|
Ok nisam baš cvilidreta, dosta toga mogu podnijeti… otprilike bol do nekih granica recimo onesvješćivanja… moj prvi porod je bio upravo takvo iskustvo, ne ništa mi nisu dali, jer tada u tom mjestu, u toj bolnici, su bili valjda po onoj -tako se kalio čelik… a ja ,ja onda postanem poprilično otrovna prema njima, sebi, pa komentiram…recimo u tim momentima neizdrživih višesatnih trudova…sam pjevala borbene…jesam…ono znate- ustajte vi zemaljsko roblje..pa su me gledali onak malo čudno, onda sam im se ipak onesvijestila…pa su me pljusnuli… osvježavajuće buđenje bilo je popraćeno mojim komentarom-…ok. a kad prelazimo na čupanje noktiju?..pa su me opet gledali..onak malo čudno…pa kad je izlazila posteljica ja sam prokomentirala… ako je i maternica tu negdje, da bi htjela da je vrate, jer bi je ja rado još imala, neko vrijeme, jer može mi zatrebati…pa su me gledali..onak malo čudno…i tako.. Bilo je još epizoda u nekoliko godina… koje sam popratila bolom, potmulim tulenjem, otrovnim komentarima upućenima sebi, njima…sa ponekom psovkom.. Pa sam u tim nekim ozbiljnim situacijama primijenila one tehnike autosugestije…gdje se koncentriraš na bol, pa je sakupiš u jednu jedinu sićušnu, a užasno bolnu točku i onda je bombardiraš pozitivom, svjetlom, bojom..i nakon toga da, imaš crne podočnjake ko da su te tukli…ali bol je savladana…na neko vrijeme… Ali ne volim, nikako ne volim od svih tih boli…onu zajebavajuću, znate onu koja vas nervira, pa je ne možeš svesti na točku, pa je ne možeš obuhvatiti i strpati negdje, nit možeš bit ljut, očajan, već si više iznerviran..onak živčano-popizditis..a ova je bogme na momente bila takva…uhhh… |