Confessions...

06.09.2005., utorak

EVERYTIME I TRY TO FLY I FALL... WITHOUT MY WINGS I FEEL SO SMALL... I guess I need you baby...

Kako da ga zaboravim?
Recite mi… KAKO?
Jer ja stvarno ne znam…
Ne mogu, ne mogu, ne mogu izbrisati sve to i krenuti dalje…bez njega…
Trebam ga u svom životu… barem kao prijatelja…
Trebam one razgovore… kave…bilo šta…
Tek malu naznaku da mu je stalo… sitnicu… nešto…
Želim samo to…
Ne želim ga natrag… ne možemo mi više skupa…
Ali njegova prisutnost u mom životu mi je ulijevala neku sigurnost…povjerenje… snagu…
I sada toga više nema…
Ostale su samo njegove stare poruke u mom mobitelu… hrpa njegovih CD-a… slika sa mora… poklona… i svih sranja koja me podsjećaju da je samo to ostalo od njega….
Glupe stvari koje bi trebala baciti u smeće…ili spremiti duboko pod krevet…
Ali i dalje stoje po svuda…i vraćaju me kroz vrijeme natrag u njegov zagrljaj…
Negdje daleko…kada smo još uvijek bili zaljubljeni…kada smo mogli oprostiti jedno drugom…
Čini mi se kao da je prošlo sto godina odkad nismo skupa…a ne beznačajnih tjedan dana…
Čini mi se da je za njega prošlo tisuću godina…
Čini mi se da mu je tako super u životu i da je krenuo dalje nekom čudnom, meni neshvatljivom lakoćom…
Jer nazvala sam ga danas…
Užasno su mi falili oni naši razgovori…
Javio se i začuđeno pitao «Kaj se dogodilo?»…
Molim?????????
Dogodilo se to da ti želim ostati frendica i da ne želim da se naš kontakt svede na «Bok! Bok!» kad se sretnemo negdje u gradu…
Rekao je da mu je čudno što sam nazvala…ali da mu je drago…
I da je mislio da sam se zajebavala da ćemo ostati frendovi…
Pričali smo 45 minuta… kao nekada…
Pitala sam ga kada će mi vratiti sliku…
Rekao je «Jednog lijepog dana…kad se sretnemo…»…
Jebena kretenčina…
Nakon godinu i tri mjeseca on misli da trebam ležati u bolnici ili polumrtva u nekom grmlju da bi ga nazvala…
Zar nije normalno da nakon takvog izlažirano pristojnog i mirnog prekida ostanemo u nekakvim…bilo kakvim odnosima?
Mrzim to u što se pretvorio…jer ga stvarno više ne prepoznajem…
Glumi neko umišljeno prepotentno preseratorsko đubre koje nikad nije bio…
Baš me zanima dal će mi se javit još koji put…
Želim da se javi…
Trebam njegov glas… zajebanciju…
Trebam krenuti dalje… i šiknuti njegove stvari u smeće… i izbrisati njegove poruke… i koncentrirati se na školu… i …i…i…
I ono što najviše trebam…
Tablu normabela i bocu votke…
Jer mislim da mi jedino to trenutačno može pomoći…
Možda mi alkohol i tabletice daju odgovor na pitanje: Kako da gledam u budućnost….OČIMA PUNIM PROŠLOSTI?????
Jer ja ga sama pronaći ne mogu...

Come notice me
And take my hand
So why are we
Strangers when
Our love is strong...
WHY CARRY ON WITHOUT ME?

AND EVERYTIME I TRY TO FLY
I FALL...
WITHOUT MY WINGS
I FEEL SO SMALL...
I GUESS I NEED YOU BABY...
AND EVERYTIME I SEE YOU
IN MY DREAMS,
I SEE YOUR FACE,
IT'S HOUNTING ME...
I GUESS I NEED YOU BABY...


I make belive
That you are here
It's the only way
I see clear
WHAT HAVE I DONE,
YOU SEEM TO MOVE ON EASY
...

- 23:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>