokratskog pokreta, proglasio „Slobodnu Socijalističku Republiku“ po uzoru na SSSR. Nakon toga počeli su se organizirati radnička i vojnička vijeća odnosno sovjeti koji su većinom odlučili da će se održati višestranački izbori, dok je Liebknechtova frakcija započela umjesto toga oružani ustanak, i u tom vrtlogu se našla i Rosa Luxemburg koja je glasovala za održavanje višestranačkih izbora. Za vrijeme Spartakova ustanka bavila se uređivanjem revolucionarnih novina 'Crvena zastava'.

Znakovito je godišnje izvješće Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke za 2008. godinu koja u vezi prosvjeda ljevičarskih ekstremista u Berlinu navodi da ekstremni ljevičari zlouporabljuju ostavštinu misli Rose Luxemburg, te da „tradicionalni element njemačke ljevičarske ekstremne scene čini misaona ostavština Rose Luxemburg i Karla Liebknechta“. Njemački Bundesverfassungsschutz nadalje navodi kako je 13. siječnja 2008. održana manifestacija ekstremnih ljevičara u Berlinu povodom obljetnice smrti Rose Luxemburg, „u organizaciji saveza ljevičarskih ekstremista, na kojoj je po policijskim izvorima sudjelovalo oko 3.500 prosvjednika (po novinskim navodima oko 10.000), i to prije svega marksističko-lenjinističke orijentacije, i postavlja se pitanje, je li stvarno činjenično postoji sadržajni kontinuitet i koherencija između misli Rose Luxemburg i današnjih ljevičarskih ekstremista koji odbijaju kritiku staljinizma.“

(Izvor: www.verfassungsschutz.de)

Rosa Luxemburg je u svakom slučaju jedna kontroverzna povijesna ličnost koja je bila za revoluciju ali protiv boljševičke diktature, no unatoč tome je podupirala boljševički prevrat u Njemačkoj, zalagala se za radnička prava ali revolucionarnim metodama protiv postupnog razvoja radničkih prava i kompromisa kako bi se ostvarila mirnim putem, zatim, bila je vodeća kritičarka svoga doba, svojim hrabrim primjerom se borila za ravnopravnost žena u društvu, kršila je norme staroga društva, ali nije shvaćala važnost nacionalnog pitanja, bila je radikalna na riječima ali umjerena na djelu, bila je suosnivač njemačke komunističke partije i ideolog (boljševičkog) Spartakova saveza ('Spartakusbund'), a na kraju je bila za demokratske izbore umjesto oružanog ustanka odnosno oružane revolucije ('Spartakusaufstand'), a na samom kraju je ubijena pod optužbom da je vođa oružanog ustanka:

Dana 15. siječnja 1919. je uhićena u privatnom stanu svojih prijatelja u Berlinu, od strane pripadnika Njemačkog dragovoljačkog konjičkog korpusa, i sprovedena u stožer korpusa u 'Hotel Eden' nausprot zoološkom vrtu u centru Berlina, koji je za nju postao sve samo ne raj, naime, prilikom istrage je mučena, a kada su je prebacivali u berlinski zatvor Moabit, na samim izlaznim vratima hotela ju je kundakom puške u glavu dva puta udario podoficir Otto Wilhelm Ruge, i teško je ranio, a prije toga je i Liebknechta smrtonosno ranio na isti način; kriva je povijesna verzija da je Rozu ispred hotela linčovala masa, nego je ranjena na način kao gore opisano, a zatim je ubijena prilikom prijevoza automobilom do zatvora kada je navodno poručnik mornarice Hermann W. Souchon ranjenoj liderici njemačke ekstremne ljevice pucao pištoljem u glavu i tako je usmrtio. Poslije je na suđenju pred vojnim sudom zbog pokušaja ubojstva na dvije godine zatvora osuđen navedeni podoficir Ruge dok je podoficir Kurt Vogel osuđen zbog srkivanja njena leša, naime, posmrtne ostatke ubijene je bacio u berlinski kanal tako da za vrijeme suđenja nije postojao corpus delicti u vidu posmrtnih ostataka koji su isplivali i pronađeni tek u lipnju 1919. kada je sahranjena u Berlinu, u 48. godini života.

Po verziji vojske i prevratničkog 'sovjetskog narodnog komesarijata za obranu' su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht ubijeni prilikom njihova navodna bijega ali povijesna istina je da su ubijeni s predumišljajem, navodno po zapovjedi zamjenika zapovjednika korpusa, kapetana Waldemara Pabsta, međutim to nije dokazano, a optuženi Pabst je poslije rekao da on nije zapovjedio njeno ubojstvo nego da joj je samo „presudio“, i da u biti nije trebala biti ubijena nego sprovedena u zatvor radi daljnjeg saslušanja i suđenja zbog rušenja ustavnog poretka i sudjelovanja u državnom udaru. Političko ubojstvo Rose Luxemburg izvršili su njemački desničari ali pod upravom i blagoslovom njemačkih ljevičara iz prevratničke socijaldemokratske anti-boljševičke vlade. To političko ubojstvo će kasnije dovesti do razdora između socijaldemokrata i komunista u trenutku raspada zajedničkog fronta protiv Hitlera, a taj antifašistički front se raspao kad je Staljin dao njemačkim komunistima zapovjed da moraju u propagandi napadati njemačke socijaldemokrate, što je nasljednik Karla Liebknechta, Ernst Thälman, i činio po zapovjedima iz Moskve, a Hitler ga je 1933. dao uhititi i strpati u konc-logor u kojemu je 1945. ubijen na njegovu zapovjed nekoliko dana pred 'Führerovo' samoubojstvo.

Dokazana je povijesna činjenica da je Rosa Luxemburg ubijena s predumišljajem, te da je zločin – zločin, ali je isto tako dokazana povijesna činjenica da je Spartakov ustanak bio oružani revolucionarni ustanak koji je imao za cilj uspostavu boljševičke diktature kao u Rusiji, i da su njemački dragovoljci koji su ustanak ugušili u krvi, spriječili diktaturu i smrt nebrojeno nevinih, i da su njemačkom društvu sačuvali 1919. slobodu do uspona njemačkih nacista na vlast 1933. godine, jer jedna njemačka sovjetska republika bila bi diktatura i tiranija isto kao Sovjetski Savez (SSSR), pošto se radi o istom programu (marksizam) i istim (boljševičkim) metodama osvajanja vlasti i održavanja režima strahovlade.

Do podjele njemačke socijaldemokratske partije na socijaldemokrate i na boljševike došlo je, inače, 4. kolovoza 1914. kada su socijaldemokrati glasovali u njemačkom parlamentu za ulazak Njemačke u rat (u Prvi svjetski rat), i tada je i Karl Liebknecht u Reichstagu, kao socijaldemokratski zastupik, glasovao na liniji Socijaldemokratske partije, ali poslije, prilikom glasovanja o odobravanju ratnih kredita za njemačku vojnu industriju počeo je glasovati protiv, i 9. travnja 1917. osnovao Nezavisnu socijaldemokratsku partiju Njemačke (USPD) koja je svoj uzor imala u Lenjinovoj boljševičkoj partiji u Rusiji; Rosa Luxemburg kao vodeća kritičarka svoga doba nije, međutim, stala samo u oporbu prema režimu nego je bila oporbena političarka i unutar vlastite stranke, kritizirajući boljševičke metode diktature. Da je kojim slučajem pobijedila njemačka boljševička partija u Spartakovom ustanku, i bila uspostavljena boljševička vlast kao u Rusiji, vjerojatno bi Rosa Luxemburg bila među prvim žrtvama boljševičke diktature ekstremnih ljevičara kojima je pripadala.

Rozina partijska drugarica Carla Zetken je o njoj zabilježila:

„Roza je bila oštar mač i plamen revolucije“,...

... a poznato je i njeno geslo:

„Prst u oko – glavu na koljena“,...

... dakle, ne može se reć da nije zagovarala nasilje i silu (iako je bila deklarirana anti-militaristica), iako osobno nije primjenjivala nasilje niti izdavala zapovijedi o vršenju nasilja, ali je kao ideolog, kao marksist, utjecala na one koji su vršili nasilje i koji su se umjesto demokracije prihvatili oružja, iako se ona sama zalagala za nešto što bismo uvjetno mogli nazvati demokracijom protiv diktature, međutim, ona sama postala je žrtva zabluda marksističke ideologije jer su nespojiva zalaganja za revoluciju i radikalne i ekstremističke mjere sa demokracijom, višestranačkim izborima, i upravo je Rosa Luxemburg kao marksist upala u nikada do kraja razjašnjeni program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, u Komunistički manifest, program čija primjena u političkoj praksi izaziva podjele i nedoumice kojim metodama taj program ostvariti, tako da revolucija ždere vlastitu djecu, tako i Rosu Luxemburg.

U Hrvatskoj bi se s Rozom Luxemburg mogao usporediti od titoističkog boljševičkog režima umoreni ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang, ili također, od srpskih boljševika (možda i po Titovoj zapovjedi) umoreni jedan od nekoliko organizatora komunističkog ustanka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Marko Orešković 'Krntija'.

Rosa Luxemburg u svakom slučaju pripada baštini radničkog pokreta, bila je ideolog, kritičar, borac za radnička prava i prava žena, i bila je protiv diktature boljševika, upala je u zablude marksizma, i postala žrtvom ljevice, pokretu kojemu je pripadala.

(Izvor: http://www.redbanner.blogger.ba i dr. izvori)

Isus je rekao: tko se maća laća – od maća i pogiba!

CBK

28.04.2009. u 16:42 • 38 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 27.04.2009.

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU FAŠISTA I KOMUNISTA?

Znate li koja je razlika između fašista i komunista? Razlika nema jer komunisti i fašisti imaju isti, negativni odnos prema žrtvama.

Nedavno sam pratio na jednoj njemačkoj televiziji trosatnu emisiju o nacističkom zločincu Heinrichu Himmleru i povijesti antisemitizma u 3. Reichu. U povijesnom dokumentarcu sudjelovali su i nekadašnji nacisti koji su davali izjave u vezi nekih zločina, kao na pr. pripadnik SS-organizacije Waffen-SS, SS-oficir Priebke kojega je talijanski sud osudio 1998. na doživotni zatvor zbog ratnog zločina nad talijanskim civilima, njih oko 300, koje su SS-jedinice smaknule kraj Rima, 1943. godine, u jednoj spilji, gdje su ujedno i sakrili posrmtne ostatke žrtava, koje su nakon oslobođenja 1944. ekshumirane (slijedeće godine je pušten iz zatvora, radi navodno zdravstvenih razloga i visoke životne dobi).

Titov, Tuđmanov i Mesićev 'specijalac' Josip Manolić

Navedeni esesovac, koji je vodio akciju (izvansudskoga) smaknuća, za sebe osobno tvrdi da nije zločinac jer da je postupio po zapovjedi nadređenih, i da je cijela akcija masovnog ubojstva opravdana kao čin odmazde zbog terorističkog napada u kojemu je stradalo 30 pripadnika oružanog Waffen-SS u Rimu.

Josip Manolić pak, nekadašnji pripadnik zloglasnog protunarodnog 'Odjeljenja za zaštitu naroda' (OZNA), na izbornoj skupštini partizanskih ratnih veterana, u Zagrebu, 25.4.2009., opravdava zločine nad nekomunistima 1945. godine, u kojima je i sam sudjelovao po vlastitom priznanju u zagrebačkom Večernjem listu, ne tako davno. Manolić se za razliku od Priebkea ne poziva na nadređene i zapovjednu odgovornost nego on opravdava cijeli sustav zapovjedanja zločina, od vrha do dna, od partizanskog maršala do politkomesara i desetara.

Priebke kaže da je Hitler odgovoran za zločin u kojimu je sudjelovao, Manolić kaže da Tito nije zločinac, Priebke kaže da Hitler nije zločinac. I Manolić i Priebke imaju opravdanje za svoje vrhovne komandante, kao i za same sebe. Razlika među njima je jedino u tome što Priebke nije dobio visoko državno odličje Savezne Republike Njemačke, dok je Manolić nedavno od predsjednika Mesića odlikovan visokim hrvatskim državnim odličjem, i naravno, Manolić nije osuđen zbog ratnog zločina, kao Priebke.

U navedenom dokumentarcu na satelitskoj i kabelskoj televiziji VOX (Glas), od dana 25. travnja 2009. godine, povjesničari objašnjavaju da su nacisti svoj teroristički režim izgradili pod izgovorom opasnosti od boljševika, i da su im boljševici bili uzor.

Možemo se svađati oko toga je li Tito bio antifašist, ali ne možemo se svađati oko toga da je Tito bio boljševik. Nitko ne može osporiti da je Tito bio boljševik. I nitko tko nije boljševik ne može dokazati da su boljševici bili časni ljudi, i da ne postoji osnovana sumnja da su navodno sudjelovali u zločinima, ali neki ljudi mogu zahtijevati da se po nekom boljševiku nazove trg, ulica ili da se održava kul ličnosti. Jesu li takvi moralni, pitanje je kako tko od nas shvaća moral.

Tko su boljševici i njihove vođe? Lenjin, Trocki, Staljin, Tito (Valter), Pol Pot i Crveni kmeri, Mao Ce Tung i kineski komunisti, Che Guevara i Fidel Castro, Ernst Thälman i njemački komunisti, revolucionarka Rosa Luxemburg, i od naših to su Vladimir Bakarić, general JNA Ivan Gošnjak, general JNA Franjo Tuđman, general Ozne Ivan Krajačić 'Stevo', pukovnik Ozne, Josip Manolić, potpukovnik Ozne, Josip Boljkovac, Vladimir Nazor, Maks Baće, politkomesarka i šefica CK SKH Milka Planinc, te Josip Vrhove, Ivica Račan (poslije navodno reformirani komunist) i Stipe Šuvar i dr. Slovenci imaju također svoje boljševike, kao i Srbi, svog voljenog i poštivanog generala Aleksandra Rankovića 'Marka', Titove desne ili lijeve ruke, svejedno, i druge velikosrpske koljače-boljševike.

