crniblogkomunizma

ponedjeljak, 20.04.2009.

SVEOPCI VLADAJUĆI KULT LAŽI U HRVATSKOJ - JUČER I DANAS

Tko je sve Pinokio hrvatske vladajuće politike!

Otkuda velike laži kojima se služe vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas? Vodeći i vladajući političari u Hrvatskoj u pravilu više lažu nego što narodu govore istinu, a pri tome su lažna predizborna obećanja samo manji dio laži kojima se bivši komunisti u Republici Hrvatskoj služe.

Hrvatska je jedna od rijetkih bivših komunističkih zemalja u kojoj nakon pada Berlinskog zida i socijalizma komunisti nisu pali s vlasti nego su se u deklariranoj demokraciji i pravnoj državi počeli godine 1990. rotirati na vlasti, te je Hrvatska postala crveni karusel.

Kako bi se karusel nesmetano okretao i vodi narod za nos i žednoga preko vode, u nekoliko je politički motiviranih (smrtonosnih) atentata i namještenih politički motiviranih sudskih procesa i upravno-pravnih poduhvata devedesetih godina likvidirana demokratska oporba koja je narodu govorila istinu!

Uz to je uvedena odnosno bolje rečeno od bivšeg jugokomunističkog boljševičkog režima iz osamdesetih je preuzeta (protuustavna) cenzura na Hrvatskoj radio-televiziji i tisku, i krivotvoreni su izbori za predsjednika Republike i Sabor, te od 1990. do danas uvijek glasuje oko pola milijuna mrtvih birača, dakle, pokojne osobe čiju smrt predstavnici vlasti zloupotrebljavaju na morbidan način kako bi osigurali izbornu pobjedu, a višestranačka kontrola izbora, uobičajna na Zapadu, u Republici Hrvatskoj nikada nije ni uvedena, naime, deklarirana ljevica je takvu vrstu kontrole odbacila još devedesetih kao nepotrebnu (danas se zna zašto, naime, nije potreban nadzor izbornoga procesa kada uvijek glasuju mrtvi koji iz svojih grobova osiguravaju pobjedu HDZ-a ili SDP-a, a kako bi se to zataškalo, izmišljalo se kako na izbore znatno utječu glasovi dijaspore, te se hrvatske građane svađalo sa Hercegovcima i Bosancima, kao i Hrvate sa sjevera (Zagreb) s onima na jugu (Split) itd.)

Međutim, zapanjujući je visoki stupanj laži kojima se vladajuće garniture, kako u izvršnim vlastima tako i u parlamentu, služe. Pri tome ni nedavna hrvatska povijest nije pošteđena retuširanja i krivotvorenja činjenica: primjerice, i premijer i predsjednik kao i predsjednik Sabora, nekoliko su puta posljednjih godina ponovili da je hrvatski narod u svibnju 1991. godine na referendumu izglasovao opciju hrvatske nezavisnosti od SFR Jugoslavije, a to je notorna laž!

Referendumsko pitanje koje su tada Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić formulirali ili bili po svojim položajima odgovorni za taj plebiscit, ostavilo je hrvatskim državljanima opciju između jugoslavenske federacije i jugoslavenske konfederacije, a ne hrvatske nezavisnosti. No,bilo je i onih koji su tada narodu govorili istinu, ali istinu nitko nije htio čuti, međutim, nitko u Hrvatskoj ne može tvrditi da lažima nije bilo alternative.

Ili najnoviji primjer laži s vrha državnoga vrha, da su se hrvatski branitelji u Domovinskom ratu izborili za ulazak Hrvatske u NATO, ili drugim riječima, borba protiv agresora 'JNA' bila je u stvari borba za ulazak u Natopakt i slične nebuloze, i pranje mozga narodu.

