Confessions...

22.09.2005., četvrtak

So many boys... so little time :)

"E jadan taj tvoj dečko... Pa tebe tu non-stop zovu neki frajeri, a ti se žališ kada se on naljuti na tebe zbog toga... Ti sa svakim nešto malo "svašta nešto", onda ga malo navučeš, i onda kad frajer već počne rezat žile zbog tebe... DOVIĐENJA..."...
To su riječi moje drage mamice... koja je nekad fakat ok ženska... kada nije histerična vještica koja me terorizira da pospremam svoju sobu...
I tako... kada moja draga majčica, koja nije upoznata niti sa 20 % mojih izleta, igrica, avanturica ili zajebancija (kako već hoćete) to kaže, onda mislim da je stvarno kritično...
A onda... kada se nakupi previše frajera da bi ih mogla njihovo zajebavanje držati pod kontrolom i kad to postane previše stresno za mene i moju okolinu... onda počinje laganini odjebancija...
Jedan po jedan...
I tako sam se ja, okorjela šarmerica ( Isuse, koji izrazi...nisam normalna!) porješavala svih dogovorenih kava i stavila na distancu sve moje "prijatelje" da bi moj dragi bivši dečko bio malo manje nesiguran u moju "neupitnu" vjernost...
E... ali sad se situacija promijenila...
Dečka više nemam, vremena baš isto nemam previše, ali prijatelja... Hm, hm, njih uvijek ima...
I tako ja sad svoje depresije liječim dogovarajući raznorazne kavice sa bivšim brijačima ili kako bi ih već definirala (likovima koji ne zadovoljavaju previše moje intelektualne potrebe, ali imaju dobru guzu, facu, ruke, pločice itd... itd...pa se daju iskoristiti u neke svrhe) koji su mi se u zadnje vrijeme nešto počeli nenadano ponovo javljati...
Mislim... malo mi je to sve besmisleno i bezveze jer mi je to sve samo trenutačno zadovoljstvo, ali jebi ga... živi se dalje...
A ja živim dalje tako da nastavljam sa svojim starim (prilično lošim) navikama, pokušavajući što manje spominjati svog bivšeg i sve manje shvaćajući muški rod...
Jer niti ja, koja mogu reći da se poprilično kužim u ograničenu mušku psihu, ne shvaćam kako mi netko može reći da mu se javim isti čas kad dođem u zagreb, a onda... kada ja to napravim ne odgovarati na poruku...
I onda... 3 dana poslije odgovoriti na poruku mojoj frendici i reći joj da sam mu ja obečala da ću se javiti, a nisam...i da mu falim...
Ok... možda nije dobio poruku, možda sam poslala na krivi broj, kaj ja znam... ajde...
I pošaljem mu poruku OPET... i OPET ne odgovori...
Pa mislim... TKO JE OVDJE LUD?
Mislim da se moj OPASNI SLAVONAC malo zaigrao sa vatricom, a sa mnom se to ne radi...
Sorry, sexy... ne bi išlo...
Boy no. 2 - SEXY STUPID = NOGOMETAŠ
E pa on bi sa mnom na kavu, onda u subotu van na cajke (i sad recite da nisu svi fusbaleri isti) i onda... citiram... "NA PREZNOJAVANJE U SAUNU pa te ujutro vratim doma..."
A on bi se preznojavao? Da nije takav idiot preznojila bi ja njega i bez saune :)
I naravno... šećer na kraju...
MOJA LJUBAV... BIVŠA... HM... ŠTO SE TIČE OSJEĆAJA, NAŽALOST I SADAŠNJA...
E njega sam srela jučer u gradu...
Kad me vidio pobijelio je kao da je duha vidio...
I tak... uobičajena zajebancija... ona glupa pitanja "Kaj ima? Kaj radiš? Jesi živa? Di si bila?"...
"Na pregledu u bolnici..."
"Kajjjjjjjjj? Zašto? Kaj je bilo? Pa jesi dobro?"
Kužiš, on se kao brine....
"Ma koljeno me opet boli pa sam išla vidjet zbog toga..."
"AHA, MOŽDA TI NOGU AMPUTIRAJU....hahahahahahahahaha"...
A jesmo duhoviti danas...
Šta reći... idiot, al ga volim...
Mutav mi je sav neki, al ga volim...
A kurac... mislim da je krajnje vrijeme da ovo "volim" prebacim u perfekt...
Jer trenutačno baš ne volim nikog previše...
Živciraju me ti dečki... stvarno...
Mislim da je vrijeme da ih sve skupa malo spustim na Zemlju...
WATCH OUT, THE BITCH IS BACK!!!!