Što boljševici hoće? Hoće totalnu revoluciju i nasilno preuzimanje vlasti kroz državni udar ili građanski rat, zatim, iskorjenjivanje privatnoga vlasništva, i čišćenje društva od svih ljudi koji ne prihvaćaju socijalizam i režim komunističke partije, a to je u prvom redu nemarksistička inteligencija. Boljševici ne biraju sredstva da dođu do cilja – do totalitarne vladavine, uspostave totalitarne države i diktatorskoga režima.

Koje metode primjenjuju boljševici koji se rado nazivaju i komunistima, a koje metode primjenjuju nacisti koje često zovu fašistima, a koje metode primjenjuju fašisti?

Bolješevici (komunisti) primjenjuju revolucionarne metode, ubijanje političkih neistomišljenika i politički nepodobnih osoba, masovni progon stanovništva putem tajne službe (Čeka, KGB, Udba, Securitate, STASI, NKVD, KOS etc.), uz masovno strijeljanje stvarnih i izmišljenih neprijatelja režima, te prisluškivanje stanovništva putem tajne službe i doušnika (udbaši), zatim metoda jednoumnog tiska i nadgledanje informacija, metoda sustavnog plasiranja laži u javnosti i poluistina, metoda razvlašćivanja vlasnika i općenito iskorjenjivanje 'klasnog neprijatelja' u 'klasnom ratu'. Iste metode koriste i nacisti i fašisti, s tim da obje ideologije, marksistička i nacional-socijalistička ili nacistička ideologija i fašizam imaju još jedan zajednički nazivnik, a taj je imperijalizam, vojna agresija, osvajanje i okupacija i aneksija političkih teritorija drugih naroda.

Tako je i Hrvatska pala 1945. pod okupaciju, samo što su boljševici-titoisti isprali mozak ostatku ostataka hrvatskog naroda, naime, onom dijelu koji nije bio zaklan 1945. godine, te ostaci Hrvata u prvilu misle da su oslobođeni, a ta totalitarna metoda pranja mozgova je slična kao drogiranje. U biti, fašizam i komunizam su ideologije drogiranja širokih narodnih masa.

Kao metode predstavnici obje ideologije koriste i sustav koncentracijskih logora različitih karaktera, kao radni logori, logori smrti i organiziranog uništenja ljudskih života (logori terminacije, a ubojice su terminatori). U Crnoj knjigi komunizma je navedeno kako su njemački nacisti poslali u SSSR svoga predstavnika (koji je poslije bio posljednji komandant logora smrti Auschwitz-Birkenau), Rudolfa Hößa, a to se kaže i u navedenom dokumentarcu, da prouči komunistički sustav logora Gulag, i tako je nastao prvi njemački logor 'Dachau', i poslije drugi njemački konc-logori. Prve logore u modernoj povijesti su inače utemeljili Englezi u Južnoafričkoj Republici, te poslije Nijemci u svojoj također afričkoj koloniji u Namibiji, početkom 20. stoljeća. Sustav konc-logora u Sovjetskom Savezu utemeljio je Vladmir Iljič Uljanov, zvan 'Lenjin', njemački agent i zapadna (britanska) marioneta .

U Crnoj knjigi komunizma je također naglašeno da nije bitna metoda ubijanja, nego da je zločin – zločin, počinili ga fašisti ili komunisti, i da židovsko dijete ubijeno u logoru u Auschwitzu nije ništa više vrijedno od ubijenog djeteta 'kulaka' u GUL-agu (Glavna uprava logora Ministarstva unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza).

Partizanski ratni veterani govore kako ne treba dirati masovne grobnice poput one u Barbarinom rovu kraj Hude jame, jer da je 'sudbina tako odredila ubijenima'. Nevjerojatno! Znači, zločin, koji su zapovijedili jugoslavenski boljševici na čelu s Titom, i izvršili partizani, ne treba moralno-politički osuditi i zločince kazniti od pravne države, zato što su ih komunisti počinili u ime antifašizma?

Antifašizam nije sveta indijska krava, kao prvo, kao drugo, komunisti nemaju monopol na antifašizam jer su antifašist bili i predstavnici Zapada (Saveznici iz zemalja liberalne demokracije), kao i Rimokatolička crkva i demokratski antifašisti, na pr. HSS, a kao drugo, pravni poredak ne razlikuje zločin po ideologijama nego je zločin definiran Kaznenim zakonom, a ratni zločin po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva. Svejedno, zločinci, pa i ratni zločinci, ako dolaze iz nekadašnjeg partizanskog poretka, u Republici Hrvatskoj ne odgovaraju za počinjene zločine, i još se komunističke zločine relativizira, i skriva iza antifašizma.

Josip Broz – Tito je zločinac, i tu nema diskusije u demokraciji i pravnom poretku!

Međutim, Republika Hrvatska još uvijek nije pravna država, i zato Josip Manolić može vrijeđati žrtve komunizma, predsjednik Mesić također, i jedan totalitarni poredak kakav je vladao u Titovoj Jugoslaviji predstavljati kao humanistički, napredni, a zločince kao oslobodioce i narodne heroje. To je posljedica što Hrvatska još uvijek nije pravna država inače bi zločinci bili iza rešetaka, a lažljivci bi pred sudom odgovarali za klevetu i krivotvorenje povijesne istine. Ovako se može dogoditi, pa i događa, da oni koji govore istinu bivaju sudski kažnjeni zbog navodne klevete. Ali, zar nije i Pilat upitao Isusa – a što je to istina? U medijima bi, da je Hrvatska pravna država, vedrili i oblačili kritičari titoizma i povjesničari koji bi govorili istinu, dok nas stvarnost podučava da u medijima glavnu riječ vode zločinci koji opravdavaju svoje zločine, i još se predstavljaju kao utemeljitelji hrvatske države, što je posebna uvreda svim hrvatskim braniteljima i stradalim hrvatskim civilima u borbi protiv srpskog fašizma i komunizma za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, Josip Kregar, nije za promjenu imena trga nazvan u totalitarno doba SFR Jugoslavije po maršalu Titu, nego bi taj trg 'uljepšao'!? Nevjerojatno je to čuti od jednog ozbiljnog čovjeka koji je na početku malo skrenuo u vode korupcije, ali ga je devedesetih godina kritizirala Hrvatska stranka prava 1861. i Kregar se brzo pokajao, ali očito još vrluda i kune se u Tita da s njegova puta neće skrenut, ni milimetar. Kako on, kao mogući gradonačelnik najvećeg i glavnog hrvatskog grada može zastupati moralne vrijednosti kao borbu protiv korupcije ako ne razlikuje dobro od zla? Ista situacija kod kandidata Hrvatske demokratske zajednice, Jasena Mesića. Esdepeovac Milan Bandić je pak sve, i katolik i titoist, i borac za siromašne i purger je, dinamovac i maratonac itd.

Fašizam se pojavio kao reakcija na komunizam s kojim je paktirala ideologija liberalne demokracije, radi profita. Komunizam nije bio reakcija na fašizam nego na liberalnu demokraciju, dakle, na bešćutnu ideologiju liberalizma i kapitalističkog izrabljivanja radništva.

U socijalizmu je radništvo svedeno na poslušnu masu koju se mijesilo i s kojom se manipuliralo, i koju su socijalistički direktori i komunističko-partijski funkcioneri i aparatčici pljačkali i izrabljivali, gore nego u kapitalizmu, a dotukli su 'radničku klasu' u kapitalizmu današnjice.

U sustavu Gulag robovske poslove radilo je nekoliko desetaka milijuna radnika koji su svoje kosti ostavili po sibirskim logorima. U jugoslavenskim logorima ništa bolja situacija; stupovi socijalističkog društva u jugoslavenskoj zajednici 'naroda i narodnosti' bili su marksisti/titoisti, kao što su to i u uvjetima kapitalizma i liberalne demokracije danas u Republici Hrvatskoj, jer komunisti i partizani nisu do danas vlast ispustili iz svojih ruku, na koncu, na vlast su došli puškama, i s vlasti mogu otić samo na isti način, ako je u pitanju kraći rok, a ako je u pitanju dulji rok onda kroz demokratski proces, jer komunisti od izbornog procesa i višestranačja rade farsu, i stvaraju iluziju demokracije i pravne državnosti, s obzirom da u hrvatskom društvu nisu svi ravnopravni jer partizani su iznad naroda, a iznad njih je samo njihovo božanstvo zvano Tito. Zato i vlada kult ličnosti jednog diktatora i komunističkog tiranina, notornog zločinca Josipa Broza –Tita. Nedavno je portal vijesti Javno.hr objavio priču o teorijama zavjere, o urotama, i kao jedna od primjera naveo kako u te priče spada i to da je Tito bio sovjetski agent.

Iako su objavljene knjige na osnovi dokumentacije iz bivših sovjetskih arhiva, a današnjeg Ruskog državnog arhiva (RGASPI), u kojima su objavljeni i dokumenti doušnika sovjetske tajne policije GPU/NKVD u Komunističkoj internacionali (Kominterni), Josipa Broza – Valtera, koji će si u Drugom svjetskom ratu uzeti konspirativno ime i nadimak 'Tito', sa ciljem da zataška svoju doušničku djelatnost za Staljina i Sovjetski Savez (u normalnim društvima bi imao status kvislinga jer je radio za stranu i okupacijsku silu SSSR).

Dakle, teorija zavjere kad je Tito u pitanju drži vodu jer je to istina da je bio sovjetski agent, i žrtve te zavjere su u prvom redu članovi Komunističke partije Jugoslavije, zatim, partizani, i na kraju hrvatski narod kojemu je komunisitčka vlast nametnuta silom, a monopolistička vlast komunističke partije bez narodnog referenduma i demokratskih višestranačkih izbora. 'Predsjednik' i maršal Tito nije bio samo obični predsjednik nego je bio zavjerenik, urotnik, i jedini generalni sekretar jedne europske komunističke partije kojega uoči Drugog svjetskog rata nije kao svoju marionetu postavila Kominterna nego sovjetska tajna policija i osobno diktator i masovni zločinac Staljin, i to je dokazana povijesna činjenica, ne samo indicija (činjenica) !!!

Franjo Tuđman je bio ne samo Titov general JNA nego i Titov učenik, titoist je bio sve do svoje smrti, 1999. godine, i povijest hrvatskog naroda od 1941. do danas je povijest boljševizma, jer su boljševici krojili sudbinu hrvatskog naroda od 22. lipnja 1941. do danas, dakle, do 27. travnja 2009. godine, i sat boljševizma kuca dalje i svi idemo dalje, i kunemo se Titu da s njegova puta ne skrenemo, kao ovce za klanje!

Dakle, razlike između fašista i komunista nema, osim što fašisti nisu dostigli stupanj terora koji su primjenjivali boljševici-komunisti-marksisti, tako da hitlerizam nije dostigao stupanj represije marksizma/lenjinizma/staljinizma/titoizma, iako se trudio, kopirao marksistički totalitarizam, ali totalnu revoluciju su do danas izveli samo boljševici!

Rusija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bjelorusija, Srbija i Crna Gora su jedine zemlje na svijetu koje su kao bivše komunističke zemlje i dalje zadržale duh boljševizma, i koje sa boljševizmom nisu obračunale u demokraciji nego potkopavaju demokraciju i pravni poredak.

Uostalom, prvo što su boljševici učinili 1917. godine je da su minirali pravni poredak jer u pravnom poretku su boljševici istoznačnica sa zločincima (kriminalcima). Drugi zločin boljševika je, nakon ukidanja pravne državnosti, pervertiranje pojma morala tako da moralno više nije moralno nego nemoralno, a nemoralno postaje službeno moralno. Laž je treća komponenta koja prati boljševike, što je logično jer kad bi se išlo istinom, odmah se razotkrivaju laži boljševika i njihovi zločini.

Nažalost, Hrvatska je od 1941. do 1946. doživjela totalnu boljševičku revoluciju, i zato danas Republika Hrvatska ima toliko problema u svim područjima društva, a politička korupcija, kao prateća pojava u socijalizmu, natježa je posljedica naslijeđenog titoizma.

Gdje je izlaz? Izlaz je u jačanju demokracije i razvoju pravne države. Jedino tako ćemo se riješiti domaćih boljševika – titoista i njihovih laži, a zločin će onda biti zločinom – bez obzira tko ga i kada počinio. U demokraciji dolazi onda i do preodgoja manipuliranog stanovništva, tako da ljudi opet polako ali sigurno razlikuju dobro od zla; opasnost, međutim vreba od ideologije liberalizma i onoga što se zove 'liberalna demokracija' jer i ta ideologija, kao i marksizam/titoizam, izokreće pojam morala, pa mnoge pojave koje su nemoralne postaju normalne i dobiju prividni status moralnosti, upakiran u različite zakonske akte i podakte. Zato se titoisti tako dobro osjećaju u Hrvatskoj i nakon pada Berlinskog zida i sloma totalitarne Titove Jugoslavije.

CBK

Drugi dio dokumenta br. 22 (str. 241. - 242. knjige dr. Silvina Eiletza 'TITOVE TAJANSTVENE GODINE U MOSKVI')
Pismo Josipa Broza - Valtera iz Pariz za ured zapovjednika sovjetske tajne policije NKVD, 'druga' Moskvina, u kadrovskom odjelu Kominterne u Moskvi; u potpisu doušnik sovjetske tajne policije, Valter (Josip Broz - Tito)

27.04.2009. u 10:33 • 14 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.04.2009.

ZA BORBENI ŠTRAJK!

