Pregled posta

Poštovani blogeri i čitateljice i čitatelji, u nastavku pročitajte o hrvatskoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak u kojoj su hrvatski branitelji oslobodili velike dijelove okupirane domovine, i s obzirom da sam i ja imao čast da sudjelujem u Bljesku, mogu zajamčiti da se nismo borili za lopovsko stanje kakvo u državi imamo danas, i sigurno se nismo borili za ulazak u Europsku uniju, kako je to danas, na službenoj proslavi povodom obljetnice Bljeska, u Okučanima tumačio premijer Sanader, i opet po tko zna koji puta manipulirao hrvatskom javnošću, nego smo se borili za oslobođenje Hrvatske od okupacije, a Europska unija je Republici Hrvatskoj zbog oslobođanja vlastita teritorija prijetila sankcijama koje je uvela odmah nakon početka Oluje, tako da kad neki srljaju u Uniju, kao guske u magli, molim da se uzme u obzir taj mali detaljčić ponašanja Europske unije onda kad nam je bila potrebna podrška i solidarnost kao žrtve agresije, a ne sankcije! Na koncu, Europska unija i ne priznaje da je početkom devedesetih uopće bila velikosrpska agresija nego da je to bio ‚građanski rat u Jugoslaviji’. Idiotski da idijotskije i bezobraznije ne može biti.


Hrvatski branitelji i pobjedonosni hrvatski stijeg

Na današnji dan 1. svibnja 1995. počela je hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena akcija Bljesak koja je označila početak kraja velikosrpske agresije i pad marionetske tako zvane ‚Republike Srpske Krajine’ koja je nastala 17. kolovoza 1990. na dan velikosrpske pobune protiv hrvatske države u tzv. Balvan-revoluciji potaknutoj od Miloševićeva zločinačkog režima u Beogradu, i na etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva na pobunjenim i od tzv. JNA okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, a konačni kraj je ova četničko-komunistička tvorevina doživjela u Oluji od 5. kolovoza 1995. kada su hrvatske snage skršile svaki neprijateljski otpor i odstranili kancerogeni tumor zvan ‚Republika Srpska Krajina’ koja je nastala u laboratoriju Kontraobavještajne službe JNA (KOS) i u ‚Službi državne bezbednosti’ u Beogradu, dakle u jugoslavenskoj i srpskoj tajnoj službi.

Prvi hrvatski redarstvenik koji je (službeno) poginuo u ratu, na Uskrs 1991. godine, zove se Josip Jović. Na Svetog Josipa 1. svibnja 1995. godine započela je hrvatska vojno-redarstvena akcija oslobađanja zapadne Slavonije od srpske okupacije, koja je završila 3. svibnja srpskim porazom i potpunim oslobođenjem Bilogore, Papuka, Psunja, okruga grada Pakraca, i gradova Pakrac, Jasenovac, Stare Gradiške i Okučana, koji su se od 1991. nalazili pod okupacijom JNA, srpske vojske i paravojnih četničkih formacija.

Ova hrvatska oslobodilačka akcija izvršena je bez udjela stranih vojnih instruktora, strane vojne intervencije i stranih obavještajnih službi na hrvatskoj strani, i bez političko-diplomatske podrške zapadnih zemalja U.S.A. i EU. Po izjavi predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koju je dao na 11. obljetnici proslave oslobođenja zapadne Slavonije od „srpskih terorista“ 1. svibnja 2006. u Okučanima, međunarodna Organizacija UN je od hrvatske vlade zahtijevala nakon „bljeskovitog“ oslobođenja, povlačenje Hrvatske vojske iz zapadne Slavonije, što je predsjednik Tuđman, srećom, odbio. Inače je jedini defetist u hrvtaskim redovima bio ni manje ni više nego predsjednik Tuđman koji je hrvatskim snagama zabranio da u Bljesku oslobode grad Okučane (središte parasrpske vlasti u zapadnoj Slavoniji), jer se bojao međunarodnih sankcija, ali su ga članovi Glavnog stožera HV uvjerili da će Okučani biti oslobođeni u rekordnom roku, i tako je i bilo.

