Marketing
OPASNOST ZVANA G L O B A L I Z A M !!!
"Globalizam je glodalizam" Dobroslav Paraga, u Zagrebu, 1999. godine.
Tako su si zamislili neoliberali korporacijskog kapitalizma da će svijet držat u jednoj ruci, a profit u drugoj
Tko su globalisti, predstavnici globalizma i tako zvane “globalne demokracije”?
Podsjetimo se, Organizacija ujedinjenih naroda (OUN) je 24. listopada 2000. godine izglasovala u gradu New Yorku ‘Povelju o globalnoj demokraciji’ u kojoj se zahtijeva ukidanje nacionalnih vojski, objedinjavanje svih financijkih institucija svijeta u jedno tijelo, osnivanje jednog svjetskog suda za ratne zločine kojemu se sve zemje i narodi svijeta moraju podvrgnuti, osnivanje vojske Ujedinjenih naroda, stvaranje novog socijalizma na način oprosta svega duga zemljama u razvoju u zamjenu za predaju svih prirodnih resursa na Zemlji u ruke jednoga svjetskog tijela i svjetske vlade, ukidanje nacionalnih valuta i plaćanje u gotovini, te uvođenje kredita za svakog stanovnika zemlje, ali u zamjenu za predaju svih prirodnih resursa zemlje iz koje kreditirani čovjek dolazi!
Svjetski sud za ratne zločine je u međuvremenu već osnovan, sa sjedištem u Rimu (Republika Hrvatska je već ratificirala međunarodni sporazum o tome, kao guska u magli), zatim je već osnovana i ‘Global banka’ za kreditiranje svjetskog stanovništva (okosnica su MMF i Svjetska banka), te su punom parom u tijeku pritisci na neposlušne zemlje koje čuvaju svoje prirodne resurse za budućnost svojih naroda (Irak, Iran, Mexico, Venecuela, Nigerija, Rusija, Kina, Indonezija itd.), i već je izrađen nacrt o tome da svaki stanovnik na svijetu bude imao svoj vlastiti web-site sa svim osobnim podatcima, a facebook je već u eksperimentalnoj fazi, te bi svaki stanovnik Zemlje u bliskoj budućnosti bio čipiran kao što se danas već pse čipira.
‘Digitalni anđeo’
Za čovjeka je predviđen chip pod nazivom “Digitalni anđeo” koji je veličine rižina zrna i usađuje se čovjeku ispod kože, a može služiti u različite svrhe, kao na pr. u medicinske, kako američki proizvođač tog chipa iz Philadelphije navodi, na pr., radi regulacije čovjekova tlaka, ali može poslužit i za eutanaziju čovjeka ako će se svjetskim vladarima učinit da je bezvrijedan, da je “izjedlica” i da ne služi stvaranju profita. Chipom se upravlja preko satelita iz Zemljine orbite (Global Position System, GPS). Tako se pritiskom na gum bude u budućnosti moglo milijune ljudi izbrisati kao Židove u plinskim komorama za vrijeme holokausta, odnosno holokaust će biti mačji kašalj prema predstojećem genocidu koji su predstavnici neoliberalizma i korporacijskog kapitalizma zamislili, a što provode i kroz druge različite zločinačke programe, kao na primjer program američke vlade iz 1976. (objavljen 1989.) pod nazivom 'NSSM 200' na osnovi kojega se pravi pritisak na zemlje koje imaju velika prirodna bogatstva i ujedno puno stanovnika (od 50 miljuna na dalje) da smanje broj stanovnika jer povećanjem broja stanovnika poskupljuju sirovine koje pohlepno priželjkuju anglo-američke tvrtke.
Kod programa ‘NSSM 200’ radi se o tajnom Kissingerovu programu za 13 ciljnih zemalja, od Brazila do Indonezije, za smanjenjem broja stanovnika. Naravno da je taj program i protiv Boga jer putem Biblije je Bog poručio ljudima neka se šire po Zemlji u što većem broju jer čovjek je lice i naličje Božje, a Bog je mir i ljubav!
