Marketing
SVEOPCI VLADAJUĆI KULT LAŽI U HRVATSKOJ - JUČER I DANAS
Tko je sve Pinokio hrvatske vladajuće politike!
Otkuda velike laži kojima se služe vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas? Vodeći i vladajući političari u Hrvatskoj u pravilu više lažu nego što narodu govore istinu, a pri tome su lažna predizborna obećanja samo manji dio laži kojima se bivši komunisti u Republici Hrvatskoj služe.
Hrvatska je jedna od rijetkih bivših komunističkih zemalja u kojoj nakon pada Berlinskog zida i socijalizma komunisti nisu pali s vlasti nego su se u deklariranoj demokraciji i pravnoj državi počeli godine 1990. rotirati na vlasti, te je Hrvatska postala crveni karusel.
Kako bi se karusel nesmetano okretao i vodi narod za nos i žednoga preko vode, u nekoliko je politički motiviranih (smrtonosnih) atentata i namještenih politički motiviranih sudskih procesa i upravno-pravnih poduhvata devedesetih godina likvidirana demokratska oporba koja je narodu govorila istinu!
Uz to je uvedena odnosno bolje rečeno od bivšeg jugokomunističkog boljševičkog režima iz osamdesetih je preuzeta (protuustavna) cenzura na Hrvatskoj radio-televiziji i tisku, i krivotvoreni su izbori za predsjednika Republike i Sabor, te od 1990. do danas uvijek glasuje oko pola milijuna mrtvih birača, dakle, pokojne osobe čiju smrt predstavnici vlasti zloupotrebljavaju na morbidan način kako bi osigurali izbornu pobjedu, a višestranačka kontrola izbora, uobičajna na Zapadu, u Republici Hrvatskoj nikada nije ni uvedena, naime, deklarirana ljevica je takvu vrstu kontrole odbacila još devedesetih kao nepotrebnu (danas se zna zašto, naime, nije potreban nadzor izbornoga procesa kada uvijek glasuju mrtvi koji iz svojih grobova osiguravaju pobjedu HDZ-a ili SDP-a, a kako bi se to zataškalo, izmišljalo se kako na izbore znatno utječu glasovi dijaspore, te se hrvatske građane svađalo sa Hercegovcima i Bosancima, kao i Hrvate sa sjevera (Zagreb) s onima na jugu (Split) itd.)
Međutim, zapanjujući je visoki stupanj laži kojima se vladajuće garniture, kako u izvršnim vlastima tako i u parlamentu, služe. Pri tome ni nedavna hrvatska povijest nije pošteđena retuširanja i krivotvorenja činjenica: primjerice, i premijer i predsjednik kao i predsjednik Sabora, nekoliko su puta posljednjih godina ponovili da je hrvatski narod u svibnju 1991. godine na referendumu izglasovao opciju hrvatske nezavisnosti od SFR Jugoslavije, a to je notorna laž!
Referendumsko pitanje koje su tada Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić formulirali ili bili po svojim položajima odgovorni za taj plebiscit, ostavilo je hrvatskim državljanima opciju između jugoslavenske federacije i jugoslavenske konfederacije, a ne hrvatske nezavisnosti. No,bilo je i onih koji su tada narodu govorili istinu, ali istinu nitko nije htio čuti, međutim, nitko u Hrvatskoj ne može tvrditi da lažima nije bilo alternative.
Ili najnoviji primjer laži s vrha državnoga vrha, da su se hrvatski branitelji u Domovinskom ratu izborili za ulazak Hrvatske u NATO, ili drugim riječima, borba protiv agresora 'JNA' bila je u stvari borba za ulazak u Natopakt i slične nebuloze, i pranje mozga narodu.
