crniblogkomunizma

utorak, 28.04.2009.

SAT POVIJESTI: ROSA LUXEMBURG

Rosa Luxemburg godine 1903. u društvu Israela Helphanda, agenta njemačke tajne službe 'dr. Parvus', koji je jedno vrijeme bio podstanar kod ikone svjetske ljevice u Berlinu, i vodeći marksist njegova doba kojega su držali nasljednikom Karla Marxa, a pored Lenjina bio je su-kreator Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. Izvor fotografije: Der Spiegel

Povodom 1. svibnja, Međunarodnog dana radničkih prava

Ulice i trgovi gradova u virtualnoj socijalističkoj Hrvatskoj za vrijeme Titove Jugoslavije nisu, u pravilu, bili kićeni imenom Rose Luxemburg, i uvijek sam se pitao zašto, jer ipak je ona bila ideološki vođa Oktobarske revolucije u Njemačkoj, 1918. godine ('Novemberrevolution'). Međutim, nakon što sam studirao njen lik i djelo, što bi se ono reklo, njenu biografiju, dakle, spoznao sam zašto se nekadašnja jugoslavenska ekstremna ljevica sramila Roze, i zašto titoisti u pravilu i danas zaobilaze njeno ime, bježe od nje kao vrag od križa! Tako na pr. nisam nikada čuo da je Socijaldemokratska partija u Republici Hrvatskoj ikada spomenula Rozu, a propali SKJ/SKH da i ne govorim. Naime, Rosa Luxemburg nije spadala u boljševike, i to je razlog što je licemjernim jugoslavenskim ekstremnim ljevičarima ili titoistima ona bila persona non grata, i što je i danas nepoželjna u toj i takvoj jadnoj ljevici u Republici Hrvatskoj. Kad sam to spoznao, postala mi je draga ta povijesna ličnost kojoj treba iskazati poštovanje zbog nekih njenih izuzetnih osobina i zrelog političkoga razmišljanja, ali i biti na oprezu prema nekim zabludama kojima je kao marksistkinja robovala. No, krenimo redom.

Rosa Luxemburg (tako se službeno zove u povijesti) rođena je kao Rozalia Luksenburg u jednoj židovskoj obitelji roditelja Eliasza i Line Luksenburg u poljskom dijelu Ruskog Carstva, 5. ožujka 1871. godine, i taj je datum rođenja istinit i točan, a ne onaj koji je naveden u njenom vjenčanom listu jer je sama u jednom pismu naglasila da datum njena rođenja u vjenčanom listu nije točno naveden. (Za razliku od nje, Josip Broz – Tito je krivotvorio svoj datum rođenja.)

Roza je bila dinamična i vedra osoba, visoko obrazovana i hrabra u ondašnjem muškom svijetu.

Pošto sam obećao da ću u postovima posvetiti pažnju i ženskim pravima, neka je i ovaj post u tome duhu, malo zakašnjelo s obzirom da je međunarodni dan žena od 8. ožujka iza nas, ali onda povodom međunarodnog praznika rada od 1. svibnja koji posvećujem Rosi Luxemburg, jer je zastupala interese radničkog pokreta i radnička prava, ali i svim ženama koje su bile žrtve totalitarnog boljševičkog titoističkog režima od 1945. do 1990. godine, naime, u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je na 30 tisuća politički montiranih sudskih procesa u staljinističkom stilu osuđeno 100 tisuća nevinih osoba, među njima nemali broj žena.

Rozina prijateljica i drugarica Louise Kautsky-Ronsperger napisala je o njoj slijedeće karakteristike:

„Čar njena bića je životna živahnost, osjećajnost i ulaženje u osjećaje drugih, kao i slušanje drugih sugovornika, i suosjećanje u radosti i patnji drugih ljudi, te ozbiljnost.“

Kao mala curica je Roza postala invalid, naime, kao trogodišnjakinja oboljela je na kuk tako da je od tada šepala, zbog čega su joj se druga djeca i učenice u djevojačkoj gimnaziji malograđanski rugale, a rasistički su joj predbacivale i njeno židovsko porijeklo; unatoč diksriminaciji i ljudskim pravima koja su joj kršili u njenoj mladosti, Roza je bila najbolja učenica u razredu, dakle bila je odlična u jednoj sredini gdje se petice ne poklanjaju kao u pravilu kod nas.

