Pregled posta

POVIJEST ZA USKRS: ABRAHAMOVA DJECA / DIO DRUGI

Pasija ili muka, patnja stradanje Isusa Krista

U pravnom smislu je Isusa smaknula rimska okupacijska vlast, simbolizirana upraviteljem Pilatom koji snosi moralno-političku odgovornost, a time je odgovoran i rimski car Tiberije; moralnu odgovornost za razapinjanje Nazarećanina na križ snosi Visoko svećeničko vijeće u kojemu su sjedili od režima korumpirani kolaborateri Rimskog Carstva kojima je car ostavio na volju vjersku brigu nad Židovima u vrijeme grčko-rimskoga višeboštva, dakle, vjerovanje u više bogova, u kultove, dok su Židovi kao Abrahamova djeca, dakle, svoga praoca u čiju djecu spadaju i muslimani, vjerovali u jednoga Boga kojega zovu Jahve (jednog te istoga Boga kršćani zovu Bog a muslimani Alah...)

Židovi su u svoju domovinu doselili oko 1500 godina prije Krista ili nove ere; oko 1250. godine Židovi pod vodstvom Mojsija, koji je na poluotoku Sinaiju doživio susret s Bogom i prihvatio Božju objavu, '10 Božjih zapovjedi', napuštaju egipatsko ropstvo, i pridružuju se izraelitskim plemenima u Palestini koja su oko 1200. godine osnovala Savez 12 plemena, dakle, prvu židovsku državu koja je osnovana s motivom zaštite središnje svetosti, vjere u jednoga Boga.

Židovi imaju i susjede, to su filistejci čiji su izravni potomci Palestinci, i oni naseljavaju obalu i osnivaju savez gradova-država, a uz njih žive njihovi saveznici protiv Židova, Amonićani. Oko 1010. godine Židovi pod vodstvom Savla osnivaju prvo židovsko kraljevstvo i sukobljavaju se sa Amonićanima, i u tome sukobu prvi židovski kralj pada u boju protiv Filistejaca, u dolini Jezreel. Židovska država raspada se na Sjever (Izrael) i Jug (Judeja), a na Jugu biva David u Hebronu (današnja Palestina) okrunjen odnosno pomazan za kralja (kako tumači Evanđelje, kršćanski zapis o radosnoj vijesti o Isusu Kristu, Isus potječe iz Davidove loze, dakle, Isus je nakon pomazanja također kralj Židova, stoga na križu i oznaka I.N.R.I.)


Solomonov hram ili Židovski hram u Jeruzalemu od kojega je danas na njegovim temeljima ostala džamija sa zlatnom kupolom Al Aksa, i Zid plača

Pod kraljem Davidom ujedinjuju se Izrael i Judeja u borbi protiv Filistejaca, i osvajaju Jeruzalem koji postaje sakralno i političko središte ujedinjene antičke izraelske nezavisne države. Davidov nasljednik postaje sin njegove žene Batesbe, Salomon (oko 966 – 926, dakle, oko 1000 godina prije prvog hrvatskog kralja Tomislava), koji se pak ženi Egipćankom, ali ne bilo kojom nego faraonovom kćerkom, dakle, postaje egipatski zet; za vrijeme vladavine kralja Salomona izgrađuje se Jeruzalem na osnovi trgovine s Arabijom odnosno arapskim poluotokom koji u to vrijeme nije pustinja nego plodna i šumovita zemlja; u Salomonovo vrijeme izgrađen je Jahveov hram koji u povijest ulazi kao židovski Hram kojega će Rimljani godine 66. za vrijeme židovskoga ustanka sravniti sa zemljom, a oko 2000 godina nakon toga će Židovi osvojiti njegove ostatke u izrelsko-arapskome ratu i učiniti ostatak Hrama, Zid plaća, središnjim dijelom svoga glavnoga grada kojega danas svojataju i Palestinci jer s druge strane Zida plaća nalazi se znamenita džamija Al Aksa, izgrađena na ruševinama židovskoga hrama; Hram je središnji dio Svete zemlje, kako se židovsko područje u Palestini naziva.

Poslije, 926. se izraelska država opet raspala na Sjever i Jug, s tim da je Jeruzalem ostao na Sjeveru, a jedan od glavnih gradova Juga postaje Samarija koja se danas također nalazi na palestinskome području. Međutim, izrealska država živi sve dok Židovi ne budu 722. godine doživjeli nacionalnu katastrofu – invaziju Asirije; nakon toga Izrael postaje asirijska provincija, dakle, prošlo je vrijeme nezavisnosti, ali Sjeverni Izrael sa jeruzalemskim središtem uspio je sačuvati suverenitet. Godine 587., međutim, i ova židovska država doživljava katastrofu – invaziju Babilona i odlazak Židova u Babilonsko ropstvo; nakon toga u opticaj dolazi židovski izraz, koji potječe iz grčkog, 'diaspora', ili drugim riječima rečeno – raseljavanje Židova iz njihove domovine po svijetu. Nakon osvajanja Babilona od strane Perzije, 539. godine, Palestina, kako se od staroga vijeka naziva područje na kojemu su Židovi u starom vijeku osnovali svoju državu, postaje dio moćnoga Perzijskog Carstva, a od 332. se Palestina nalazi pod vlašću makedonskog, helenskoga vojskovođe i osvajača i državnika Aleksandra Velikog. U to vrijeme se Samaritanci odvajaju od Židova ('samaritanska šizma').