- 22:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

I'VE HAD THE TIME OF MY LIFE...

I've had the time of my life...
And I've never felt this way before...
It's so true...
AND I OWN IT ALL TO YOU...


Joj...
Evo mene natrag...
Neko vrijeme nisam pisala jer sam već sama sebi bila dosadna sa istom temom... "U bedu sam, kak mi fali, ja ga volim..."... Bla, bla, bla... Trlj, brlj...
Mislim ono... volim ga još uvijek... fali mi... ali u bedu...
Hm... svjetlosnim sam godinama daleko od toga...
Ustvari, mislim da nikada nisam bila sretnija nego u zadnjih pet dana...
I to mogu zahvaliti jednom prekrasnom gradu... najboljim frendicama na svijetu... i dečku koji me pokosio sa nogu i doslovno odbacio na sedmo nebo...
Toliko sam sretna da mi je teško pisati o tome... Uopće ne znam kako da opišem taj osjećaj...
Glupavo se smješkam, iz okica mi frcaju iskrice, ne prestajem blebetati o svemu što se dogodilo i osjećam se totalka... high... ma super :) :) :)
Nisam se zaljubila...daleko od toga...
Ali u zadnje sam vrijeme uistinu zaboravila živjeti... prepuštala sam se nekim starim uspomenama i padala iz depre u depru... I onda...
Nebo mi je poslalo nekog da mi vrati osmijeh na lice... da me podsjeti koliko život može biti dobar... da mi pokaže da zaslužujem da se prema meni ponaša onako kako ja to želim...
Nisam vjerovala da postoji netko tko će me ovako brzo uspjeti ponovo nasmijati... uzbuditi... usrećiti...
Shvatila sam da zaslužujem puno više od mrvica koje mi je on pružao... da smisao veze nije u tome da molim nekoga da se potrudi oko mene... da ja sama moram biti dovoljna da mi onaj tko me želi skine mjesec i zvijezde s neba...
I tu negdje... u tim trenutcima "prosvijetljenja"... shvatila sam da je on sada zadnja stvar koja mi treba... da želim puno više... i puno bolje...
Meni treba netko da me mazi, ljubi, poštuje...
Ako treba skine mjesec i zvijezde s neba...
I ruku na srce mi nismo dobar par...
Ti voliš samo sebe, to je poznata stvar...