Geneza srpske okupacije dijela Hrvatske u području zapadne Slavonije za potrebe stvaranja etnički čiste tzv. ‚Velike Srbije’:

Pod sarkastičnom parolom „U slobodnoj Hrvatskoj nova općina Okučani“, zastupnici „Srpske demokratske stranke“ (SDS) traže od općine Nove Gradiške u lipnju 1990. godine da se općini Okučani pripoje 32 naselja, čime bi se promijenila nacionalna struktura tog područja u korist srpske nacionalne manjine koja bi u okrugu Okučana na taj način činila umjetnu većinu. Međutim, u sastav takve „srpske općine“ Okučani ne žele ući mještani Donjeg, Gornjeg i Novog Varoša, Uskoka, Pivara, Stare Gradiške, Kosovaca i Gornjih Bogićevaca.

Dana 12. kolovoza 1990. ekstremni Srbi iz zapadne Slavonije donose odluku o osnivanju srpske tzv. „autonomne oblasti Zapadna Slavonija“ u koju po njihovim snovima trebaju ući „srpska područja“ Okučana, Novske, Pakraca, Slavonske Požege, Daruvara, Grubišnog Polja, Virovitice, Bjelovara, Orahovice, Našica, Đakova i Jasenovca. Na dan srpskog ustanka u Hrvatskoj, i početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, 17. kolovoza 1990. godine, Srbi iz zapadne Slavonije mimo svih zakona i Ustava Republike Hrvatske proglašavaju svoju tzv. „Općinu Okučani“ kojoj pripajaju 33 naselja iz općine Nova Gradiška, sedam iz sastava općine Novska, te općinu Jasenovac. Na popisu ove „odluke“ je i naselje Gornji Bogićevac koje se u međuvremenu počelo pripremati za obranu od srpske oružane agresije.

Kako bi ipak spriječili najgore, odnosno rat, Hrvati iz Gornjeg Bogićevca su preko Radiopostaje Nova Gradiška pozvali u veljači godine 1991. predstavnike Srba iz naselja Smrtića, Ratkovaca, Okučana i Gornjih Bogićevaca na razgovor i dogovor o miroljubivom rješenju međunacionalne krize. Ovaj poziv s hrvatske strane je sa srpske strane ignoriran, kao i kasniji pozivi. Na području zapadne Slavonije su oružje prvi u ruke uzeli Srbi, kao u Kninu 17. kolovoza 1990. godine, takoreći godinu dana prije početka rata. Hrvati su oružje u ruke uzeli tek 28. lipnja 1991. godine kada su u zapadnoj Slavoniji ustrojene prve hrvatske oružane postrojbe u općini Nova Gradiška. Bile su to 1. satnija Zbora narodne garde (ZNG), koja je po ustroju pripadala Trećoj gardijskoj brigadi Gromovi, sa zbornim područjem i zapovjedništvom u gradu Sisku. Zatim je mobilizirana pričuvna policijska satnija i treća bojna pričuvnog sastava 108. slavonsko-brodske brigade. Iz 3. bojne razviti će se 121. novogradiška brigada Hrvatske vojske.

Banjolučki korpus ‚Jugoslavenske narodne armije’ (JNA) je sredinom kolovoza 1991. godine preko savskog mosta između Bosanske Gradiške i hrvatske Stare Gradiške prešao iz Republike Bosne i Hercegovine na politički teritorij Republike Hrvatske odnosno izvršio invaziju na Hrvatsku i napao Republiku Hrvatsku u području zapadne Slavonije, s krajnjim ciljem izbijanja tzv. JNA na rijeku Dravu odnosno na granicu s Mađarskom, čime bi istočna Hrvatska bila odsječena od središnje Hrvatske i glavnog grada Zagreba. (Republika Hrvatska je od 25. lipnja 1991. godine bila nezavisna i samostalna država.) Toga 15. kolovoza 1991. došlo je do prvih oružanih borbi između ‚JNA’ i ZNG u Okučanima i Smrtiću, i to je bio početak rata u tom dijelu Hrvatske. JNA je pontonskim mostom prešla kraj srušenog mosta preko savskog kanala Strug i presjekla autoput Zagreb - Slavonski Brod, čime su hrvatske prometne komunikacije u Posavini ostale izvan uporabe, sve do Bljeska 1995. godine.

