Confessions...

23.05.2006., utorak

7 days...

PONEDJELJAK…

Želim…
Želim…
Želim…
Želim mir, tišinu i natrag svoju nedjelju…
Ponedjeljkom želim da ponedjeljak prođe…
Ponedjeljkom ne želim razmišljati i jedino što želim je biti glupava površna plavušica koja će se samo smješkati…
Ponedjeljkom mi se ne da pričati… ne da mi se misliti… ne da mi se željeti…
Ipak, on je i dalje ovdje… Obavijen zaostalim alkoholnim parama od subote… prijeteći pokazujući prstom na još jedan radni tjedan…
Ponedjeljak je i ja ne znam što bih drugo mogla poželjeti osim da me svi ostave na miru… Luda sam, živčana i ne dirajte me ako ne morate…
Ne znam što želim… Ponedjeljkom bih mogla biti sasvim sama…
Ali kad bih baš morala poželjeti nešto muškog roda…
Željela bih nekoga tko će sa mnom satima pričati na telefon… Kome ću moći poklopiti slušalicu bez ikakvog razloga i tko se neće naljutiti na to…
Tko će me slušati i trpjeti sve moje promjene raspoloženja s osmjehom…
Kome ću biti beskrajno slatka i kad sam skroz raščupana, u pidžami, bez ikakve šminke…
Ponedjeljkom želim nekoga tko se nikada neće ljutiti na mene, a kome ću uvijek davati razloga za to… Tko će me nazvati samo da mi kaže da misli na mene… Nekog slatkog i slinavog… Tko će trčati na svaku moju riječ… Nekoga tko bi bio baš poput…


Image Hosted by ImageShack.us

Psića koji me beskrajno obožava i koji će napraviti sve ono što ja želim…
Ponedjeljkom želim roba… slugu… papučara… obožavatelja… Nekome kome ću biti kraljica svijeta i središte svemira…

Ukratko, ponedjeljkom sam razmažena i neuračunljiva…
Ponedjeljkom želim samo da ponedjeljak prođe i da opet budem normalna…

UTORAK…

Želim…
Utorkom želim sve što nemam… sve što ne smijem… sve što ne mogu…
Htjela bih daleke horizonte i egzotične zemlje… Nekoga tko će me primiti za ruku i odvesti gdje nisam bila… pokazati mi što nisam vidjela… naučiti me što nisam znala…
Želim nekoga kome će ovaj grad… ova zemlja… ovaj kontinent… biti premalen kao i meni…
Tko će shvaćati zašto ne mogu biti dugo na istome mjestu iako niti sama ne znam odgovora na to… Tko će biti spreman isti čas kupiti kartu za Nigdjezemsku i jednostavno otići… Nekoga tko bi samnom skakao bungee jumping na Novom Zelandu… Shoopingirao po Manhatannu… Ispijao pivu po pivnicama Praga… Tulumario po Španjolskoj… Tko bi me ljubio na pješčanim plažama Bora Bore…


Image Hosted by ImageShack.us

Želim nekoga tko više od svega voli slobodu… Kome granice i pravila ne znače ništa…Tko će jednog dana jednostavno nestati i ponovo se pojaviti kada ga najmanje očekujem…
Tko će jednog trenutka biti hladan poput ledenih prostranstava Antarktike, a sekundu kasnije topliji od afričkog sunca…
Želim avanturu…slobodu… nepoznate zemlje… daleke civilizacije… i nekoga tko želi to isto…
Kome neću moći čitati misli… Koga ću moći istraživati poput amazonske prašume…
Nekoga tko će biti drugačiji od svega što poznajem…
Tko bi sa mnom spavao pod zvjezdanim nebom i skakao sa vodopada…

Utorkom želim sve… osim Zagreba…

Image Hosted by ImageShack.us

SRIJEDA…

Srijedom bih stvarno htjela nešto… tuđe…
Želim nešto privlačno… slatko… zanimljivo… i zabranjeno… Baš poput one jabučice iz Raja…
Nešto što nije moje… što ću morati ukrasti…
Srijedom obožavam one kvazi-zaljubljene frajere koje misle da je njihova cura nešto najbolje što im se dogodilo u životu sve dok ne nalete na mene…
Želim nekoga tko će riskirati svoju vezu zbog jedne večeri sa mnom… Tko će lagati svojoj «voljenoj» curi… Tko će biti spreman ostaviti sve samo zbog mene… I kome ću reći da nipošto ne želim da to napravi… Uzet ću ono što želim bez obzira na to kome pripada, poigrati se i otići…