Najbolji vikend u životu provela sam daleko od velikog Zagreba...
Daleko od preseravanja, snobizma i lažnih osmjeha koji me dočekuju iza svakog ugla...
Daleko od dečkiju koji plačaju kavu sa 500 kuna i umišljeno pokušavaju zavesti curu svojim jadnim prastarim forama misleći da su velike face...
Provela sam ga u jednom malom gradu na istoku Hrvatske...
Onom o kojem Shorty pjeva sa toliko ponosa...
I tako... ja se poželjela ravnice... i došla u Vinkovce :)
Provela se ko nikad u životu... Stvarno... bez pretjerivanja...
Četiri najbolje frendice na svijetu... punooo alkohola... punooo plesanja... neograničeno punoooooo zajebancije... Četiri najbolja frajera u Vinkovcima... Haha...
Došle purgerke, napravile pomutnju i nestale sa jesenskom kišom...
Ekipa u Zagrebu mi se smijala kada sam išla... "Kaj ideš slušat tamburaše?"...
Svi oni misle da je Zagreb neko čudo... sve što je manje im je selo...
Nije da se moje mišljenje puno razlikuje...ali ono što sam tamo vidjela i doživjela ne može se mjeriti sa ničim što sam proživjela u metropoli...
Totalno različit temperament ljudi... Svi su toliko otvoreniji... manje iskvareni... luđi... otkačeniji...
Toliko zgodnih dečkiju na okupu... zajebancija... opuštenija atmosfera...
Ma nemam riječi...
Ostavljam to za sebe...
Previše sam ljubomorna na te svoje osjećaje da bi ih potpuno podijelila sa drugima...
Previše bi ih željela zadržati za sebe i ne dopustiti da izblijede u svakodnevnici ovog ludog sivog Zagreba..
Željela bih sačuvati svaki trenutak proveden sa svojim curama... skakanje po sobi sa novčanikom u jednoj ruci, a sa Autanom u drugoj pokušavajući obaviti genocid svih komaraca u blizini... ubijanje pauka u 6 ujuro... mazuckanje kremicama za samotamljenje... razgovori do zore u kojima smo jedna drugoj prepričavale se sitnice koje su se dogodile... onaj veliki "hug" prije odlaska...
Hvala vam, cure... što ste me nasmijale do suza... i da... SVE JE TO ZBOG SIRA I VRHNJA...U SLJEDEĆOJ EMISIJI O SIRNOM NAMAZU... :)
Ali mislim da ono najveće "hvala" zaslužuje jedan zgodni dečko... iako mi ne odgovara na poruku...
I uopće nije važno hoćemo li se ikada više čuti i vidjeti...
Važno je da sam negdje u onim njegovim provalama... u ludostima i teškim sranjima koje radi... u zagrljaju onih njegovih prejebenih ruku... u njegovim poljupcima pronašla onaj dio slagalice koji savršeno pristaje mome djelu...
Važno je da me toliko izludio, napalio i oduševio da još ne mogu vjerovati da netko takav postoji...
Da se iza maske opasnog dečka s kojim se nije pametno petljati i čije se gluposti prepričavaju danima poslije krije netko...
Tko me mogao iskoristiti kako, kada i gdje je htio jer smo se prepijani i prenapaljeni nalazili negdje u njegovom autu... a on mi je govorio da se maknem od njega... da ga ne izluđujem toliko... da sa mnom ni za kakve novce ne bi sada napravio nešto zbog čega bi se ja poslije mogla osjećati iskorišteno...
Tko je našao moju naušnicu ispod sjedala i donio mi je iako je par sati prije toga slupao auto...
Pa HVALA mu... Što me uvjerio da postoji još dečkiju na svijetu koji me mogu zadiviti... koji mi se mogu svidjeti...
Hvala mu na provodu mog života...
I na tome što mi je vratio naušnicu :)
Što reći...
i've had the time of my life... And i own it all to him...
- 22:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

Dobro jutro, gospodine H, šteta što ste lažov i kurva...