Konačno. Počelo je. Snage koje su nositelji pozitivnih promjena u svakoj naprednoj i svjesnoj zajednici, a to su studenti (studentice i studenti), digle su glas prosvjeda protiv bešćutne neoliberalne politike vlade Republike Hrvatske i tako zvane opozicije u Hrvatskom saboru, i započeli su štrajk i blokadu nastave na Filozofskom fakutetu Sveučilišta u Zagrebu, moga matičnog fakulteta. Stoga mi je posebno drago da buna kreće sa toga mjesta, i kao što je bilo za očekivati, mala lavina se zakotrljala i u međuvremenu su se pobunili i studenti sa zadarskog fakulteta, splitskog i riječkoga sveučilišta, a i osječko valjda neće prespavati. U svakom slučaju, CBK je s vama i uz vas!

Podsjećam da je posljedni studentski štrajk, vrijedan spomena, se dogodio 1971. godine, i predvodio ga je tadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske, Ante Paradžik.

Tada je jugoslavenski diktator i komunistički tiranin Josip Broz – Tito u krvi ugušio studentski štrajk. studente su milicionari i specijalna policija mlatili po zagrebačkom asfaltu, tajna služba Udba razarala je studentski pokret iznutra, a JNA je svoja dva velika garnizona u Jastrebarskom i Dugom selu pozicionirala oko Zagreba, spremna da 'dejstvuje' artiljerijom ukoliko bi se studentski štrajk pretvorio u antikomunističku kontra-revoluciju. U gušenju studentskoga štrajka sudjelovali su oficiri Kontraobavještajne službe JNA (KOS) i udbaši, ali kosovci i udbaši hrvatske nacionalnosti i hrvatskog porijekla, očeličeni marksisti/titoisti. I 'hrvatska ruža' Savka Dabčević Kučar, pored Mike Tripala politička predvodnica Hrvatskog proljeća, izdala je proljećare (i studente) tako što je kao šefica CK SKH dala putem Udbe špijunirati intelektualce u Matici hrvatskoj, i nakon sloma Hrvatskog proljeća su udbina izvješća poslužila komunističkom pravosuđu za montiranje političkih sudskih procesa na kojima je prvooptuženi bio 'hrvatski Che Guevara' Bruno Bušić, a Franjo Tuđman je bio tek trećeoptuženi. Studentski vođa Ante Paradžik osuđen je na dugogodišnju robiju, kao i predsjednik Saveza studenata Zagreba, Dražen Budiša, tadašnji prodekan I. Z. Cičak i drugi, s tim da je Budiša nakon izlaska sa robije dobio od komunističkog ideologa Stipe Šuvara posao u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu dok je Ante Paradžik do 1990. ostao bez zaposlenja, politički nepodoban, a promjenom vlasti ostao je politički nepodoban, i 1991. je od kriptokomunista i udbaša (takozvanih Hrvatina) dobio nož u leđa, da ne kažem u poprsje, te je ubijen u politički motiviranom atentatu.

No, vratimo se današnjem štrajku. Studenti zahtijevaju BESPLATNO ŠKOLOVANJE!

Sanaderova (koalicijska) vlada (HDZ, HSS, HSLS, SDSS, HSP, HDSSB, SDA) ne shvaća taj zahtjev, odnosno shvaća ona jako dobro ali se pravi 'Englez'. Tako ministar znanosti i obrazovanja, dr. sc. D. Primorac, poručuje Filozofskom fakultetu - 'neka vrati školarine studentima', i stvar je riješena. Je li je riješena? Što to ministar nudi? Zasigurno prelijevanje iz jedne čaše u drugu dok studenti zahtijevaju da se napune obje čaše. Jer, ili će Hrvatska biti zemlja znanja ili zemlja neobrazovanih, i time predestinirana da ostane neokolonija.

Studenti su potpuno u pravu, shvatili su što korumpirana vlast namjerava: step by step upropastitelji Hrvatske namjeravaju uvesti stopostotno plaćanje studija za sve studente. S obzirom da se pod Tuđamnovom vlašću, kao i pod njegovim nasljednicima koje je postavio kao svoje nasljednike, Račana, Budiše i Mesića, izvršila tajkunizacija Hrvatske, i da je mafija dobila svoju državu, i malo dijete bi znalo zbrojiti dva i dva, i doći do zaključka da će studij u budućnosti biti moguć samo djeci bogatih roditelja, ne bogatih duhom i velikim srcem, nego djeci roditelja s punim džepovima, neokomunističko-udbaškoj eliti, udbo-mafiji, koja je marioneta neoliberalnog Zapada.

Možemo biti sigurni da zagrebački studentski štrajk, koji iz dana u dan postaje hrvatski štrajk, ne podupire Bruxelles, da se birokatrima iz Unije diže kosa na glavi jer takvi štrajkovi ugrožavaju opstanak njihovih marioneta u Zagrebu, jer svaki narodni otpor predstavlja vrstu 'kontra-revolucije' protiv ancien-režima, protiv staroga poretka, a to je poredak otprije pada Berlinskog zida, samo nakon 9. studenog 1989. malo ušminkan i prefarban.

Zna se da kada se kreči zid, ako se preko stare boje stavlja nova, i tako 10 puta, da će fasada zida otpasti sama od sebe, što znači da samo skidanje boje i kvalitetna restauracija može očuvati i zid i cijelo zdanje. Zato studenti sada imaju priliku se izboriti za sebe i buduće generacije, za besplatni studij, što im jamči Ustav Republike Hrvatske koja je definirana kao 'socijalna država', i fraza ministra Primorca da želi 'Hrvatsku znanja' može biti doslovno ostvarena na djelu i u praksi, u životu!

Nepoznat je široj javnosti podatak da Hrvatskoj ovoga časa nedostaje 100 tisuća diplomiranih stručnjaka sa sveučilišnom diplomom, ponavljam, STO TISUĆA!!!

Priče o prenapućenosti fakulteta lansirali su lažljivci jer istina je da ovoga trena u Hrvatskoj nedostaje 100 tisuća studenata, dakle, nema nijednog fakulteta koji bi imao previše studenta, ni Ekonomski, ni Filozofski, ni Medicinski, Elektrotehnički itd. fakulteti, naprotiv, svim fakultetima u zemlji nedostaje studenata – ukoliko se Hrvatska želi u slijedećih 30 godina održati kao zemlja u kojoj se nešto događa, u kojoj postoji nekakava industrija, nekakva proizvodnja, kao i proizvodnja vrijednosti, znanja itd.

Nema sumnje da je studentski štrajk noćna mora svake vlasti, a državnom vrhu se već sada počinju tresti gaće jer to je jako krhka vlast koja pukne pri malom povjetarcu, a kamoli ako zapuše bura.

Sada se vide pozitivni efekti prošlogodišnjega prosvjeda zagrebačkih gimnazijalaca koji su cijelom društvu pokazali da ih nitko ne može vući za nos, pogotovo ne oni koji ih potcjenjuju, a to je ova vlast i njihovi predstavnici u školstvu, po ravnateljstvima i zbornicama, u ministarstvu, u vladi. Također prošlogodišnji prosvjed pod geslom 'Stegnite svoj remen, bando lopovska!', sada se pokazuje kao i te kako smisleni, jer je potaknuo druge ljude koji se polako bude iz sna; čak se probudila i radnička klasa, ili da kažem ostaci ostataka radničke klase koja pozdravlja studentski štrajk i najavljuje velike prosvjede. Vijeće Filozofskog fakulteta je podržalo svoje studente, i pokazalo da nije glupo i sebično, dok se sjećam kako je prije 20 godina odaslalo svoje emisare među studente i molilo ih da ne prosvjeduju, jer je u zraku visio kompleks iz 71'.

KRUG ZA TRG

Što se tiče druge vrste prosvjeda koji ima svoj moralni karakter, građanska inicijativa Krug za trg i njena nepokolebljiva voditeljica gospođa Maja Runje najavila je novi i to veliki prosvjed, u subotu, 6. lipnja ove godine ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu; cilj je uklanjanje imena toga trga po zločincu Titu. Prosvjed će se održati dan prije obljetnice prvog međunarodnog priznanja hrvatske države od 7. lipnja (koji se u Hrvatskoj službeno ne obilježava, zato se obilježava poziv Komunističke internacionale od 22. lipnja) kada je Sveta Stolica priznala Branimirovu Hrvatsku kao novog čimbenika u Europi. Da bi Hrvatska opet mogla biti čimbenik u Europi pobrinuli su se hrvatski bojovnici i branitelji u velikosrpskoj agresiji, i ovaj puta dolaze na budući Kazališni trg braniteljske udruge i svi oni koji su protiv titoističkih laži.
Naime, titoizam koči demokratski razvoj Hrvatske, i pravnu državu! Uklanjanje komunističkog i jugoslavenskog zločinca iz javnosti, lustracija javnog prostora od ostataka komunizma nema alternative. Skupština grada Ljubljane, koja je prije nekoliko dana imenovala jednu ulicu po Josipu Brozu 'Titu', dokazala je da je glupa, bezobrazna i zločesta, jer nakon otvaranja Hude jame imenovati ulicu u glavnom gradu Slovenije po naručitelju masovnog ubojstva u Barbarinom rovu Hude jame znači biti zločest i pokvaren!

Što se tiče svjetskih zbivanja, ne piše se dobro, ne samo zbog svjetske financijske krize koju su prouzročili pohlepni vlasnici i manageri neoliberalnih banaka na Zapadu, nego i zbog pogoršanja stanja u Pakistanu koji ima nuklearno oružje. Državna tajnica State Departmenta, Hillary Clinton, najavila je mogućnost da vlast u Pakistanu preuzmu talibani, i ako se to uskoro bude dogodilo, potrebno je već sada reći ono što je Dobroslav Paraga davno poručio State Departmentu, kao i nedavno, da naime vodi suludu politiku, kako prema Hrvatskoj, tako i prema ostatku svijeta, jer ne treba se zaboraviti da je prethodna američka administracija u Bijeloj kući, Busheva vlada, zabila bivšem pakistanskom predsjedniku Mušarafu nož u leđa, a on je bio jedini koji je talibane držao podalje od okidača nuklearnog arsenala u Pakistanu. Predsjednik Obama bi se trebao riješiti takvog starog sastava činovnika u State Departmentu ako ne misli biti prvi predsjednik SAD koji će voditi termonuklearni rat.

Objavljena je i vijest da je skupina huligana na ulici ubila nekadašnjeg analitičara CIA, Williama Benneta, koji je procjenjivao mete prilikom napada NATO-pakta na Srbiju, 1999. godine kada su Srbi srušili ruskim raketama jedan takozvnai nevidljivi američki bombarder F-117A Nighthawk Stealth. Ta super-moderna vojna tehnologija je u biti stara tehnologija Hitlerove Njemačke, jer su Nijemci u WWII stvorili prvu takozvanu nevidljivu podmornicu, a fora je u tome da se podmornicu (ili zrakplov) obuče u gumu ili neku vrstu spužve koja ima nebrojeno izbušenih malih rupica, tako da se radarske zrake ne odbijaju o objekat nego prolaze kroz njega. I hrvatska vojna industrija bi mogla proizvoditi takve vrste nevidljivih ratnih brodova, zrakoplova i podmornica, ili tenkova, da korumpirane vlasti nisu likvidirale hrvatsku vojnu industriju u korist zapadnih kompanija.

GMO – SJEME UNIŠTENJA!

Potpuno u tišini i iza leđa narodu je hadezeova vlast premijera Sanadera donijela zakon odnosno dozvolu da se GMO-sjeme uništenja sadi u Hrvatskoj.

Dokazano je da genetski modificirani organizmi ili umjetno sjeme izaziva rak, i kontaminira poljoprivrednu površinu za razdoblje od 50 godina, jer je za GMO-sjeme potrebna velika količina otrova odnosno pesticida da bi se održalo do žetve.

Seljak koji koristi GMO-sjeme ovisan je o angloameričkim tvrtkama koje su patentirale takvo sjeme, i koje svake godine to umjetno sjeme prodaju seljacima jer se umjetno sjeme ne može pohraniti i iznova koristiti, dok se prirodno sjeme potiskuje i uništava; čak ako vjetar s poljoprivredne površine otpuhne GMO-sjeme na klasično polje, dolaze odvjetnici angloameričkih kompanija, plate i zaposle domaći odvjetnički ured koji tuži seljaka da protuzakonito koristi GMO-sjeme, i seljak izgubi spor, jer State Department radi takav pritisak na neameričke vlade, pogotovo na korumpirane vlade, tako da svoje interese uvijek progura milom ili silom. Zato je i te kako važna borba protiv korupcije! Njemačka vlada je nedavno zabranila GMO-sjeme američke tvrtke Monsanto koja je svojedobno prodavala Pentagonu narančaste bojne otrove za uništavanje vijetnamske džungle. Američke okupacijske vlasti su u Iraku, primjerice, uništile su dvije banke s rezervama prirodnoga sjemena za pšenicu, i sada su irački seljaci postali kmetovi – ovisnosi od američkog umjetnog GMO-sjemena; prve godine su prinosi GMO-sjemena znatno veći od klasičnog prirodnog sjemena, ali poslije se prinosi smanjuju, a količina pesticida potrebna za žetvu se povećava, a tlo kontaminira.

Osim toga, genetski inženjering je protiv Božjeg plana, i može izazvati samo gnjev Božji kada si čovjek umisli da je božanstvo umjesto Boga. U biti, koja je to dvoličnost Zapada, kao kritizira fašizam i Hitlera, a genetski inženjering se razvio baš u 3. Reichu, samo što se tada to nije zvalo genetika nego eugenika, a nakon WWII su kompromitiranu eugeniku jednostavno preimenovali u genetiku, pod geslom: IDEMO DALJE!

Eto, dragi moji blogeri i čitatelji, držimo palčeve studentima! Pozdrav!

24.04.2009. u 14:04 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 20.04.2009.

SVEOPCI VLADAJUĆI KULT LAŽI U HRVATSKOJ - JUČER I DANAS

Tko je sve Pinokio hrvatske vladajuće politike!