Ili na primjer laž kako je Hrvatska po Ustavu socijalna država, dok u stvarnosti spada u jedne od zemalja u kojima neoliberalizam i gaženje radničkih prava i socijalno ugroženih poprima epidemijske razmjere; ili primjerice svojedobna laž iz vrha MUP-a da u Hrvatskoj ne postoji mafija i organizirani kriminal, ili najnovija laž kako se navodno vodi organizirana borba protiv organiziranog kriminala dok u isto vrijeme HDZ ulazi u koaliciju sa Đapićem koji se nalazi pod istragom Uskoka zbog osnovane sumnje u političku korupciju; ili npr. činjenica da i vlast i novinarsko-medijska javnost laže o tome da je Tito bio antifašist, i općenito vladajući njeguju kult ličnosti maršala Tita koji s hrvatskom državom nema veze osim u tome što je Tito gazio hrvatsko državno pravo i ubijao Hrvate te uništavao njihove obitelji koje nisu prihvaćale jugoslavenski kult. Ili na pr. laž državnog vrha da će biti procesuirani komunistički partizanski ratni zločinci dok istovremeno takvi žive usred Zagreba na slobodi; sjećamo se i kako je garnitura Mesić-Račan-Budiša uvjeravala narod kako od 3. siječnja 2000. godine vlada demokracija i pravna država, sloboda medija i općenito, raj na zemlji, ili laž sa splitske rive kako general Gotovina neće biti izručen Haagu, ili laž iz devedesetih pod geslom „Ne damo naše generale“, da bi 1996. prvi veliki kontingent hrvatskih generala bio svečano ispraćen iz zagrebačke zrakoplovne luke, uz laž kako će se svi ubrzo vratiti jer svi su nevini; nakon 10 i više godina haaškoga pritvora neki su se i vratili, ali kao ratni zločinci, a neki se još dugo vremena neće vratiti, ili nikada; vladajući političari su se skrivali iza njihovih odora i generalskih zvjezdica; ili konstantna laž kako Hrvatskoj prijeti navodni 'neofašizam', a sve na tragu toga da se skrene pažnja s vladajućih bivših komunista i udbaša...

U bivšoj Jugoslaviji su komunisti pak lagali sve u šesnaest (neslobodni partijski mediji čak nisu smjeli ni registrirati laži kao danas), a najveći lažljivac je bio Josip Broz - Tito; primjerice, na protuhrvatskom sastanku kolegija oficira i generala JNA, u vrijeme Hrvatskog proljeća i sjeće glava u Karađorđevu, u bosanskom mjestu Rudo, 22.12.1971., kada je maršal Tito izrekao slijedeću laž:

"Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak nekakva 'nezavisnost' Hrvatske od Jugoslavije! Ma, drugovi (podsmjeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!"

Laž 'druga' Tita je, dakle, da je Hrvatsko proljeće ili maspok (masovni pokret) težio hrvatskoj nezavisnosti, i laž je da je prije Sava potekla uzvodno nego što su se Hrvati izborili za svoju samostalnu državu.

Sličnih velikih laži u bivšoj Titovoj Jugoslaviji bilo je bezbrojnih; primjerice, osamdesetih godina 20. st. je titoistički režim lagao 'narode i narodnosti' kako je potrebna samo još jedna reforma i zemlja je prebrodila krizu; ili samo još jedna uspješna turistička sezona i opet će početi cvjetati ruže, ili 'izvozni plan je premašio sva očekivanja', ili 'Bruno Bušić je terorist', ili jasenovačka laž s nekoliko puta uvečanim brojem žrtava koja je služila kao opravdanje velikosrpskom imperijalizmu, ili laž o 'bratstvu i jedinstvu', a već je i tada vladala laž kako navodno u socijalističkoj Jugoslaviji nema korupcije, a kamoli političke korupcije; onaj koji je o tome ipak svjedočio istinu, kao nekadašnji direktor marketinga INA-e, Stjepan Đureković, bio je od titoističkog režima ubijen, smaknut, likvidiran i oklevetan...

I široke narodne mase u Republici Hrvatskoj su već podlegle lažima, te prihvaćaju laž kao istinu, i slave lažljivce, klanjajući se (biblijskom) zlatnom teletu.

Nije ni čudno kad je hrvatsko društvo gotovo 70 godina neprestano izloženo kultu laži koji su marksisti/titoisti uzgajali i širili. Kult laži potječe naime iz doba partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, i dok se o tome pokretu ne kaže istina, vladati će laž u hrvatskom društvu; nema što partizani, politički komesari i njihove boljševičke vođe nisu hrvatskom narodu slagali. Kako je to izgledalo, svjedoči nekadašnji partizanski borac, pripadnik 43. i 34. partizanske divizije, koji se s kultom laži upoznao u šumi, među partizanima, misleći kako se ovi bore za slobodu i protiv fašizma, ali nije mislio da se ta borba vodi lažju, prevarom i izmišljanjem, a sloboda koja se temelji na lažima nije sloboda!

Svjedok navodi da se uzroci laži nalaze u marksističkoj ideologiji, dakle, u titoizmu; to baca novo svjetlo na pitanje zašto vladajuće garniture, od pokojnog predsjednika Franje Tuđmana preko aktualnog predsjednika Mesića, vladajuće stranke HDZ i SDP ustrajavaju na održavanju kulta ličnosti doušnika sovjetske tajne policije Josipa Broza – Valtera, zvan 'Tito', jer kad ne bi bilo toga kulta ličnosti, otvorio bi se prostor za demokraciju, pravnu državu i istinsko višestranačje, kao i za slobodu medija i za pluralizam, na koncu, za ISTINU, dok bi LAŽ postala nemoralna; ovako je laž moralna, a oni koji govore istinu bivaju od titoističkog režima u Republici Hrvatskoj etiketirani kao ekstremisti, i stavljeni pod cenzuru, iako su jedini i pravi ekstremisti u Republici Hrvatskoj upravo titoisti. Pročitajmo što kaže jedan partizan koji se otrgnuo od kulta laži, svjedočeći istinu:

