Sjećam se... imala sam dvanaest godina.
Nekoliko godina sam već pjevala u crkvenom koru. Časna Egidija je bila oduševljena sa mnom. Bila sam mirno i povučeno dijete, uvijek samozatajno. Violina i subotnji kor bili su moji hobiji.
Časna je došla na ideju da me pošalju na gostovanje u drugi samostan. Svidjelo mi se, i to baš jako. Obožavala sam podsuknje i marame časnih sestara. Jutarnje buđenje uz pjesmu i molitvu....
Vrativši se u svoju župu, časna Egidija me pitala "želim li postati časna sestra?"
S oduševljenjem sam prihvatila. Zaista sam u tom trenutku željela biti dio njih. Držalo me neko vrijeme i bila sam ushićena. Jedva sam dočekala da baki kažem novosti.
Na moje iznenađenje, baka nije bila oduševljena.
Začudila sam se. Uvijek me je podupirala u svemu.
Časna nas je pozvala na razgovor i baka je obrazložila svoje razloge neslaganja.
Ništa ju tada nisam razumjela.
Putem doma samo smo šutjele.
Sljedeće jutro mi je rekla " ti si Vrtirepka".
"Možda je vrijeme da upoznaš i drugu stranu sebe".

Sljedeće praznike provela sam u Veroni kod njezine prijateljice. Upoznala sam neki novi svijet. Isto divan na svoj način. S godinama sam balansirala dva totalno drukčija svijeta.
Otkrila sam da svakom od nas, prvenstveno meni treba ravnoteža. Ona je sve.
Baka me do smrti zvala Vrtirepka.

Oznake: moja luce