Confessions...

07.07.2010., srijeda

Evo me,noći... stara prijateljice...

Tišina...
Ona poznata tišina...
Tišina kojoj čuješ korake...jer je toliko glasna...
Tišina koju poznaju samo oni koji su mnogo noći proveli sami...ispred monitora ili praznog papira...sa mislima koje se komešaju kao roj pčela...
Mislima koje su tako uporne i nepodnošljive da jednostavno ne možeš zaspati koliko god se okretao i namještao jastuk...
Jer nema ničega da ih nadjača...
Zvuk noćnog tramvaja u daljini...
Nedovoljno jak da odvrati pažnju...
Dovoljno snažan da podsjeti da je ovo prva ovakva noć nakon mnogo vremena...
Lagana muzika negdje u blizini...
Okrivljavam nesmotrenog susjeda za svoj problem sa nesanicom...
Pokušavam otjerati tu poznatu melodiju i koncentrirati se...
Nakon nekog vremena susjed ipak odlazi na spavanje...
Opet ostaje samo ona...
Tišina...
Ovaj put posebno zavodljiva...
Umjesto da me pusti da utonem u san ona nježno šapće na uho....
"Predugo si ju izbjegavala..."
Okrećem glavu na drugu starnu i ignoriram je...
Na trenutak ušuti puštajući usamljeni automobil da prođe ulicom...
Pokušava ponovo...
Poznajem joj glas...
Tako omamljiv...nježan...umirujuć...poput šuštanja lišća pod mojim nogama ujesen...
"Uzalud bježiš...znaš da ćeš pokleknuti ako ona to poželi..."
Zadnjim atomima snage opirem se i tjeram je od sebe: "Prestani više! Odlazi!"
Odjednom joj glas postaje hladan i potpuno jasan...
Više me ne pokušava uvjeriti...ovaj put zapovijeda...
"Došlo je vrijeme da joj se ponovo pokloniš..."
Hipnotizirano ustajem iz kreveta i palim laptop...
Jasno mi je da se nema smisla opirati...
Dignem pogled iznad monitora i vidim da sjedi nasuprot mene...
Napunim čašu nekih davnih sjećanja i gurnem ju preko stola do nje...
Gleda me neko vrijeme bez riječi, a onda podigne čašu, otpije gutljaj i podrugljivim glasom kaže: "Zar si zaista mislila da ćeš me se samo tako riješiti?"
Šutim...
Odjednom na njenom licu više nema onog osvetoljubivog osmjeha...
Shvaćam da je nekako ostarila...
Čak bih rekla da je tužna...
Shvaćam da je savršeno vrijeme za udarac...
"Nije valjda da te uhvatila nostalgija za našim starim vremenima?", bocnem je zlobno...
Nasmije se i umorno odgovori: "Priznajem, falila si mi..."
Ne očekujući takav odgovor, ne pronalazim riječi kojima bih nastavila razgovor...
Pitam se je li to zbog toga što si nakon toliko vremena nemamo više šta za reći...ili jednostavno previše toga još ima za priznati da bi se uopće započinjalo...
Šutimo i gledamo se u oči...
Uzima me za ruku i tiho prošapće: "Ideš?"...
Prepuštam se i krećem za njom shavaćajući da sam zaboravila kako je hladnoća njezine ruke u sekundi mogla smiriti moje razbacane misli...
Osvrće se da provjeri idem li...
Lagano koračam prema rubu litice i odgovaram: "Evo me, noći...stara prijateljice...

- 03:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>