„U želji da se naša olovna, krvava prošlost autentičnije odrazi u domaćoj pisanoj povijesti, zalažem se za to da se u većoj mjeri koriste preostali živi svjedoci toga okrutnoga vremena, koji će, inače, silom prirode zakratko sasvim nestati. Sve zato što je naša prošlost, kakva god bila, ostavila iza sebe vrlo malo pisanih dokumenata, a i ti su dozlaboga subjektivni, pogotovo kad je riječ o papirima iz Narodno-oslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine.

Budući da sam svjedok toga vremena – bio sam u partizanskim jedinicama gotovo dvije godine, pa sam u sklopu 43. i 34. partizanske divizije prokrstario šumama i gorama Gorskoga kotara, Like, Korduna i Banije, Pokuplja, Bele krajine i Žumberka – znam za najraznovrsnija događanja u kritičnim i manje kritičnim situacijama. Bio sam 'na mjestu događaja' pa mi je, kao čovjeku od pera, dužnost pisati, ne samo o sebi partizanu, nego i o ljudima koji su me okruživali, o njihovu doličnom i manje uzornom ponašanju.

U doba kada bi čovjeku trebalo biti najljepše (bilo mi je 20, 21 godina) doživljavao sam svakave ne samo fizičke, nego i psihičke traume, pogotovo zato što sam odgojen u siromašnoj bogobojaznoj obitelji. Glad, hladnoća, uši, gotovo svakodnevna pucnjava i druge nevolje nsu mnogo značili (tako je trebalo biti!) nasuprot prvom groznom srazu, a zatim u stalnom kontaktu s nekim okrutnim pa i iskvarenim ljudima koji su iskreno ili neiskreno slijedili 'liniju' Tita i Partije – da bi je često i iskrivljenu na nas prenosili (tako nije trebalo biti!).

Najveća mana partizana bila je laž, kao što je bila laž marksistička ideologija koja im je bila nametnuta kao najsavršenija religija prema kojoj se društvo trebalo ravnati da bi 'postalo sretno na tom svijetu'. Stoga su i širitelji (propagandisti) te ideologije, svjesno ili nesvjesno, postali lažljivci. Tako je laž u partizanima bila pretvorena u nedodirljivu dogmu. S druge strane, potiskivale su se evidentne istine. One koji su negirali laž i govorili istinu ne samo da se ismijavalo, nego se u više slučajeva i kažnjavalo. Širio se, takoreći, kult laži. Takav način razmišljanja postao je normalna stvar, ne samo pri prenošenju dogmi vladajuće ideologije i trenutačne političke situacije, nego i u svakodnevnim odnosima partizana.

Ljude se hvatalo u mreže lažljivaca već na pragovima njihovih domova, kada su im politički aktivisti govorili da u dolazećem društvenom sustavu neće plaćati porez, da će biti svi jednako bogati. Onima koji su prisilno mobilizirani ili su otišli dragovoljno u partizane na nekim područjima Istre, pa i u Puli, obećavalo se da će u partizanskoj vojsci biti opskrbljeni, ne samo oružjem i hranom, nego i odjećom i obućom. U Delnicama je jedan mladić iz Pule proklinjao partizanske aktiviste svoga rodnoga grada: „Rekli su mi da ne nosim ništa od doma jer da ću sve što mi je potrebno dobiti u boški (šumi) gdje da imaju pune magazina robe... Vraga imaju... Mogli su mi reći istinu, pak ne bih bio pošao u partizane u platnenim škarpetama i s laganom jaketom...“ Oni što su pronosili te debele laži krivi su, dobrim dijelom, da se stotinjak istarskih partizana smrznulo u sibirskoj zimi Gorskoga kotara.

