Ispod oka gledam te, mislim je'l si za mene... Il' me parfem, odjeća tek na nekog podsjeća... Izdaju te gutljaji izgubljene ljubavi, a ni u mom slučaju ruže baš ne cvjetaju... SRCE ČEŽNE PA SE ZEZNE KAD SVE SKUPA IZBROJI... NEMA NADE ZA NAS DVOJE, BOLJE DA SE IZGUBIM... Gledao me ispod oka dok je svirala ova pjesma... Mislim da je tada znao... Mislim da zna i sada... Imam osjećaj da me pročitao prvi puta kada me vidio... i kako je vrijeme prolazilo shvaćao je da smo jako slični... I koliko se god ja trudila što manje spominjati svoju prošlost... koliko god se glasno smijala govoreći da mi nije stalo mislim da je shvatio... Jer me je onaj dan kad sam mu javila da sam prekinula s dečkom pitao dal sam tužna zbog toga... Jer je u one večeri, kada smo ležali u njegovom autu, isti čas prebacio na sljedeću stvar kad sam mu rekla da mrzim jednu pjesmu koja je upravo zasvirala... Nije postavljao pitanja... Znao je... Rekli su mi svašta o njemu... da je ženskaroš teže kategorije... da laže najbolje na svijetu... da samo nestane u jednom trenutku... bez odgovora... bez objašnjenja... Rekli su i njemu svašta za mene... da si savršeno odgovaramo... jer sam ja ženska verzija njegovog opisa... jer sam ista kao on... Odgovaramo li si zato savršeno? Ne znam... Pričajući o nekim njegovim glupostima često su spominjali njegovu bivšu curu... Bili su skupa 3 godine... Toliko ju je volio da to nije bilo normalno... Napravio je za nju takve gluposti koje se i danas prepričavaju okolo... Nakon nje nije više volio niti jednu curu... postao je upravo onakav kakvim ga opisuju... Zašto nas ljudi koje najviše volimo uvijek na kraju pretvore u nešto drugo? Ponekad u nešto bolje... ponekad u nešto gore... ali nikada ne ostajemo isti... Odlazeći odnose sa sobom jedan dio nas... ponekad je taj dio upravo onaj koji nas je sputavao u životu, onaj koji nam je smetao... U mom je slučaju to ono što me činilo boljom osobom... Svijesna sam da me izdaju gutljaji... Ali jedino osoba koja je izgubila jedan dio sebe na isti način kao i ja može čitati između mojih savršeno napisanih redaka ušminkanih lijepim riječima... može vidjeti tugu iza moga osmijeha... Zato mislim da zna... Isto kao što znam i ja... Znam da mu ruže baš ne cvjetaju... da vjerojatno u svim tim curama koje mijenja traži nešto što bi ga zadržalo... što je nekada davno našao u njoj... Znam... jer živim na isti način... Odgovaramo li si zato savršeno? Ne znam... Znam da ću ga prekosutra vidjeti... da neću moći odoljeti onoj njegovoj bahatosti... Znam da nema nade za nas dvoje... Znam... i to me nekako uopće ne žalosti... |
Da, htjela sam u četvrtak staviti jedan post na blog... Bilo mi je to nekek važno... iako je u stvari nebitno, ali htjela sam da to tu večer bude na mom blogiću... Kak se zadnjih par dana nije moglo pisati nisam uspijela... Opet sam zakasnila... ali ovaj put i nije važno... Imam taj tekst na kompu... i mislim da ću ga sada staviti... Meni je važno... iako je inače nevažno... 13.10.2005. Večeras je, dušo, rođendan tvoj… Voljela bih večeras biti na nekom drugom mjestu… Daleko od moje hladne sobe ispunjene nekim starim osjećajima koji mi ne daju mira, nekim starim sjećanjima koja su ostala neprobavljena… Voljela bih večeras biti s tobom, ljubavi… Večeras bih željela skupiti svu sreću ovoga svijeta, zamotati je u neki šareni papir i darovati ti ju… Da zauvijek blista u tvojim očima… u očima koje volim najviše na svijetu… Voljela bih biti ta s kojom ulaziš u još jednu godinu života… u nove pobjede… Htjela bih te držati za ruku i pustiti da sva moja snaga, upornost, znanje… sve ono što ti treba za uspjeh i postizanje cilja… da sve to uđe u svaki tvoj atom i da prijeđeš sve prepreke koje ti život stavlja na put neokrznut tugom i nevoljama… Mislim da ne postoji osoba koja je danas više puta pomislila na tebe… i koja ti želi više sreće, ljubavi i zdravlja u životu od mene… Zaslužio si to… Žao mi je što ja više nisam ona koja ti to može pružiti… Žao