Danas je kći spremila prefin ručak. Prvi put da sam jela, a nisam kuhala. Ima sedamnaest godina i još se ne mogu naviknuti da brzinom munje odrasta.

Starija kći je prije tri godine odselila i to mi je bilo prirodno. Bila sam oduševljena njezinom samostalnošću i snalažljivošću. No, mlađu sam doživljavala kao curicu i govorila si nesvjesno da je još mala, ima vremena.....
Sve mi je prečudno i nestvarno. Kao da sam "novopečena" a ne velika mama. Imam osjećaj kao da sam jednu noć prespavala i one su ujutro odrasli ljudi. Gdje je nestalo ono između?.
Poslije ručka sam uzela slike iz njihovog djetinjstva i redom ih slagala, ne bih li si dala sliku cijelog života s njima. Ništa nisam propustila, sve smo proživjele, pa kako onda je tako brzo prošlo?.



Vjerojatno su ovo godine o kojima su mi govorili, a ja sam mislila da se meni neće dogoditi ili da sam sto svjetlosnih godina udaljena od njih. Malo zastrašujuće u ovom trenutku, a s druge strane lijepo kako nam život teče.