Njihove laži nisu bile ni pragmatične, jer su prouzrokovale više štete nego koristi i Narodnooslobodilačkom pokretu. U partizanima i u tako zvanoj pozadini laž je bila svojevrsna moda, a spretni lažljivci imali su visoku cijenu. Druga velika mana partizana bila je ta što su se mnogi od njih često i pretjerano hvalili. Hvalili su se više od poslovičnih hvalisavaca lovaca, u različitim prigodama i na svakome mjestu gdje ih je imao tko slušati, ali njihova glavna tribina bili su politički skupovi, jednako u zatvorenim prostorima i pod vedrim ili oblačnim nebom. Pritom su znatno više rabili prvu osobnu zamjenicu u jednini nego u množini, zbog čega smo ih nazivali 'japaja'. Najveći samohvalisavci bili su desetari, a zatim podoficiri i oficiri (osobito komesari), da bi se, valjda, kod podređenih, sa svojim napuhanim ili sasvim izmišljenim bravurama, prikazali veći 'heroji' ili 'dase' nego što su zapravo bili. Primijetio sam da su se najviše hvalili bivši jugoslavenski komunisti, odnosno istarski izbjeglice, u hrvatskim gradovima (pretežito u Zagrebu) koji su se priključili istarskim partizanskim jedinicama. Čime su se hvalili? Najčešće su govorili da im je 'dobar prijatelj' neki aktualni politički rukovoditelj ili partizanski vojni zapovjednik – da su se kao djeca 'igrali u istom dvorištu', a kasnije su 'polazili isti fakultet' te da su na predavanjima 'sjedili jedan do drugoga'. Kada su se hvalili takvim uglednim prijateljima, nisu izgovarali njihova prezimena, nego samo neka familijarna i konspirativna imena, primjerice Vlado, Brzi i Tihi. Osim dobrih odnosa s visokim rukovoditeljima, na repertoaru partizanskih autolaudatora bili su, naravno, njihovi 'herojski podvizi' na prvim borbenim linijama i u pozadini. Tako je jedan naš Labinjanin s 'praznim pištoljem zarobio pet njemačkih bandita'!

Otkud partizanima pretjerano samohvalisanje? Imalo je, svakako, vezu, bilo je pod snažnim utjecajem s tadašnjom komunističkom ideologijom prema kojoj će, primjerice (što se prenosilo i stalno ponavljalo na svim sastancima), u novom socijalističkom sustavu „jugoslavenski narodi živjeti neizmjerno bolje nego u kapitalističkom sistemu“ ili „Tito je poznat i voljen u najmanjim zemljama na svijetu“. Osim toga, da bude sve jasno, pri kraju rata bilo je dovoljno čuti onu glupu i samohvalisavu pjesmicu 'Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska'.

Kao što mladi ljudi vole imitirati ponašanje svojih ljubimaca, sportaša i filmskih glumaca, takva oponašanja širila su se u neku ruku 'vertikalno', od Maršala sve do partizanskog vodnika, unatoč prilično oskudnim informacijama koje su se spuštale od 'gore prema dolje'. Mnogi mladi partizani, pogotovo oficiri i podoficiri, oponašali su one 'odozgo', osobito u načinu odijevanja, nakon što su se, na razne načine, domogli odora savezničke vojske koje su zatim dali prekrajati kod krojača 'na terenu'.

U partizanima je bilo i ostalo pravilo (gotovo pola stoljeća!) da se one koji su u bilo kojoj prigodi često i dugo govorili, odnosno 'diskutirali', i kada je trebalo i kada nije, znatno više cijenilo od onih s malo riječi, pogotovo od kroničnih šutljivaca. Zapravo, šutjeti, „ne sudjelovati u diskusiji“, bilo je sumnjivo. Jer „što se sve ne mota u glavi onima koji se glasno ne izjašnjavaju“...

Partizanska klima je izvanredno pogodovala jezičavim ljudima, „rođenim diskutantima“. Mogli su brbljati do mile volje, samo da to „Ne ide na štetu našem pokretu“. Zato su oni svojim govorancijama često kadili Titu, Partiji i „bratskom Sovjetskom Savezu“, da bi pritom pohvalilii sami sebe. Najčešće svoje „aktivno učešće u borbi za bolje sutra“.

Perverzno partizansko ozračje, mjestimice pod utjecajem se samo komunista, nego i četnika, u raznim je krajevima bivše Jugoslavije pogodovalo prikrivenim i manje prikrivenim zločincima tipa aktualiziranoga Sime Dubajića. Za Dubajića sam prvi put čuo pedesetih godina protekloga stoljeća u nekoj pulskoj gostionici. Njega je, kao zaslužnoga partizanskog komandanta, u prvim godinama poslije rata primio Tito na Brijunima. Ovaj je, navodno, svom vrhovnim komandantu donio dragocjeni trofej – pozlaćenu pušku Ante Pavelića!“

Autor teksta o laži kao standardu partizanskog pokreta je nekadašnji partizan i poslije Drugog svjetskog rata novinar i publicist, g. Just Ivetac; gornji članak objavljen je u političkom dnevniku VJESNIK od 07.4.2009. pod naslovom „Doba lažljivaca“.

CBK

20.04.2009. u 11:34 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

ponedjeljak, 20.04.2009.

SVEOPCI VLADAJUĆI KULT LAŽI U HRVATSKOJ - JUČER I DANAS

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link