|
dobro, u prošlom postu sam oplakala druge, ajmo sad opet na omiljenu aktivnost,"plakanje" nad samom sobom... ajmo sad o bolestima...pošto o tome znam dosta, jer se već neko vrijeme bavim alternativom..(i ko sad što mislio o tome, nije bitno, znam da ima i previše uzoraka, podudarnosti i sl) well...smatram da si svatko od nas "priskrbi" upravo onu bolest koja ga upozorava na nešto, upozorava da nešto mijenja- e sad, ako si gluh i trpiš i gutaš i sl. onda ta bolest biva sve kompliciranija i kompliciranija, pa mijenja faze... npr: alergije...na koga ste alergični? odbijate vjerovati u sebe i suprotstaviti se nekom.. debljina...strah...potreba za zaštitom, emotivni problemi... artritis...osjećaj nevoljenosti...kritiziranje, ogorčenost... žučni kamenci...nakupine nerazriješenog bijesa, nepravde prema nama gastritis...osjećaj nesigurnosti koji dugo traje, osjećaj da ste nedovoljno sposobni...itd itd e sad...ja sam prvo imala migrene? zašto migrene? potreba da kontroliram,odbojnost da drugi upravljaju našim životom, nezadovoljstvo sexualnim životom.. ..e kad sam shvatila da to ne valja, kad sam to kao "popravila" nestale su luđačke migrene, kad ti smeta svjetlost iako su rolete spuštene, kad ti smeta zvuk, iako je relativna tišina, kad povračaš od bolova.... onda su došli napadi žući.... zašto žući? zato što sam gutala, umjesto da sam urlala, jer kad sam urlala onda sam bila nerazumna i " agresivna" ( ne znaš ti što je agresija, ako misliš da je moje urlanje produkt agresije) onda su ti napadi učestali, toliko da je bila pod hitno potrebna operacija i to u zadnji tren...ali ja, naravno, do samog kraja, nisam reagirala...a ti bolovi su još ljepši od migrenskog napadaja.... vjerujte mi, evo ja probala.... da ja u opće ne bih shvatila da je to samo još jedno upozorenje- gluha ja- mog organizma, koji se silno trudi i ukazuje na postojanje problema...ali tko od nas sluša organizam?! (valjda se slažete sa i znanstvenom potvrdom da je 80% ako ne i više bolesti , produkt psihosomatskog porijekla...) jednostavno...nema akcije...reakcija.... btw .tada sam se već ozbiljno počela zanimati za alternativu... a onda kao višnja na grudici šlaga, na vrhu torte.. -diabetes mellitus, ali ne, ne onaj zbog debljine, jer nisam nikad bila debela, ne onaj starački, jer nisam još gerijatrija...nego onaj najopakiji- tip 1, ovisan o inzulinu, u mom slučaju 5x dnevno sam na igli... i kao da, to je onaj nasljednji... zanimljivo je to, da unatrag pet koljena i s jedne očeve i s druge majčine strane, nitko, nikad, nije imao šečernu bolest... hura, bravo ja...oću Nobela...upravo sam u gene za iduće generacije unijela krivi kod, pa eventualno zaje...i njih... neš ti ostavštine?! a sad izgovori, možda je tome uzrok kasno vađenje žučnih kamenaca, jer je kao gušterača oštećena, pa ajmo malo i o PTSP-tiju, jer zašto ne? pa sve ratne godine sam bila u OSK-u...ali naravno pošto i dalje nosim ružičaste naočale i sve tobož -think pink- ...bila tralala...glupa.... malo dobila inicijaciju ovu , onu, znate ono energija, bioenergija, Reiki i sl...i počela kopati po svim tim zaključanim vratima u sebi... ...znatiželja je ubila mačku, zar ne? a tamo mrak, memljivost i paučina, i neshvaćenost i jad i to nije to, pa kad sam počela kopati, pa rovati, pa raščlanjivati, pa zbrajati 2+2....a sve to sama... stigla do manje- više uspješne faze, buđenje uz plakanje, pa do ištekavanja mozga, malo THC efektom, malo glasnom glazbom, a bogme se i popilo alkohola (..jer rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi) a bogme se i popila koja tabletica za spavanje...samo da ištekam taj mozak... jer što ću ja sad, sa svim tim činjenicama, kad nisu lijepe, kad