Otkuda velike laži kojima se služe vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas? Vodeći i vladajući političari u Hrvatskoj u pravilu više lažu nego što narodu govore istinu, a pri tome su lažna predizborna obećanja samo manji dio laži kojima se bivši komunisti u Republici Hrvatskoj služe.

Hrvatska je jedna od rijetkih bivših komunističkih zemalja u kojoj nakon pada Berlinskog zida i socijalizma komunisti nisu pali s vlasti nego su se u deklariranoj demokraciji i pravnoj državi počeli godine 1990. rotirati na vlasti, te je Hrvatska postala crveni karusel.

Kako bi se karusel nesmetano okretao i vodi narod za nos i žednoga preko vode, u nekoliko je politički motiviranih (smrtonosnih) atentata i namještenih politički motiviranih sudskih procesa i upravno-pravnih poduhvata devedesetih godina likvidirana demokratska oporba koja je narodu govorila istinu!

Uz to je uvedena odnosno bolje rečeno od bivšeg jugokomunističkog boljševičkog režima iz osamdesetih je preuzeta (protuustavna) cenzura na Hrvatskoj radio-televiziji i tisku, i krivotvoreni su izbori za predsjednika Republike i Sabor, te od 1990. do danas uvijek glasuje oko pola milijuna mrtvih birača, dakle, pokojne osobe čiju smrt predstavnici vlasti zloupotrebljavaju na morbidan način kako bi osigurali izbornu pobjedu, a višestranačka kontrola izbora, uobičajna na Zapadu, u Republici Hrvatskoj nikada nije ni uvedena, naime, deklarirana ljevica je takvu vrstu kontrole odbacila još devedesetih kao nepotrebnu (danas se zna zašto, naime, nije potreban nadzor izbornoga procesa kada uvijek glasuju mrtvi koji iz svojih grobova osiguravaju pobjedu HDZ-a ili SDP-a, a kako bi se to zataškalo, izmišljalo se kako na izbore znatno utječu glasovi dijaspore, te se hrvatske građane svađalo sa Hercegovcima i Bosancima, kao i Hrvate sa sjevera (Zagreb) s onima na jugu (Split) itd.)

Međutim, zapanjujući je visoki stupanj laži kojima se vladajuće garniture, kako u izvršnim vlastima tako i u parlamentu, služe. Pri tome ni nedavna hrvatska povijest nije pošteđena retuširanja i krivotvorenja činjenica: primjerice, i premijer i predsjednik kao i predsjednik Sabora, nekoliko su puta posljednjih godina ponovili da je hrvatski narod u svibnju 1991. godine na referendumu izglasovao opciju hrvatske nezavisnosti od SFR Jugoslavije, a to je notorna laž!

Referendumsko pitanje koje su tada Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić formulirali ili bili po svojim položajima odgovorni za taj plebiscit, ostavilo je hrvatskim državljanima opciju između jugoslavenske federacije i jugoslavenske konfederacije, a ne hrvatske nezavisnosti. No,bilo je i onih koji su tada narodu govorili istinu, ali istinu nitko nije htio čuti, međutim, nitko u Hrvatskoj ne može tvrditi da lažima nije bilo alternative.

Ili najnoviji primjer laži s vrha državnoga vrha, da su se hrvatski branitelji u Domovinskom ratu izborili za ulazak Hrvatske u NATO, ili drugim riječima, borba protiv agresora 'JNA' bila je u stvari borba za ulazak u Natopakt i slične nebuloze, i pranje mozga narodu.

Ili na primjer laž kako je Hrvatska po Ustavu socijalna država, dok u stvarnosti spada u jedne od zemalja u kojima neoliberalizam i gaženje radničkih prava i socijalno ugroženih poprima epidemijske razmjere; ili primjerice svojedobna laž iz vrha MUP-a da u Hrvatskoj ne postoji mafija i organizirani kriminal, ili najnovija laž kako se navodno vodi organizirana borba protiv organiziranog kriminala dok u isto vrijeme HDZ ulazi u koaliciju sa Đapićem koji se nalazi pod istragom Uskoka zbog osnovane sumnje u političku korupciju; ili npr. činjenica da i vlast i novinarsko-medijska javnost laže o tome da je Tito bio antifašist, i općenito vladajući njeguju kult ličnosti maršala Tita koji s hrvatskom državom nema veze osim u tome što je Tito gazio hrvatsko državno pravo i ubijao Hrvate te uništavao njihove obitelji koje nisu prihvaćale jugoslavenski kult. Ili na pr. laž državnog vrha da će biti procesuirani komunistički partizanski ratni zločinci dok istovremeno takvi žive usred Zagreba na slobodi; sjećamo se i kako je garnitura Mesić-Račan-Budiša uvjeravala narod kako od 3. siječnja 2000. godine vlada demokracija i pravna država, sloboda medija i općenito, raj na zemlji, ili laž sa splitske rive kako general Gotovina neće biti izručen Haagu, ili laž iz devedesetih pod geslom „Ne damo naše generale“, da bi 1996. prvi veliki kontingent hrvatskih generala bio svečano ispraćen iz zagrebačke zrakoplovne luke, uz laž kako će se svi ubrzo vratiti jer svi su nevini; nakon 10 i više godina haaškoga pritvora neki su se i vratili, ali kao ratni zločinci, a neki se još dugo vremena neće vratiti, ili nikada; vladajući političari su se skrivali iza njihovih odora i generalskih zvjezdica; ili konstantna laž kako Hrvatskoj prijeti navodni 'neofašizam', a sve na tragu toga da se skrene pažnja s vladajućih bivših komunista i udbaša...

U bivšoj Jugoslaviji su komunisti pak lagali sve u šesnaest (neslobodni partijski mediji čak nisu smjeli ni registrirati laži kao danas), a najveći lažljivac je bio Josip Broz - Tito; primjerice, na protuhrvatskom sastanku kolegija oficira i generala JNA, u vrijeme Hrvatskog proljeća i sjeće glava u Karađorđevu, u bosanskom mjestu Rudo, 22.12.1971., kada je maršal Tito izrekao slijedeću laž:

"Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak nekakva 'nezavisnost' Hrvatske od Jugoslavije! Ma, drugovi (podsmjeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!"

Laž 'druga' Tita je, dakle, da je Hrvatsko proljeće ili maspok (masovni pokret) težio hrvatskoj nezavisnosti, i laž je da je prije Sava potekla uzvodno nego što su se Hrvati izborili za svoju samostalnu državu.

Sličnih velikih laži u bivšoj Titovoj Jugoslaviji bilo je bezbrojnih; primjerice, osamdesetih godina 20. st. je titoistički režim lagao 'narode i narodnosti' kako je potrebna samo još jedna reforma i zemlja je prebrodila krizu; ili samo još jedna uspješna turistička sezona i opet će početi cvjetati ruže, ili 'izvozni plan je premašio sva očekivanja', ili 'Bruno Bušić je terorist', ili jasenovačka laž s nekoliko puta uvečanim brojem žrtava koja je služila kao opravdanje velikosrpskom imperijalizmu, ili laž o 'bratstvu i jedinstvu', a već je i tada vladala laž kako navodno u socijalističkoj Jugoslaviji nema korupcije, a kamoli političke korupcije; onaj koji je o tome ipak svjedočio istinu, kao nekadašnji direktor marketinga INA-e, Stjepan Đureković, bio je od titoističkog režima ubijen, smaknut, likvidiran i oklevetan...

I široke narodne mase u Republici Hrvatskoj su već podlegle lažima, te prihvaćaju laž kao istinu, i slave lažljivce, klanjajući se (biblijskom) zlatnom teletu.

Nije ni čudno kad je hrvatsko društvo gotovo 70 godina neprestano izloženo kultu laži koji su marksisti/titoisti uzgajali i širili. Kult laži potječe naime iz doba partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, i dok se o tome pokretu ne kaže istina, vladati će laž u hrvatskom društvu; nema što partizani, politički komesari i njihove boljševičke vođe nisu hrvatskom narodu slagali. Kako je to izgledalo, svjedoči nekadašnji partizanski borac, pripadnik 43. i 34. partizanske divizije, koji se s kultom laži upoznao u šumi, među partizanima, misleći kako se ovi bore za slobodu i protiv fašizma, ali nije mislio da se ta borba vodi lažju, prevarom i izmišljanjem, a sloboda koja se temelji na lažima nije sloboda!

Svjedok navodi da se uzroci laži nalaze u marksističkoj ideologiji, dakle, u titoizmu; to baca novo svjetlo na pitanje zašto vladajuće garniture, od pokojnog predsjednika Franje Tuđmana preko aktualnog predsjednika Mesića, vladajuće stranke HDZ i SDP ustrajavaju na održavanju kulta ličnosti doušnika sovjetske tajne policije Josipa Broza – Valtera, zvan 'Tito', jer kad ne bi bilo toga kulta ličnosti, otvorio bi se prostor za demokraciju, pravnu državu i istinsko višestranačje, kao i za slobodu medija i za pluralizam, na koncu, za ISTINU, dok bi LAŽ postala nemoralna; ovako je laž moralna, a oni koji govore istinu bivaju od titoističkog režima u Republici Hrvatskoj etiketirani kao ekstremisti, i stavljeni pod cenzuru, iako su jedini i pravi ekstremisti u Republici Hrvatskoj upravo titoisti. Pročitajmo što kaže jedan partizan koji se otrgnuo od kulta laži, svjedočeći istinu:

„U želji da se naša olovna, krvava prošlost autentičnije odrazi u domaćoj pisanoj povijesti, zalažem se za to da se u većoj mjeri koriste preostali živi svjedoci toga okrutnoga vremena, koji će, inače, silom prirode zakratko sasvim nestati. Sve zato što je naša prošlost, kakva god bila, ostavila iza sebe vrlo malo pisanih dokumenata, a i ti su dozlaboga subjektivni, pogotovo kad je riječ o papirima iz Narodno-oslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine.

Budući da sam svjedok toga vremena – bio sam u partizanskim jedinicama gotovo dvije godine, pa sam u sklopu 43. i 34. partizanske divizije prokrstario šumama i gorama Gorskoga kotara, Like, Korduna i Banije, Pokuplja, Bele krajine i Žumberka – znam za najraznovrsnija događanja u kritičnim i manje kritičnim situacijama. Bio sam 'na mjestu događaja' pa mi je, kao čovjeku od pera, dužnost pisati, ne samo o sebi partizanu, nego i o ljudima koji su me okruživali, o njihovu doličnom i manje uzornom ponašanju.

U doba kada bi čovjeku trebalo biti najljepše (bilo mi je 20, 21 godina) doživljavao sam svakave ne samo fizičke, nego i psihičke traume, pogotovo zato što sam odgojen u siromašnoj bogobojaznoj obitelji. Glad, hladnoća, uši, gotovo svakodnevna pucnjava i druge nevolje nsu mnogo značili (tako je trebalo biti!) nasuprot prvom groznom srazu, a zatim u stalnom kontaktu s nekim okrutnim pa i iskvarenim ljudima koji su iskreno ili neiskreno slijedili 'liniju' Tita i Partije – da bi je često i iskrivljenu na nas prenosili (tako nije trebalo biti!).

Najveća mana partizana bila je laž, kao što je bila laž marksistička ideologija koja im je bila nametnuta kao najsavršenija religija prema kojoj se društvo trebalo ravnati da bi 'postalo sretno na tom svijetu'. Stoga su i širitelji (propagandisti) te ideologije, svjesno ili nesvjesno, postali lažljivci. Tako je laž u partizanima bila pretvorena u nedodirljivu dogmu. S druge strane, potiskivale su se evidentne istine. One koji su negirali laž i govorili istinu ne samo da se ismijavalo, nego se u više slučajeva i kažnjavalo. Širio se, takoreći, kult laži. Takav način razmišljanja postao je normalna stvar, ne samo pri prenošenju dogmi vladajuće ideologije i trenutačne političke situacije, nego i u svakodnevnim odnosima partizana.

Ljude se hvatalo u mreže lažljivaca već na pragovima njihovih domova, kada su im politički aktivisti govorili da u dolazećem društvenom sustavu neće plaćati porez, da će biti svi jednako bogati. Onima koji su prisilno mobilizirani ili su otišli dragovoljno u partizane na nekim područjima Istre, pa i u Puli, obećavalo se da će u partizanskoj vojsci biti opskrbljeni, ne samo oružjem i hranom, nego i odjećom i obućom. U Delnicama je jedan mladić iz Pule proklinjao partizanske aktiviste svoga rodnoga grada: „Rekli su mi da ne nosim ništa od doma jer da ću sve što mi je potrebno dobiti u boški (šumi) gdje da imaju pune magazina robe... Vraga imaju... Mogli su mi reći istinu, pak ne bih bio pošao u partizane u platnenim škarpetama i s laganom jaketom...“ Oni što su pronosili te debele laži krivi su, dobrim dijelom, da se stotinjak istarskih partizana smrznulo u sibirskoj zimi Gorskoga kotara.