Ili na primjer laž kako je Hrvatska po Ustavu socijalna država, dok u stvarnosti spada u jedne od zemalja u kojima neoliberalizam i gaženje radničkih prava i socijalno ugroženih poprima epidemijske razmjere; ili primjerice svojedobna laž iz vrha MUP-a da u Hrvatskoj ne postoji mafija i organizirani kriminal, ili najnovija laž kako se navodno vodi organizirana borba protiv organiziranog kriminala dok u isto vrijeme HDZ ulazi u koaliciju sa Đapićem koji se nalazi pod istragom Uskoka zbog osnovane sumnje u političku korupciju; ili npr. činjenica da i vlast i novinarsko-medijska javnost laže o tome da je Tito bio antifašist, i općenito vladajući njeguju kult ličnosti maršala Tita koji s hrvatskom državom nema veze osim u tome što je Tito gazio hrvatsko državno pravo i ubijao Hrvate te uništavao njihove obitelji koje nisu prihvaćale jugoslavenski kult. Ili na pr. laž državnog vrha da će biti procesuirani komunistički partizanski ratni zločinci dok istovremeno takvi žive usred Zagreba na slobodi; sjećamo se i kako je garnitura Mesić-Račan-Budiša uvjeravala narod kako od 3. siječnja 2000. godine vlada demokracija i pravna država, sloboda medija i općenito, raj na zemlji, ili laž sa splitske rive kako general Gotovina neće biti izručen Haagu, ili laž iz devedesetih pod geslom „Ne damo naše generale“, da bi 1996. prvi veliki kontingent hrvatskih generala bio svečano ispraćen iz zagrebačke zrakoplovne luke, uz laž kako će se svi ubrzo vratiti jer svi su nevini; nakon 10 i više godina haaškoga pritvora neki su se i vratili, ali kao ratni zločinci, a neki se još dugo vremena neće vratiti, ili nikada; vladajući političari su se skrivali iza njihovih odora i generalskih zvjezdica; ili konstantna laž kako Hrvatskoj prijeti navodni 'neofašizam', a sve na tragu toga da se skrene pažnja s vladajućih bivših komunista i udbaša...
U bivšoj Jugoslaviji su komunisti pak lagali sve u šesnaest (neslobodni partijski mediji čak nisu smjeli ni registrirati laži kao danas), a najveći lažljivac je bio Josip Broz - Tito; primjerice, na protuhrvatskom sastanku kolegija oficira i generala JNA, u vrijeme Hrvatskog proljeća i sjeće glava u Karađorđevu, u bosanskom mjestu Rudo, 22.12.1971., kada je maršal Tito izrekao slijedeću laž:
"Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak nekakva 'nezavisnost' Hrvatske od Jugoslavije! Ma, drugovi (podsmjeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!"
Laž 'druga' Tita je, dakle, da je Hrvatsko proljeće ili maspok (masovni pokret) težio hrvatskoj nezavisnosti, i laž je da je prije Sava potekla uzvodno nego što su se Hrvati izborili za svoju samostalnu državu.
Sličnih velikih laži u bivšoj Titovoj Jugoslaviji bilo je bezbrojnih; primjerice, osamdesetih godina 20. st. je titoistički režim lagao 'narode i narodnosti' kako je potrebna samo još jedna reforma i zemlja je prebrodila krizu; ili samo još jedna uspješna turistička sezona i opet će početi cvjetati ruže, ili 'izvozni plan je premašio sva očekivanja', ili 'Bruno Bušić je terorist', ili jasenovačka laž s nekoliko puta uvečanim brojem žrtava koja je služila kao opravdanje velikosrpskom imperijalizmu, ili laž o 'bratstvu i jedinstvu', a već je i tada vladala laž kako navodno u socijalističkoj Jugoslaviji nema korupcije, a kamoli političke korupcije; onaj koji je o tome ipak svjedočio istinu, kao nekadašnji direktor marketinga INA-e, Stjepan Đureković, bio je od titoističkog režima ubijen, smaknut, likvidiran i oklevetan...
I široke narodne mase u Republici Hrvatskoj su već podlegle lažima, te prihvaćaju laž kao istinu, i slave lažljivce, klanjajući se (biblijskom) zlatnom teletu.
Nije ni čudno kad je hrvatsko društvo gotovo 70 godina neprestano izloženo kultu laži koji su marksisti/titoisti uzgajali i širili. Kult laži potječe naime iz doba partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, i dok se o tome pokretu ne kaže istina, vladati će laž u hrvatskom društvu; nema što partizani, politički komesari i njihove boljševičke vođe nisu hrvatskom narodu slagali. Kako je to izgledalo, svjedoči nekadašnji partizanski borac, pripadnik 43. i 34. partizanske divizije, koji se s kultom laži upoznao u šumi, među partizanima, misleći kako se ovi bore za slobodu i protiv fašizma, ali nije mislio da se ta borba vodi lažju, prevarom i izmišljanjem, a sloboda koja se temelji na lažima nije sloboda!