mi je što više ne želiš da budem ta… Ali, danas… moram ostaviti sebe po strani… jer ja danas nisam važna… Očito nikada neću naučiti staviti druge ispred sebe… Trebale bi mi tvoje instrukcije… ponovo… jer jedino one pomažu… Ti si me pretvarao u jednu bolju osobu… Nadam se da sada, kada je gotovo, ipak postoji i nešto što sam ja tebe naučila… nešto pozitivno… Nadam se da ne gledaš na tu godinu dana koju smo proveli skupa kao na uzalud potrošeno vrijeme… nadam se da sam ponekad uspjela izvući iz tebe sve ono najbolje što nosiš u sebi… Jer toga je puno… previše za osobu kao što sam ja… Možda sam se zato ponekad uz tebe osjećala kao da sam manje vrijedna… Jer si bio toliko bolji od mene… u mnogo stvari… I iako ti to nikad nisam priznala, danas bih ti to voljela reći… Voljela bih da znaš… koliko si mi značio… i koliko mi značiš još uvijek… Voljela bih da znaš da mislim da si najsavršeniji dečko na svijetu bez obzira na to što drugi govore i misle o tebi… jer za mene to zaista jesi… Večeras je, dušo, rođendan tvoj… Prije godinu dana smo u ovo vrijeme bili zajedno…sjedili smo vani… i sjećam se… da te nisam toliko voljela… Ali sam već tada osjećala da ćeš postati najvažnija osoba u mom životu… Više me ne zoveš «mala»… više mi ne puštaš onu pjesmu «Sarma» i ne cimaš me da sam debela što me iritiralo na tako neodoljiv način… više me ne grizeš za usnicu dok me ljubiš… Više me ne voliš… beskrajno… Više me ne voliš… navodno… Ali si i dalje najvažnija osoba u mom životu… Jedina koja me može naživcirati toliko da to nije normalno… Jedina koja me može rasplakati… Jedina koja me može usrećiti… Jedina koju sam voljela do kraja… i dušom i tijelom… Voljela bih biti večeras s tobom… dati ti sve što poželiš… čitav svijet… čitavu sebe… Voljela bih te sada poljubiti i zaželjeti ti SRETAN ROĐENDAN… A ne mogu… jasno si mi dao do znanja da neke granice više ne smijemo prelaziti… Jasno mi je da su zrnca pijeska u našem pješčanom satu davno iscurila… Zato ću ga večeras razbiti… prokleti pješčani sat u kojem je vrijeme prebrzo curilo… I u svako ću zrnce pijeska staviti jednu tvoju želju…na svako ću zrnce napisati «VOLIM TE»… Šapnut ću svakom zrncu da je danas rođendan najboljem dečku na svijetu… Šapnut ću im da ti moraju zaželjeti najljepši rođendan na svijetu… I onda… Otvorit ću svoj prozor i ispružiti ruku nadajući se da će vjetar uspomena imati dovoljno snage da odnesu svako od tih zrnaca do tebe… Nadajući se da će ti umjesto mene tiho šapnuti «SRETAN TI ROĐENDAN, LJUBAVI…»… I da ćeš ti čuti… |
Evo dobro sam da kažem, a ustvari nikad gore, samo dobro znam da lažem i kad tužna čekam snove... Jesam... dobro sam... Aha... stvarno jesam... U subotu sam barila... Uspješno sam prepisala engleski... Kupila sam novu torbu... Moj opasni slavonac mi se javio... u Zagrebu je... I želi da se vidimo prekosutra... Dobro sam... Prekosutra mu je rođendan... mom gospodinu H.... Dobro sam... jesam... Zašto mi ne vjerujete? Zaista vam ne lažem... Ja nikada ne lažem.... |
Veliko zrcalo... U njemu odraz velike djevojke... barem je tako izgledala... Rekli su joj da takva mora biti... da velike cure ne plaču... da se one samo nasmiješe i odmahnu rukom... da one kreću dalje i onda kada se to čini nemogućim... da ne smiju dopustiti drugima da ih povrijede... Velike cure ne plaču... i zato ona nije plakala... Suze su joj se davno osušile, nestale su negdje u olujama života zajedno sa njenim djetinjstvom, njezinom prvom ljubavi, njezinim snovima i željama... Plakati može onaj tko osjeća... Ona više nije osjećala... niti tugu, niti ljubav... Rekli su joj da je tako bolje... da osjećaji nisu važni... i da samo smetaju... Da su važne samo želje... način na koji ih ostvaruješ je sporedan... Cilj opravdava sredstvo... Ona više nije imala cilja... osim onoga koji su joj drugi nametali... Počela je živjeti kao su oni htjeli... jer se nije više imala snage boriti protiv struje... I zato je odsutnim, praznim pogledom gledala u svoju vitku