Njihove laži nisu bile ni pragmatične, jer su prouzrokovale više štete nego koristi i Narodnooslobodilačkom pokretu. U partizanima i u tako zvanoj pozadini laž je bila svojevrsna moda, a spretni lažljivci imali su visoku cijenu. Druga velika mana partizana bila je ta što su se mnogi od njih često i pretjerano hvalili. Hvalili su se više od poslovičnih hvalisavaca lovaca, u različitim prigodama i na svakome mjestu gdje ih je imao tko slušati, ali njihova glavna tribina bili su politički skupovi, jednako u zatvorenim prostorima i pod vedrim ili oblačnim nebom. Pritom su znatno više rabili prvu osobnu zamjenicu u jednini nego u množini, zbog čega smo ih nazivali 'japaja'. Najveći samohvalisavci bili su desetari, a zatim podoficiri i oficiri (osobito komesari), da bi se, valjda, kod podređenih, sa svojim napuhanim ili sasvim izmišljenim bravurama, prikazali veći 'heroji' ili 'dase' nego što su zapravo bili. Primijetio sam da su se najviše hvalili bivši jugoslavenski komunisti, odnosno istarski izbjeglice, u hrvatskim gradovima (pretežito u Zagrebu) koji su se priključili istarskim partizanskim jedinicama. Čime su se hvalili? Najčešće su govorili da im je 'dobar prijatelj' neki aktualni politički rukovoditelj ili partizanski vojni zapovjednik – da su se kao djeca 'igrali u istom dvorištu', a kasnije su 'polazili isti fakultet' te da su na predavanjima 'sjedili jedan do drugoga'. Kada su se hvalili takvim uglednim prijateljima, nisu izgovarali njihova prezimena, nego samo neka familijarna i konspirativna imena, primjerice Vlado, Brzi i Tihi. Osim dobrih odnosa s visokim rukovoditeljima, na repertoaru partizanskih autolaudatora bili su, naravno, njihovi 'herojski podvizi' na prvim borbenim linijama i u pozadini. Tako je jedan naš Labinjanin s 'praznim pištoljem zarobio pet njemačkih bandita'!

Otkud partizanima pretjerano samohvalisanje? Imalo je, svakako, vezu, bilo je pod snažnim utjecajem s tadašnjom komunističkom ideologijom prema kojoj će, primjerice (što se prenosilo i stalno ponavljalo na svim sastancima), u novom socijalističkom sustavu „jugoslavenski narodi živjeti neizmjerno bolje nego u kapitalističkom sistemu“ ili „Tito je poznat i voljen u najmanjim zemljama na svijetu“. Osim toga, da bude sve jasno, pri kraju rata bilo je dovoljno čuti onu glupu i samohvalisavu pjesmicu 'Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska'.

Kao što mladi ljudi vole imitirati ponašanje svojih ljubimaca, sportaša i filmskih glumaca, takva oponašanja širila su se u neku ruku 'vertikalno', od Maršala sve do partizanskog vodnika, unatoč prilično oskudnim informacijama koje su se spuštale od 'gore prema dolje'. Mnogi mladi partizani, pogotovo oficiri i podoficiri, oponašali su one 'odozgo', osobito u načinu odijevanja, nakon što su se, na razne načine, domogli odora savezničke vojske koje su zatim dali prekrajati kod krojača 'na terenu'.

U partizanima je bilo i ostalo pravilo (gotovo pola stoljeća!) da se one koji su u bilo kojoj prigodi često i dugo govorili, odnosno 'diskutirali', i kada je trebalo i kada nije, znatno više cijenilo od onih s malo riječi, pogotovo od kroničnih šutljivaca. Zapravo, šutjeti, „ne sudjelovati u diskusiji“, bilo je sumnjivo. Jer „što se sve ne mota u glavi onima koji se glasno ne izjašnjavaju“...

Partizanska klima je izvanredno pogodovala jezičavim ljudima, „rođenim diskutantima“. Mogli su brbljati do mile volje, samo da to „Ne ide na štetu našem pokretu“. Zato su oni svojim govorancijama često kadili Titu, Partiji i „bratskom Sovjetskom Savezu“, da bi pritom pohvalilii sami sebe. Najčešće svoje „aktivno učešće u borbi za bolje sutra“.

Perverzno partizansko ozračje, mjestimice pod utjecajem se samo komunista, nego i četnika, u raznim je krajevima bivše Jugoslavije pogodovalo prikrivenim i manje prikrivenim zločincima tipa aktualiziranoga Sime Dubajića. Za Dubajića sam prvi put čuo pedesetih godina protekloga stoljeća u nekoj pulskoj gostionici. Njega je, kao zaslužnoga partizanskog komandanta, u prvim godinama poslije rata primio Tito na Brijunima. Ovaj je, navodno, svom vrhovnim komandantu donio dragocjeni trofej – pozlaćenu pušku Ante Pavelića!“

Autor teksta o laži kao standardu partizanskog pokreta je nekadašnji partizan i poslije Drugog svjetskog rata novinar i publicist, g. Just Ivetac; gornji članak objavljen je u političkom dnevniku VJESNIK od 07.4.2009. pod naslovom „Doba lažljivaca“.

CBK

20.04.2009. u 11:34 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 14.04.2009.

POVIJEST: DJECA ABRAHAMOVA - TREĆI DIO O ŽIDOVSKO-KRŠĆANSKOM SUŽIVOTU U EUROPI UNATRAG GOTOVO 2000 GODINA

ŽIDOVI I KRŠĆANI – 2000 GODINA ŽIDOVSKO-KRŠĆANSKOG SUŽIVOTA (I ANTISEMITIZMA) U EUROPI

Povijest Židova u Europi počinje s Rimskim Carstvom i nastavlja se s Franačkim Carstvom.

Područje Franačkog carstva na kojemu su Židovi bili naseljeni nakon propasti Zapadnorimskog Carstva u 5. st. nove ere ili nakon Krista.

Nakon što su Rimljani zabranili 133. godine nakon Krista boravak Židovima u Jeruzalemu, i to pod prijetnjom smrtne kazne, počinje u povijesti znana židovska dijaspora, odnosno vrijeme emigracije i pogroma nad raseljenim Židovima.

Židovski proganinci se naseljavaju diljem Rimskog Carstva, od Španjolske do Male Azije, na Balkanu, u germanskim i galskim područjima. Nakon raspada i nestanka Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću, Židovi se na poziv franačkoga cara naseljavaju u 9. stoljeću na području Francuske, Njemačke i Italije, dakle, na području Franačkog Carstva, ali ne bilo koji Židovi nego oni koji su baratali obrtničkim vještinama i drugim znanjima; dakle, Židovi su doprinjeli gospodarskom i kulturnom razvitku Franačkog Carstva koje će se nakon raspada podijeliti na Francusku i Njemačku.

Detonator za antisemitizam i pogrome nad europskim Židovima u Europi bili su Križarski ratovi.

Prve muke za Židove u Europi počinju kada je papa pozvao na Prvi križarski rat koncem 11. st. na osnovi dojave da je Isusov grob u Jeruzalemu oskvrnut; cilj križarskog pohoda je oslobođenje Jeruzalema od onih koji su navodno oskvrnuli Svetu zemlju, a oni su muslimani, međutim prije muslimana su kraću šibicu izvukli europski Židovi, i to u njihovim kulturnim i gospodarskim uporištima, u njemačkim gradovima na rijeci Rheini, u Wormsu, Mainzu i Speyeru, tada i za ondašnje prilike velegradovi i Crkvena, biskupska središta u kojima su židovi živjeli zajedno sa kršćanima; međutim, križari, na putu za Jeruzalem prolaze kroz navedene gradove i optužuju Židove zbog odlaska križara u rat, i da su navodno nahuškali muslimane da oskvrnu Isusov grob; tako u Mainzu biva za vrijeme Prve križarske vojne u pogromu ubijeno oko 1000 židovskih civila, žena, djece, staraca i muškaraca; biskupi otvaraju katedrale za progonjene Židove, kako bi ovi našli utočište i spas, ali pomahnitale ubojice ne prezaju ni pred Božjim kućama; pogrom je totalan.

Obilježeni europski Zidovi u srednjem vijeku, s karakterističnim šiljastim šeširima koje su po Crkvenim i svjetovnim propisima zapadnih kršćanskih vladara morali nositi.

Katedrala u njemačkom gradu Wormsu na rijeci Rheini u kojoj su na poziv biskupa Židovi našli utočište pred pogromima kršćanskih vladara i nahuškane kršćanske rulje, u srednjem vijeku.

Nakon toga se situacija malo stišava, ali 1215. godine Crkva na svom koncilu uvodi segregaciju za Židove koji od tada moraju nositi posebna obilježja, šiljastu kapu na glavi, i/ili žutu okruglu značku na kaputu. Počinje vrijeme kada Židovi, naseljeni obično uz (kršćansku) katedralu i tržnicu, bivaju od kršćanskih vladara odvojeni u gradovima od kršćana u posebne gradske četvrti; iako su kršćanski vladari dozvolili Židovima u Europi da se bave trgovinom, i da daju kredite i na iste naplaćuju kamatu, koja se shvaća kao lihva, kršćani optužuju Židove da su lihvari, nečasni i lopovi, te uvijek iznova nastaju pogromi svugdje u Europi čim ekonomska situacija pogađa šire narodne kršćanske slojeve; Židovi postaju žrtveni jarac za sve propuste kršćanskih vladara i vlasti. Pogromi se događaju u Engleskoj otkuda su Židovi definitivno protjerani 1290. godine, u Francuskoj iz koje su protjerani 1394. godine, u Njemačkoj gdje je u 14. st. istrijebljeno 350 židovskih općina, u Španjolskoj gdje bivaju protjerani 1492. godine, jednostavno svudgje istim intenzitetom. Protjerani Židovi iz Španjolske bili su tako zvani 'aškenaški' Židovi, što je hebrejska oznaka za 'španjolske' Židove koji se najviše naseljavaju u njemačkim zemljama. Kad je 1347. godine izbila velika kuga ('crna smrt') u Europi, tko će biti optužen kao krivac? Pogađate već – Židovi koje se optužuje da su namjerno trovali bunare i da je tako navodno nastala kuga, iako je kuga nastala od bakterije koju su sa sobom širili štakori. Inače, u povijesnim spisima po arhivima europskih metropola nije zabilježen niti jedan jedini izgred židova protiv kršćana, niti jedan, dok obratnih situacija ima u izobilju.

Prikaz nad pogroma nad europskim Židovima u srednjem vijeku

Prikaz jedne zidovske svadbe ispred (bivse) srednjovjekovne sinagoge u njemačkom gradu Wormsu, srednjovjekovnom židovskom kulturnom centru u Europi.

Veliki antisemit postao je, što je manje poznato, veliki reformator Crkve, i osnivač protestantske Crkve i vjere, Nijemac Martin Luther koji je u 16. st. Židove prvo pozivao da se pridruže njegovom pokretu, a kada su ovi ostali lojalni prema Katoličkoj crkvi, ili jednostavno kada su ostali neutralni, izdao je proglas i pozvao da se 'uništi svako sjeme svakog Židova'. I tako je antisemitizam u društvu, politici i ideologijama preživio sve do Hitlera i holokausta. I Karl Marx je bio antisemit.

Pečat europskih Židova u srednjem vijeku.

Na II vatikanskom Koncilu Katoličke crkve je Crkva konačno 1963. godine Židove prihvatila kao ravnopravnu braću koja također vjeruje u jednoga Boga svemogućega. Papa Ivan Pavao Drugi je prvi papa koji je službeno posjetio jednu sinagogu, onu u Rimu, a papa Benedikt XVI posjetio je sinagogu u gradu Kölnu na Rheini.

Iako je judeo-kršćanstvo u Europi sveprisutno kroz povijest od osnivanja prve onodobne 'Europske unije', Franačkog Carstva u 9. stoljeću nakon Krista, vlade zemalja-članica EU nisu smatrale potrebnim da u europskom ustavu (koji je odbačen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj) navedu u preambuli da se Europa temelji na kršćanskim korijenima, kao i na židovskim. Kršćanstvo, židovstvo i Bog nisu izbačeni iz europskog ustava nego nisu ni spomenuti. Dakle, ateizam pur. I hrvatski Ustav nema spomen na kršćanstvo. To je stanje 2000 godina nakon Isusa.

Zločestoće danas među ljudima ima više nego u Isusovo doba, zato je rečeno da će jednoga dana doći nekoliko Njih koji će imati Božje moći, i da ćemo ih prepoznati po Njihovim plodovima – onda kada dođu među ljude na Zemlju da im prosvijetle pamet, i to jednostavnim metodama, naime, da ljudi prihvate dva jednostavna pojma: ljubav i mir! Ako je to teško prihvatit onda nema spasa za ovaj svijet, ako nije, onda je spas nadohvat ruke – ovisi u konačnici o nama jer Bog nema izravnog utjecaja na Zemlji, osim preko Evanđelja, Crkve i proroka, jer je čovjeku ostavio na slobodu da sam odlučuje o svojoj sudbini, i shodno tome da sam izabere kojim će putovima kročiti kroz život!

CBK

14.04.2009. u 13:17 • 8 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.04.2009.

POVIJEST ZA USKRS: ABRAHAMOVA DJECA / DIO DRUGI

Pasija ili muka, patnja stradanje Isusa Krista

U pravnom smislu je Isusa smaknula rimska okupacijska vlast, simbolizirana upraviteljem Pilatom koji snosi moralno-političku odgovornost, a time je odgovoran i rimski car Tiberije; moralnu odgovornost za razapinjanje Nazarećanina na križ snosi Visoko svećeničko vijeće u kojemu su sjedili od režima korumpirani kolaborateri Rimskog Carstva kojima je car ostavio na volju vjersku brigu nad Židovima u vrijeme grčko-rimskoga višeboštva, dakle, vjerovanje u više bogova, u kultove, dok su Židovi kao Abrahamova djeca, dakle, svoga praoca u čiju djecu spadaju i muslimani, vjerovali u jednoga Boga kojega zovu Jahve (jednog te istoga Boga kršćani zovu Bog a muslimani Alah...)

Židovi su u svoju domovinu doselili oko 1500 godina prije Krista ili nove ere; oko 1250. godine Židovi pod vodstvom Mojsija, koji je na poluotoku Sinaiju doživio susret s Bogom i prihvatio Božju objavu, '10 Božjih zapovjedi', napuštaju egipatsko ropstvo, i pridružuju se izraelitskim plemenima u Palestini koja su oko 1200. godine osnovala Savez 12 plemena, dakle, prvu židovsku državu koja je osnovana s motivom zaštite središnje svetosti, vjere u jednoga Boga.