Image Hosted by ImageShack.us

Srijedom sam stvarno zločesta… Lažem, varam, kradem…
Kockam se tuđim životima i vezama…
Uzimam tuđe da bih to isto odbacila iza prvog ugla…
Zavodim da bi trenutak kasnije nestala…
Srijedom želim mnogo skrivanja, šaputanja u mraku, laži i zvuk slomljenih srca…
Želim sve što nije ljubav… što nije moralno… što ne rade dobre djevojke…
Srijedom bježite od mene jer…
Srijedom želim sve… što nije moje…

ČETVRTAK…

Ponekad četvrtkom poželim niti… romantična…
Kad bolje razmislim, možda jedan četvrtak u pola godine…
Romantika mi baš i nije jača strana…jer zaista je teško mislit na nju kad je «tako…mmm…dobar…»…
Ali, eto, taj jedan četvrtak u pola godine možda ne pobjegnem od crvenih ruža, bombonjera i ljigavih plišanaca…
Želim… mmm… krevet posut laticama ruže… tisuću svijeća…

Image Hosted by ImageShack.us

Želim sve one slinavo cmizdrave romantične stvari koje dečkima zadaju tolike probleme…
Htjela bih lepršavu haljinu… Zalazak sunca na prekrasnoj plaži… Neku laganicu u pozadini… I tisuću poljubaca…
Da… i jagode sa šlagom…pod obavezno…


Image Hosted by ImageShack.us

Sve se može prilagoditi, ali bez jagoda sa šlagom ništa ne prolazi…
Može i dvije čaše šampanjca…
Četvrtkom bih možda mogla biti poput većine ostalih cura… Mogla bih ga deset puta zaredom pitati koliko me voli i blesavo se cerakati na svaku njegovu riječ… Mogla bih biti poput svih ostalih dobrih zaljubljenih djevojaka… Željeti samo njega… Misliti samo na njega… biti samo njegova…
Ali samo četvrtkom… jednom u pola godine…


PETAK…

Napokon…
Stigao je petak…
I ja mislim da napokon znam što želim… iako sam petkom najgluplja u tjednu…
Želim nekoga tko će znati igrati moju igru…
Tko će znati ne odgovoriti na poruku kada obeća da će to napraviti…
Tko će moći odgovoriti na moje zajebancije… i tko mi neće dozvoliti da radim budalu od njega…
Nekoga tko će mi zavrtjeti glavom za 360 stupnjeva… Tko će me izluđivati…
Za kim ću sliniti… Zbog koga ću plakati… I koga neće biti briga za to…
Petkom sam mazohist…
Želim onog pravog pokvarenog odvratnog gada koji će mi šaputati slatke laži… odvesti me u mrak… obećati mi sve i svašta…

Image Hosted by ImageShack.us

Nekoga tko će imati još pet drugih uz mene… tko će mirisati po tuđem parfemu… tko će me ostaviti u suzama bez osvrtanja…
Nekoga tko će se uvijek vračati po još jer zna da me može imati uvijek… kada, gdje i kako poželi… Nekoga tko će me varati, lagati, tko će mi zgaziti srce i zbog koga ću isplakati more suza… i nakon svega toga biti još deset puta luđa za njim…
Želim nekoga tko će biti opasan… divlji… Nekog starijeg i iskusnijeg…

Želim nekoga kome ću biti jedna u nizu kao što su to meni bili mnogi prije njega…
Da me nauči kako boli kad se netko igra tvojim osjećajima…
Da mu opraštam ono što nijedna druga ne bi oprostila…
Nekoga za kim bih bila luda…
Želim da bude užasno ljubomoran i da ne smijem pogledati druge dečke… Želim da ne želim gledati druge dečke…
Eto, petkom bih voljela biti kao sve zaljubljene glupačice… Voljela bih gaziti svoj ponos… Praviti se da vjerujem svim njegovim lažima…
Petkom jednostavno ne želim biti… JA…
Želim se jakoooooooooooo zaljubiti u nekoga poput... MENE...


