|
čitam... ne treba agresijom odgovarati na agresiju..nikako... jer riječ je ovdje o raspuštenim klipanima,od 16, 17 pa i 18 godina, ponavljačma, razuzdanim frajerčićima, bullima... pa ih tobož treba razumjeti, razgovarati sa roditeljima, učiteljima,poučiti da svojim postupkom ne mogu napredovati ali ajmo primjer moj klinac pubertetlija, i inače ima problema sa agresivnijim dijelom školske populacije, oduvijek je imao..vjerojatno će uvijek imati...jednostavno ne zna se postaviti i sad.. prolazila sam fazu urgiranja, zvanja, objašnjavanja, razgovora pa sam prošla fazu..baš me briga što ti se događa..rješavaj to sam pa sam (oh ne) prošla fazu bodrenja.. ajde budi muško pa sam dakle radila sve i svašta..ali uglavnom najviše bila ljuta na njih, neodgovornu deriščad, za koju se nekad govorilo...ošišat i u vojsku slat pa na njega, jer je takav...nikakav..ne zna se zaštititi pa naravno, cijelo to vrijeme na sebe...kako mu ne mogu pomoći... zadnji okrutan primjer je njegov dolazak iz te srednje škole...gdje je jedan, od tih neprilagođenih, razumimo ga, jadno djete, nitko s njim nije radio na zadovoljavajućoj socijalizaciji, iako ih ima više, ...fino palio upaljačem svoj privjesak za ključeve i zatim mom i još nekolicini, životno nesnalažljivih, - žigosao vrat...... i sad užas ...prvo to vidjeh..pa gomila pitanja...ovaj šuti, pokunjen, pa ipak uspijem saznati što je i kako bilo.. pa bezbroj pitanja..jesi se potukao, jesi ga odalamio u ja.., jesi ga rekao razredniku, pedagogici, nekom ne, svaki odgovor je ne...ni on ni ostale dvije žrtve... da ja odem u školu na razgovor? ne, nikako, onda će biti još gore... da ja napravim nešto? ne, nikako, onda će biti još gore... i šta sad? da pošaljem svog frenda sa ptsp-iem..da malo reda napravi, pa kad mu se nakupi nepravde i frke...da malo počisti školsko dvorište od tih i takvih klipana? da odem sama i tamo pred svima, zavalim šljagu i otpucam koljenom to derište, koje je za dvije glave više od mene? da razgovaram sa roditeljima, koji ga btw već treći put prebacuju iz škole u školu, jer ga nigdje nisu razumjeli, a jadan pametan, ne može završiti trogodišnje školovanje bez dva ponavljanja..? da razgovaram sa učiteljem kojem će zatim, klapa tog i takvog, izbušiti gume na autu...? da pišem Primorcu o stanju u toj školi? ili Buljan_Flanderici opisati traumu i pitati za savjet? ili ću kao i prošlu šk. godinu zajedno sa mojim pubertetlijom, nemoćno čekati polugodište, kad se takvi neshvaćeno-nesretni- sam ne diskvalificira i isključi iz škole, što zbog neopravdanih što zbog popravaka... a ovu epizodu, ćemo ja i moj pubertetlija, posvetiti dijelu životne priče...sa temom ...ruke su ti vezane, slobodno budi istraumatiziran i frustriran...imat ćeš razloga ići psihijatru.... |
|
ima tako dana kad zaredaju kave...sa nekim nepoznato poznatim licima...i neka bude baš ugodna, neka bude pod upitnikom...što je pisac htjeo reči, neka se sunovrati u zaborav... e sad poanta je da smo svi tobož jako otvoreni, jako iskreni, jako željni istine...pa počnu igre... jer koja je svrha piti kavu sa licemjerima, lažljivcima, nedefiniranima i nekoordiniranima... da bi se već nakon par taktova verbalnog plesa ubrzo pojavile nelogičnosti..i sad.. biti pristojan pa ne primijetiti na glas,već informaciju pohraniti na sigurno.. biti policijsko pseto koje skače na prvi srh uzdaha izmišljanja, pa početi propitivati, njuškati.. biti blago nezainteresiran, jer kao pa šta, tako ljudi komuniciraju...pa zašto nebih i ja... ali dokle seže naša vjera u nevinost, naivnost, dobrodušnost.. i ine razloge.. zašto netko čini to što čini...kao pravi naivni slikar predimenzionira nešto, da bi već sljedećeg momenta sve isprao pod mlazom vode... |
|
ponekad uhvati ih sjeta...njih , igrače na sigurno..pa bi nešto mijenjali pa zamišljaju neku idealnu sličicu, koja bi ih zadovoljila koja bi ispunila tu rupu u duši, koja se širi van svake kontrole, ali i sami znaju da je za živjeti svoje snove potrebna hrabrost i jako srce.. ali ovako je bolje..zar ne? jednostavnije, zar ne? živjeti neke pričice, živjeti neke iluzije, tako da mogu sami sebe uvjeriti, da su to još uvijek oni, i da sve oko njih postoji samo zato što to oni velikodušno održavaju na životu i kako se samo guše u vlastitoj plemenitosti i moći držanja za neke tamo varke življenja, neke varke uredne svakodnevnice a opet svako malo se puste sa lanca u bijeg, pa poput psa uličara ponjuše malo ovdje, ovo ili ono i toliko se zanesu da na trenutak pomisle i povjeruju da su slobodni i da im je na volju.... |