Iza tog zločinačkog programa, ‘NSSM 200’, stajali su najutjecajniji ljudi iz biznisa na čelu s unukom osnivača naftne tvrtke Standard Oil (Essex), John D. Rocekfellerom III, osnivačem banke Chase (danas banka Chase Manhattan iz grada New Yorka); poznato je da je dinastija Rockefeller financirala Hitlerov režim i isporučivala kerozin za Luftwaffe, sve do 1943. godine.
Tajni sastanak Bilderberške grupe
Henry Alfred Kissinger, američki Židov podrijetlom iz Europe koji je u Drugom svejtskom ratu bio pobočnik i šofer jednom am. generalu, jedan je od najutjecajnijih političara i diplomata na svijetu, koji je u velikosrpskoj agresiji javno bio za podjelu Bosne i Hercegovine, i koji je šef utjecajnog i moćnog para-vladina tijela zvano Bilderberška grupa koja se od 14. do 17. svibnja 2009. tajno sastala u Ateni (preko 120 sudionika, među njima šef Europske komisije za proširenje EU, Olli Rehn, ili na pr. šef najsnažnije am. tajne službe NSA, ili primjerice šef tvrtke Coca –Cola, ili primjerice glavni urednik utjecajnog političkog dnevnika The Washington Post, a na kratko je u Atenu svratio i am. potpredsjednik iz Obamine administracije, John Biden, samo se ne zna je li tamo bio radi pranja mozga i dobivanja instrukcija, jer inače, službeno vanjsku politiku SAD kreira am. Kongres. Nakon Atene je Joe odmah odletio u Beograd, Prištinu i Sarajevo.
Karakteristično za tajanstvenu Bilderberšku grupu je da ju sačinjavaju samo političari, diplomati i druge utjecajne osobe iz biznisa (korporativnog kapitalizma) i (liberalnih) medija koje imaju izvršnu vlast, dakle, nisu parlamentarni predstavnici.
Po definiciji je zavjera (ili urota) kada se tajno sastanu najmanje dvije do tri osobe i nešto planiraju, a da to svi drugi na svijetu ne znaju; u Ateni se tajno sastalo preko 120 osoba. Kakva li je tek to zavjera u pitanju? Cijelo područje oko atenskog hotela bilo je hermetički zatvoreno za javnost, tako i za novinare, sve je pretraživala tajna policija, a u zraku su patrolirali borbeni zrakoplovi; naravno, nazočan u Ateni je bio glavni boss, David Rockefeller, koji i inače 'postavlja' američke predsjednike na vlast. Možda najutjecajnija novinska agencija na svijetu, britanski Reuters, nije o tajnom sastanku bilderberga prenio, doslovno, ni jednu jedinu riječ, a šturu informaciju o tome dala je u vijestima njemačka javno-pravna televizija ARD, dakle, ne liberalni medij nego jedna javno-pravna televizija koju nadzire demokratski parlament a ne privatni vlasnik, tajkun. Bilderberška grupa inače u pravilu služi za umjetno dizanje ili spuštanje cijene barela nafte, tako da o slobodnom tržištu ili o tržištu potrebe i potražnje nema ni govora, osim kao priča za malu djecu. Pojam ‘slobodno tržište’ je izmišljotina neoliberalne doktrine kako bi manje bogate zemlje (pod snažnim pritiskom State Departmenta) otvorile svoja tržišta na kojima onda zapadne tvrtke imaju praktički monopol, a Svjetska trgovinska organizacija (WTO), u koju je Hrvatska još za vrijeme Tuđmana požurila, služi inače za uništavanje nacionalne poljoprivrede, i kao što smo danas svjedoci, hrvatski seljak i farmer je totalno potučen, a dotukao ga je korumpirani uvoznički lobi u Hrvatskoj, dok se WTO pobrinuo da hrvatska vlada makne ili na minimum smanji sve carine na poljoprivredni uvoz. To se zove prava sluganska politika koju su Račanova (lijeva) koalicijska i Sanaderova (tobože centristička) vlada zajedno s tobože narodnjačkim predsjednikom Mesićem u posljednjih devet godina provele u djelo i u korist liberalnog Zapada, ali nikako u korist Republike Hrvatske!