Židovi imaju i susjede, to su filistejci čiji su izravni potomci Palestinci, i oni naseljavaju obalu i osnivaju savez gradova-država, a uz njih žive njihovi saveznici protiv Židova, Amonićani. Oko 1010. godine Židovi pod vodstvom Savla osnivaju prvo židovsko kraljevstvo i sukobljavaju se sa Amonićanima, i u tome sukobu prvi židovski kralj pada u boju protiv Filistejaca, u dolini Jezreel. Židovska država raspada se na Sjever (Izrael) i Jug (Judeja), a na Jugu biva David u Hebronu (današnja Palestina) okrunjen odnosno pomazan za kralja (kako tumači Evanđelje, kršćanski zapis o radosnoj vijesti o Isusu Kristu, Isus potječe iz Davidove loze, dakle, Isus je nakon pomazanja također kralj Židova, stoga na križu i oznaka I.N.R.I.)

Solomonov hram ili Židovski hram u Jeruzalemu od kojega je danas na njegovim temeljima ostala džamija sa zlatnom kupolom Al Aksa, i Zid plača

Pod kraljem Davidom ujedinjuju se Izrael i Judeja u borbi protiv Filistejaca, i osvajaju Jeruzalem koji postaje sakralno i političko središte ujedinjene antičke izraelske nezavisne države. Davidov nasljednik postaje sin njegove žene Batesbe, Salomon (oko 966 – 926, dakle, oko 1000 godina prije prvog hrvatskog kralja Tomislava), koji se pak ženi Egipćankom, ali ne bilo kojom nego faraonovom kćerkom, dakle, postaje egipatski zet; za vrijeme vladavine kralja Salomona izgrađuje se Jeruzalem na osnovi trgovine s Arabijom odnosno arapskim poluotokom koji u to vrijeme nije pustinja nego plodna i šumovita zemlja; u Salomonovo vrijeme izgrađen je Jahveov hram koji u povijest ulazi kao židovski Hram kojega će Rimljani godine 66. za vrijeme židovskoga ustanka sravniti sa zemljom, a oko 2000 godina nakon toga će Židovi osvojiti njegove ostatke u izrelsko-arapskome ratu i učiniti ostatak Hrama, Zid plaća, središnjim dijelom svoga glavnoga grada kojega danas svojataju i Palestinci jer s druge strane Zida plaća nalazi se znamenita džamija Al Aksa, izgrađena na ruševinama židovskoga hrama; Hram je središnji dio Svete zemlje, kako se židovsko područje u Palestini naziva.

Poslije, 926. se izraelska država opet raspala na Sjever i Jug, s tim da je Jeruzalem ostao na Sjeveru, a jedan od glavnih gradova Juga postaje Samarija koja se danas također nalazi na palestinskome području. Međutim, izrealska država živi sve dok Židovi ne budu 722. godine doživjeli nacionalnu katastrofu – invaziju Asirije; nakon toga Izrael postaje asirijska provincija, dakle, prošlo je vrijeme nezavisnosti, ali Sjeverni Izrael sa jeruzalemskim središtem uspio je sačuvati suverenitet. Godine 587., međutim, i ova židovska država doživljava katastrofu – invaziju Babilona i odlazak Židova u Babilonsko ropstvo; nakon toga u opticaj dolazi židovski izraz, koji potječe iz grčkog, 'diaspora', ili drugim riječima rečeno – raseljavanje Židova iz njihove domovine po svijetu. Nakon osvajanja Babilona od strane Perzije, 539. godine, Palestina, kako se od staroga vijeka naziva područje na kojemu su Židovi u starom vijeku osnovali svoju državu, postaje dio moćnoga Perzijskog Carstva, a od 332. se Palestina nalazi pod vlašću makedonskog, helenskoga vojskovođe i osvajača i državnika Aleksandra Velikog. U to vrijeme se Samaritanci odvajaju od Židova ('samaritanska šizma').

Oko 200. godine prevodi se Stari Zavjet, dakle, objava Boga, na (staro)grčki jezik. Židovski centar postaje novoutemeljeni grad Aleksandrija na egipatskoj obali, koji će postati kulturno središte svijeta onoga doba.

Oko 147. – 137. nastaju židovske religiozne skupine poput farizejaca, i saducejaca i esena; Isus će se prije svoga javnoga djelovanja od svoje 30. do 33. godine ovozemaljskoga života školovati kod esena; učenje esena je asketska priprema za mesijanstvo, dakle, za povratak židovskoga kralja; u 20. st. pronađeni su u spiljama na današenjm području Države Izrael originalni spisi esena, tzv. spisi iz Kumrana. Neslužbeno, Isus je kao teenager već počeo putovati, i navodno je obišao svijet od britanskoga otočja preko Tibeta do Japana i natrag.

Sada dolazimo do 63. godine prije Krista kada je rimski vojskovođa Pompej anektirao Palestinu koju je učinio rimskom provincijom, a godine 39. do 34. prije Krista je uz suglasnost Rimskoga senata Židov Herod imenovan rimskim upraviteljem, dakle, kvislingom koji je uz pomoć rimske okupacijske vlasti istrijebio Hazmonejce i Jeruzalem uzeo kao svoje sjedište, a pod njegovim sinovima podijeljena je židovska zemlja, tako je Galileja, u kojoj je Isus rođen u gradu Nazaretu, dospjela pod vlast Heroda Antipe koji će dati ubiti (proroka) Ivana Krstitelja, a na početku svu mušku rođenu djecu, dakle, dojenčad, kako bi istrijebio budućega mesiju kojega su Židovi očekivali jer su Heroda držali rimskim kvislingom, dakle, veleizdajicom; Isus je kao dojenče preživio ovaj pokolj, i u rimskoj javnosti pojavio se oko godine 30. i počeo se predstavljati svijetu kao sin Božji, i propovijedao i širio objavu vijesti o kraljevstvu Božjem.

Kakav je bio Isus?

Rimljanima Isus nije bio opasan jer nije za sebe tražio svjetovnu vlast, što je razočaralo židovske patriote, naprotiv, propovijedao je načelo 'Caru carevo, Bogu Božje', dakle, nije ugrožavao rimsku okupacijsku vlast niti je kršio rimske zakone. Međutim, Isus će postati omražen u vjerskom vodstvu vlastita naroda, kod Visokoga svećenstva; Isusova čuda koja je izvodio, kao na pr. kada je nahranio mnoštvo ljudi s jednom ribom i štrucom kruha, ili kada je vodu pretvarao u vino, ili mrtvoga čovjeka oživio, bolesne ljude ozdravio, i pravičnost Nazarećanina, kao na pr. kada u zaštitu uzima iz društva izopćene ljude, poput prostitutku Mariju Magdalenu, koja će navodno postati i njegovom zakonitom suprugom (iako Isus nije imao djecu, a navodna Isusova svadba je opisana i u Evanđeljima samo što tako nije nazvana ili je naknadno taj dio prepravljen i 'prilagođen') ili kada žene čini ravnopravne muškarcima u svakodnevnom životu, što je za ono doba bilo heretički, ili kada u zaštitu uzima ljude koji su druge rase, zalaže se za mir nasuprot prijedlozima za ustancima odnosno oružanim sukobima, kada Isus, dakle, prelazi rasne, socijalne, spolne i druge granice, postaje izrazito popularan u mnoštvu naroda, i počinje izazivati zavist kod židovskog korumpiranoga Visokog svećenstva kojemu drži moralne lekcije, i drsko prijeti da će biti uništen Hram i izgrađen opet za tri dana; Isus je to mislio simbolično, dakle, da će On biti smaknut i nakon tri dana uskrsnuti, dakle, On je taj 'Hram'.

Međutim, židovska elita drži Nazarećanina Bogohulnikom, što se po starom židovskom zakonu kažnjava smrću; i zaista, autonomna vlast, koju visoko svećenstvo predstavlja, izdaje kazneni nalog i policijsku tjeralicu za Isusom Nazarećaninom koji na osnovi dojave doušnika Jude Iškariotskoga, Isusova učenika (jedan od 12 apostola), biva uhićen i doveden pred prijeki sud; licemjerni i korumpirani svećenici iz Visokoga vijeća osuđuje Isusa, pod optužbom za Bogohuljenje, dakle, zbog verbalnog delikta, na kaznu smrti, ali Vijeće nema pravo kaznu izvršiti jer se to pravo nalazi u domeni isključivo rimskoga upravitelja, dakle, samo je Pilat imao pravo nekog Židova osuditi na smrt i dati ga smaknuti; rimska smrtna kazna sastojala se za ne-Rimljane od pribijanja na križ do smrti; tako su Rimljani kažnjavali sve svoje neprijatelje.

Pilat je saslušao optuženog i osuđenog Isusa, i nije našao u Nazarećaninu krivice, te Ga je htio pustiti na slobodu, ali židovsko Visoko svećenstvo uložilo je prosvjed, i prijetilo ustankom ukoliko se ne bi poštivala njihova sudska odluka, i tako je Pilat dao Isusa išibati, ali ni s time Vijeće nije bilo zadovoljno, da bi na koncu rimski upravitelj oprao ruke, i žrtvovao Isusa kao žrtvenoga jarca kako bi umirio korumpiranu židovsku elitu u Jeruzalemu. Tri dana nakon pogubljenja Nazarećanina rimska vlast ustanovljuje da je grob, koji se nalazio pod stražom rimskih vojnika, a u koji je Isus bio položen nakon skidanja s križa, prazan, a Isusovim učenicima, 12 apostola (minus apostol Juda Iškariotski koji je Isusa izdao i predao u ruke židovske policije koja je stajala u službi Visokoga svećenstva, te se na koncu objesio) Isus se ukazao, i apostol Pavao, dakle, Židov Pavao bio je onaj koji je praktički stvorio kršćanstvo odnosno odvojio vjernike u Isusa od židovskih vjernika.

Židovski i kršćanski vjernici imaju zajednički nazivnik koji se zove vjera u jednoga Boga ili monoteizam, i bili su progonjeni u Rimskome Carstvu u razdoblju odmah nakon Isusa; u prvo vrijeme odmah nakon Isusove smrti i uskrsnuća, kršćani su postali glavni neprijatelji Rimskog Carstva jer nisu prihvaćali cara i carski kult koji je tumačio da je car ujedno i bog; kršćani su odbijali biti nazočni na kultskim svećanostima, i karakteristika ranih kršćana je da su, za razliku od Židova, misionarili; dakle, prvi kršćanski misionar bio je Židov Pavle, kršćanin, isusovac, koji je u Crkvi postao svetac zbog svoga mučeništva za vjeru, s obzirom da ga je rimska vlast dala mučiti i likvidirati. Mnogi kršćani umirali su u rimskim arenama kao pravi mučenici, doslovno i strašno mučeni i ubijeni od rimske vlasti. Najveći progon kršćana nakon posljednjeg velikog progona za vrijeme cara Dioklecijana dogodio se u 20. st. od strane komunističkih i fašističkih režima.

Godine 66. – 70. nakon Krista dogodio se pak veliki židovski ustanak protiv rimske okupacijske vlasti, a povod ustanku je što su Rimljani u Jeruzalemu uveli carski kult i oskvrnuli sveti židovski Hram, pretvorivši ga u rimski hram; godine 70. je 30 tisuća rimskih legionara skršilo ustanak i uništilo Jeruzalem koji je opljačkan, spaljen i do temelja razoren – kao kazna i upozorenje drugima; godine 133. je rimska okupacijska vlast pojačala podjarmljivanje Židova koji na zapovjed rimskoga cara Hadriana uvodi zabranu boravka Židova u Jeruzalemu, pod prijetnjom smrtne kazne, te počinje nova dijaspora odnosno raseljavanje Židova po svijetu koje će završiti nakon Drugog svjetskog rata, osvajanjem Palestine i proglašenjem izraelske države 1948. godine. Simbol židovskog junačkog otpora je jedna tvrđava koja je postala posljednje uporište Židova u njihovoj domovini, odnosno područje koje rimska vlast nije kontrolirala; Rimljani su tvrđavu doduše osvojili ali nisu naišli ni na jednoga živog stanovnika, civila i židovskoga branitelja, koji su počinili kolektivno samoubojstvo kao posljednji čin prosvjeda protiv rimske okupacije, politike podjarmljivanja i izrabljivanja.

Dragi blogeri, Sretan Uskrs vam želi CBK, a svim učenicima želim lijepe uskršnje školske praznike!

U slijedećem nastavku nako Usksrsnog ponedjeljka, u utorak, 14. travnja 2009., ide treći nastavak ove povijesne trilogije o Abrahamovoj djeci, naime, mislim, vrlo interesantna tema o gotovo 2000 godina židovsko-kršćanskog suživota u Europi.

11.04.2009. u 10:31 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 08.04.2009.

POVIJEST ZA USKRS: ABRAHAMOVA DJECA 1/3

Isus, Židovi i Rimljani

Cvjetnica – Veliki petak – Uskrs

Na Cvjetnicu, u nedjelju, oko godine 33. nakon nove ere jedan čovjek, koji za sebe tvrdi da je sin Božji, svečano ulazi u Jeruzalem, kroz razdragano mnoštvo židovskoga naroda koji svoga omiljenog, popularnog rabina (vjeroučitelja) dočekuje s palminim granama, veseljem i euforijom, slaveći navodnoga i toliko dugo vremena u svijesti Židova očekivanog mesiju (pomazanoga kralja) koji je u svojim javnim nastupima izazvao pozitivnu i negativnu pažnju, kako običnih ljudi tako i velikodostojnika i predstavnika vjerskih i svjetovnih vlasti, židovskih i rimskih. Narod je Isusa percepirao pozitivno dok u predstavnika vlasti Isus, od kršćana zvan Isus Krist iz Nazareta, postaje kontroverzan, u organizaciji i hijerarhiji židovskoga svećenstva postaje opasan konkurent u nastojanju pridobivanja, povjerenja, srca i duša ljudi; nepovjerenje, korupcija, zavist, intrige, klevete i zločestoća prema Nazarećaninu izazvati će mržnju koja će imati dalekosežne posljedice u daljnjoj povijesti čovječanstva.