Kako se kao pripadnica mladeži bavila kritikom carskog režima, imala je velikih problema, i u 16. godini je morala emigrirati u inozemstvo kako bi izbjegla uhićenje i osudu radi verbalnog delikta, što je jedna kaznena mjera koja je u Titovoj Jugoslaviji bila uobičajna svakodnevna pojava tijekom diktature maršala Tita. Naime, pristupila je u Varšavi revolucionarnoj stranci 'Proletarijat', a posljedica togaje da je petama morala dati vjetra.

Emigrirala je u Njemačku, ali je studirala na Filozofskom fakultetu u švicarskom gradu Baselu iz razloga što je tamo ženama bilo dozvoljeno pohađanje sveučilišta dok drugdje u Europi nije. Paradoks je da i dan danas u nekim švicarskim kantonima žene nemaju pravo glasa na višestranačkim demokratskim izborima, ali još u 19. st. je švicarsko društvo dozvolilo ženama ravnopravnost u stjecanju obrazovanja. Poslije je prekinula studij na Filozofskom fakultetu i studirala ekonomiju i pravo.

Od rane je mladosti pisala političke članke po novinama i bila politički aktivna. Kako bi kao strankinja mogla politički djelovati u Njemačkoj, fiktivno se 1898. godine, kada je i došla prvi puta u grad Berlin, udala za pet godina mlađega 'klinca', Eduarda, dvadesetčetverogdišnjega sina od udovice njemačkog socijalističkog književnika Karla Wilhelma Lübecka, od kojega se pet godina kasnije rastala; vjenčanje joj je poslužilo da stekne njemačko državljanstvo kako bi se mogla baviti politikom; odmah se učlanila u njemačku Socijaldemokratsku stranku, SPD; u trenutku udaje imala je svoga ljubavnika, voljenog Lea Jogichesa, koji će, kao i ona, biti 1919. likvidiran. Od svoga ljubavnika željela je i dijete, te mu u pismu poručila:

„...I možda jednu malu, skroz malu bebu? Zar nikada neću smjeti jednu imati? Nikada?“

Znala se, dakle, prišmajhlat, što bi se reklo. Nakon Lea joj je slijedeća ljubav bio 14 godina mlađi njen odvjetnik Paul Levi koji ju je 1913. branio pred sudom zbog optužbe nagovaranja njemačkih vojnika na defetizam; očito joj je odvjetnik bio bolji ljubavnik nego odvjetnik jer je Roza osuđena na kaznu od godinu dana zatvora koju je odležala u berlinskom zatvoru; za grad Berlin je, inače, prilikom dolaska rekla da je „hladan, neukusan, masivan grad – kao neka vojarna“. Ako je takav Berlin bio početkom 20. st., u međuvremenu se onda skroz promijenio jer je to jedan topli grad sa srdačnim ljudima, u pravilu.

U svakom slučaju bila je buntovnik u ljubavi i politici u kojoj je bila veliki kritičar, ne samo kapitalističkog i građanskog liberalnog sustava nego i njenih kolega ljevičara, posebno starih marksističkih bradonja poput Friedricha Engelsa; na kongresu Socijaldemokratske partije Njemačke (SDP) godine 1898. kritizirala je poznatog ljevičara Eduarda Bernsteina, ali već tada na vidjelo izlazi njen radikalizam koji je prelazio crtu prema ekstremizmu: optužila je Bernsteina za odstupanje od marksizma time što se zalagao za socijalne reforme umjesto za revoluciju; Roza je bila pobornik revolucije, a je li sa 27 godina znala što revolucija sa sobom nosi, možda je bila svjesna svih posljedica revolucije, možda i nije, u svakom slučaju zagovarala je socijalistčku revoluciju, a Bernsteina etiketirala kao „revizionista“.