je sve komplicirano, kad bi nešto htjeo a ne možeš, kad si mislio, ali drugi nisu itd itd itd...a onda ,depra...Vrapče... ...i svakog utorka hodočašće na Rebro, na psiho-terapiju .... e, a sad, zašto sam ja izabrala ovu bolest?...zato jer je tu, nije kao rak, pa hitno trebaš komletnu promjenu ili ode ti...ali obično bude kasno, iako čast iznimkama, dakle nije smrtonosna ako paziš, sjebava te ako je zanemaruješ, onak komadić po komadić, ode prst, ode noga, a može i vid, pa bubrezi....ali u krajnjoj liniji imaš i izbor...daš si više inzulina i ne zbudiš se, namjerno.... pa eto zašto je zeznuta...čitavo vrijeme te opominje, jer je Bog, tijelo, Duh, duša, Anđeo, 'ko li ? ipak htjeo... da sjedneš za istač i ozbiljno razmisliš...a o tebi samom ovisi oćeš li? nečeš li? oćeš lakši ili teži način? jesi li kukavica ili si fajter? ...a kod mene, pa eto valjda se nešto ipak budi,pa idem na terapiju uz stručnu pomoć, mada još ima dana kad najrađe ne bih ustala iz kreveta i samo bi ležala i davila samu sebe i analizirala i plakala sama nad sobom i samosažaljevala se...a ako me nešto nervira...to su onda ljudi koji neprestano jamraju i jadikuju i ne žele si pomoći.... dakle...očito moram samu sebe upozoriti, da samu sebe živciram... p.s. danas je bio utorak i vrlo naporna terapija i zato sam u takvom stanju...ali kako bi rekla Scarllet O'Hara... sutra je novi dan.... |
|
dio mog dnevnika iz ratnih godina .... Jutro u Osijeku mene ne bude ptice mene ne budi svježina jutra Budi me tutnjava iz daljine smrtonosna grmaljavina zvuk razbijenog stakla pad odlomljenog zida Budi me strah.... jutro, hladno, maglovito, ponovno počinje pucanje, tutnjava, a evo vrijeme im je -10 je sati, sad će i VBR (višecjevni bacač raketa) jutros malo kasne...bože kakav dan, kakav san...sve je sivo, zbilja sivo, kao što i čitav grad izgleda sivo, trebat će još mnogo Drave proteći, da ispere taj sivi grad, zajedno sa kišama koje tek trebaju pasti, umjesto svih onih mrtvih ptica koje su padale sa neba. Sivo mi je sve i u snovima. Već dugo sve je u nekim sjenama, neka lica izranjaju iz mraka i kad se probudim kažem sama sebi, sanjala si, opet si sanjala- rat. Tko si uzima pravo da u jednom luđačkom pijanom mahnitanju uzima ljudima boje iz očiju?' Jučer je bilo strašno, ponovno smo pred jutro spavali u kupatilu, maloga sam stavila u kadu,gusana, obzidana, kupaona je blizu lifta, a to je sredina zgrade, valjda neće probiti do tamo, jer jutros je doletjela granata i komadi šrapnela zabili su se u zid, na šesti kat??!! i zabili se iznad njegovog kinderbeta...da je stajao u kinderbetu...o Bože...dobro da nije stajao u kinderbetu....odoše stakla, ma dobro odoše stakla... ..na Jugu 2 već nisam bila tri tjedna...što mi je sa stanom?...telefon radi, ali nitko se ne javlja, ma možda je i dobro...jer da se javi, javio bi loše vjesti....ništa nisam uzela, samo malo stvari, osobne dokumente, i album sa fotografijama....prvo sam mislila...što da spremim na sigurno...onda sam shvatila da su to samo stvari....pa sam željela...samo da ga ne pogode...pa su ga pogodili...odoše stakla...jebeš stakla...pa sam rekla samo da granata ne padne direktno na njega, pa je pala i napravila rupu...jebeš rupu...dobro da se nije zapalio...i još je padalo i još je pogođen...i na jednom mjestu užareni šrapneli smudili su tepih i trosjed....ali nije gorio...hvala Bogu... ....cijelu noć mi je upaljen radio, da čujem uzbunu, ako su granate i VBR, dobro, ako su avioni onda selidba u kupatilo..... ... noćašnje sirene i tutnjava i onda ono najstrašnije- avioni, pogodili su susjednu zgradu 8. kat je gorio...sve se zatreslo i moja zgrada, bože tako je puklo da sam mislila da su nas