Stoga su štrajkovi, tipa nedavnog studentskog štrajka kao šaka u oko neoliberalnim ljevičarskim korumpiranim marionetama u Hrvatskoj; studentski štrajk bio je pravi anti-globalistički odgovor jer globalizam uništava besplatno školstvo!
Prosvjedni marš riječkih studenata za besplatno školstvo!
Čestitam svim studenticama i studentima koji su sudjelovali u petotjednom štrajku, i pozdravljam što su mudro postupili i na svom plenumu na FF Sveučilišta u Zagrebu demokratski izglasovali taktički prekid štrajka (do jeseni), te što nisu poslušali slovenskog marksista Slavoja Žižeka koji je tražio njihovu radikalizaciju, što je ovaj salonski ljevičar lakonski učinio jer njegova zadnjica tako i tako nije u pitanju.
Predstavnici vlade RH i predsjednik Republike, Mesić, nisu se udostojili ni popričat sa studentima, i salušati njihov opravdani jedan jedini zahtjev, a inače su im puna usta demokracije, posebno kad Mesić hvali Tita koji je zločinac ne samo zbog ‘Bleiburga i Križnog puta’, nego i zbog toga što je ognjem i mačem u Hrvatskom proljeću 1971. razjurio studentski štrajk, a sudentske vođe strpao u zatvore svoje inače ‘humanističke’ socijalističke umjetne tvorevine i tamnice naroda Jugoslavije!
ANTI-GLOBALISTIČKI PLAKAT:-)
Teoretičarka antiglobalističkog pokreta, novinarka iz Kanade, Naomi Klein, tumači u svojoj knjizi ‘Doktrina šoka’ kako je glavni cilj anglo-američkih struktura ili liberalnog Zapada da stvore u svijetu neku šok situaciju, bilo da iskoriste neku veliku prirodnu katastrofu, bilo da izazovu umjetnu katastrofu tipa rata u Iraku i Afganistanu, ili aktualnu svjetsku financijsku krizi, i da onda u krizi malobrojna super bogata elita na račun naroda izvuče maksimalni profit (sve propuste vlasnika i manadžera u bankama i poduzećima plaćaju u svjetskoj financijskoj krizi porezni obveznici), jer super bogati žele postati još bogatiji – naglašava gospođa Klein, i napominje:
“…Mislim da je cilj stvaranje modela demokracije slobodnog tržišta; … u nazivu tog modela naglasak bih ipak stavila na slobodnom tržištu. Američki interes za demokracijom naglo je splasnuo, kao što se to uvijek dogodi kada demokracija bilo kako prijeti slobodnom tržištu …Doktrina šoka je radikalno nametanje oblika ekonomije slobodnog tržišta. … Amerikanci žele besplatno tržište u Iraku u ekonomskoj sferi, i liberalnu demokraciju u političkoj sferi…” (Naomi Klein u razgovoru za Jutarnji list od 28.3.2009. u članku pod naslovom: “Obama neće zaustaviti krizu, savjetnici su mu bogataši koji su je i prouzročili”)
Kao što svi u Hrvatskoj vjerojatno već znaju, doktrina šoka je primijenjena i na Hrvatsku, i to sa haaškim sudom i pritiscima svake vrste, uključujući mahanja batinom zvana “srpska nacionalna manjina”, sa ciljem da se skrši hrvatski suverenitet i izvrši totalna rasprodaja hrvatskog narodnog gospodarstva i svih resursa što ih Hrvatska ima, a marionete ili lutke na koncu koje su to za neoliberale i vlasnike korporacija sa liberalnog Zapada proveli u djelo su bivši komunisti, ljevica i HDZ, koji su prihvatili koncept neoliberalnog korporacijskog