Pregled posta

OBITELJ PETRAK ŽRTVA KOMUNIZMA I NEOKOMUNIZMA

Tridesete godine 20. stoljeća. Na snazi je nepravedni poredak na području Hrvatske. Hrvatska država ne postoji, stoljetna institucija hrvatskog naroda i države – hrvatski Sabor – ne postoji, rodoljubi su u zatvorima, velikosrpski režim uz pomoć domaćih izdajica (kvislinga) uspostavio je režim terora gori nego su ga Hrvati ikad okusili u Osmanskom Carstvu, barem tako tvrde neutralni promatrači, strani novinari akreditirani u Kraljevini SHS (prvoj Jugoslaviji). Hrvati, zbog bilo kakvog izmišljenog 'neposluha' završavaju u zatvoru samo ako spomenu vlastitu nacionalnost i hrvatsko državno pravo. Vlada ćirilica, i žandari nemilice pendreče i zlostavljaju hrvatskog seljaka, pokušavajući izbiti i Boga iz njega i psihički ga slomiti dok ne prizna da u biti žarko želi velikosrpsku državu jer i nije Hrvat nego po velikosrpskoj ideologiji pokatoličeni pravoslavac, dakle, Srbin. Izraziti mirotvorac, pacifist Stjepan Radić, vođa hrvatske oporbe u to vrijeme, upucan u jugoslavenskoj skupštini, velepoštovani kralj proglasio i formalno diktaturu, jer njegova ljubav prema narodima bila je neizmjerno velika, i nije želio da itko stane između njega i njih, i tako se učvrstilo zajedništvo između kralja i podanika.



U tom prekrasnom ozračju je Radićev nasljednik Vladko Maček blagoslovio novi ogranak Hrvatske seljačke stranke u Dugoj Resi koji je osnovao Ivan Petrak, dugoreški trgovac čiju je kuću blagoslovio tadašnji zagrebački pomoćni biskup dr. Alojzije Stepinac, solunski dobrovoljac za 'zajedničku stvar', kako su Hrvati naivno mislili, jer se jugoslavenska stvar već 1. prosinca 1918. pretvorila u čisto srpsku stvar, a 5. prosinca, dakle, pet dana nakon što su Srbi 'oslobodili' Hrvate, došli su i žandarmerijski 'argumenti' tako da nije bilo dvojbe.

Uglavnom, Ivan Petrak, hrvatski političar, demokratski orijentiran, trpio je kao i svi Hrvati zbog velikosrpske tiranije, osim onih hrvatskih izdajica koji su uvijek bili dobre sluge lošim stranim gospodarima, kako austrijskom caru tako i srpskom despotu, i poslije komunističkom diktatoru.

I kako to biva otkad je svijeta i vijeka, tako je zaživjela politika 'oko za oko- zub za zub', i odlučni su srpskom zavjereničkom kralju odsvirali rekvijem, u Marseillu. I tako je gospodin Petrak dočekao Drugi svjetski rat, slom banovine Hrvatske koja nikada istinski nije zaživjela, jer beogradska kamarila nije u Zagreb poslala nužni novac hrvatskih poreznih obveznika da bi hrvatska autonimija u Jugoslaviji uopće zaživjela; ban Ivan Šubašić, jedan od vođa Hrvatske seljačke stranke, kao vjerni pas čuvar Velike Srbije, uveo je i drakonske kazne za neposlušne Hrvate, te se banovinski režim nije ustručavao u logor Krušćicu kraj Travnika internirati hrvatske studente, rodoljube, politički nepodobne hrvatske političare; jedino antisemitske mjere namjesničkog kraljevskoga režima, koje su donijete nakon što se Stojadinovićev velikosrpski profašistički režim počeo približavati Velikonjemačkom Reichu, a koje su na plodno tlo naišle u Srbiji, u Hrvatskoj su dočekane s prijezirom.