Oko 200. godine prevodi se Stari Zavjet, dakle, objava Boga, na (staro)grčki jezik. Židovski centar postaje novoutemeljeni grad Aleksandrija na egipatskoj obali, koji će postati kulturno središte svijeta onoga doba.

Oko 147. – 137. nastaju židovske religiozne skupine poput farizejaca, i saducejaca i esena; Isus će se prije svoga javnoga djelovanja od svoje 30. do 33. godine ovozemaljskoga života školovati kod esena; učenje esena je asketska priprema za mesijanstvo, dakle, za povratak židovskoga kralja; u 20. st. pronađeni su u spiljama na današenjm području Države Izrael originalni spisi esena, tzv. spisi iz Kumrana. Neslužbeno, Isus je kao teenager već počeo putovati, i navodno je obišao svijet od britanskoga otočja preko Tibeta do Japana i natrag.



Sada dolazimo do 63. godine prije Krista kada je rimski vojskovođa Pompej anektirao Palestinu koju je učinio rimskom provincijom, a godine 39. do 34. prije Krista je uz suglasnost Rimskoga senata Židov Herod imenovan rimskim upraviteljem, dakle, kvislingom koji je uz pomoć rimske okupacijske vlasti istrijebio Hazmonejce i Jeruzalem uzeo kao svoje sjedište, a pod njegovim sinovima podijeljena je židovska zemlja, tako je Galileja, u kojoj je Isus rođen u gradu Nazaretu, dospjela pod vlast Heroda Antipe koji će dati ubiti (proroka) Ivana Krstitelja, a na početku svu mušku rođenu djecu, dakle, dojenčad, kako bi istrijebio budućega mesiju kojega su Židovi očekivali jer su Heroda držali rimskim kvislingom, dakle, veleizdajicom; Isus je kao dojenče preživio ovaj pokolj, i u rimskoj javnosti pojavio se oko godine 30. i počeo se predstavljati svijetu kao sin Božji, i propovijedao i širio objavu vijesti o kraljevstvu Božjem.

Kakav je bio Isus?

Rimljanima Isus nije bio opasan jer nije za sebe tražio svjetovnu vlast, što je razočaralo židovske patriote, naprotiv, propovijedao je načelo 'Caru carevo, Bogu Božje', dakle, nije ugrožavao rimsku okupacijsku vlast niti je kršio rimske zakone. Međutim, Isus će postati omražen u vjerskom vodstvu vlastita naroda, kod Visokoga svećenstva; Isusova čuda koja je izvodio, kao na pr. kada je nahranio mnoštvo ljudi s jednom ribom i štrucom kruha, ili kada je vodu pretvarao u vino, ili mrtvoga čovjeka oživio, bolesne ljude ozdravio, i pravičnost Nazarećanina, kao na pr. kada u zaštitu uzima iz društva izopćene ljude, poput prostitutku Mariju Magdalenu, koja će navodno postati i njegovom zakonitom suprugom (iako Isus nije imao djecu, a navodna Isusova svadba je opisana i u Evanđeljima samo što tako nije nazvana ili je naknadno taj dio prepravljen i 'prilagođen') ili kada žene čini ravnopravne muškarcima u svakodnevnom životu, što je za ono doba bilo heretički, ili kada u zaštitu uzima ljude koji su druge rase, zalaže se za mir nasuprot prijedlozima za ustancima odnosno oružanim sukobima, kada Isus, dakle, prelazi rasne, socijalne, spolne i druge granice, postaje izrazito popularan u mnoštvu naroda, i počinje izazivati zavist kod židovskog korumpiranoga Visokog svećenstva kojemu drži moralne lekcije, i drsko prijeti da će biti uništen Hram i izgrađen opet za tri dana; Isus je to mislio simbolično, dakle, da će On biti smaknut i nakon tri dana uskrsnuti, dakle, On je taj 'Hram'.