U osnovi je imala pravične ideje za radnike, ali metode kojima bi se one ostvarile su upitne sa stajališta ljudskih prava, međutim, novost koju je Rosa Luxemburg donosila u politici je činjenica što je ona bila žena u moru muškaraca, dakle, jedna žena je kritizirala muškarce, i to je u ono doba bilo nezamislivo, što je još dodatno dolijevalo ulje na vatru, pored njena političkog radikalizma.

S vremenom je Rosa Luxemburg postala isključiva, tako je na pr. na II. internacionali socijaldemokratskog i socijalističkog pokreta zastupala tezu kako njeni Poljaci ne smiju imati pravo na nacionalno samoodređenje i otcjepljenje od Carske Rusije, nego da svoja prava moraju ostvariti u suradnji s ruskim proleterima s kojima moraju uništit carizam, pod parolom: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“. Također je bila kritičarka postupnih promjena koje je zastupao socijaldemokratski pokret, a to je, dakle, postupni put u socijalizam pomoću postupnih promjena (evolucija), dok je Rosa Luxemburg bila za revoluciju, međutim, kritizirala je i boljševike u Rusiji kojima je predbacivala odstupanje od Manifesta komunističke partije jer su boljševici deklarativno davali pravo narodima na samoodređenje, što je bila samo taktika jer su po dolasku na vlast izvršili okupaciju Ukraine i baltičkih republika, te Armenije i Gruzije i drugih zemalja koje su se bile otcijepile od Rusije; kritizirala je boljševike i zbog dekreta o podjeli zemlje seljacima jer je bila mišljenja da to vodi do drobljenja zemljoposjeda, ali i taj boljševički dekret je bio samo taktička varka jer su si seljaci u Listopadskoj revoluciji 1917. sami priskrbili feudalna lena, ne čekajući dekret boljševika, a poslije građanskog rata je boljševički totalitarni Lenjinov režim seljacima oduzeo zemlju, a neposlušne seljake ili članove njihovih obitelji kao taoce držao u konc-logorima, a mnogobrojne radničke štrajkove ugušio u krvi uz pomoć komunističke tajne policije, Čeke, koju su obučavali britanski vojni instruktori za specijalne zadatke. Po tome je Roza, dakle, bila i radikalnija od boljševika, a s druge strane je boljševicima predbacivala da guše demokraciju jer ograničavaju vlast sovjeta (radničkih i vojničkih savjeta), dakle, jednom riječju, Roza Luxemburg može se smatrati kontroverznom poljskom i njemačkom političarkom. Njeno poznato geslo:

„Sloboda je uvijek sloboda onih koji drukčije misle“...

...odnosi se upravo na kritiku boljševika u Rusiji.

U konačnici je Rosa Luxemburg izvansudski ubijena, likvidirana ili smaknuta, te je i taj zločin ništa drugo nego zločin, dakle, zločin je zločin, i čak je nepravedno optužena kao vođa oružanog ustanka u njemačkoj revoluciji od 9. studenog 1918. u Berlinu ('Novemberrevolution') jer je toga dana tek puštena iz zatvora i sišla s vlaka na glavnom kolodvoru kada su revolucionarni događaji već bili krenuli punom parom dok je ona bila više intelektualni vođa revolucije uređujući revolucionarnu novinu 'Rote Fahne' (Crvena zastava), i što joj ide u prilog, nije u Nezavisnoj socijaldemokratskoj partiji Njemačke (USPD), čiji su se članovi zbog kompromisa Socijaldemokratske partije otcijepili od nje, bila na koncu za oružani ustanak nego za sudjelovanje Nezavisne socijaldemokratske partije Njemačke na višestranačkim izborima, ali se unatoč tome priključila većinskoj frakciji koja se po drugi puta otcijepila, i na prijelazu iz 1918. na 1919. godinu osnovala Komunističku partiju Njemačke (KPD), čiji je suosnivač i Rosa Luxemburg koja je uglavnom napisala i program njemačke komunističke partije, dakle, bila je autor stranačkog programa njemačkih komunista.

