Tužni dani za naše društvo, pretužni. Štrajkovi, ubojstvo metalno retardiranog mladića, grupna silovanja, prijetnje, linčovanja.
Smatram da se čovjek može rehabilitirati u pravim rukama, inače sve ovo ne bi imalo smisla.
Uvijek sam za evoluciju, ponekad nam je potrebna i revolucija da bi se stvari promijenile. Vrlo često na štetu neke kolateralne žrtve.


Razmišljam o mladoj Zadranki koja je preko noći postala žena sa životnim teretom. Velik je izazov pred njom. Ne mogu ni zamisliti scenarij.
Od nulte točke krećemo od same žene. Njih sedmoricu su rodile i odgojile žene. Tako da zaista trebamo same krenuti od sebe, kakve smo i kakve primjere dajemo djeci.
Vrlo često smo jedna drugoj vuk, sve smo spremne učiniti da bude po našem. Nikako da shvatimo zašto smo ovdje.


U ovom slučaju gore bi bilo da je sutkinja žena. Nema goreg osjećaja nego kad dođeš pred sutkinju i pogleda te kao smeće, i misli si " mora da ga je navela na taj čin" i spremi predmet u ladicu. Tada za žrtvu kreće nova agonija i nepovjerenje u sustav, ljude općenito.
Od muškarac možemo očekivati tako što. Osobno smatram da je sudac pogriješio pustivši ih da se brane sa slobode. Najbolje vidimo njegov karakter kad je pao pod utjecaj javnosti i promijenio svoju odluku. Dokazao je da mu nije mjesto na službenoj dužnosti. Sudac mora biti čvrstog kova i stajati iza svoje donesene odluke.


Pritvor je određivan i ljudima s manje učinjenim djelima, poput mladog Splićanina. Što može biti gore od nanošenja psihičkih i fizičkih ozljeda drugoj osobi?:
U takvim situacijama si vrtimo filmove u glavi, da je bilo bolje oko za oko, zub za zub. Možda i bi, tada bi shvatili riječ grupno silovanje. Ne znam, kad bi se nakon toga itko usudio takav zločin ponoviti.... Iako uvijek ima bolesnika i bit će ih, nažalost.

Oznake: Bolest svijeta, pad društva