Mi žene, spremne smo na beskrajno čekanje..da nismo,
ne bi bilo ni svih tih moreplovaca, istraživača, osvajača, ratnika i lovaca…
ne bi bilo svih tih priča…
sa junakom koji je negdje tamo zauzet….
ubijanjem zmajeva, rušenjem planina, otkrivanjem kontinenata, osvajanjem zemalja,tjeranjem demona…
i sve što već junaci rade..kad ih nema…
Ali mi smo te..kojima se oni vraćaju,
jer smo utjeha u trenucima predaha, oaza u pustinji,
a nudimo mir, spokoj, utočište,hranu za tijelo i dušu....
samo njima otvaramo vrata koja su zatvorena za sve druge….
Jedino što moramo čekati… dugo…. predugo….
i cijelo vrijeme molimo,nadamo se, pregovaramo, prepiremo, preklinjemo..…prizivamo bogove i vragove, anđele i demone…
da bi se sve poklopilo….da bi sve sile koje prizivamo,
sve nade koje ulažemo,doprle do njih…tih vječnih Odiseja…
for T.
Post je objavljen 01.06.2009. u 13:36 sati.