Radikalniji od nje u političkoj praksi i ekstremist bio je Karl Liebknecht koji se zalagao za oružani ustanak i stajao na čelu tako zvanog Spartakovog ustanka odnosno oružane boljševičke revolucije u Njemačkoj, u studenome 1918. godine kada su ljevičari, dakle, socijalisti, socijaldemokrati i komunisti osnivali radnička i vojnička vijeća odnosno sovjete, i preuzeli vlast u Njemačkoj, a državni udar izgledao je ovako:

Dana 9. studenog 1918. godine, dva dana pred proglašenje kraja ratnih operacija u Prvom svjetskom ratu, je njemački kancelar Max von Baden samovoljno objavio silazak s vlasti njemačkog cara Wilhelma iz pruske dinastije Hohenzollern, i predsjedniku Socijaldemokratske partije Njemačke, Friedrichu Ebertu, prepustio položaj predsjednika njemačke vlade odnosno kancelarsku fotelju dok je socijaldemokrat Philip Scheidemann sa balkona njemačkog parlamenta Reichstag proglasio u ranim popodnevnim satima toga dana republiku; to je bio prvi čin državnog udara od strane socijaldemokrata, koji su poslije sa zapadnim Saveznicima iz Antante potpisali bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke, a drugi čin državnog udara dogodio se dva sata kasnije, oko 16 sati 9. studenog 1918. kada je Karl Liebknecht, iz boljševičke frakcije socijaldemokratskog pokreta, proglasio „Slobodnu Socijalističku Republiku“ po uzoru na SSSR. Nakon toga počeli su se organizirati radnička i vojnička vijeća odnosno sovjeti koji su većinom odlučili da će se održati višestranački izbori, dok je Liebknechtova frakcija započela umjesto toga oružani ustanak, i u tom vrtlogu se našla i Rosa Luxemburg koja je glasovala za održavanje višestranačkih izbora. Za vrijeme Spartakova ustanka bavila se uređivanjem revolucionarnih novina 'Crvena zastava'.

Znakovito je godišnje izvješće Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke za 2008. godinu koja u vezi prosvjeda ljevičarskih ekstremista u Berlinu navodi da ekstremni ljevičari zlouporabljuju ostavštinu misli Rose Luxemburg, te da „tradicionalni element njemačke ljevičarske ekstremne scene čini misaona ostavština Rose Luxemburg i Karla Liebknechta“. Njemački Bundesverfassungsschutz nadalje navodi kako je 13. siječnja 2008. održana manifestacija ekstremnih ljevičara u Berlinu povodom obljetnice smrti Rose Luxemburg, „u organizaciji saveza ljevičarskih ekstremista, na kojoj je po policijskim izvorima sudjelovalo oko 3.500 prosvjednika (po novinskim navodima oko 10.000), i to prije svega marksističko-lenjinističke orijentacije, i postavlja se pitanje, je li stvarno činjenično postoji sadržajni kontinuitet i koherencija između misli Rose Luxemburg i današnjih ljevičarskih ekstremista koji odbijaju kritiku staljinizma.“

(Izvor: www.verfassungsschutz.de)