SUBOTA…

Živa sam… još uvijek…
Dočekala sam vikend… dočekala sam nju…

Image Hosted by ImageShack.us

Subotu…
Tada sam najbolja… Čekam ju čitav tjedan i sada kada je napokon tu ne namjeravam ju pustiti da prođe samo tako…
Želim…. Nekog s kim ću pod rukom moći šetati po svim tulumima… Nekog bolesno zgodnog…. Za kim se okreću sve cure u gradu…
Mora biti zabavan… više-manje sposoban za neki lagani razgovorčić…
Onu vrstu muškog roda koja služi isključivo za pokazivanje i izazivanje zavisti kod drugih…

Želim ljuljati bokovima u nekoj preslatkoj minici… okretati se u zlatnim štiklama… zamahnuti plavom kosom i poljubiti ga pred svima…
Želim blještav nakit…šarene koktelčiće… sve one ljigave «fensi-šmensi» stvarčice… površne razgovore i zavidne poglede…

Image Hosted by ImageShack.us

Subotom ne želim dečka… Ne želim nekoga koga ću voljeti…
Želim lijepu skupu igračku… koju svi žele… A ona je moja…


NEDJELJA…

Na kraju… kad se smire sve ovotjedne histerije i živciranja… kada se spusti subotnja zvjezdana prašina… želim samo jedno…
ŽELIM NJEGA…
Ponekad je svaki dan u tjednu nedjelja…
Ponekad je nedjeljom neki drugi dan…
Ipak, jedna je stvar koja se nikada ne mijenja i koja uvijek ostaje…
Na kraju tjedna uvijek dolazi nedjelja…
Voljela bih je preskočiti…
Baciti se odmah na živčani ponedjeljak…
Jer moja nedjelja više i nije nedjelja…
Moja nedjelja ima plave oči i najljepši osmjeh na svijetu…
Moja se nedjelja odaziva na njegovo ime…
Nitko me nije ljubio kao… moja nedjelja…
Nikoga nisam voljela osim… moje nedjelje…
Moja nedjelja ima drugu i zaboravila me je…
Nedjelja je tisuću puta prekršila obećanje i nije me nazvala…

Ali bez obzira na to…
Ja još uvijek volim svoju nedjelju…. I nakon svih ponedjeljaka, utoraka i ostale ekipe uvijek dolazi samo ona…
Moja nedjelja više nije moja…
Ali ju još uvijek volim najviše…


Image Hosted by ImageShack.us
- 14:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #

13.05.2006., subota

Braking rules...

"Kad je svaka karta u špilu protiv tebe, jedini način na koji možeš pobijediti je kršenje pravila. Molit ćeš, posuđivati i krasti, a ako te u kojem slučaju uhvate, barem ćeš moći reći: OTIŠAO SAM BOREĆI SE..."


Image Hosted by ImageShack.us

Pitam se kada sam prestala tako igrati?
Kada sam počela prihvačati poraz?
Mislim da je vrijeme za posljednju bitku... moj Waterloo...
Ako ne uspijem, onda ću odustati...
Ali ovaj put zauvijek...
Ipak, barem ću moći reći...
OTIŠLA SAM BOREĆI SE...

- 12:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

Veliki datum...

Evo, dugo me nije bilo... Ne pišem više često... Razlozi su prilično raznoliki, ali niti jedan nije dovoljno dobar...
Uglavnom, mogla bih početi sa krajem školske godine koji se opasno približava...
Mogla bih nastaviti sa nedostatkom inpiracije koja me zločesto napustila u zadnje vrijeme ostavljajući mi da se vrtim u labirintima sto puta ponovljenih riječi, fraza i misli...
Još jedan pametan razlog bi mogao biti što mi se jednostavno ne da...
Ima u svemu tome zrnce istine...
Svaki od njih konstruirala sam u svojoj pametnom glavici kako bih sakrila svima, a najviše samoj sebi onaj pravi razlog...
Naime, nije ni ovaj moj blogić više beba... Pišem ga već gotovo godinu dana i postao je svjedokom jednog jako važnog razdoblja...
Bilo je trenutaka koje ubrajam među one najsretnije u mom "kratkom" životu...
Bilo je mnogo neprospavanih noći, ludih tuluma u candyshop stilu, zavođenja zgodnih dečkića, alkohola...
Pridodamo li tome i malo igranja sa životom, puno adrenalina i što je najvažnije, punoooooooooo isplakanih suza (ali o tome se inače ne priča...) dobijemo da je ovaj blogić čuva jako puno lijepih uspomena... mojih raspoloženja... napadaja zavodljivosti... ponekad histerije... vrlo često tuge...
Provlačeći se kroz gužvu zgodnih nogometaša, samouvjerenih klinaca i njihovih najboljih prijatelja, ljetnih avanturica, ludih slavonaca i starih prijatelja te ostatka ekipe koja uglavnom nije niti vrijedna spomena uvijek bi negdje... iako sam ga ja pokušala otjerati... izvirio ON...
Iskočio bi iz neke slučajno napisane riječi... Našla bih ga u svakoj pjesmi koja je svirala...
Uostalom, prelistate li malo moje postove vidjet ćete da je ON uvijek tu...
Obavezna lektira... Stalni motiv mojeg piskaranja...
I eto...
Upravo je ON najvažniji razlog što sam posljednjih dana malo zaobilazila blog...
Trenutačno se prilično uspješno bavim bježanjem od uspomena pa sam na crnu listu mjesta koje nije poželjno previše posjećivat uvrstila i ovo...
Nije to tek tako... Puno sam toga pisala o njemu... Uglavnom sam sve te silne depresivne postove mogla svesti u par kratkih rečenica...
ON JE NAJBOLJA STVAR KOJA MI SE DOGODILA U ŽIVOTU. VOLIM GA. NISMO VIŠE SKUPA JER SAM JA TAKO HTJELA. SJEBALA SAM SVE. SAD MI JE ŽAO. VEĆ SAM OSAM MJESECI U K... TOČKA.
Nije važno...
Vratimo se svejedno na ono o čemu sam ustvari počela...
Kao što sam već napomenula patim od kroničnog nedostatka inspiracije... Zato bih zamolila Luciu Etxebarriu da mi pomogne objasniti razlog zbog kojega izbjegavam blog ovih dana... zbog kojega okrećem glavu kad proleazim nekim mjestima... zbog kojih sve nekako posebno miriše na njega...