Gospodine H...
Koja ironija, ha?
Da se nakon svega pokaže da nisi bio ništa bolji od mene...
Da nakon svega tako lagano kreneš dalje...
A da ja... zločesta cura koja te zajebavala, varala... tražim komadiće tebe u nekim starim sjećanjima...
Tražim komadiće sebe na mjestima gdje smo se skupa smijali... gdje si me ljubio...
I ne nalazim ih... nigdje...
A čini mi se da bez njih nikada neću biti ona stara...
Ona tvrdoglava mala koja ne zna reći "Volim te..."...koja ne može izgovoriti "Oprosti..."...koju si volio usprkos svemu...
Vidiš, neke mi je riječi bilo teško izgovoriti...
Možda zbog mog ponosa...koji me sprječava da pokažem da sam i ja ranjiva...
Možda zbog moje tvrdoglavosti... koja me sprječavala da priznam da sam toliko puta bila u krivu...
Možda jer nikad nisam bila od onih koje će sve oprostiti zbog ljubavi...koje će se ponižavati...koje ćeš vrtiti oko malog prsta...
Vidiš, sigurna sam da me ne bi volio da sam bila takva...
Zar nisi sam rekao da sam užasna?Da nikad ne bi sve to prolazio zbog mene da možeš ponovo birati?
Čekaj... čekaj da se sjetim...
Davno je to bilo...
"Ti si stvarno užas, znaš? Ali si najbolji užas na svijetu, malena..."
Da, to si mi govorio...
Da, bila sam užas...Ali ti si znao iz mene izvući ono najbolje...
"Moje mane si pretvarao u zlato..."... I zaista jesi...
S tobom sam bila bolja osoba... trudila sam se...
Sada mi je svejedno... koga ću povrijediti i kako...
Jer te više nema da mi vratiš onaj iskreni osmijeh na lice... da mi skineš masku lažne sreće koju sama ne znam skinuti... da mi poljupcima obrišeš suze...
Nisam mogla reći "Volim te..."
Pa, znaš...
VOLIM TE...
VOLIM TE JAKO... VOLIM TE NAJVIŠE... VOLIM TE JOŠ UVIJEK... VOLIM TE ZBOG TOGA ŠTO SI ME NAUČIO VOLJETI... VOLIM TE ZATO JER SI ME ZNAO UČINITI SRETNOM... VOLIM TE I KADA LJUBIM NEKOG DRUGOG... VOLIM TE...

Volim te iako je prekasno...
Odavno je prekasno...
Prekasno je da ti kažem "Oprosti..."
Ipak...
OPROSTI...
OPROSTI MI ZBOG SVEGA... OPROSTI MI ZBOG MOGA PONAŠANJA NA MORU... OPROSTI MI ZBOG MOJIH "PRIJATELJA" I NJIHOVIH PORUKA... OPROSTI MI ZBOG NOGOMETAŠA... OPROSTI MI ZBOG TOGA ŠTO TI NISAM VJEROVALA DA U ONOM BAMBUSU NIJE BILO DROGE... OPROSTI MI ZBOG SVIH LAŽI I IZGOVORA... OPROSTI MI ŠTO SAM TE TOLIKO PUTA NESVIJESNO POVRIJEDILA... OPROSTI...

Znam da nikada nećeš ovo pročitati...
Znam da ti nikada neću ovo reći...
Ipak, nadam se da negdje duboko u sebi znaš...
Nadam se da ti je žao zbog nas...barem upola koliko je meni žao...
I nadam se da ćeš naći curu koja će znati izgovoriti neke stvari... koja će te voljeti onako kako želiš... koja te neće zajebavati... koja će biti sve ono što ja nisam bila...
Nadam se da se neće toliko razočarati u tebi kao što sam se ja...
Budi dobar s njom...
Nemoj biti kao ja... skrivati osjećaje...
Iako sam te to naučila...
Žao mi što te nisam mogla naučiti ništa dobro, plemenito, ništa vrijedno... Ali hvala ti na svemu što si ti naučio mene... na svoj ljubavi,razumjevanju...na svakom osmjehu... na svakom trenutku...
DA, GOSPODINE H, ŠTETA ŠTO STE LAŽOV I KURVA...
Šteta...
Valjda ste to naučili od mene...
Lažljivica i kurva... koju si naučio da je istina bitna i onda kada uništava ono što volimo najviše na svijetu... koju si naučio da me stranac ne može ljubiti kao netko tko me voli...
Znam da te nitko ne može zamijeniti... još ne...
Jer si bio sve što mo je trebalo... i više od toga...
Ali ti to ne znaš... nikada nećeš saznati... da te još uvijek VOLIM, VOLIM, VOLIM, VOLIM,VOLIM, VOLIM, VOLIM NAJVIŠE...

Da bar okrznu te ove moje riječi
pa da mirno mogu, mogu leći
u nadi da ipak postoji način da te vratim...



- 21:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.09.2005., četvrtak

«Čuj, ono… Mogla bi obući minicu…»… ??????

