Veliki datum...

Marketing

Evo, dugo me nije bilo... Ne pišem više često... Razlozi su prilično raznoliki, ali niti jedan nije dovoljno dobar...
Uglavnom, mogla bih početi sa krajem školske godine koji se opasno približava...
Mogla bih nastaviti sa nedostatkom inpiracije koja me zločesto napustila u zadnje vrijeme ostavljajući mi da se vrtim u labirintima sto puta ponovljenih riječi, fraza i misli...
Još jedan pametan razlog bi mogao biti što mi se jednostavno ne da...
Ima u svemu tome zrnce istine...
Svaki od njih konstruirala sam u svojoj pametnom glavici kako bih sakrila svima, a najviše samoj sebi onaj pravi razlog...
Naime, nije ni ovaj moj blogić više beba... Pišem ga već gotovo godinu dana i postao je svjedokom jednog jako važnog razdoblja...
Bilo je trenutaka koje ubrajam među one najsretnije u mom "kratkom" životu...
Bilo je mnogo neprospavanih noći, ludih tuluma u candyshop stilu, zavođenja zgodnih dečkića, alkohola...
Pridodamo li tome i malo igranja sa životom, puno adrenalina i što je najvažnije, punoooooooooo isplakanih suza (ali o tome se inače ne priča...) dobijemo da je ovaj blogić čuva jako puno lijepih uspomena... mojih raspoloženja... napadaja zavodljivosti... ponekad histerije... vrlo često tuge...
Provlačeći se kroz gužvu zgodnih nogometaša, samouvjerenih klinaca i njihovih najboljih prijatelja, ljetnih avanturica, ludih slavonaca i starih prijatelja te ostatka ekipe koja uglavnom nije niti vrijedna spomena uvijek bi negdje... iako sam ga ja pokušala otjerati... izvirio ON...
Iskočio bi iz neke slučajno napisane riječi... Našla bih ga u svakoj pjesmi koja je svirala...
Uostalom, prelistate li malo moje postove vidjet ćete da je ON uvijek tu...
Obavezna lektira... Stalni motiv mojeg piskaranja...
I eto...
Upravo je ON najvažniji razlog što sam posljednjih dana malo zaobilazila blog...
Trenutačno se prilično uspješno bavim bježanjem od uspomena pa sam na crnu listu mjesta koje nije poželjno previše posjećivat uvrstila i ovo...
Nije to tek tako... Puno sam toga pisala o njemu... Uglavnom sam sve te silne depresivne postove mogla svesti u par kratkih rečenica...
ON JE NAJBOLJA STVAR KOJA MI SE DOGODILA U ŽIVOTU. VOLIM GA. NISMO VIŠE SKUPA JER SAM JA TAKO HTJELA. SJEBALA SAM SVE. SAD MI JE ŽAO. VEĆ SAM OSAM MJESECI U K... TOČKA.
Nije važno...
Vratimo se svejedno na ono o čemu sam ustvari počela...
Kao što sam već napomenula patim od kroničnog nedostatka inspiracije... Zato bih zamolila Luciu Etxebarriu da mi pomogne objasniti razlog zbog kojega izbjegavam blog ovih dana... zbog kojega okrećem glavu kad proleazim nekim mjestima... zbog kojih sve nekako posebno miriše na njega...

1. 5. - praznik rada
- penzići idu na grah i kobase u Maksimir
- starci ne rade, klinci ne idu u školu...
- svima super...

"Bilo koji dan u životu može biti veliki datum. Makar to ne primjećujemo. Otići ćemo u krevet umornih očiju i s idejom u glavi da smo proživjeli još jedan dan isti kao što su svi drugi. Tek ćemo mnogo godina poslije znati koliko je taj dan bio bitan u našem životu."

Prvog svibnja 2004. godine žnjarala sam se na Ribnjaku sa mojim tadašnjim frajerom... briječem... uglavnom, jednom budalom koja mi tada nije značila ništa niti mi danas znači išta... Nije dečko loš... Samo nije dovoljno dobar za mene... Baš tada mi je došla prva poruka od NJEGA... Upoznala sam ga dan ranije, napisao mi je da mu se sviđam i da bi htio na kavu sa mnom koji put... Izbrisala sam poruku i nastavila razgibavat usnu šupljinu... Nije me ta poruka nešto posebno fascinirala kao ni sam pošaljitelj dan ranije... Sladak dečko... Ništa posebno... Tog sunčanog 1.5. ništa nije dalo naslutiti da sam upravo dobila poruku od osobe koja će mi promijeniti život na sve moguće načine... Tjedan dana kasnije sam mu na nagovor frendice odgovorila... Ostalo je povijest...

" When the routine bites hard and ambitions are low and the resentment rides high but emotions won't grow... do you cry in your sleep all your failings expose?" Bio je to glas mrtva čovjeka. Voljela sam njegovu samoću i ponos. "Get a taste in my mouth as desperation takes hold. It is something so good just can't function no more...? Ljubav će nas razdvojiti. Ali ja nisam morala slušati tu očajnu i tešku pjesmu, suviše lijepu i suviše stvarnu, to očito uništavanje nade, taj crno bijeli portret zadovoljstva i muke, potvrdu nemoći pred svijetom bez odgovora koji mi prodire u meso aseptičnom točnošću kirurškog noža, da bih doznala ono što sam znala odmalena, oduvijek: LJUBAV UNIŠTAVA. Duboko, oštro, bolno."