kapitalizma sa tajkunima i rasprodajom hrvatskih poduzeća i banaka liberalnom Zapadu; istovremeno su mediji prešaltani preko noći da postanu ‘liberalni’ mediji, sa prepoznatljivom cenzurom za političke neistomišljenike, a to su zastupnici politike hrvatskog suvereniteta i načela ‘hrvatska Hrvatska’ nasuprot načelu ‘nehrvatska Hrvatska’; kako bi se sve to ostvarilo bez problema, svi protivnici dobili su etiketu “neoustaša” i “neofašista”, a s obzirom da su u Hrvatskoj jake patriotske snage u narodu, na narod su pušteni psi s lanca zvani titoisti, dok je liberalni Zapad dao titoistima, bivšim komunistima i udbašima amnestiju, uz nepisano obećanje da neće biti nirnberških procesa za zločine crvenih, ali uz obavezu da ljevičarske marionete (tzv. hadezejci, socijaldmeokrati i narodnjaci-liberali, zajedno s lažnim “pravašima”, a sve redom bivši komunisti i udbaši) moraju rasprodati cijelu zemlju, ukinuti suverenitet i priključiti 4,5 milijuna Hrvata masi od 500 milijuna u EU da se utope u tom modernom Babilonu, i Sodomi i Gomori.
Predstavnici globalizma su internacionalni financijski instituti, takozvane multi-nacionalne tvrtke i dionička društva (‘Company’) i tajkuni (‘tycoon’, ili oligarsi) sa liberalnog Zapada, pretežito financijski mešetari i lihvari koji kupuju zapadne političare odnosno korumpiraju ih, i koji te i takve političare, financirajući njihove predizborne kampanje, dovode na vlast i njima uporavljaju kao u nekom kazalištu lutaka. Dio globalizma predstavlja i Svjetska banka i MMF sa sjedištem u gradu i okrugu Washingtonu.
Globalisti preko korumpiranih političara sa Zapada kupuju političare na Istoku, kupujući na kraju zemlje u razvoju za jedan dolar i preuzimajući nad malim i velikim, ali i siromašnim narodim, političku i ekonomsku vlast. (Primjeri: Indonezija, Brazil, Mexico, Madžarska, Češka, Hrvatska, Filipini itd.) Jednom na vlasti, globalisti upravljaju preko politike (ekonomije) i korumpiranih vlastodržaca odnosima u društvima svijeta.
Kako bi mogli nametnuti princip globalizma cijelom svijetu upregnuli su najsnažniju kapitalističku državu na svijetu, SAD (U.S.A.). Preko njenih političkih, državnih institucija kao State Departmenta, te preko međunarodnih (internacionalnih) institucija koje SAD financiraju i kojima upravljaju, poput Međunarodnog monetarnog fonda (IWF), Svjetske banke, OUN …, manipuliraju politikom i ekonomijom u svijetu. Na taj način ucjenjuju nezavisne države i souveraine nacije. I sam američki narod postao je zarobljenik globalizma.
Globalisti (korporativni kapitalisti) sa Zapada uz pomoć kapitalista s Istoka (Rusija s obnovljenim komunizmom pod imenom demokratske perestrojke) žele cijeli svijet podvrgnuti svom profitu, bez obzira na cijenu negativnih posljedica po svjetsko stanovništvo.
Zbog toga preko ekonomskog i političkog diktata, pogotovo tzv. malim narodima i nezavisnim državama žele nametnuti globalizam nudeći kao mrkvu demokraciju, slobodu i ljudska prava, a kao batinom mašu ekonomskim i diplomatskim sankcijama i prijete potpunom izolacijom neke zemlje sve do njene kapitulacije.