figuru... Zaključila je da bi morala kod frizera... nije bila već 3 tjedna... A vrhovi joj se opet čine nekeko ispucalima... Trebala bi i na pramenove... Rekli su joj da bi joj boja čokolade dobro stajala... da bi pristajala uz njezine zelene oči... Ali ona je znala da će staviti samo još više plavih pramenova... Dečki više vole plavuše... I to joj je netko rekao... Znala je da je to glupost... Dečki vole dobre cure... Znala je i da su se tu prevarili... Mnogi su je voljeli, a ona nije uvijek bila dobra... Naprotiv, činilo se da su najviše zagrijani za nju upravo onda kada ih je najviše ignorirala i kada se najgore ponašala prema njima... Približila je lice ogledalu i zaključila da više neće stavljati kremu za samotamljenje... Trebala bi na solarij... Željela je da boja izgleda prirodnije... I da... Trebala je kupiti nove čizme... Rekli su joj da se ove zime više ne nose "špičoke" nego one sa tupastim vrhom... To joj se nije posebno sviđalo, ali ipak će ih kupiti... Treba ići ukorak s modom... i sa vremenom... "Da", rekla je sneno, "Prošlo je već mjesec dana."... Znala je da mora dalje... da je vrijeme neće čekati... On ju već odavno nije čekao... Uhvatio je svoj vlak za budućnost i polagano nestajao na horizontu... Ona je već ukrcala prtljagu, ali sjetila se da je kartu zaboravili negdje... Nije se mogla sjetiti gdje... Negdje u daljini zazvonio je mobitel... Stigla je poruka od jednog dečka s kojim se zabavljala... Nije odgovorila... on je ionako bio nevažan... Samo jedan od mnogih... Koncentrirala se na svoje nove hlače... Dobro su joj stajale... Barem su joj tako drugi rekli... Stavila je ruke u stražnje džepove i okrenula se... Da, dobro su joj stajale... Izvlačeći ruku iz džepa pomislila bi da bi se možda tamo mogla nalaziti njena karta za dalje, njen putokaz za budućnost... Onda se sjetila da je te hlače kupila prije tjedan dana... Bile su tako nove... tako odvratno nove... Još se nisu potpuno prilagodile njezinom tijelu... nije navikla na njih... One stare joj možda nisu tako dobro pristajale, ali u njima se osjećala ugodno... bezbrižno... kao da je sve na svom mjestu... Rekli su joj da su već malo previše poderane... Mama joj je rekla da će s njima prati pod ako ih još jednom vidi na njoj... Ali ona ih je voljela... Ipak, spremila ih je u ormar... Oni su joj rekli da su ove nove bolje... a ona ih nije htjela razočarati... Uvijek se trudila da ispuni očekivanja... a ona su ponekad bila tako velika... Ali nikako nemoguća... jer je ona mogla sve... Tako su joj barem rekli... Htjela im je vjerovati, ali to "sve" joj je zvučalo tako ograničeno, tako nedovoljno dobro, tako isprazno... Ona nije željela "sve"... Željela je ono što nije mogla imati... uvijek je tako bilo... I njezina je želja rasla sve do trenutka kada bi to zaista i dobila... Tada joj to više nije bilo zanimljivo... Rekli su joj da je to razmaženo i nezahvalno... Imali su pravo... Niz obraz joj se spustila jedna suza... "Velike cure ne plaču", rekla je osmjehnuvši se svome odrazu... Još jedna malena suza našla je svoj put... Ali ona se i dalje smiješila... Jer su joj rekli da osmjeh otvara sva vrata... i da velike cure ne plaču... Pomislila je da će možda osmjehom otvoriti ona vrata gdje se skrivala njena karta za brzi vlak koji bi je odveo daleko od ove usamljenosti i tuge... Koja vrata izabrati? Sa kojima prvo pokušati? Sva su izgledala tako isto... i niti jedna joj se nisu sviđala... Dok je brisala posljednju suzu sa obraza shvatila je da niti jedna od tih vrata ne skrivaju njezin spas... Sjetila se gdje je njezina kartu... Ostala je kod njega... a on je već bio negdje daleko... Negdje iza onih nebodera koji su se vidjeli s njenog prozora... Predaleko za nju... There’s a girl in my mirror I wonder who she is... Sometimes I think I know her Sometimes I really wish I did... There’s a story in her eyes Lullabies and goodbyes When she’s looking back at me I can tell her heart is broken easily... 'Cause the girl in my mirror Is crying out tonight And there’s nothing I can tell her To make her feel alright The girl in my mirror Is crying ’cause of you And I wish there was something Something I could do... If I could I would tell her Not to be afraid The pain that she’s feeling The sense of loneliness will fade So dry your tears and rest assured Love will find you like before When she’s looking back at me I know nothing really works that easily... I can’t believe it’s what I see That the girl in the mirror The girl in the mirror Is me... |