Rosa Luxemburg je u svakom slučaju jedna kontroverzna povijesna ličnost koja je bila za revoluciju ali protiv boljševičke diktature, no unatoč tome je podupirala boljševički prevrat u Njemačkoj, zalagala se za radnička prava ali revolucionarnim metodama protiv postupnog razvoja radničkih prava i kompromisa kako bi se ostvarila mirnim putem, zatim, bila je vodeća kritičarka svoga doba, svojim hrabrim primjerom se borila za ravnopravnost žena u društvu, kršila je norme staroga društva, ali nije shvaćala važnost nacionalnog pitanja, bila je radikalna na riječima ali umjerena na djelu, bila je suosnivač njemačke komunističke partije i ideolog (boljševičkog) Spartakova saveza ('Spartakusbund'), a na kraju je bila za demokratske izbore umjesto oružanog ustanka odnosno oružane revolucije ('Spartakusaufstand'), a na samom kraju je ubijena pod optužbom da je vođa oružanog ustanka:

Dana 15. siječnja 1919. je uhićena u privatnom stanu svojih prijatelja u Berlinu, od strane pripadnika Njemačkog dragovoljačkog konjičkog korpusa, i sprovedena u stožer korpusa u 'Hotel Eden' nausprot zoološkom vrtu u centru Berlina, koji je za nju postao sve samo ne raj, naime, prilikom istrage je mučena, a kada su je prebacivali u berlinski zatvor Moabit, na samim izlaznim vratima hotela ju je kundakom puške u glavu dva puta udario podoficir Otto Wilhelm Ruge, i teško je ranio, a prije toga je i Liebknechta smrtonosno ranio na isti način; kriva je povijesna verzija da je Rozu ispred hotela linčovala masa, nego je ranjena na način kao gore opisano, a zatim je ubijena prilikom prijevoza automobilom do zatvora kada je navodno poručnik mornarice Hermann W. Souchon ranjenoj liderici njemačke ekstremne ljevice pucao pištoljem u glavu i tako je usmrtio. Poslije je na suđenju pred vojnim sudom zbog pokušaja ubojstva na dvije godine zatvora osuđen navedeni podoficir Ruge dok je podoficir Kurt Vogel osuđen zbog srkivanja njena leša, naime, posmrtne ostatke ubijene je bacio u berlinski kanal tako da za vrijeme suđenja nije postojao corpus delicti u vidu posmrtnih ostataka koji su isplivali i pronađeni tek u lipnju 1919. kada je sahranjena u Berlinu, u 48. godini života.

Po verziji vojske i prevratničkog 'sovjetskog narodnog komesarijata za obranu' su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht ubijeni prilikom njihova navodna bijega ali povijesna istina je da su ubijeni s predumišljajem, navodno po zapovjedi zamjenika zapovjednika korpusa, kapetana Waldemara Pabsta, međutim to nije dokazano, a optuženi Pabst je poslije rekao da on nije zapovjedio njeno ubojstvo nego da joj je samo „presudio“, i da u biti nije trebala biti ubijena nego sprovedena u zatvor radi daljnjeg saslušanja i suđenja zbog rušenja ustavnog poretka i sudjelovanja u državnom udaru. Političko ubojstvo Rose Luxemburg izvršili su njemački desničari ali pod upravom i blagoslovom njemačkih ljevičara iz prevratničke socijaldemokratske anti-boljševičke vlade. To političko ubojstvo će kasnije dovesti do razdora između socijaldemokrata i komunista u trenutku raspada zajedničkog fronta protiv Hitlera, a taj antifašistički front se raspao kad je Staljin dao njemačkim komunistima zapovjed da moraju u propagandi napadati njemačke socijaldemokrate, što je nasljednik Karla Liebknechta, Ernst Thälman, i činio po zapovjedima iz Moskve, a Hitler ga je 1933. dao uhititi i strpati u konc-logor u kojemu je 1945. ubijen na njegovu zapovjed nekoliko dana pred 'Führerovo' samoubojstvo.