Hrvatski branitelji iz Gornjih Bogićevaca pružali su nadmoćnom srpskom agresoru iz ‚JNA’ 40 dana junački otpor, i to 86 hrvatskih branitelja kojima su se u obrani njihovog naselja pridružili hrvatski vojnici-dragovoljci iz Kosovca, Ciglane, Dubovca i Nove Gradiške. Neprijatelj je u snažnoj ofenzivi 22. rujna 1991. godine, koristeći uz tenkove i topništvo, osvojio i privremeno zauzeo Gornje Bogićevce. Toga 22. rujna je u Novoj Gradiški proglašen dan žalosti zbog pogibije dvadesetidvojice hrvatskih branitelja. Novinska agencija HINA je tada objavila da su snage srpskoga ‚Banjolučkog korpusa JNA’, potpomognute ratnim zrakoplovstvom, i teškim haubicama s desne obale Save, ne birajući ciljeve, gađale grad Novu Gradišku i naselja Mačkovac i Pivare. Ta vijest govori o pogibiji 11 hrvatskih branitelja i građana (civila), i o 45 ranjenika, te govori i o tome da je neprijatelj ostao bez osam tenkova i jednog borbenog mlaznog zrakoplova. Nova crta obrane uspostavljena je u ovom dijelu novogradiškog bojišta na crti Gorice-Poljane-Mašić-Cernička Šagovina-relej Psunj, ali će 10. prosinca 1991. neprijatelj, nakon jednog žestokog topničkog napada, probiti crte hrvatske obrane i zauzeti najveći dio zapadne Slavonije osim Virovitice, Bjelovara, Novske i Nove Gradiške. Konačni cilj tzv. Banjolučkog korpusa – izbijanje na rijeku Dravu – nije uspio tako da je istočna Hrvatska ostala sa središnjom Hrvatskom i Zagrebom spojena preko podravske magistrale.

Područje Jasenovca branili su hrvatski bojovnici i dragovoljci Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koje je ustrojio predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, a postrojbama HOS-a u Jasenovcu zapovijedao g. Martinovski. Prva crta bojišnice prolazila je ravno kroz današnje Spomen-područje Jasenovac, i zahvaljujući Hrvatskim obrambenim snagama i Dobroslavu Paragi ovaj sektor hrvatske obrane branjen je do posljednjeg metka, i sačuvan je od uništenja Kameni cvijet – spomenik u spomen na žrtve fašističkog terora; nakon pada Jasenovca pod srpsku okupaciju koncem 1991. godine su srpski fašisti devastirali muzej jasenovačkog Spomen-područja, i time se rugali žrtvama, a licemjerno optuživali Republiku Hrvatsku da je slijednica NDH u kojoj da je u jasenovačkom logoru pobijeno „700 hiljada Srba“.

Hrvatski Bljesak na okupiranom hrvatskom teritoriju:

Tijekom pregovora hrvatske vlade s međunarodnom zajednicom je srpska okupacijska vlast početkom 1995. godine otvorila autoput Zagreb - Slavonski Brod za civilni promet, ali su srpski ekstremisti i ilegalna milicija srpske pete kolone pod vodstvom ratnog zločinca Mile Martića znali zaustavljati i maltretirati putnike hrvatske nacionalnosti, te ubili tri putnika. Nakon toga je uslijedio hrvatski oslobodilački napad na okupirani hrvatski teritorij u području zapadne Slavonije.

Vojno-redarstvena operacija Bljesak, u kojoj je sudjelovalo 16 tisuća hrvatskih vojnika i redarstvenika (policajaca i specialna policija), bila je taktičko i operativno iznenađenje za srpske okupatore - za srpsku paravojsku iz tzv. ‚Krajine’.