Image Hosted by ImageShack.us

1. 5. - praznik rada
- penzići idu na grah i kobase u Maksimir
- starci ne rade, klinci ne idu u školu...
- svima super...

"Bilo koji dan u životu može biti veliki datum. Makar to ne primjećujemo. Otići ćemo u krevet umornih očiju i s idejom u glavi da smo proživjeli još jedan dan isti kao što su svi drugi. Tek ćemo mnogo godina poslije znati koliko je taj dan bio bitan u našem životu."


Prvog svibnja 2004. godine žnjarala sam se na Ribnjaku sa mojim tadašnjim frajerom... briječem... uglavnom, jednom budalom koja mi tada nije značila ništa niti mi danas znači išta... Nije dečko loš... Samo nije dovoljno dobar za mene... Baš tada mi je došla prva poruka od NJEGA... Upoznala sam ga dan ranije, napisao mi je da mu se sviđam i da bi htio na kavu sa mnom koji put... Izbrisala sam poruku i nastavila razgibavat usnu šupljinu... Nije me ta poruka nešto posebno fascinirala kao ni sam pošaljitelj dan ranije... Sladak dečko... Ništa posebno... Tog sunčanog 1.5. ništa nije dalo naslutiti da sam upravo dobila poruku od osobe koja će mi promijeniti život na sve moguće načine... Tjedan dana kasnije sam mu na nagovor frendice odgovorila... Ostalo je povijest...

" When the routine bites hard and ambitions are low and the resentment rides high but emotions won't grow... do you cry in your sleep all your failings expose?" Bio je to glas mrtva čovjeka. Voljela sam njegovu samoću i ponos. "Get a taste in my mouth as desperation takes hold. It is something so good just can't function no more...? Ljubav će nas razdvojiti. Ali ja nisam morala slušati tu očajnu i tešku pjesmu, suviše lijepu i suviše stvarnu, to očito uništavanje nade, taj crno bijeli portret zadovoljstva i muke, potvrdu nemoći pred svijetom bez odgovora koji mi prodire u meso aseptičnom točnošću kirurškog noža, da bih doznala ono što sam znala odmalena, oduvijek: LJUBAV UNIŠTAVA. Duboko, oštro, bolno."