Isto kao što je sovjetski komunizam (ruski boljševizam) deklarativno jamčio slobodu, uveo je primitivnim fizičkim nasiljem teror, diktaturu i genocid.
Novi komunizam (socijalizam) pod obmanom “globalne demokracije” opet nudi ljudima i narodima slobodu, nudeći im u zamjenu za narod pojam “svjetskih građana” (kozmopolitskih građana), prikazajući pojam naroda kao anakronizam ili nešto što je u vremenu zaostalo.
Nacionalna država jedini je oponent uspostavi globalizma. Zato se atakiraju narodi i nacionalne države, često na način da ih se optužuje za nacionalizam, prikazujući nacionalizam kao neofašizam, što je apsolutno netočno.
Globalizam ne provodi novi teror, diktaturu i genocid primitivnim fizičkim nasiljem kao u vrijeme komunizma i fašizma. Diktaturu, teror i genocid globalizam provodi sofisticiranim metodama što bi se moglo usporediti s uvođenjem plinskih komora za ubijanje Židova u Auschwitzu umjesto masovnog strijeljanja kao u Oktobarskoj revoluciji.
Žrtve političkog globalizma: nevini ljudi – užasan primjer Indonezije:
Hrabri i objektivni novinari javne, i od britanske vlade relativno neovisne, nacionalne televizije BBC istražili su početkom 21. stoljeća kako globalizacija funkcionira na djelu, na vlastitoj koži ljudi:
Mjesto počinjenog kriminalnog djela - Indonezija šezdesetih godina 20. stoljeća: komunistički sindrom iz Kine prijetio je u Hladnom ratu ovoj otočnoj azijskoj i muslimanskoj državi između Indijskog i Pacifičkog oceana. Nacionalistički diktator Suharto uvodio je nakon Drugog svjetskog rata socijalne reforme i nacionalizirao resurse i prirodna bogatstva indonezijskih naroda, koji su već u ono vrijeme brojali oko 100 milijuna ljudi. Stranim, međunarodnim tvrtkama i mešetarskim bankama zabranio je pristup tržištu Indonezije. Iako je komunistička oporba prijetila nasilnim preuzimanjemn vlasti, državni udar uslijedio je s desnice: vlast je preuzeo diktator Sukarno. Na vlasti je ostao sve do kraja 20. stoljeća. Svog kolegu diktatora Tita je jednom prilikom upitao – kako postiže to da oporba u Jugosalviji drži gubicu zatvorenu – drug Tito lakonski reče: bogati tvoga, zato ti je potrebna samo jaka vojska, policija i efikasna tajna služba !
Na vlast u Džakarti je diktatora Sukarna instalirala američka tajna služba CIA i engleski MI6. Amerikanci su diktatoru dali spisak s oko pet (5) tisuća osoba koje su bile navodni ekstremni ljevičari koje je Sukarnov režim trebao dati ubiti, međutim, diktator je bio revan, dao je ubiti, ni manje ni više nego jedan (1) milijun Indonežana, dakako, ne ljevičara, nego nevinih i siromašnih ljudi. Kako bi mogao što bolje ubijati, vlade Velike Britanije su mu poklanjale oružje za vojsku Indonezije, oružje koje su platili porezni obveznici Englezi, Škoti, Welšani i Irci (u sjevernoj Irskoj).
Odmah nakon nasilnog preuzimanja vlasti sastali su se u neutralnoj Švicarskoj predstavnici takozvanih multi-nacionalnih tvrtki iz SAD i Velike Britanije s predstavnicima novo- instaliranog indonezijskog režima, i, radeći nekoliko dana po skupinama, podijelile su međusobno prirodne resurse Indonezije.