pogodili...i krš i lom i pucanje zidova i vatra i staklo, ne idem u sklonište , tamo su svi histerični i samo pričaju o ružnim stvarima i onda plaču...ne idem u sklonište, deprimiraju me, nerviraju me...zašto plaču...zašto histeriziraju...i mene je strah..pa ne plačem.... o kojoj sigurnost ja pričam? sigurnosti jedne gusnate kade i kupaone blizu lifta,... tek sutradan vidim da su onaj stan i još dva potpuno porušeni....iluzija da će biti bolje topi se u sadašnjosti. Želim da vjerujem, ali ubijajuće činjenice padaju s neba, govore drugačije. Dobitnik na lutriji izvlači se svake sekunde. Vrijeme danas: 3 mrtva, 19 ranjenih. 520 ovdje, do sada.... ponovno sam na popisu sa malim, da izađem iz grada i da nas odvezu u Austriju, već treći put me stavljaju na jebeni popis...ne idem, ne idem, tko će ostati, koga će ovi jadnici braniti?... mrtav grad, puste zgrade, prazne domove,...??? ... jebeš grad, zgrade i domove- bez ljudi...ne idem... Gledam srpsku TV i plačem, vidim da su kod tornja, o ne, kod tornja su, to znači da su ušli, tamo su u gradu...znam gdje su....nemoguće, nemoguće.... Gledam Zg Tv nema ničeg, već danima, čekamo, da se nešto dogodi, da se nešto dogodi...ma nije moguće, ma neće valjda, pa tamo su djeca, ljudi, starci, ranjenici, ma neće valjda dozvoliti da padne VukoWar...što radi svijet? što radi Un?što radi Zagreb? zar neće poslati pojačanje? zar neće poslati pomoć, neku pomoć... da li ima pomoći? a tada 18.11.- ridam na telefon, dok govorim mojoj majci ...ušli su u Vukovar, ušli su,prolaze pored "Charlija"... sve ih vode, svi leže dolje na zemlji sa rukama iza glave, ovi ih podbadaju bajunetama, cijevima, šutaju ih nogama....evo gledam na srpskoj TV... a glas moje majke mi govori: ma nije istina, na Zg Tv ništa ne govore, pa rekli bi... i okrenem ZG tv program i vidim dnevnik, i vidim vijesti iz svijeta, te primanje onog, te Un reko ovo...a onda vremenska prognoza a "zlatni dukati" pjevaju sa tamburicama ....vukovar...vukovar... i ne mogu vjerovati...pao je, taj grad je pao, izvlače ljude iz podruma, vode ih onako jadne, gladne, promrzle, odvajaju muškarce na stranu...nose crnu zastavu sa kosturom i pjevaju...bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo hrvate.... a moj rođeni grad, moj glavni grad, moj voljeni grad- ne govori ništa, predsjednik spava ko uspavana ljepotica...i samo tri dana su šutjeli dok napokon nisu rekli.... ....i sram me je što sam zagrepčanka.... ...i nastavim gledati srpsku Tv i plačem, plačem, plačem...a ne mogu ništa....ali uporno gledam i plačem, plačem, plačem Osijek nikada neće biti OCEK Zemlja je vaša pusta gradovi vaši ognjem popaljeni vaše njive jedu tuđini na vaše oči i pustoše je kao što pustoše tuđini...Izaija p.s. i zato molim odazovite se pozivu i molim vas, ako ne duž Vukovarske u ZG-u, tada u svoje prozore stavite upaljene svijeće danas 18.11. kad je pao grad heroj ...za sve te poginule...i nije više važno , što i tko je započeo, što i tko je htjeo da tako bude...zapalite svijeću za poginule, nestale, drage moje prijatelje... koji su poginuli tamo... ...hvalisanje porijeklom, sjaj vlasti, I sva ljepota, sve što bogatstvo daje, jednako čekaju na čas kad će pasti jer staze slave ne vode od groblja dalje. ..Gray"elegija napisana na seoskom groblju" |
|
