ponekad uhvati ih sjeta...njih , igrače na sigurno..pa bi nešto mijenjali
pa zamišljaju neku idealnu sličicu, koja bi ih zadovoljila
koja bi ispunila tu rupu u duši, koja se širi van svake kontrole, ali i sami znaju da je za živjeti svoje snove potrebna hrabrost i jako srce..
ali ovako je bolje..zar ne? jednostavnije, zar ne?
živjeti neke pričice, živjeti neke iluzije,
tako da mogu sami sebe uvjeriti, da su to još uvijek oni,
i da sve oko njih postoji samo zato što to oni velikodušno održavaju na životu
i kako se samo guše u vlastitoj plemenitosti i moći držanja za neke tamo varke življenja, neke varke uredne svakodnevnice
a opet svako malo se puste sa lanca u bijeg, pa poput psa uličara ponjuše malo ovdje, ovo ili ono i toliko se zanesu da na trenutak pomisle i povjeruju da su slobodni i da im je na volju....
Post je objavljen 13.11.2006. u 11:04 sati.