Diktator je američke i britanske tvrtke slobodno pustio na indonezijsko tržište koje je pretvoreno u divlji poligon korporacijskoga kapitalizma: iako su kodeksi o radu zapadnih tvrtki pod zaštitu stavljale posloprimce, u njihovim filijalama u inozemstvu, poput u Indoneziji, jedna je nevidljiva „ruka“ etički kodex držala skrivenog od očiju javnosti, a radna etika u praksi kao i moral zapadnih managera nije postojala.
Dok su u 19. stoljeću engleski radnici još radili po 16 sati dnevno, uključujući žene i djecu, u Indoneziji su početkom 21. stoljeća žene radile u tvornicama tekstila po 36 sati uz 3 x po 2 sata odmora odnosno doslovno u tri smjene zaredom. Naknada za tako vrijedan rad iznosio je 1 US$ po danu dok je radnik u Sjedinjenim Američkim Državama jedan dolar zaradio u isto vrijeme za šest (6) minuta. Primjerice, tenisice Nike, koje je u nekom pogonu zapadne tvrtke u Indoneziji izrađivala mlada Indonežanka, stajala je u Londonu 100 Eura dok je sama izrada stajala 10 Euroa. Indonezijski radnik nije si mogao priuštiti kupnju tenisica tipa Nike jer doslovno nije imao ni za žnirance.
Prva masovna žrtva globalizacije u svijetu postala je Indonezija. Diktator, potpomognut od liberalno-demokratskih vlada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, dobio je od Zapada odnosno od Svjetske banke i MMF kredite u visini od 30 milijardi US$ (dug SFRJ iznosio je u trenutku njenog raspada oko 23 milijarde US$). Porezni obveznik u Indoneziji od tih 30 milijardi nije imao ni 3 centa jer je diktatorov režim sve uložio u privatni business svojih sljedbenika i diktatorove obitelji i dinastije.
Na novinarsko pitanje direktoru Svjetske banke, kako to da je banka kreditirala jednog diktatora koji je pobio milijun ljudi, odgovor je glasio da za masovni pokolj nikada nije čuo. Na pitanje zašto banka nije provjeravala kako diktator troši kreditirani novac, odgovor je glasio kako je „gospodin predsjednik Indonezije“ provjeravan, i da nalazi revizije ne ukazuju na znatniju zlouporabu utrošenih kredita – koje, btw., otplaćuju unuci i praunuci onih koje je diktator ubijao i tlačio.
Tako odgovaraju na pitanja neovisnih novinara predstavnici vladara svijeta!
Globalizam kao lažna ideja progresa !!!
Globalizam zastupa ideju progresa ili stalnog gospodarskg rasta i sretne budućnosti za ljude u “globalnom selu”. Sumnjati u ideju progresa znači biti etiketiran kao fašist, nazadnjaković, fundamentalist, divljak ili barbar… Ideja progresa oduvijek je zastupala svjetsku misiju koja se danas, i za 21. stoljeće, zove globalizam.
Ideju progresa prigrlili su istovremeno liberali na Zapadu i komunisti na Istoku. Ideja progresa dobila je u političkoj areni poklonike i stjegonoše među “avangardom radničke klase” ili među komunistima (boljševicima).
Moderni liberali na Zapadu imaju svoje poklonike i stjegonoše kod multi-nacionalnih ‘companya’ i supra-nacionalnih udruga (iznad narodnih udruga).
Komunisti, sa svojim tumačenjem progresa su vrlo brzo znali što činiti s onima koji ne prihvaćaju njihovu verziju progresa (napretka). Jednostavno su ih strpali u koncentracijske logore ili su ih ubijali.
Liberali pak svoje protivnike financijski iscrpljuju poput Mexicanaca kojima su, uvjetno rečeno, ili uopće ne rečeno uvjetno, “zaplijenili” njihove svjetske zalihe nafte zbog visokog državnog duga prema internacionalnim financijskim institutima. Iako je Mexico izrazito bogat naftnom sirovinom, Meksikanci, meksički narod živi u bijedi (izuzev 1 posto elite).
CBK
Post je objavljen 27.05.2009. u 13:54 sati.