Prvog svibnja 2005. godine sam prvi put plakala zbog nekog dečka... Što je najgore, plakala sam pred njim... I to nije bila puštena suza... Bilo je to baš ono pravo plakanje od kojih dva sata... Ono plakanje kada se možeš smijat i normalno razgovorat i kada govoriš sam sebi "Ok, ovo je već glupo", ali slane kapljice jednostavno ne pokazuju želju niti namjeru da prestanu kliziti niz tvoje lice...
Sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da nikada u životu nisam plakala dulje u komadu... Bilo je jedno 6 sati sigurno... I to bez prestanka... Prilično naporno za organizam...
Prvog petog prošle godine moj dragi je zaključio da jednostavno više ne može trpjeti ono što sam radila... Prvi puta je on rekao "Dosta!"... A ja sam u šoku stajala pred njim i nisam mogla vjerovati... Da se sve srušilo... Da sam sve uništila... Da je on odustao... Sjedili smo tri sata na Zrinjevcu... Ja sam plakala ko kišna godina... On mi je poljupcima brisao suze... Rekao mi je neke rečenice koje sam spremila u ladicu "Zauvijek" i koje znam da tamo ostaju...
Ostavljao me, a u isto mi je vrijeme govorio da ne mogu niti zamisliti koliko me voli...
Rekao je da je kraj i da nikada više ne bi prolazio sve ovo sa mnom da može birati...
"E, ti ni sama ne kužiš koji si ti užas...", rekao mi je... "Ali si najbolji užas na svijetu..."...
Molio me da ne plačem, a ja sam se ustala i izderala tako da bi me vjerojatno čuli i oni penzići u Maksimiru... "Pa idiote jedan, kaj ti misliš da ja želim plakat? Ma super mi je ovak se rascmizdrit pred tobom, baš uživam u tom..."...
Rekao mi je da ga moram pozvat na svoje vjenčanje, da će doć tamo, napravit mi skandal, otet me i otfurat na Barbados...
Ja sam plakala...
On je okretao glavu da ne vidim koliko mu je teško...
Držali smo se za ruke i pričali o nekom Barbadosu...
Oboje svjesni da je ovo zadnji put... Da je gotovo...
Nije bilo zadnji put... Nije bilo gotovo... Izdržali smo jedno bez drugoga punih dvadeset dana... Ostalo je povijest...

" Zatvaram oči i pokušavam u mislima rekonstruirati dodir njegova čvrstog vrata i njegovih savršenih ramena, miris njegovih košulja, boju njegova glasa. Dok god se mogu prisjetiti svake od ovih pojedinosti, znam da neću potpuno izgubiti Iaina. Sjećanje na te sitnice ne žalosti me. Naprotiv, smiruje me. Baš kao da ponavljam litaniju. ZAPAMTI DA MORAŠ NEŠTO OBOŽAVATI."


Ne znam što sam radila prvog svibnja 2006. godine. Ne mogu vam navesti detalje...
Penzići su išli na grah i kobase u Maksimir...
Starci su bili doma...
A meni se nije dogodilo ništa posebno...
Radila sam sve ono što sam radila svakoga dana... Zatvarala sam oči i pokušavala rekonstruirati svaki trenutak s njim... ZNAM DA NEŠTO MORAM OBOŽAVATI...

Image Hosted by ImageShack.us

Možda niste uspjeli shvatiti zašto sam izbjegavala blog ovih dana... Zašto ću ga vjerojatno izbjegavati tijekom čitavog svibnja...
Svibanj ima puno velikih datuma...
Nije važno... Možda nisam uspjela pogoditi ono što ustvari želim reći...
Zato još jednom molim Luciu Etxebarriu da mi pomogne i unaprijed joj se zahvaljujem...

"Mnogo godina poslije provela sam svoje prvo ljeto s Iainom baš u Donostiju i otada su šetalište Concha, golubovi u parku, ograda iznad plaže i obrisi Santa Clare vezani samo za njega. San Sebastian prestao je označavati mjesto u koje žive baka i djed, kućerinu punu prašine i šetnje s Mikelom po nasipu i postao je jednostavno grad u kojem su Iain i Cristina otkrili što vole.
A ovih dana, kada su svi mediji neprestano govorili samo o filmskom festivalu u San Sebastianu, nisam se približavla novinam, i nisam palila televizor jer sam znala da neću podnijeti sliku Victorije Eugenije ni nasipa ni parka ni plaže, a kamoli otoka Santa Clara.
A TO JE ZATO ŠTO SE SAMO RAKOVI ILI KOZICE ILI KAKO IH VEĆ ŽELITE ZVATI, USUĐUJU BACITI NAGLAVAČKE PREKO RASPUKLINA MEĐU STIJENAMA, S VRHOVA ČIJA JE DUŽINA STOTINU PUTA VEĆA OD NJIHOVIH TIJELA.
SAMO RAKOVI
."


Peti mjesec je moj Donosti...
Ovaj blog je moj Donosti...
I ja ne mogu podnijeti sve postove vezane uz NJEGA i proljetne dane petog mjeseca...
1. 5. je moj veliki datum...
Tek sada znam koliko je taj dan bio bitan u mom životu...

1. 5.
- praznik rada, penzići jedu grah...
- Candy je proslavila dvije godine otkako je dopustila gaduri zvanoj "Ljubav" da joj poremeti planove...

- 23:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>