Prvog svibnja 2005. godine sam prvi put plakala zbog nekog dečka... Što je najgore, plakala sam pred njim... I to nije bila puštena suza... Bilo je to baš ono pravo plakanje od kojih dva sata... Ono plakanje kada se možeš smijat i normalno razgovorat i kada govoriš sam sebi "Ok, ovo je već glupo", ali slane kapljice jednostavno ne pokazuju želju niti namjeru da prestanu kliziti niz tvoje lice...
Sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da nikada u životu nisam plakala dulje u komadu... Bilo je jedno 6 sati sigurno... I to bez prestanka... Prilično naporno za organizam...
Prvog petog prošle godine moj dragi je zaključio da jednostavno više ne može trpjeti ono što sam radila... Prvi puta je on rekao "Dosta!"... A ja sam u šoku stajala pred njim i nisam mogla vjerovati... Da se sve srušilo... Da sam sve uništila... Da je on odustao... Sjedili smo tri sata na Zrinjevcu... Ja sam plakala ko kišna godina... On mi je poljupcima brisao suze... Rekao mi je neke rečenice koje sam spremila u ladicu "Zauvijek" i koje znam da tamo ostaju...
Ostavljao me, a u isto mi je vrijeme govorio da ne mogu niti zamisliti koliko me voli...
Rekao je da je kraj i da nikada više ne bi prolazio sve ovo sa mnom da može birati...
"E, ti ni sama ne kužiš koji si ti užas...", rekao mi je... "Ali si najbolji užas na svijetu..."...
Molio me da ne plačem, a ja sam se ustala i izderala tako da bi me vjerojatno čuli i oni penzići u Maksimiru... "Pa idiote jedan, kaj ti misliš da ja želim plakat? Ma super mi je ovak se rascmizdrit pred tobom, baš uživam u tom..."...
Rekao mi je da ga moram pozvat na svoje vjenčanje, da će doć tamo, napravit mi skandal, otet me i otfurat na Barbados...
Ja sam plakala...
On je okretao glavu da ne vidim koliko mu je teško...
Držali smo se za ruke i pričali o nekom Barbadosu...
Oboje svjesni da je ovo zadnji put... Da je gotovo...
Nije bilo zadnji put... Nije bilo gotovo... Izdržali smo jedno bez drugoga punih dvadeset dana... Ostalo je povijest...

" Zatvaram oči i pokušavam u mislima rekonstruirati dodir njegova čvrstog vrata i njegovih savršenih ramena, miris njegovih košulja, boju njegova glasa. Dok god se mogu prisjetiti svake od ovih pojedinosti, znam da neću potpuno izgubiti Iaina. Sjećanje na te sitnice ne žalosti me. Naprotiv, smiruje me. Baš kao da ponavljam litaniju. ZAPAMTI DA MORAŠ NEŠTO OBOŽAVATI."

Ne znam što sam radila prvog svibnja 2006. godine. Ne mogu vam navesti detalje...
Penzići su išli na grah i kobase u Maksimir...
Starci su bili doma...
A meni se nije dogodilo ništa posebno...
Radila sam sve ono što sam radila svakoga dana... Zatvarala sam oči i pokušavala rekonstruirati svaki trenutak s njim... ZNAM DA NEŠTO MORAM OBOŽAVATI...

Možda niste uspjeli shvatiti zašto sam izbjegavala blog ovih dana... Zašto ću ga vjerojatno izbjegavati tijekom čitavog svibnja...
Svibanj ima puno velikih datuma...
Nije važno... Možda nisam uspjela pogoditi ono što ustvari želim reći...
Zato još jednom molim Luciu Etxebarriu da mi pomogne i unaprijed joj se zahvaljujem...

"Mnogo godina poslije provela sam svoje prvo ljeto s Iainom baš u Donostiju i otada su šetalište Concha, golubovi u parku, ograda iznad plaže i obrisi Santa Clare vezani samo za njega. San Sebastian prestao je označavati mjesto u koje žive baka i djed, kućerinu punu prašine i šetnje s Mikelom po nasipu i postao je jednostavno grad u kojem su Iain i Cristina otkrili što vole.
A ovih dana, kada su svi mediji neprestano govorili samo o filmskom festivalu u San Sebastianu, nisam se približavla novinam, i nisam palila televizor jer sam znala da neću podnijeti sliku Victorije Eugenije ni nasipa ni parka ni plaže, a kamoli otoka Santa Clara.
A TO JE ZATO ŠTO SE SAMO RAKOVI ILI KOZICE ILI KAKO IH VEĆ ŽELITE ZVATI, USUĐUJU BACITI NAGLAVAČKE PREKO RASPUKLINA MEĐU STIJENAMA, S VRHOVA ČIJA JE DUŽINA STOTINU PUTA VEĆA OD NJIHOVIH TIJELA.
SAMO RAKOVI."

Peti mjesec je moj Donosti...
Ovaj blog je moj Donosti...
I ja ne mogu podnijeti sve postove vezane uz NJEGA i proljetne dane petog mjeseca...
1. 5. je moj veliki datum...
Tek sada znam koliko je taj dan bio bitan u mom životu...

1. 5.
- praznik rada, penzići jedu grah...
- Candy je proslavila dvije godine otkako je dopustila gaduri zvanoj "Ljubav" da joj poremeti planove...

Post je objavljen 03.05.2006. u 23:23 sati.

Pregled posta

Marketing

Veliki datum...