And I've never felt this way before...
It's so true...
AND I OWN IT ALL TO YOU...
Joj...
Evo mene natrag...
Neko vrijeme nisam pisala jer sam već sama sebi bila dosadna sa istom temom... "U bedu sam, kak mi fali, ja ga volim..."... Bla, bla, bla... Trlj, brlj...
Mislim ono... volim ga još uvijek... fali mi... ali u bedu...
Hm... svjetlosnim sam godinama daleko od toga...
Ustvari, mislim da nikada nisam bila sretnija nego u zadnjih pet dana...
I to mogu zahvaliti jednom prekrasnom gradu... najboljim frendicama na svijetu... i dečku koji me pokosio sa nogu i doslovno odbacio na sedmo nebo...
Toliko sam sretna da mi je teško pisati o tome... Uopće ne znam kako da opišem taj osjećaj...
Glupavo se smješkam, iz okica mi frcaju iskrice, ne prestajem blebetati o svemu što se dogodilo i osjećam se totalka... high... ma super :) :) :)
Nisam se zaljubila...daleko od toga...
Ali u zadnje sam vrijeme uistinu zaboravila živjeti... prepuštala sam se nekim starim uspomenama i padala iz depre u depru... I onda...
Nebo mi je poslalo nekog da mi vrati osmijeh na lice... da me podsjeti koliko život može biti dobar... da mi pokaže da zaslužujem da se prema meni ponaša onako kako ja to želim...
Nisam vjerovala da postoji netko tko će me ovako brzo uspjeti ponovo nasmijati... uzbuditi... usrećiti...
Shvatila sam da zaslužujem puno više od mrvica koje mi je on pružao... da smisao veze nije u tome da molim nekoga da se potrudi oko mene... da ja sama moram biti dovoljna da mi onaj tko me želi skine mjesec i zvijezde s neba...
I tu negdje... u tim trenutcima "prosvijetljenja"... shvatila sam da je on sada zadnja stvar koja mi treba... da želim puno više... i puno bolje...
Ako treba skine mjesec i zvijezde s neba...
I ruku na srce mi nismo dobar par...
Ti voliš samo sebe, to je poznata stvar...
Najbolji vikend u životu provela sam daleko od velikog Zagreba...
Daleko od preseravanja, snobizma i lažnih osmjeha koji me dočekuju iza svakog ugla...
Daleko od dečkiju koji plačaju kavu sa 500 kuna i umišljeno pokušavaju zavesti curu svojim jadnim prastarim forama misleći da su velike face...
Provela sam ga u jednom malom gradu na istoku Hrvatske...
Onom o kojem Shorty pjeva sa toliko ponosa...
I tako... ja se poželjela ravnice... i došla u Vinkovce :)
Provela se ko nikad u životu... Stvarno... bez pretjerivanja...
Četiri najbolje frendice na svijetu... punooo alkohola... punooo plesanja... neograničeno punoooooo zajebancije... Četiri najbolja frajera u Vinkovcima... Haha...
Došle purgerke, napravile pomutnju i nestale sa jesenskom kišom...
Ekipa u Zagrebu mi se smijala kada sam išla... "Kaj ideš slušat tamburaše?"...
Svi oni misle da je Zagreb neko čudo... sve što je manje im je selo...
Nije da se moje mišljenje puno razlikuje...ali ono što sam tamo vidjela i doživjela ne može se mjeriti sa ničim što sam proživjela u metropoli...
Totalno različit temperament ljudi... Svi su toliko otvoreniji... manje iskvareni... luđi... otkačeniji...
Toliko zgodnih dečkiju na okupu... zajebancija... opuštenija atmosfera...
Ma nemam riječi...
Ostavljam to za sebe...
Previše sam ljubomorna na te svoje osjećaje da bi ih potpuno podijelila sa drugima...
Previše bi ih željela zadržati za sebe i ne dopustiti da izblijede u svakodnevnici ovog ludog sivog Zagreba..
Željela bih sačuvati svaki trenutak proveden sa svojim curama... skakanje po sobi sa novčanikom u jednoj ruci, a sa Autanom u drugoj pokušavajući obaviti genocid svih komaraca u blizini... ubijanje pauka u 6 ujuro... mazuckanje kremicama za samotamljenje... razgovori do zore u kojima smo jedna drugoj prepričavale se sitnice koje su se dogodile... onaj veliki "hug" prije odlaska...
Hvala vam, cure... što ste me nasmijale do suza... i da... SVE JE TO ZBOG SIRA I VRHNJA...U SLJEDEĆOJ EMISIJI O SIRNOM NAMAZU... :)
Ali mislim da ono najveće "hvala" zaslužuje jedan zgodni dečko... iako mi ne odgovara na poruku...
I uopće nije važno hoćemo li se ikada više čuti i vidjeti...
Važno je da sam negdje u onim njegovim provalama... u ludostima i teškim sranjima koje radi... u zagrljaju onih njegovih prejebenih ruku... u njegovim poljupcima pronašla onaj dio slagalice koji savršeno pristaje mome djelu...
Važno je da me toliko izludio, napalio i oduševio da još ne mogu vjerovati da netko takav postoji...
Da se iza maske opasnog dečka s kojim se nije pametno petljati i čije se gluposti prepričavaju danima poslije krije netko...
Tko me mogao iskoristiti kako, kada i gdje je htio jer smo se prepijani i prenapaljeni nalazili negdje u njegovom autu... a on mi je govorio da se maknem od njega... da ga ne izluđujem toliko... da sa mnom ni za kakve novce ne bi sada napravio nešto zbog čega bi se ja poslije mogla osjećati iskorišteno...
Tko je našao moju naušnicu ispod sjedala i donio mi je iako je par sati prije toga slupao auto...
Pa HVALA mu... Što me uvjerio da postoji još dečkiju na svijetu koji me mogu zadiviti... koji mi se mogu svidjeti...
Hvala mu na provodu mog života...
I na tome što mi je vratio naušnicu :)
Što reći...
i've had the time of my life... And i own it all to him...
Post je objavljen 20.09.2005. u 22:55 sati.