|
Sva ta naklapanja o pokojniku…gdje je nestalo ono pravilo O mrtvima sve najbolje… Rastežu ga… te ćelav, te prepun ožiljaka od operacija, te bijel je samo po glavi i rukama… Mislim dajte..zar je to zaista nužno..čovjek je bio čudak..ok. bio je… ali je bio i umjetnik..i sad je umro..i otišao među legende..u vječnost… i zar je zaista nužno sve to trančiranje… Ta potreba treba kome? jadnicima koji nisu ostavili nikakav trag u svijetu pa se onda osjete bolje? Osobama kojima je život prepun kompleksa, promašaja i mizerije i koji ne mogu izaći iz svog uskog mozga..nego se naslađuju… rovareći po nečijoj nutrini… ili novinarima koji pogrešno misle da ćemo sva ta sranja gutati, a ako nećemo, ona će nam ipak iskakati u npr..vijestima, dnevnoj štampi, na net-u… Ovo sve novinarsko…meni ide pod …nekrofilija na djelu.. a mi promatrači iz prikrajka… |
|
I dalje će na glavnom trgu biti štandovi, koncerti, cirkusi… I dalje će na pročeljima umjesto radnika koji uistinu nešto rade biti reklame.. I dalje će jedan od tamo, uzalud hvatati akcent i duh zagrebačkog govora… I dalje će auti težiti centru...umjesto centar bez auta… Još i još građevina, urbanizacije i očajno šarenih fasada na proplancima… p.s. Jedno pitanje..petogodišnjakinje…ban Jelačić…znamo ko je i sve..ali kako se zove njegov konj? |
|
Ah mladost ludost…isključivost i elitizam… Dakle must have…obuća…Zepe…ili Sajmonice, uuuusske traperice..Rifle…koje definitivno i nepovratno zaustavljaju cirkulaciju…ali ko mari..tada…i...neka tatina stara košulja… stopedeset narukvica, ogrlica…..i torba koja se vuče negdje oko koljenja..po mogućnosti indijska..ili rađena doma…sjećanje na davne satove bakinog domaćinstva…. Išlo se na Mirogoj sa bijelom ružom....samo da bi se posjetilo Tinov grob i da bi se naizust izrecitirala „Svakidašnja jadikovka“… U toj torbi su bile- knjige…ali ne školske..već one drugačije…Sidharta…i Stranac…jedna kao potreba da bi se bilo u vječitom traženju sebe.. a druga, da bi se padalo u trans zbog neumitnosti i zavodljivosti smrti kao takve…. Pod rukom su se nosile ploče…nakon što se već usvojilo sve radove Floyda, Zeppelina i Purplovaca na redu je bio Bowie, Clash…. Izlazilo se na neka posebna mjesta….gdje su bili isti takvi..a onda se raspravljalo.. o poeziji, knjigama, filozofiji zapada i istoka… vodile se ozbiljne rasprave o tim davnim ali uzbudljivim, revolucijama koje su nas, na našu iskrenu žalost mimoišle i ona Woodstockovska i ona '68.-ška…. Nije bilo ni teorije da se družiš sa nekim ko recimo nije znao.. ko je Lizard King i šta mu piše na grobu.. ili ko je ustima odsvirao himnu na gitari… Padalo se na dečke koji su znali pjevati Cohena..recitirati the Raven-a… i koji su imali traumu i noćne more, sjetivši se da će ih šišati prvi dan vojske… Markiralo se sa sata samo zbog n-te matineje Kose… Ljubav i poljupci su bili nešto što se podrazumijevalo samo u dane punog mjeseca… A ozbiljan plan za budućnost je pobjeći od kuće, i to već ovo ljeto, da bi se napokon otišlo VW kombijem u Indiju… |
|
Zaspala..opet… fak …tak je to kad kasno tipkaš s nekim tamo, koji te odvlači u ludilo svojih misli, koje se poveže sa ludilom tvojih… inklinira ovisnosti… Otišao tramvaj..naravno…tramvaj zvan čežnja… zabavljaš se činjenicom da se za tramvajima i dečkima ne trči.. dođe drugi..potrebna je samo jedna cigareta…do tog drugog…tramvaja..on je pouzdaniji...ipak… Pričepila sam prstenjak na vrata..onak krvnički…auch..boli… i bez kave...tako se ne započinje dan… Tada sam shvatila da ovaj dan neće biti ljubazan prema meni, a ni ja prema njima…. Nazvao me..da kaže, da se požali..spominje filmove koje skida, a kojima ne zna ni autora ni naslov…ali ih skida…spomenuo je svoju mamu…tu sam završila javljanje… Nazvala sam drugog, da ne zaboravi… koji je ipak zaboravio da sam napomenula da trebam taj otrov… Na kraju sam bila ljuta..na te neke..jer sam ih premetala po glavi... šta ima ovaj, a što onaj, a šta imaju zajedničko..a niko niš… na kraju se pretvorili u bezličnost…jer sam sama teglila vrećice sa placa…nisam popila kavu… tramvaj je ipak tu…kao prvi izbor…čežnje… |
|
Mi žene, spremne smo na beskrajno čekanje..da nismo, ne bi bilo ni svih tih moreplovaca, istraživača, osvajača, ratnika i lovaca… ne bi bilo svih tih priča… sa junakom koji je negdje tamo zauzet…. ubijanjem zmajeva, rušenjem planina, otkrivanjem kontinenata, osvajanjem zemalja,tjeranjem demona… i sve što već junaci rade..kad ih nema… Ali mi smo te..kojima se oni vraćaju, jer smo utjeha u trenucima predaha, oaza u pustinji, a nudimo mir, spokoj, utočište,hranu za tijelo i dušu.... samo njima otvaramo vrata koja su zatvorena za sve druge…. Jedino što moramo čekati… dugo…. predugo…. i cijelo vrijeme molimo,nadamo se, pregovaramo, prepiremo, preklinjemo..…prizivamo bogove i vragove, anđele i demone… da bi se sve poklopilo….da bi sve sile koje prizivamo, sve nade koje ulažemo,doprle do njih…tih vječnih Odiseja… for T. |