Oslobodilački napad je počeo 1. svibnja 1995. u pet sati ujutro. U roku od 72 sata oslobođeni su Jasenovac, Stara Gradiška i Okučani, te okrug grada Pakraca gdje je u okruženju ostala jedna srpska brigada, pomiješana sa tri tisuće srpskih civila kao živim štitom. (Za vrijeme hrvatske oslobodilačke akcije je srpski režim raketirao Zagreb, Karlovac, Sisak i Kutinu, i počinio ratni zločin.) Nakon pregovora s hrvatskom policijom se ta srpska brigada sa 1.500 vojnika predala, a većina srpskih stanovnika iz okolice Pakraca izrazila je želju da napusti teritorij Republike Hrvatske, te je uz pratnju međunarodnih snaga UN prepraćena do granice s okupiranim teritorijem u Bosni i Hercegovini. (Tada je kao ratni zarobljenik uhićen i jedan od vođa pobunjenih Srba, Veljko Đakula, koji je poslije postao ugledan građanin RH dok su neki hrvatski branitelji završili u zatvoru zbog navodnog ratnog zločina; Đakula nije osuđen zbog pobune protiv Hrvatske nego je od predsjednika Tuđmana aboliran ili pomilovan.) Srpske oklopne snage iz zapadne Slavonije su tolikom brzinom bježale u Bosnu da su po izvješćima srpske vojske vlastitim tenkovima gazili srpske civilne kolone koje su pješice i na traktorima bježale do Bosanske Gradiške na Savi.

Hrvatske snage su u Bljesku gađale isključivo vojne ciljeve i vojna četnička uporišta dok je šef tzv. srpske 'Krajine' Mile Martić, iz odmazde dao 2. i 3. svibnja 1995. raketirati civilne ciljeve u gradu Zagrebu, Zadru i drugdje, zbog čega je poginulo deset hrvatskih civila, a 210 bilo ranjeno.

Raketama je pogođena dječja bolnica u Klaićevoj ulici, zatim Hrvatsko narodno kazalište, i dom umirovljenika, te Strossmayerov trg na Zrinjevcu; jedan je policajac poginuo prilikom uklanjanja eksplozivnih naprava odnosno tako zvanih zvončića koje su, sveukupno oko 500 zvončića, ostale nakon raketnog napada razbacane pod dijelovima zagrebačkog centra, a u odmazdi odnosno granatiranju Vinkovaca i Dubrovnika poginulo je četvero mladih hrvatskih civila.

Sveukupno su u Bljesku poginula 42 hrvatska branitelja, a srpski neprijatelj je nakon izuzetno žestokog otpora imao 223 poginula vojnika i 60 civila, koji nažalost, spadaju u tzv. kolateralnu štetu odnosno u žrtve rata, za razliku od šest odnosno deset stradalih hrvatskih civila koje su srpske snage namjerno pobile dalekometnim raketama iz raketnog bacača 'Orkan’.


Hrvatski branitelji u Bljesku zarobili jugoslavensku zastavu agresora

Ministar vanjskih poslova Miloševićeve tzv. 'Savezne Republike Jugoslavije' Vladislav Jovanović u pismu glavnom tajniku međunarodne svjetske Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN) tvrdi da je akcija (Bljesak) čin hrvatske „agresije“, te da je cilj Bljeska bio „etničko čišćenje tog područja započeto 1991. godine“. Glavnom tajniku Boutrosu Boutrosu Ghaliju odgovorio je 4. srpnja 1995. veleposlanik Republike Hrvatske pri Organizaciji Ujedinjenih Naroda Mario Nobilo kako je akcija Bljesak odgovor na terorističke napade, ubijanja i otmice hrvatskih državljana, te na zatvaranje autoceste (Zagreb-Slavonski Brod), pojašnjavajući da Jovanović ne smatra zapadnu Slavoniju sastavnim dijelom državnog teritorija Republike Hrvatske, te podsjećajući da su Srbija i Crna Gora odgovorne za etničko čišćenje u Hrvatskoj i razaranja Vukovara i Dubrovnika.

2. svibnja sjećamo se i 12 hrvatskih redarstvenika koje su ratni zločinci četnici u Borovu selu kod Vukovara, 1991., u pripremljenoj zasjedi ranili i zaklali! Zasjedu i pokolj je pripremila srpska tajna služba režima Slobodana Miloševića, 'Državna bezbednost'.

CBK