Međutim, židovska elita drži Nazarećanina Bogohulnikom, što se po starom židovskom zakonu kažnjava smrću; i zaista, autonomna vlast, koju visoko svećenstvo predstavlja, izdaje kazneni nalog i policijsku tjeralicu za Isusom Nazarećaninom koji na osnovi dojave doušnika Jude Iškariotskoga, Isusova učenika (jedan od 12 apostola), biva uhićen i doveden pred prijeki sud; licemjerni i korumpirani svećenici iz Visokoga vijeća osuđuje Isusa, pod optužbom za Bogohuljenje, dakle, zbog verbalnog delikta, na kaznu smrti, ali Vijeće nema pravo kaznu izvršiti jer se to pravo nalazi u domeni isključivo rimskoga upravitelja, dakle, samo je Pilat imao pravo nekog Židova osuditi na smrt i dati ga smaknuti; rimska smrtna kazna sastojala se za ne-Rimljane od pribijanja na križ do smrti; tako su Rimljani kažnjavali sve svoje neprijatelje.

Pilat je saslušao optuženog i osuđenog Isusa, i nije našao u Nazarećaninu krivice, te Ga je htio pustiti na slobodu, ali židovsko Visoko svećenstvo uložilo je prosvjed, i prijetilo ustankom ukoliko se ne bi poštivala njihova sudska odluka, i tako je Pilat dao Isusa išibati, ali ni s time Vijeće nije bilo zadovoljno, da bi na koncu rimski upravitelj oprao ruke, i žrtvovao Isusa kao žrtvenoga jarca kako bi umirio korumpiranu židovsku elitu u Jeruzalemu. Tri dana nakon pogubljenja Nazarećanina rimska vlast ustanovljuje da je grob, koji se nalazio pod stražom rimskih vojnika, a u koji je Isus bio položen nakon skidanja s križa, prazan, a Isusovim učenicima, 12 apostola (minus apostol Juda Iškariotski koji je Isusa izdao i predao u ruke židovske policije koja je stajala u službi Visokoga svećenstva, te se na koncu objesio) Isus se ukazao, i apostol Pavao, dakle, Židov Pavao bio je onaj koji je praktički stvorio kršćanstvo odnosno odvojio vjernike u Isusa od židovskih vjernika.

Židovski i kršćanski vjernici imaju zajednički nazivnik koji se zove vjera u jednoga Boga ili monoteizam, i bili su progonjeni u Rimskome Carstvu u razdoblju odmah nakon Isusa; u prvo vrijeme odmah nakon Isusove smrti i uskrsnuća, kršćani su postali glavni neprijatelji Rimskog Carstva jer nisu prihvaćali cara i carski kult koji je tumačio da je car ujedno i bog; kršćani su odbijali biti nazočni na kultskim svećanostima, i karakteristika ranih kršćana je da su, za razliku od Židova, misionarili; dakle, prvi kršćanski misionar bio je Židov Pavle, kršćanin, isusovac, koji je u Crkvi postao svetac zbog svoga mučeništva za vjeru, s obzirom da ga je rimska vlast dala mučiti i likvidirati. Mnogi kršćani umirali su u rimskim arenama kao pravi mučenici, doslovno i strašno mučeni i ubijeni od rimske vlasti. Najveći progon kršćana nakon posljednjeg velikog progona za vrijeme cara Dioklecijana dogodio se u 20. st. od strane komunističkih i fašističkih režima.

Godine 66. – 70. nakon Krista dogodio se pak veliki židovski ustanak protiv rimske okupacijske vlasti, a povod ustanku je što su Rimljani u Jeruzalemu uveli carski kult i oskvrnuli sveti židovski Hram, pretvorivši ga u rimski hram; godine 70. je 30 tisuća rimskih legionara skršilo ustanak i uništilo Jeruzalem koji je opljačkan, spaljen i do temelja razoren – kao kazna i upozorenje drugima; godine 133. je rimska okupacijska vlast pojačala podjarmljivanje Židova koji na zapovjed rimskoga cara Hadriana uvodi zabranu boravka Židova u Jeruzalemu, pod prijetnjom smrtne kazne, te počinje nova dijaspora odnosno raseljavanje Židova po svijetu koje će završiti nakon Drugog svjetskog rata, osvajanjem Palestine i proglašenjem izraelske države 1948. godine. Simbol židovskog junačkog otpora je jedna tvrđava koja je postala posljednje uporište Židova u njihovoj domovini, odnosno područje koje rimska vlast nije kontrolirala; Rimljani su tvrđavu doduše osvojili ali nisu naišli ni na jednoga živog stanovnika, civila i židovskoga branitelja, koji su počinili kolektivno samoubojstvo kao posljednji čin prosvjeda protiv rimske okupacije, politike podjarmljivanja i izrabljivanja.


Dragi blogeri, Sretan Uskrs vam želi CBK, a svim učenicima želim lijepe uskršnje školske praznike!

U slijedećem nastavku nako Usksrsnog ponedjeljka, u utorak, 14. travnja 2009., ide treći nastavak ove povijesne trilogije o Abrahamovoj djeci, naime, mislim, vrlo interesantna tema o gotovo 2000 godina židovsko-kršćanskog suživota u Europi.

Post je objavljen 11.04.2009. u 10:31 sati.