Confessions...

16.10.2005., nedjelja

Opet sam zakasnila, ali ovaj put i nije važno...

Da, htjela sam u četvrtak staviti jedan post na blog...
Bilo mi je to nekek važno... iako je u stvari nebitno, ali htjela sam da to tu večer bude na mom blogiću...
Kak se zadnjih par dana nije moglo pisati nisam uspijela...
Opet sam zakasnila... ali ovaj put i nije važno...
Imam taj tekst na kompu... i mislim da ću ga sada staviti...
Meni je važno... iako je inače nevažno...

13.10.2005.

Večeras je, dušo, rođendan tvoj…

Voljela bih večeras biti na nekom drugom mjestu…
Daleko od moje hladne sobe ispunjene nekim starim osjećajima koji mi ne daju mira, nekim starim sjećanjima koja su ostala neprobavljena…
Voljela bih večeras biti s tobom, ljubavi…
Večeras bih željela skupiti svu sreću ovoga svijeta, zamotati je u neki šareni papir i darovati ti ju…
Da zauvijek blista u tvojim očima… u očima koje volim najviše na svijetu…
Voljela bih biti ta s kojom ulaziš u još jednu godinu života… u nove pobjede…
Htjela bih te držati za ruku i pustiti da sva moja snaga, upornost, znanje… sve ono što ti treba za uspjeh i postizanje cilja… da sve to uđe u svaki tvoj atom i da prijeđeš sve prepreke koje ti život stavlja na put neokrznut tugom i nevoljama…
Mislim da ne postoji osoba koja je danas više puta pomislila na tebe… i koja ti želi više sreće, ljubavi i zdravlja u životu od mene…
Zaslužio si to…
Žao mi je što ja više nisam ona koja ti to može pružiti…
Žao mi je što više ne želiš da budem ta…
Ali, danas… moram ostaviti sebe po strani… jer ja danas nisam važna…
Očito nikada neću naučiti staviti druge ispred sebe…
Trebale bi mi tvoje instrukcije… ponovo… jer jedino one pomažu…
Ti si me pretvarao u jednu bolju osobu…
Nadam se da sada, kada je gotovo, ipak postoji i nešto što sam ja tebe naučila… nešto pozitivno…
Nadam se da ne gledaš na tu godinu dana koju smo proveli skupa kao na uzalud potrošeno vrijeme… nadam se da sam ponekad uspjela izvući iz tebe sve ono najbolje što nosiš u sebi…
Jer toga je puno… previše za osobu kao što sam ja…
Možda sam se zato ponekad uz tebe osjećala kao da sam manje vrijedna…
Jer si bio toliko bolji od mene… u mnogo stvari…
I iako ti to nikad nisam priznala, danas bih ti to voljela reći…
Voljela bih da znaš… koliko si mi značio… i koliko mi značiš još uvijek…
Voljela bih da znaš da mislim da si najsavršeniji dečko na svijetu bez obzira na to što drugi govore i misle o tebi… jer za mene to zaista jesi…
Večeras je, dušo, rođendan tvoj…
Prije godinu dana smo u ovo vrijeme bili zajedno…sjedili smo vani… i sjećam se… da te nisam toliko voljela…
Ali sam već tada osjećala da ćeš postati najvažnija osoba u mom životu…
Više me ne zoveš «mala»… više mi ne puštaš onu pjesmu «Sarma» i ne cimaš me da sam debela što me iritiralo na tako neodoljiv način… više me ne grizeš za usnicu dok me ljubiš…
Više me ne voliš… beskrajno…
Više me ne voliš… navodno…
Ali si i dalje najvažnija osoba u mom životu…
Jedina koja me može naživcirati toliko da to nije normalno…
Jedina koja me može rasplakati…
Jedina koja me može usrećiti…
Jedina koju sam voljela do kraja… i dušom i tijelom…
Voljela bih biti večeras s tobom… dati ti sve što poželiš… čitav svijet… čitavu sebe…
Voljela bih te sada poljubiti i zaželjeti ti SRETAN ROĐENDAN…
A ne mogu… jasno si mi dao do znanja da neke granice više ne smijemo prelaziti…
Jasno mi je da su zrnca pijeska u našem pješčanom satu davno iscurila… Zato ću ga večeras razbiti… prokleti pješčani sat u kojem je vrijeme prebrzo curilo…
I u svako ću zrnce pijeska staviti jednu tvoju želju…na svako ću zrnce napisati «VOLIM TE»…
Šapnut ću svakom zrncu da je danas rođendan najboljem dečku na svijetu…
Šapnut ću im da ti moraju zaželjeti najljepši rođendan na svijetu…
I onda…
Otvorit ću svoj prozor i ispružiti ruku nadajući se da će vjetar uspomena imati dovoljno snage da odnesu svako od tih zrnaca do tebe…
Nadajući se da će ti umjesto mene tiho šapnuti «SRETAN TI ROĐENDAN, LJUBAVI…»…
I da ćeš ti čuti…

- 14:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>