Dokazana je povijesna činjenica da je Rosa Luxemburg ubijena s predumišljajem, te da je zločin – zločin, ali je isto tako dokazana povijesna činjenica da je Spartakov ustanak bio oružani revolucionarni ustanak koji je imao za cilj uspostavu boljševičke diktature kao u Rusiji, i da su njemački dragovoljci koji su ustanak ugušili u krvi, spriječili diktaturu i smrt nebrojeno nevinih, i da su njemačkom društvu sačuvali 1919. slobodu do uspona njemačkih nacista na vlast 1933. godine, jer jedna njemačka sovjetska republika bila bi diktatura i tiranija isto kao Sovjetski Savez (SSSR), pošto se radi o istom programu (marksizam) i istim (boljševičkim) metodama osvajanja vlasti i održavanja režima strahovlade.

Do podjele njemačke socijaldemokratske partije na socijaldemokrate i na boljševike došlo je, inače, 4. kolovoza 1914. kada su socijaldemokrati glasovali u njemačkom parlamentu za ulazak Njemačke u rat (u Prvi svjetski rat), i tada je i Karl Liebknecht u Reichstagu, kao socijaldemokratski zastupik, glasovao na liniji Socijaldemokratske partije, ali poslije, prilikom glasovanja o odobravanju ratnih kredita za njemačku vojnu industriju počeo je glasovati protiv, i 9. travnja 1917. osnovao Nezavisnu socijaldemokratsku partiju Njemačke (USPD) koja je svoj uzor imala u Lenjinovoj boljševičkoj partiji u Rusiji; Rosa Luxemburg kao vodeća kritičarka svoga doba nije, međutim, stala samo u oporbu prema režimu nego je bila oporbena političarka i unutar vlastite stranke, kritizirajući boljševičke metode diktature. Da je kojim slučajem pobijedila njemačka boljševička partija u Spartakovom ustanku, i bila uspostavljena boljševička vlast kao u Rusiji, vjerojatno bi Rosa Luxemburg bila među prvim žrtvama boljševičke diktature ekstremnih ljevičara kojima je pripadala.

Rozina partijska drugarica Carla Zetken je o njoj zabilježila:

„Roza je bila oštar mač i plamen revolucije“,...

... a poznato je i njeno geslo:

„Prst u oko – glavu na koljena“,...

... dakle, ne može se reć da nije zagovarala nasilje i silu (iako je bila deklarirana anti-militaristica), iako osobno nije primjenjivala nasilje niti izdavala zapovijedi o vršenju nasilja, ali je kao ideolog, kao marksist, utjecala na one koji su vršili nasilje i koji su se umjesto demokracije prihvatili oružja, iako se ona sama zalagala za nešto što bismo uvjetno mogli nazvati demokracijom protiv diktature, međutim, ona sama postala je žrtva zabluda marksističke ideologije jer su nespojiva zalaganja za revoluciju i radikalne i ekstremističke mjere sa demokracijom, višestranačkim izborima, i upravo je Rosa Luxemburg kao marksist upala u nikada do kraja razjašnjeni program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, u Komunistički manifest, program čija primjena u političkoj praksi izaziva podjele i nedoumice kojim metodama taj program ostvariti, tako da revolucija ždere vlastitu djecu, tako i Rosu Luxemburg.

U Hrvatskoj bi se s Rozom Luxemburg mogao usporediti od titoističkog boljševičkog režima umoreni ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang, ili također, od srpskih boljševika (možda i po Titovoj zapovjedi) umoreni jedan od nekoliko organizatora komunističkog ustanka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Marko Orešković 'Krntija'.

Rosa Luxemburg u svakom slučaju pripada baštini radničkog pokreta, bila je ideolog, kritičar, borac za radnička prava i prava žena, i bila je protiv diktature boljševika, upala je u zablude marksizma, i postala žrtvom ljevice, pokretu kojemu je pripadala.

(Izvor: http://www.redbanner.blogger.ba i dr. izvori)

Isus je rekao: tko se maća laća – od maća i pogiba!

CBK

28.04.2009. u 16:42 • 38 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

utorak, 28.04.2009.

SAT POVIJESTI: ROSA LUXEMBURG

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link