Isusova osnovna misija je bila ljudima u njihovu svijest usaditi milosrđe; koliko je Bogočovjek u tome uspio vidi se iz povijesti i iz naše sadašnjosti; kršćani su prihvatili 'politiku' milosrđa, a nekršćani stoje na čelu ratova, intriga, kleveta, izrabljivanja, podjarmljivanja, osvajanja, zatiranja i podmuklih planova za narode i svijet, dakle, misija je djelomično uspjela, djelomično nije uspjela, u osnovi nažalost nije uspjela jer kršćani u pravilu nisu vladari ovoga svijeta nego su to ateisti! Čak i mnogi koji se pozivaju na Boga čine protu-Božja (ne)djela!

Naravno, kad je Isus u pitanju, sve u vezi Njega ovisi o vjerovanju ili nevjeri; oni koji vjeruju, vjeruju da je Isus Bogočovjek, sin Božji kako je tvrdio i kako su njegovi učenici zapisali u četiri Evanđelja, a to su neposredna svjedočanstva, s tim da su tri od 4 Evanđelja nastala neposredno nakon Isusa. Međutim, povijesna znanost, ne samo na osnovi židovskih i crkvenih izvora nego i na osnovi starorimskih izvora je potvrdila, da je Isus stvarno postojao, da je živio, da je djelovao, poučavao, da je držao govore mnoštvu, i da je bio suđen, osuđen i pogubljen; to su notorne i dokazane povijesne činjenice koje nam govore o tome da je Isus bio neobičan u odnosu prema okolini u kojoj se kretao, da je bio izvanserijski u svojim prijedlozima, inicijativama koje je ljudima na jednostavan način, jednostavnim jezikom običnoga puka, objašnjavao, da nije pripadao eliti nego narodu, iako je bio plemenita roda. To su sve dokazane povijesne činjenice.

Nadalje, u Evanđeljima piše slijedeće, naime, da će nakon Isusa na svijet doći nekoliko Njih koji će biti 'oboružani' nadzemaljskim moćima, a ljudi će ih prepoznati po tome kakve će plodove kao posljedica Njihova djelovanja donijeti, jer kaže se: po plodovima njihovim će te ih prepoznati! Tko će donositi zle plodove, a poziva se na Boga, taj nije Bogočovjek, taj j lažnjak, a što je dobro, što loše i zlo, to svaki čovjek na svijetu zna, ako ništa drugo podsvjesno ako to već ne pokazuje na djelu da razlikuje dobro od zla. Dakle, Božja misija će se nastaviti u vrijeme kada Bog tako bude odredio da je potrebno ovaj svijet spasiti od nas samih. Tako kaže vjera.

Što se tiče toga da je Isusa rodila Djevica Marija, to ateisti, ne nužno zlonamjerno, najčešće zbog nedovoljna obrazovanja ali i zbog indoktrinacije raznoraznim ideologijama, čak i neki deklarirani kršćani (koji ne čitaju često Bibliju ili ne slušaju što svećenik u crkvi propovijeda), krivo tumače, te na osnovi neznanja ismijavaju vjernike koji vjeruju da je jedna djevica rodila, jer ako je rodila nije više djevica, ako Josip nije biološki otac onda je netko drugi, dakle, preljub bi tu bio u pitanju i odmah je dijete kao manje vrijedno ako nije 'zakonito' rođeno, pa slijedom te 'logike' omalovažava se sve što je s takvom 'nezakonito' rođenom osobom povezano u daljnjem životu itd. Naime, često ljudi Bibliju čitaju doslovno, a to je krivo čitanje. Kako si vjernici tumače to da je Isus rođen od Djevice Marije? Što, o umjetnoj oplodnji nitko nije nikad ništa čuo? Umjetna oplodnja je u naše vrijeme standard u medicini. I djevica može biti oplođena na umjetan način, današnja tehnologija u medicini to omogućava, a kad je riječ o Isusu, umjetna oplodnja se odnosi na Božje sjeme kojim je Isusova majka oplođena, dakle, umjetna oplodnja Višom silom.

Isus je imao desetero sestara i braće, On je bo najstariji, ali to su u biološkom smislu Isusova polubraća i polusestre, rođeni u ljubavi između Marije i Josipa, dok Josip nije Isusov biološki otac, što nije ni važno jer mu je bio dobar otac koji ga je odgojio u radišna i poštena mladića, Isus je, naime, izučio stolarski zanat, i učiteljsku školu za rabina, dakle, bio je visoko obrazovan, ali i vješt u obrtništvu. No, Marija nije prevarila svoga Josipa, stoga i nadimak Djevica Marija, a da i je, što onda, to nije tema niti je bitno kad je u pitanju Isus, bitne su Isusove poruke, Njegovo djelovanje u smjeru propovijedanja ljubavi i mira umjesto osvete i ratova. Stoga, drage blogerice i dragi blogeri, koncentrirajmo se na sadržaj, ne na gluposti koje oni koji Bibliju čitaju doslovno, ili je uopće ne čitaju, ismijavaju, pa neka se smiju, sebi se smiju, svojoj poluobrazovanosti.

Vrijeme u kojemu je Isus živio je vrijeme koje je u Zapadnoj povijesti poznato kao antika i razdoblje Staroga Rima za vrijeme prvoga cara, cezara Augusta i njegova nasljednika, posvojenog sina Tiberija. Za Židove to je vrijeme okupacije njihove domovine od strane Rimljana koji su 63. godine prije Krista pod zapovjedništvom vojskovođe Pompeja zaposjeli i anektirali njihovu zemlju Rimskoj Republici koja nakon građanskih ratova i nakon ubojstva konzula, vojskovođe i dikatotora Julija Cezara postaje Carstvo u kojemu je na početku vlast podijeljena između cezara (cara) i Senata Rimske Republike (SPQR, Senatus Populusque Romanum).

Rimska okupacijska sila u židovskoj zemlji ima svoju upravu na području današnjeg Izraela u gradu Cezareji, carev upravitelj u tom neuralgičnom području Rimskog Carstva je Pilat koji će presudit Nazarećaninu za kojega nije uvjeren da je kriv ali je uvjeren da je njegovim smaknućem spriječio židovski ustanak, dakle, u interesu 'nacionalne sigurnosti' i (lažnoga) mira žrtvovao je nevina čovjeka; kršćanska Sveta Katolička crkva je Pilatov čin smrtne presude Isusu učinila dijelom glavne molitve Oče naš, i to kao spomen na suca koji pere ruke od svoje presude nevinome, dakle svrha toga dijela molitve je pouka da Pilat nije ispravno činio kada je presudio! Tog simboličnog Pilata imamo danas sveprisutnog u našoj svakodnevici, dakle, političari od vlastita naroda peru ruke kao Pilat, bešćutni činovnici u državom aparatu i birokracija pere ruke kao Pilat, sutkinje i suci, ne svi ali mnogi, peru ruke kao Pilat, državni službenici, bogataši (u pravilu) peru ruke kao Pilat; u našem narodu bi se pilatovski reklo: ne bi se štel mešat, dakle, čovjek okreće glavu na vidljive nepravde koje se drugom čovjeku ili ljudima i narodima događaju. Često Pilata u nekim trenutcima vlastita života prepoznajemo, barem podsvjesno, u sebi.

U pravnom smislu je Isusa smaknula rimska okupacijska vlast, simbolizirana upraviteljem Pilatom koji snosi moralno-političku odgovornost, a time je odgovoran i rimski car Tiberije; moralnu odgovornost za razapinjanje Nazarećanina na križ snosi Visoko svećeničko vijeće u kojemu su sjedili od režima korumpirani kolaborateri Rimskog Carstva kojima je car ostavio na volju vjersku brigu nad Židovima u vrijeme grčko-rimskoga višeboštva, dakle, vjerovanje u više bogova, u kultove, dok su Židovi kao Abrahamova djeca, dakle, svoga praoca u čiju djecu spadaju i muslimani, vjerovali u jednoga Boga kojega zovu Jahve (jednog te istoga Boga kršćani zovu Bog a muslimani Alah...)

Nastavak na Veliki petak...

CBK

08.04.2009. u 22:52 • 17 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 05.04.2009.

NAŠE SUVREMENE BARABE

Isusov svečani ulazak u Jeruzalem završio zbog oportunizma ljudi vladavinom baraba, onda kao i danas!

Kao što su u doba kada je Isus hodio po Zemlji ondašnje barabe, bez da su narod pitali, učlanili narod u sastav stranog imperija, Rimsko Carstvo, tako su nas današnje barabe učlanili u NATO. Premijer Sanader je zahvalio hrvatskim braniteljima koji su se izborili, kako kaže, za to da je Hrvatska danas postala članica Natopakta. Halo?

Ne bih u ovom postu, na Cvjetnicu, puno o Natopaktu, samo da primijetim kako je 'naša' elita pobrkala neke lončiće, jer, nisu se hrvatski brantitelji borili 1991. za vrijeme velikosrpske agresije da bi Hrvatska ušla u NATO nego su se borili da bi Hrvatska bila slobodna od agresije, i usput rečeno, nadali su se da bi NATO, kao zapadni vojno-politički savez mogao i trebao pomoći prozapadnoj Hrvatskoj u sprečavanju JNA da napada i razara Hrvatsku, ali NATO nije poslao 6. američku flotu u Sredozemlju da Slobi Miloševiću kroz prozor Konaka pošalje koju raketu kako bi se spasio mir u Europi. NATO nije pomogao kad je bio razaran i gorio Vukovar jer najvažnije članice Sjevernoatlantskoga saveza nisu ni bile protiv velikosrpske agresije, kao na pr. britanska vlada i američka vlada predsjednika Busha Seniora; kada je slijedeća am. vlada predsjednika Clintona bila za pomoć Bosni, britanska vlada je opstruirala zračne napade na bosanske Srbe koji su prolongirani sa 1993. na 1995. godinu, i zapadne vođe NATO-saveza pokazali su svoju sebičnost time što im je važnija bila opstojnost Natopakta nego spas žrtava od bezprizorne velikosrpske agresije i nasilja okupatora. Tada su Englezi bili protiv intervencije protiv agresora, ali morali su se kao mali miš povući u mišju rupu kada je Clinton konačno rekao 'dosta', prekinuo hrvatsko-muslimanske sukobe, i počeo bombardirati vojsku bosanskih Srba kojima je s NATO-bombama gorilo pod zadnjicama, kao i njihovim komšijama u Srbiji 1999. koji još uvijek nisu naučili lekciju da se ne smije etnički čistiti susjedne narode, pa ni vlastite stanovnike kao što su, u mirnodopsko vrijeme i na područjima gdje nije bilo rata, etnički očišćeni Hrvati u Srbiji, poglavito u Srijemu i Zemunu i Vojvodini, Subotici, i u Beogradu!

Od udruga hrvatskih branitelja rijetko će se čuti glas prosvjeda protiv neistine da su se od 1991. do 1995. izborili za to da bi Hrvatska mogla danas postati članica Natopakta, jer predstavnici tih udruga su manje, više korumpirani od vlasti, dobiju novac iz državnog proračuna i sinekure, a u zamjenu za to moraju šutjeti, što tim oportunistima ne pada teško; oni pravi hrvatski branitelji su za to vrijeme na margini društva, predstavljeni od main-stream medija kao samoubojice, psihički bolesnici ili kao lopovi i ratni zločinci.

IDEMO DALJE – PREKO RUBA PROVALIJE?

Izglasan je rebalans državnog proračuna; iskreno, rebalans je čak i dobro ispao jer kad je financijska kriza onda negdje treba stezati remen kako ne bi platni promet i cijeli financijski sustav i gospodarstvo u Hrvatskoj otišlo totalno nizbrdo, kao mala sniježna loptica koja postaje lavina, opasna po sve živo što se nalazi u dolini; međutim, treba stezati remen počevši od vrha do dna jer riba smrdi od glave, a ne od repa; međutim, kad treba čistit vrh od truleža, onda ništa; na kraju zakažu i birači koji su posljednji filter za čišćenje vrha, ali naši birači još nisu svjesni iako ljudi općenito primjećuju velike nepravde u društvu.

Ne mogu predsjednici uprava javnih tvrtki u Hrvatskoj imati plaće od najmanje 5 tisuća eura, a blagajnica u veletrgovini 300 eura, nastavnici 500 eura minus šest posto, liječnici nešto više minus 6% i svi minus 6% samo političke glavešine na svojih formalno minus 6% sve nadoknade ispod stola plus jedno 60 do 600% tijekom mandata, i onda IDEMO DALJE?

Kaže Sanader, 'koalicija ide dalje', iako mu salonski predstavnik Srba, Milorad Pupovac, nije dao svoj glas za rebalans (sram ga bilo), i tu se slažem s premijerom kad je rekao da i hrvatski Srbi moraju stegnuti remen kad je svjetska financijska kriza, tako da će isplate mirovina iz vremena pobune protiv hrvatske države i nekoliko milijardi za nove stanove nekadašnjim pobunjenim Srbima morati pričekati bolje stanje na svjetskom financijskom tržištu, tako zvanom slobodnom tržištu. Kad bi premijer bio pravi, poručio bi Pupovcu da si sa svojim zahtjevima, na pr. za isplatom mirovina za nekadašnje pobunjene Srbe može obrisati zadnjicu, ili kako je Ćiro nakon povijesne pobjede vatrenih Bosanaca protiv Belgije poručio Miloradu Dodiku i tisku tzv. Republike Srpske, na pitanje novinara kako komentira banjolučku kritiku pobjede nogometne reprezentacije BiH: ma, tko ih ... (znate već što). Stezanje remena naš premijer je prije svega namijenio puku, a ne da strogoću, asketizam u krizna vremena trenira na sebi, jer zašto i bi kada nema prosvjeda, narod je miran, poslušan i možeš ga mijesiti kao pizzu, i još ti plješće i divi se.

Slobodno tržište?