Nakon dva desetljeća velikosrpske diktature došao je bio trenutak podnošenja računa u balkanskoj krčmi zvana Jugoslavija, i srpsko vjerolomstvo Trojnom paktu plaćeno je njemačkim bombama po Beogradu i napadom Sila osovine. Kako Hrvati nisu bili zainteresirani braniti jednu umjetnu tvorevinu u kojoj su mimo svoje volje bili utamničeni i ponižavani na svakom koraku, tako se prva Jugoslavija brzo raspala, a srpski junaci sa Kajmakčalana brže su dizali ruke u zrak nego što su okupatori uopće stizali okupirati. Dana 8. travnja 1941. su hrvatski rodoljubi u Bjelovaru razoružali dotadašnjeg okupatora – srpsku soldatesku, i proglasili hrvatsku državu, a 10. travnja u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Potpredsjednik pučističke vlade Kraljevine Jugoslavije, Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, nevoljko, ali ipak poziva Hrvate da podupru novu državu i ustašku vlast; tako je i haesesovac Ivan Petrak podržao novu hrvatsku državu, i pridružio se ustaškom pokretu, kao građanin, jer svako stajanje po strani značilo je poduprijeti četnički velikosrpski i komunistički jugoslavenski pokret.

Talijanska vojska ulazi u Karlovac, i Petrakov podstanar, liječnik, izvjesni dr. Vinko Kirinčić, denuncira Ivana Petraka da je navodno iz snajpera pucao po talijanskim vojnicima prilikom njhova ulaska u Karlovac. Talijanski okupator hapsi Petraka i vodi na saslušanje; imao je sreću da ga nisu strijeljali na smrt, s obzirom na težinu optužbe; kako se ustrojava ustaška vlast, Petrak biva pušten na slobodu, i u slijedećim mjesecima žali se ustaškom zapovjedniku u Karlovcu na nepošteno postupanje njegova podstanara, ali dobiva poruku neka drži jezik za zubima, inače će biti poslan u Jasenovac! U šoku, Ivan Petrak se do konca 1941. nekoliko puta obraća višim ustaškim instancijama u Zagrebu, no, njegove žalbe ne izazivaju preveliku pažnju novih, hrvatskih vlasti. Čak se nije mogao riješit ni neugodnog podstanara koji je uživao zaštitu lokalnih karlovačkih i dugoreških (ustaških) vlasti.

Kako vrijeme prolazi, ustaška vlast hapsi komuniste, sumnjivce i suspekte, provokatore, politički nepodobne, Židove, i Ivan Petrak, kao pravdoljubih čovjek ulaže prosvjede zbog tih hapšenja, i zauzima se za puštanje na slobodu uhićenih njegovih sugrađana. I tako je dočekao kraj rata, odbijan od lokalne ustaške vlasti u Karlovcu, neshvaćen od središnje ustaške vlasti u Zagrebu, i nevoljen od svoga podstanara u Dugoj Resi. Misleći da nikome nije ništa nažao učinio, ostaje u svojoj Dugoj Resi i tako dočekuje partizanski režim koji ga je 'oslobodio' od ustaškog režima; 'oslobođenje' donijelo mu je, kao i mnogima, uhićenje i utamnićenje.

Glavni svjedok optužbe pred 'narodnim sudom' u Karlovcu protiv Ivana Petraka postaje njegov dotadašnji podstanar koji odjednom postaje 'drug Kirinčić', i dolaskom partizana izlazi iz ilegale i javno manifestira da je cijelo vrijeme rata bio tajni partizanski agent i simpatizer NOB-a..

„Smrt fašizmu – sloboda narodu“, i presuda glasi: smrtna kazna za „ratnog zločinca Ivana Petraka“, osuđen 1945. godine“.

Nije Petraku pomogla ni peticija njegovih sugrađana Duge Rese, njih 120 koji su se osobno potpisali, a među njima i simaptizeri NOB-a, i komunisti (obični članovi partije) koji su kod tajne službe Ozne zatražili da se Petraka pusti na slobodu jer je nevin. Međutim, „šef punomoćstva Odjelenja zaštite naroda“, Josip Boljkovac, preporučuje slijedeće u vezi Ivana Petraka:

„... Mi predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira...“

I Ivan Petrak biva likvidiran „na svaki način“, dakle, ubijen, i to navodno prilikom bijega iz zatvora, njega i još jedanaestorice koji su svi bili pobijeni, a „bijeg“ je samo prozirni izgovor za svirepa ubojstva, a i da su kojim slučajem zatovrenici i bježali iz zatvora, tko bi im zamjerio nakon što su divljački premlaćivani u zatvoru, mučeni, ponižavani i na koncu nevini osuđeni na smrt.