Otrove,otrove moj, moj si nespokoj, meni,meni fali dodir tvoj... Otrove,otrove moj, moj si nespokoj, a imaš cura, ne zna im se broj... Zanima me... koju je jučer ljubio... Kakva je... poznaju li se već dugo... Ne zbog neke ljubomore, već onako... iz znatiželje... Pomislim na njega... dosta često... Negdje duboko me zaškaklja onaj osjećaj koji me toliko iznenadio prije dva tjedna... Neka bolesna privlačnost... strast... uzbuđenje... I onda se ugasi... Ne sjećam se baš dobro... ali znam da je bilo toliko dobro da to nije zdravo... Nikad mi se nitko nije toliko brzo tako svidio... Mogu lagati sama sebi da me ne dira što mi se ne javlja, ali prilično mi je teško priviknuti se na činjenicu da me iskoristio... Ja sam ona koja to radi... A šta sam ja napravila taj put? Pa iskoristila ga... ali mi se to međusobno iskorištavanje toliko svidjelo da bih mogla ponovo, i ponovo,i ponovo... Činjenica je da je "ponovo" možda još i nekako moguće... A znam da ono "i ponovo, i ponovo" ne postoji... Da će vjerojatno biti zadnji put... ako ga bude... Na jedan mi je način žao što sam ga upoznala... Jer sada, kada znam da negdje postoji takav dečko, neću biti zadovoljna sa prosječnošću... Jer on je stvarno savršen... za mene... I sviđa mi se apsolutno sve na njemu... čak i to što je jebeno muško đubre i što mi se ne javlja... jer mi to još nitko nije radio... Sve mi se sviđa... osim činjenice da je 300 km udaljen od mene... I da sam mu samo jedna na popisu... |
Sve se vraća, sve se plaća... Pa, istina...znala sam to uvijek... Znala sam da će mi se naplatiti...ali nije me to diralo... Mislim da mi je život poslao kamatare da me pošteno prebiju i naplate stare dugove... I da... Puna sam masnica...ali još uvijek stišćem zube, još uvijek glumim nepobjedivost... Mislim... Možda, ako se budem tako ponašala, možda ću postati takva...možda me ostave na miru...i vrate se kasnije... kada budem imala više snage za borbu... Ne čini mi se da će otići tako brzo...ali... Mogu me tuči koliko žele...nije da se neću braniti... Problem je u tome što svoje frustracije i agresivu često izbacim u pogrešnom trenutku... pa stradaju oni koji su najmanje krivi... A pravi krivci: *Moj bivši dečko... kojeg nažalost još uvijek volim (ili si to zabrijavam - što je vrlo vjerojatna mogućnost)... koji se svim silama trudi da me što manje vidi, da što manje dolazi u kontakt sa bilo čime što ima veze sa mnom... Pa on... hm... mi se nije javio odkad smo prekinuli... iako je to obećao... Ali glavno da su se on i moja "najboljaaaaaaaa" frendica ( o čemu sam pisala u jednom od prijašnjih postova) dogovorili da će svaki tjedan jednom na kavu da ostanu u kontaktu... Da... ona kojoj je rekao da me prevario... i koja je to izlajala meni... I ON TO ZNA... Samo mi treba da jednog dana završe skupa... *Moj opasni slavonac... koji mi se takoooo jebeno sviđa... i još uvijek ne mogu skinuti njegov miris sa sebe... E on... pa on je propao u Zemlju...ni traga ni glasa... Ja ga tražiti neću... *Moj sexy nogometaš i njegova prazna obećanja... Ne diraju me više... *Moje takozvane frendice... Sve me više živciraju svojom površnošću i glumom... E svi oni... ostaju tu... u mojim mislima... da me podsjećaju na sve moje pogreške... da naplate dugove... Slobodno... uništite me do kraja ako možete... Nisam ni ja sama... Moja tri mala anđela paze na mene... Anneris, Deica, Alex... Čuvajte me, cure! Vi ste jedino što mi je ostalo... |