još je doza prejaka...
A tebe ljubim da ne poludim,
samo da zaboravim....
A ne mogu....
Ne mogu zaboraviti...
Obučem najkraći minjak, izgledam predobro, barim, plešem, zabavljam se....
I onda dođem doma i ne osjećam ništa...
I dođe mi da obrišem broj tog lika od jučer navečer i pošaljem sve u kurac...
I Mambo, i Papayu, i frendice, i sve dosadne likove koji me opsjedaju, i jebenog nogometaša koji mi se nije javio, i starce.... i sve....
Jer mi sve to trenutačno ne znači puno...
Jedina osoba zbog koje sam se osjećala posebno više nije tu....
A nekako mi ni to više nije toliko važno...
Živim od uspomena i ne osjećam ništa...
Mislim da mi je srce toliko slomljeno da to i nije ništa čudno...
Post je objavljen 04.09.2005. u 15:23 sati.