dakle plakanje.... sad sam tek skužila !!!! ( a eto, ja usporena ko ovaj moj komp. skupa s modemom i dizanjem i spuštanjem i blesiranjem...) evo već dobrih 6 mjeseci, od kad pijem te tablete, lijepe, šarene, pilulice za zaborav, za spavanje, za sređivanje, za funkcioniranje, za jelte socijalizaciju.... i shvatih- ne mogu plakati!!!! da, vjerojatno mi pomažu- da funkcioniram, djelujem, da ne mislim na negativu, da napokon preuzmem kontrolu nad depresijom, kratkim spojem mojih vijuga, da pobijedim mrak, da na dnu tunela potražim taj tračak svjetla... Prije je bilo loše, priznajem, znam da je... jer budeći se bez sna i pijući prvu jutarnju kavu, dok suza, suzu stiže...od siline jada, očaja, samosažaljenja, pitanja: zašto baš ja? zašto baš meni? što sam ja Bogu skrivila? itd, etc, usw,aso... i napokon, ponora depresije...nakon kojeg je došao slom...pa hitna...pa KBC Merkur, pa malo 6-dnevno Vrapče ( zvuči primamljivo ko toplice, jel da?) i tabletice, gomila uspomenica i podsjetnika svaki dan, tri puta dnevno, uz malo vode... da mi se napokon vrate snovi (hvala im, snovima) da napokon razgovor, bez obzira koliko bolan, okrutno istinit, realan bude bez plača...svaki utorak u pola deset na Rebro, psihoterapeutu... jer kao sve se sređuje, ali opet nešto nedostaje.. ...nedostaje...plač. žalostan, histeričan, ridajući,očajan, beznadežan, plač oslobođenja, oprosta, ali ne i zaborava...dakle sve to i takav...NEMA GA...u opće... i koji sad opet zaključak slijedi? dakle niti ovo stanje nije dobro, nije stvarno, sve je još privid, a ja još rekonvalescent..... p.s. stvarno vjerujem da je masa nas, ovdje zbog javne psihoterapije, željeli to priznati ili ne? evo, imamo toliko jebenu potrebu za komunikacijom, da smo izmislili Blog, e-mail- sve sve da bi komunicirali, a izbjegli onaj pogled s druge strane, koji može uniziti, preplašiti se i pobjeći...a mi smo samo željeli razgovor....otvoriti dušu i mozgove... OK slažem se...ovo je otuđenje....ali bogme je zdravo..pa makar i u tako faličnom obliku.... |
|
joj ovo sad ko da je Cosmo spika...ali ali...znate -ja i sex...hm..nije da sam inhibirana, a možda sam to bila, pa s godinama kako to već ide, stjećeš praksu, samopouzdanje, a onda bogme i prohtjeve...i tako .. moje neveliko iskustvo u biranju nuškaraca...ma nije stvar u tome...već kad se zaljubim, pa mi netko kak se veli "sjedne" -te spika, pa izgled, pa ponašanje...ono tjelesno, duhovno i sve tako... e pa onda mi i -TO- ide, nekoliko puta za redom...a štaš?! ( na ovu temu me potaknuo blog jedne zidarke koja je imala plan za neki tamo tjedan...te frizer, pa ovo ,pa ono, pa pet puta svršiti) dakle ja i sex...ok... koristim ga kako bi razmijenila nježnosti, pa ga koristim zato što sam mazna, pa ga koristim kad se osjećam onak jadno, pa hoću da me se tješi... pa ga upražnjavam jer jednostavno imam viška energije, pa ga trošim zato što me nešto narajcalo i u negativnom i u pozitivnom smislu.... pa mi nekad treba nježno i polako.. pa onda malo brže i žešče a nekad i samo brzo i to je to... tako mi se neko vrijeme, dok je s mojim ljubavnim životom bilo kao sve u redu ( ali na kraju ispadne da je i to bio produkt- varka i sljepilo moje zaljubljenosti....) ali dobro pravit ćemo se da je bilo dobro... dakle ja gotova.. on gotov...pusa i 'ku noć i ja se fino okrenem i blaženo zaspim i onda čitam, pa čujem od drugih, pa sve nešto u filmovima, pa me i on par puta upitao... da kao ne radi se to tako... jer kao on treba okrenuti leđa i zahrkati, a ja kao trebam fazu hlađenja, šta li? pa maženja,nježnosti, tepanje... pa pričam ti priču I sad mi stvarno nije jasno- jel ipak imam dio muškog mozga, ili sam po onoj tantričkoj spiki pronašla mušku stranu ženske sebe...kao što se savjetuje muškarcima da više pokažu osjećaje i pronađu žensku stranu muškog sebe????? ....ali zaboravih reć...da sve je to sad samo puko sjećanje, jer je moj ljubavni, da ne kažem sexualni život bio negdje , zadnji, otprilike nekih 11 svjetlosnih mjeseci udaljen... ali nije loše podsjetiti se...zar ne... i ajde sad...molim iskustva i preferancije ko šta kako??? |