Volim minice…često ih nosim…
Mislim, ne bih htjela ispasti umišljena, ali mislim da imam prilično dobre noge… bar mi tako drugi kažu…
Ali minica i sandale sa potpeticom od desetak cm koje se vežu oko noge… ubojito…to volim više od svega…
Pogotovo kada zamišljam lice bivšeg dečka koje je zeleno od ljubomore i jada kada me takvu vidi nakon prekida…a ja sam s nekim drugim…
To je bio moj scenarij za prošlu subotu…
Nažalost, bivši me dečko nije vidio…
Na moju veliku žalost i na njegovu sreću… jer sam sigurna da bi u roku od sekunde opet slao one idiotske poruke kojima je jako sklon nakon svakog našeg prekida u stilu « E jučer si mi bila tako zgodna…»…
Sve u svemu, mislim da je unatoč tomu što moja tiha patnja nije bila prisutna misija zvana «Minjak» ispunjena…
Nekoliko kretena kojima na čelu piše «tatica mi ima para, a ti imaš dobre noge» se zaljepilo za mene i ja sam se vratila doma sa točno onoliko kunica u novčaniku koliko sam ponijela van…
Nisam sponzoruša…zabavlja me gledati jadne tatine sinčiće kako me pokušavaju kupiti sa nekoliko cugi…
A ove sam se subote pošteno zabavila…
Jer ne mogu vjerovat da izgledam tako plitko i površno da netko pomisli da će me spika «Živim na Tuškancu, idem u privatnu gimnaziju i sutra ću ti poslat bon da se dopisujemo» oboriti s nogu…
Možda neke padaju na to… ja ne…
Uglavnom, jedan tatin sinčić očito ne može shvatiti kako nije uspio zbariti jednu curu koja hoda okolo u ekstra kratkoj minici ( i koju vjerojatno odmah kategorizira kao laku sponzorušicu) nakon 4 plaćene cuge…i da 10 poruka dnevno koliko mi u prosjeku šalje prikazuju njega kao dosadnog i napornog dečka koji je pao na malo više gole kože u roku keks…
Mrzim takve dečke… Mogu ih zbariti, ali svaka druga vrsta odnosa ne dolazi u obzir…
Jer zaista neznam kakve ja koristi imam od toga što njegov stari vozi Porsche…
I jer ne mogu podnositi nedostatak duhovitosti i inteligencije koje zamjenjuje preseravanje i arogancija…
Danas sam trebala otići na kavu sa tim dečkom…
Kad smo se dogovarali poslao mi je poruku «Čuj…ono…mogla bi obući minicu…»…
????????????????????
Skoro sam pala sa stolice od smijeha…
Naravno, dušo, samo za tebe…
Napisala sam mu da mi ne nosim minice po narudžbi i da ništa o toga…
I da nemam vremena za kavu…
Netko tko želi na kavu sa mnom da bi proveo sat i pol buljeći u moje noge ne zaslužuje moje vrijeme…bez obzira na to ima li na nogama Paciottice ili ne…

- 23:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.09.2005., utorak

EVERYTIME I TRY TO FLY I FALL... WITHOUT MY WINGS I FEEL SO SMALL... I guess I need you baby...