Svjedok navodi da se uzroci laži nalaze u marksističkoj ideologiji, dakle, u titoizmu; to baca novo svjetlo na pitanje zašto vladajuće garniture, od pokojnog predsjednika Franje Tuđmana preko aktualnog predsjednika Mesića, vladajuće stranke HDZ i SDP ustrajavaju na održavanju kulta ličnosti doušnika sovjetske tajne policije Josipa Broza – Valtera, zvan 'Tito', jer kad ne bi bilo toga kulta ličnosti, otvorio bi se prostor za demokraciju, pravnu državu i istinsko višestranačje, kao i za slobodu medija i za pluralizam, na koncu, za ISTINU, dok bi LAŽ postala nemoralna; ovako je laž moralna, a oni koji govore istinu bivaju od titoističkog režima u Republici Hrvatskoj etiketirani kao ekstremisti, i stavljeni pod cenzuru, iako su jedini i pravi ekstremisti u Republici Hrvatskoj upravo titoisti. Pročitajmo što kaže jedan partizan koji se otrgnuo od kulta laži, svjedočeći istinu:
Budući da sam svjedok toga vremena – bio sam u partizanskim jedinicama gotovo dvije godine, pa sam u sklopu 43. i 34. partizanske divizije prokrstario šumama i gorama Gorskoga kotara, Like, Korduna i Banije, Pokuplja, Bele krajine i Žumberka – znam za najraznovrsnija događanja u kritičnim i manje kritičnim situacijama. Bio sam 'na mjestu događaja' pa mi je, kao čovjeku od pera, dužnost pisati, ne samo o sebi partizanu, nego i o ljudima koji su me okruživali, o njihovu doličnom i manje uzornom ponašanju.
U doba kada bi čovjeku trebalo biti najljepše (bilo mi je 20, 21 godina) doživljavao sam svakave ne samo fizičke, nego i psihičke traume, pogotovo zato što sam odgojen u siromašnoj bogobojaznoj obitelji. Glad, hladnoća, uši, gotovo svakodnevna pucnjava i druge nevolje nsu mnogo značili (tako je trebalo biti!) nasuprot prvom groznom srazu, a zatim u stalnom kontaktu s nekim okrutnim pa i iskvarenim ljudima koji su iskreno ili neiskreno slijedili 'liniju' Tita i Partije – da bi je često i iskrivljenu na nas prenosili (tako nije trebalo biti!).
Najveća mana partizana bila je laž, kao što je bila laž marksistička ideologija koja im je bila nametnuta kao najsavršenija religija prema kojoj se društvo trebalo ravnati da bi 'postalo sretno na tom svijetu'. Stoga su i širitelji (propagandisti) te ideologije, svjesno ili nesvjesno, postali lažljivci. Tako je laž u partizanima bila pretvorena u nedodirljivu dogmu. S druge strane, potiskivale su se evidentne istine. One koji su negirali laž i govorili istinu ne samo da se ismijavalo, nego se u više slučajeva i kažnjavalo. Širio se, takoreći, kult laži. Takav način razmišljanja postao je normalna stvar, ne samo pri prenošenju dogmi vladajuće ideologije i trenutačne političke situacije, nego i u svakodnevnim odnosima partizana.
Ljude se hvatalo u mreže lažljivaca već na pragovima njihovih domova, kada su im politički aktivisti govorili da u dolazećem društvenom sustavu neće plaćati porez, da će biti svi jednako bogati. Onima koji su prisilno mobilizirani ili su otišli dragovoljno u partizane na nekim područjima Istre, pa i u Puli, obećavalo se da će u partizanskoj vojsci biti opskrbljeni, ne samo oružjem i hranom, nego i odjećom i obućom. U Delnicama je jedan mladić iz Pule proklinjao partizanske aktiviste svoga rodnoga grada: „Rekli su mi da ne nosim ništa od doma jer da ću sve što mi je potrebno dobiti u boški (šumi) gdje da imaju pune magazina robe... Vraga imaju... Mogli su mi reći istinu, pak ne bih bio pošao u partizane u platnenim škarpetama i s laganom jaketom...“ Oni što su pronosili te debele laži krivi su, dobrim dijelom, da se stotinjak istarskih partizana smrznulo u sibirskoj zimi Gorskoga kotara.