O slobodnom tržištu govori nova zvijezda na obzorju anti-globalizma, gospođa Naomi Klein, autorica dvije knjige o užasnoj ideologiji liberalizma koja poput parazita hara po Iraku, Aziji, Americi i Europi, posebno po istočnoj i srednjoj i jugoistočnoj Europi, dakle, i u Hrvatskoj.

Njezine knjige su predstavljene u listu koji se deklarira kao list 'liberalne demokracije', dakle, u Jutarnjem listu, iako je taj list po svjetonazoru njegovih glavnih protagonista i zvijezda na nebu žutila u main-stream prostoru bliži marksizmu/lenjinizmu/staljinizmu/titoizmu nego liberalizmu, ali ljevičari su uvijek bili dobre marionete liberalnog Zapada, pa zašto ne i danas, kad je sve dobro plaćeno da pljuješ po vlastitoj zemlji, da kočiš demokratski razvoj svoje zemlje, izvrćeš pojam slobode i demokracije, glumiš da si za pravnu državu i slične fore iz šešira majstora liberalističke ideologije. Zanimljivi su ljevičari jer, s jedne strane su protiv kapitalizma, ako nisu otvoreno za socijalizam onda su za socijalne mjere, a istovremeno žive kao lordovi na državnom proračunu, štite zapadne kapitalističke tvrtke u Hrvatskoj, evo, na pr. Račanova vlada je bila najliberalnija što se tiče otvaranja hrvatskoga tržišta zapadnom tržištu, na principu: izvolite, Hrvatska je mala ali slatka veletrgovina, poslužite se koliko treba, cijena prava sitnica, i ako niste zadovoljni, ispričavamo se, drugi put ćemo se još bolje naguzit.

DOKTRINA ŠOKA!

Da je knjigu, na pr. pod naslovom 'Doktrina šoka' napisao neki hrvatski autor koji nije sa neoliberalne ljevice (dakle, HDZ, SDP, HNS, HSS, HSLS plus sateliti), odmah bi ga putem Jutarnjeg lista proglasili, ili 'desničarskim ekstremistom', ili 'fanatikom', ili 'čudakom i teoretičarom zavjere', ili 'neofašistom' i sl., međutim, pošto je autorica 'Doktrine šoka' židovskoga porijekla, onda je sve okey; dakle, međutim, kad bi takvo što ipak napisao neki hrvatski autor koji bi bio židovskog porijekla, prošao bi isto kao 'neofašist', 'desničarski luđak', 'ekstremmni desničar' etc. jer znamo kakav je status na pr. imao, te i danas ima u dijelu titoističkih povjesničara, dr. Josip Frank koji je svojevremeno upozoravao na jugoslavensku ideologiju i strossmayerovce, kao što gospođa Naomi Klein upozorava slobodni svijet od 'globalne demokracije'.

Slažem se s njom u vezi Obame, naime, rekla je da je Obama najbolji mogući izbor, ali da se okružio savjetnicima koji su, kao prvo bogati i žele biti još bogatiji, a kao drugo, da je to vrsta ljudi koja je i prouzročila svjetsku financijsku krizu, te da kapitalizam nikada nije bio jači nego što je danas, jer narodi plaćaju pohlepu vlasnika, i managera zapadnih tvrtki i banaka te burzovnih špekulanata koji se slikovito mogu opisati kao biblijski skakavci. Slažem se s njom da Obami treba dati još malo vremena, koji mjesec, recimo, da se dokaže, ali u osnovi bi on trebao ići sam protiv cijelog sustava, ako se misli držati svojih pozitivnih načela na osnovi čega je ljudima dao nadu, ali, pitanje je hoće li plivati protiv struje, jer zagristi u kiselu jabuku značilo bi prvo uhititi sve one mangupe koji su u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi prouzročili svjetsku bankarsku financijsku krizu, a to bi značilo uhititi kremu liberalističke ideologije, počevši od vlasnika i urednika liberalnih medija do vlasnika i managera banaka koji predstavljaju instrument najbogatijega sloja svijeta koji ima aspiraciju da vlada cijelim svijetom, dakle, Hitleri i Staljini na n-tu potenciju.

Naomi Klein tvrdi: kako bi se zavladalo nekom zemljom, proizvede se stanje šoka za naciju, na pr. rat kao u Iraku i Afganistanu, i onda, dok su ljudi u šoku, uvede se u tim zemljama na brzinu slobodno tržište, ili drugim riječima, opljačka se sve što se u što kraćem vremenu može opljačkat, i onda vlak 'demokracije i sloboda' ide dalje. Od demokracije i sloboda naravno ništa, ali zato se zapadna elita napljačkala, postala još bogatija i još više pohlepna jer nitko je ne poziva na red, nitko ne biva kažnjen za pljačku i zločine, i podjarmljivanje nacionalnih suvereniteta nezavisnih država.

I Hrvatska je, odnosno hrvatsko stanovništvo prolazilo je i danas prolazi, možda manje nego prije koju godinu ali još uvijek intenzivno prolazi stanje šoka, dakle, počelo je s haaškim optužnicama, pa ispada kao da smo mi, žrtve agresije, zločinci a ne agresor, zatim, rasprodaja narodnog gospodarstva (i to u bescjenje), brzo uvođenje sirovog konzuma putem bezbroj supermarketa dok se proizvodnja uništavala nekontroliranim uvozom i zaduživanjem zemlje za preko 30 milijardi eura koje narod gotovo nije ni vidio jer je to zaduženje takove vrste da kreditni novac u pravilu i ne stiže u Hrvatsku nego se samo bilježi kao uplata za otplatu kredita i praktički automatski završi natrag na Zapadu, samo što smo svakim danom sve više dužni, odnosno pali smo u dužničko ropstvo jer situaciju ne kontrolira niti naša vlada niti narod, nego zapadni bankari koji, ako mrdnu malim prstom, znači, povise kamatnu stopu, i cijenu goriva, dovode do sloma i znatno većih i jačih tržišta i gospodarstava nego li je to hrvatsko. Zato sam gore spomenuo da smatram da je rebalans čak i okey, jer u suprotnom bi opet morali se vezati za Svjetsku banku i MMF, što neki glupi novinari uporno vladi sugeriraju da treba 'odmah' učiniti, dakle, odmah dogovoriti novi kredit od koje milijarde US$, i odmah potpisati stand-by aranžmane odnosno dogovore oko toga da ono što ne možemo od kredita vratiti, odgodimo, ali naravno uz lihvarske kamate. Jedine zemlje na svijetu koje se tome mogu donekle oduprijeti su Rusija i djelomično Kina, te zemlje koje su bogate naftom (i imaju atomsko oružje, kao Izrael), a mi drugi moramo kao mali Ivica u kut i čekati bolja vremena, posebno mi koji potječemo iz socijalističkih društava kao titoističko u kojima nismo navikli na prosvjede nego na poslušnost i šutnju; svugdje padaju vlade zbog nezadovljstva stanjem u gospodarstvu i socijali, kao na pr. u susjednoj Mađarskoj, pa u Češkoj, Litvi itd. jedino će u Hrvatskoj vlada dovršiti svoj mandat i uredno evtl. predati palicu SDP-u, i IDEMO DALJE, karusel se okreće, a sreće će valjda više biti u slijedećem životu!

Taj naš poslušničko-kmetski mentalitet očituje se na pr. u tome da kad bih sada pozvao na prosvjede, na radikalne mjere, ne daj Bože na revoluciju, odmah bi bio proglašen nenormalnim, desničarem ili luđakom, jer što bih ja htio, pa još se dobro živi, mislim, na kredit, i ne umire se masovno od gladi. U biti, nismo ni svjesni težine stanja, i tješimo se onom forom da ne može biti gore nego što je, međutim, ono najgore tek nas čeka!

Naomi Klein je pljačku tisućljeća, koju vrše zapadne banke i naftne tvrtke, opisala ovako: izmisli se neki brand, na pr. Lacoste, i majica se proda po 500 dolara, dok proizvodnja iste stoji 5 do 10 dolara, i toliko dobije radnica u nekoj tekstilnoj tvornici u Aziji koja ju šiva, naravno, tamo radi bez sindikalne zaštite jer su radnički sindikati u azijskim tvornicama zabranjeni od strane zapadnoga vlasnika, a kada takvoga vlasnika s njegovim namjernim propustima suoči neka zapadna koliko toliko nepristrana javno-pravna televizija kao na pr. BBC, onda se najnormalnije laže u kamere kako radnici u nekoj tvornici u Aziji imaju sva radnička prava kao i britanski radnici, dakle, laže se unatoč dokazanim činjenicama, i nikome ništa. Kako bi se sve to prikrilo, izmišlja se politički ekstremizam, ili takav biva kao posljedica bešćutne eksploatacije stvoren, te onda dobijemo terorizam, i tada nastupa NATO kao spasitelj od terorizma i neposlušnih vlada u svijetu.

Nema opasnosti da bi NATO našu vladu srušio jer je poslušna odnosno postavljena je od strane liberalnog Zapada po svome ukusu i to još prije 9 pa i više godina putem tako zvanih nevladinih organizacija ili produžene ruke CIA. Ako netko zucne nešto protiv NGO-organizacija, onda dobije etiketu fašista ili desničara i ciao Miki! Naravno, one istinske nevladine organizacije nalaze se pod medijskoim cenzurom kako bi što manje komunicirale s javnošću, s narodom.

Sada smo, dakle, NATOLAND! Naša vlada nas je bez narodnog referenduma učlanila u NATO jer to je kao za naše dobro, a mi, neuki, ne znamo, nismo svjesni kako je to za nas dobro. Lijepo je što naša vlada misli umjesto nas, da nema Sanaderove vlade bili bismo izgubljeni kao mala djeca. Naša vlada se bori i žestoko protiv korupcije, u znak dobre volje da će korupcija biti iskorijenjena, Sanaderov HDZ ušao je u Osijeku koaliciju sa Đapićem koji se, pod optužbom za korupciju, nalazi pod istragom Uskoka koji je utvrdio da je ugovor sa Zecom (ugovor između Kameningrad d.o.o. i HSP d.o.o.) autentičan, dakle, Đapićev potpis na tome ugovoru nije krivotvoren, kako to Đapić tumači, nego je autentičan.

Milka Planinc

'Drugarica' Milka bila je jugo-premijerka komunističke post-titoističke vlade u vrijeme cvjetanja socijalizma, što je bilo kao otprilike cvjetanje algi u moru. U to vrijeme su se 'narodi i narodnosti' u Jugi vozili na 'par-nepar', dakle, ako ste na registarskim pločicama imli neparni broj na dan kada je bilo zabranjeno voziti vozilima koja imaju neparni broj, onda ste bili u banani; drugi dan su oni s parnim brojem bili u banani; banana, naravno, nije bilo za kupit kao što ni Duška niste mogli zbariti, pardon, nabaviti, dakle, deterdžent, ulje, kavu, šećer i ostalo; po Duška se išlo u Trst i Graz (baze za invaziju sretnog socijalističkog titoističkoga društva). Naime, vlada Milke Planinc (tako zvani SIV) morala je izvoziti prehrambene namirnice i proizvode za malu potrošnju te struju kako bi mogla dogovoriti nove stand-bay aranžmane s Međunarodnim monetarnim fondom, a Tito dok je bio živ kupovao je socijalni mir zapadnim kreditima, a kako bi i JNA bila mirna, kupovao je taj machiavellist i njoj njezine igračke, kao na pr. super-moderni vojni aerodrom kod Bihaća, uklesan, ni manje ni više nego u stijenu, ili novu seriju tenkova, pa vlastitu skupocjenu proizvodnju Galeba i Jastreba, dakle, borbenih zrakoplova i općenito cijela JNA imala je vlastitu proizvodnju i bila je autarkična, gotovo nije ovisila o uvozu, osim što nije imala baruta, ali njega je nabavila preko londonskog Citya i britanske banke, jer kako bi inače mogla pucati po Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima? No, Milka je bila i šefica CK SKH nakon što su konzervativni krugovi u JNA i oko 'druga' Tita srušili u Karađorđevu reformirano komunističko rukovodstvo CK SKH na čelu sa Savkom Dabčević Kučar; samo provjerena drugarica mogla je naslijediti drugaricu Savku, a to je bila drugarica Milka, godine 2006. osnovano osumnjićena za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti na Kočevskom rogu 1945. godine, ali 2009. od strane Državnog odvjetništva zaobiđena u hapšenju i privođenju kao njen kolega Simo Dubajić, također Titov oficir kao i Milka, s tim da je Milka bila k tome joši politkomesar, dakle, mali bog među partizanima. Predsjednik Mesić je rekao da se 'antifašistima ne smije suditi', te je jasno zašto Milka ima političku zaštitu i imunitet iako nije ni saborska zastupnica niti ministrica ni predsjednica, jedino nije jasno zašto takvu zaštitu nema Simo Dubajić, možda zato što je Srbin, četnik i pokajnik? Uglavnom, Simo Dubajić svjedoči kako je Milka bila jedna od glavnih u pokolju nad vlastitim narodom.

Uskrs je pred vratima, i križni put, a nama Hrvatima i doslovno križni put, ove godine u znaku križnog puta od jedne Titove jame do druge, nek' se zna kuda su sve vodile staze socijalističke revolucije.

Cvjetnica je inače kršćanski blagdan u spomen na Isusov dolazak u Jeruzalem kada Ga je narod dočekao bacajući palmine grančice pred Njega, razdragan, otvoren i radostan, da bi Ga nekoliko dana poslije prepustio zločincima da Ga (nedužnoga) smaknu (nisu računali s tim da će uskrsnuti), opredjeljujući se radije za barabu nego za svoga izbavitelja, Gospodina, pa je narod dobio raznorazne ovozemaljske gazde, ubojice, pljačkaše, lažljivce koji narod pljačkaju i varaju. Pouka Cvjetnice je, da se ne isplati dizati ruke za barabe!

CBK

05.04.2009. u 15:41 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.