Nedavno je inače Josip Boljkovac, prvi ministar MUP-a RH, u emisiji kod Aleksandra Stankovića na HTV-u, „Nedjeljom u dva“, lagao kako su građani Duge Rese tražili Petrakovu glavu. Peticija Petrakovih sugrađana demantira Boljkovca, koji je inače poznat po tome što je prije nekoliko godina tražio da se hrvatskim Srbima vrati status naroda u Hrvatskoj, umjesto nacionalne manjine, dakle, onaj status koji im je KPH dala na partizanskoj skupštini ZAVNOH, 1944. godine, zbog čega su Hrvati bili pola stoljeća podstanari u vlastitoj kući, a srpska mnjina gazda u socijalističkoj republici Hrvatskoj i Titovoj Jugoslaviji.

Međutim, patnje za obitelj Petrak, suprugu i kćer, ne prestaju ubojstvom njihova oca i supruga, nego kalvarija tek tada počinje; „ratnom zločincu“ se konfiscira sva njegova imovina, i obitelj Petrak završava na ulici, u vlastitom zavičaju; tako je zaplijenjena i kuća Petrakovih – blagoslovljena svojedobno od danas blaženika Alojzija Stepinca.

Kći Ivana Petraka, gospođa Mira Petrak, dipl. oec., uložila je nakon što je opet uspostavljena hrvatska država, Republika Hrvatska, žalbu na sve nepravde koje je za vrijeme socijalizma doživjela, ali 'hrvatska' vlast predsjednika Tuđmana nema sluha za njene žalopojke; ostaje neshvaćena od hrvatskih vlasti kao i njen pokojni otac; na koncu je morala otić u svoju vlastitu kuću da podnese kaznenu prijavu, jer se policijska stanica MUP-a RH nalazi upravo u njenoj kući u kojoj je odrasla; do danas kuća Petrakovih nije vraćena zakonitoj nasljednici, kao što u kapitalističkoj Republici Hrvatskoj niti jedna jedina nekoć privatna, a 1945. 'nacionalizirana' imovina nije vraćena vlasnicima! (Toliko o Tuđmanovoj, Mesićevoj, Račanovoj i Sanaderovoj 'demokratičnosti'.)

Gospođa Petrak podnijela je nadležnom sudu u Karlovcu zahtjev za revizijom presude njezinom pokojnom smaknutom ocu, ali nedavno je sud odbio njenu tužbu, i pri tome su odbijeni svi dokazi koje je podnositeljica podnijela, a koji dokazuju nevinost njezina oca. Presuda demokratskog suda RH je negativna iako je DORH u dopisu od 28. siječnja 1999. (klasa UP/I-942-04/97-01/01, ur.br.: 2133-06/2-99-30) dao slijedeće mišljenje:

„...mišljenja smo da se radi o presudi /Okružnog narodnog suda u Karlovcu, potvrđene presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 31. siječnja 1946./ do koje je došlo zlouporabom prava i političke moći, jer iz izreke i obrazloženja proizlazi da se radi o kršenju međunarodno priznatih načela pravne države i demokratskog društva, i da proturječi javnom poretku Republike Hrvatske.“ ZAMJENIK DRŽAVNOG ODVJETNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

... Drugim riječima, nadležni sud u Karlovcu ponio se 2009. kao boljševički sud iz 1945. godine.

Zanimljivo je kako je gospođa Petrak u svojoj istrazi u vezi njena ubijenog oca otkrila da su neki ustaški zapovjednici iz Duge rese i Karlovca bili za vrijem Drugog svjetskog rata tajni partizanski agenti; tako su trojica odgovorni za vješanje na smrt skupine od 10 ljudi u kolovozu 1944. na javnom trgu u Dugoj Resi, a to su gnjusno ubojstvo počinili po odluci Mjesnog komiteta KPH i po zapovjedi Ozne, kako bi se zločin prišio hrvatskoj strani. Poznat je i slučaj kad je komunist Većeslav Holjevac u ustaškoj odori upao u karlovačku bolnicu da oslobodi jednog uhićenog 'druga', i pri tome ubio neke taoce; presvlačenje u odore zaraćene strane je po međunarodnim konvencijama najstrože zabranjeno, i osobe uhvaćene u odori suprotne zaraćene strane mogu biti strijeljne kao špijuni.

Poznat je slučaj poznatog novinara u NDH, g. Mortigjije, kojega je partizanski režim KPH strijeljao nakon WWII na smrt, zato što je navodno ratni zločinac, a Županisjki sud u Zagrebu, Republike Hrvatske, je tog nevinog čovjeka rehabilitirao.

Cijenjeni blogeri i komentatori, zanimaju me Vaši komentari da vidimo tko je tko, tko je za demokraciju i pravnu državu, a tko nije. CBK


Post je objavljen 22.05.2009. u 09:54 sati.