Njihove laži nisu bile ni pragmatične, jer su prouzrokovale više štete nego koristi i Narodnooslobodilačkom pokretu. U partizanima i u tako zvanoj pozadini laž je bila svojevrsna moda, a spretni lažljivci imali su visoku cijenu. Druga velika mana partizana bila je ta što su se mnogi od njih često i pretjerano hvalili. Hvalili su se više od poslovičnih hvalisavaca lovaca, u različitim prigodama i na svakome mjestu gdje ih je imao tko slušati, ali njihova glavna tribina bili su politički skupovi, jednako u zatvorenim prostorima i pod vedrim ili oblačnim nebom. Pritom su znatno više rabili prvu osobnu zamjenicu u jednini nego u množini, zbog čega smo ih nazivali 'japaja'. Najveći samohvalisavci bili su desetari, a zatim podoficiri i oficiri (osobito komesari), da bi se, valjda, kod podređenih, sa svojim napuhanim ili sasvim izmišljenim bravurama, prikazali veći 'heroji' ili 'dase' nego što su zapravo bili. Primijetio sam da su se najviše hvalili bivši jugoslavenski komunisti, odnosno istarski izbjeglice, u hrvatskim gradovima (pretežito u Zagrebu) koji su se priključili istarskim partizanskim jedinicama. Čime su se hvalili? Najčešće su govorili da im je 'dobar prijatelj' neki aktualni politički rukovoditelj ili partizanski vojni zapovjednik – da su se kao djeca 'igrali u istom dvorištu', a kasnije su 'polazili isti fakultet' te da su na predavanjima 'sjedili jedan do drugoga'. Kada su se hvalili takvim uglednim prijateljima, nisu izgovarali njihova prezimena, nego samo neka familijarna i konspirativna imena, primjerice Vlado, Brzi i Tihi. Osim dobrih odnosa s visokim rukovoditeljima, na repertoaru partizanskih autolaudatora bili su, naravno, njihovi 'herojski podvizi' na prvim borbenim linijama i u pozadini. Tako je jedan naš Labinjanin s 'praznim pištoljem zarobio pet njemačkih bandita'!
Otkud partizanima pretjerano samohvalisanje? Imalo je, svakako, vezu, bilo je pod snažnim utjecajem s tadašnjom komunističkom ideologijom prema kojoj će, primjerice (što se prenosilo i stalno ponavljalo na svim sastancima), u novom socijalističkom sustavu „jugoslavenski narodi živjeti neizmjerno bolje nego u kapitalističkom sistemu“ ili „Tito je poznat i voljen u najmanjim zemljama na svijetu“. Osim toga, da bude sve jasno, pri kraju rata bilo je dovoljno čuti onu glupu i samohvalisavu pjesmicu 'Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska'.
Kao što mladi ljudi vole imitirati ponašanje svojih ljubimaca, sportaša i filmskih glumaca, takva oponašanja širila su se u neku ruku 'vertikalno', od Maršala sve do partizanskog vodnika, unatoč prilično oskudnim informacijama koje su se spuštale od 'gore prema dolje'. Mnogi mladi partizani, pogotovo oficiri i podoficiri, oponašali su one 'odozgo', osobito u načinu odijevanja, nakon što su se, na razne načine, domogli odora savezničke vojske koje su zatim dali prekrajati kod krojača 'na terenu'.
U partizanima je bilo i ostalo pravilo (gotovo pola stoljeća!) da se one koji su u bilo kojoj prigodi često i dugo govorili, odnosno 'diskutirali', i kada je trebalo i kada nije, znatno više cijenilo od onih s malo riječi, pogotovo od kroničnih šutljivaca. Zapravo, šutjeti, „ne sudjelovati u diskusiji“, bilo je sumnjivo. Jer „što se sve ne mota u glavi onima koji se glasno ne izjašnjavaju“...
Partizanska klima je izvanredno pogodovala jezičavim ljudima, „rođenim diskutantima“. Mogli su brbljati do mile volje, samo da to „Ne ide na štetu našem pokretu“. Zato su oni svojim govorancijama često kadili Titu, Partiji i „bratskom Sovjetskom Savezu“, da bi pritom pohvalilii sami sebe. Najčešće svoje „aktivno učešće u borbi za bolje sutra“.
Perverzno partizansko ozračje, mjestimice pod utjecajem se samo komunista, nego i četnika, u raznim je krajevima bivše Jugoslavije pogodovalo prikrivenim i manje prikrivenim zločincima tipa aktualiziranoga Sime Dubajića. Za Dubajića sam prvi put čuo pedesetih godina protekloga stoljeća u nekoj pulskoj gostionici. Njega je, kao zaslužnoga partizanskog komandanta, u prvim godinama poslije rata primio Tito na Brijunima. Ovaj je, navodno, svom vrhovnim komandantu donio dragocjeni trofej – pozlaćenu pušku Ante Pavelića!“
Autor teksta o laži kao standardu partizanskog pokreta je nekadašnji partizan i poslije Drugog svjetskog rata novinar i publicist, g. Just Ivetac; gornji članak objavljen je u političkom dnevniku VJESNIK od 07.4.2009. pod naslovom „Doba lažljivaca“.
CBK
Post je objavljen 20.04.2009. u 11:34 sati.