Kako da ga zaboravim?
Recite mi… KAKO?
Jer ja stvarno ne znam…
Ne mogu, ne mogu, ne mogu izbrisati sve to i krenuti dalje…bez njega…
Trebam ga u svom životu… barem kao prijatelja…
Trebam one razgovore… kave…bilo šta…
Tek malu naznaku da mu je stalo… sitnicu… nešto…
Želim samo to…
Ne želim ga natrag… ne možemo mi više skupa…
Ali njegova prisutnost u mom životu mi je ulijevala neku sigurnost…povjerenje… snagu…
I sada toga više nema…
Ostale su samo njegove stare poruke u mom mobitelu… hrpa njegovih CD-a… slika sa mora… poklona… i svih sranja koja me podsjećaju da je samo to ostalo od njega….
Glupe stvari koje bi trebala baciti u smeće…ili spremiti duboko pod krevet…
Ali i dalje stoje po svuda…i vraćaju me kroz vrijeme natrag u njegov zagrljaj…
Negdje daleko…kada smo još uvijek bili zaljubljeni…kada smo mogli oprostiti jedno drugom…
Čini mi se kao da je prošlo sto godina odkad nismo skupa…a ne beznačajnih tjedan dana…
Čini mi se da je za njega prošlo tisuću godina…
Čini mi se da mu je tako super u životu i da je krenuo dalje nekom čudnom, meni neshvatljivom lakoćom…
Jer nazvala sam ga danas…
Užasno su mi falili oni naši razgovori…
Javio se i začuđeno pitao «Kaj se dogodilo?»…
Molim?????????
Dogodilo se to da ti želim ostati frendica i da ne želim da se naš kontakt svede na «Bok! Bok!» kad se sretnemo negdje u gradu…
Rekao je da mu je čudno što sam nazvala…ali da mu je drago…
I da je mislio da sam se zajebavala da ćemo ostati frendovi…
Pričali smo 45 minuta… kao nekada…
Pitala sam ga kada će mi vratiti sliku…
Rekao je «Jednog lijepog dana…kad se sretnemo…»…
Jebena kretenčina…
Nakon godinu i tri mjeseca on misli da trebam ležati u bolnici ili polumrtva u nekom grmlju da bi ga nazvala…
Zar nije normalno da nakon takvog izlažirano pristojnog i mirnog prekida ostanemo u nekakvim…bilo kakvim odnosima?
Mrzim to u što se pretvorio…jer ga stvarno više ne prepoznajem…
Glumi neko umišljeno prepotentno preseratorsko đubre koje nikad nije bio…
Baš me zanima dal će mi se javit još koji put…
Želim da se javi…
Trebam njegov glas… zajebanciju…
Trebam krenuti dalje… i šiknuti njegove stvari u smeće… i izbrisati njegove poruke… i koncentrirati se na školu… i …i…i…
I ono što najviše trebam…
Tablu normabela i bocu votke…
Jer mislim da mi jedino to trenutačno može pomoći…
Možda mi alkohol i tabletice daju odgovor na pitanje: Kako da gledam u budućnost….OČIMA PUNIM PROŠLOSTI?????
Jer ja ga sama pronaći ne mogu...

Come notice me
And take my hand
So why are we
Strangers when
Our love is strong...
WHY CARRY ON WITHOUT ME?

AND EVERYTIME I TRY TO FLY
I FALL...
WITHOUT MY WINGS
I FEEL SO SMALL...
I GUESS I NEED YOU BABY...
AND EVERYTIME I SEE YOU
IN MY DREAMS,
I SEE YOUR FACE,
IT'S HOUNTING ME...
I GUESS I NEED YOU BABY...


I make belive
That you are here
It's the only way
I see clear
WHAT HAVE I DONE,
YOU SEEM TO MOVE ON EASY
...

- 23:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

...sve još miriše na njega....

U mojim venama još je njegovog otrova,
još je doza prejaka...
A tebe ljubim da ne poludim,
samo da zaboravim....


A ne mogu....
Ne mogu zaboraviti...
Obučem najkraći minjak, izgledam predobro, barim, plešem, zabavljam se....
I onda dođem doma i ne osjećam ništa...
I dođe mi da obrišem broj tog lika od jučer navečer i pošaljem sve u kurac...
I Mambo, i Papayu, i frendice, i sve dosadne likove koji me opsjedaju, i jebenog nogometaša koji mi se nije javio, i starce.... i sve....
Jer mi sve to trenutačno ne znači puno...
Jedina osoba zbog koje sam se osjećala posebno više nije tu....
A nekako mi ni to više nije toliko važno...
Živim od uspomena i ne osjećam ništa...
Mislim da mi je srce toliko slomljeno da to i nije ništa čudno...
- 15:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>