Izdaju te gutljaji izgubljene ljubavi... a ni u mom slučaju ruže baš ne cvjetaju...
Ispod oka gledam te,
mislim je'l si za mene...
Il' me parfem, odjeća
tek na nekog podsjeća...
Izdaju te gutljaji
izgubljene ljubavi,
a ni u mom slučaju
ruže baš ne cvjetaju...
SRCE ČEŽNE PA SE ZEZNE
KAD SVE SKUPA IZBROJI...
NEMA NADE ZA NAS DVOJE,
BOLJE DA SE IZGUBIM...
Gledao me ispod oka dok je svirala ova pjesma... Mislim da je tada znao... Mislim da zna i sada...
Imam osjećaj da me pročitao prvi puta kada me vidio... i kako je vrijeme prolazilo shvaćao je da smo jako slični...
I koliko se god ja trudila što manje spominjati svoju prošlost... koliko god se glasno smijala govoreći da mi nije stalo mislim da je shvatio...
Jer me je onaj dan kad sam mu javila da sam prekinula s dečkom pitao dal sam tužna zbog toga...
Jer je u one večeri, kada smo ležali u njegovom autu, isti čas prebacio na sljedeću stvar kad sam mu rekla da mrzim jednu pjesmu koja je upravo zasvirala...
Nije postavljao pitanja... Znao je...
Rekli su mi svašta o njemu... da je ženskaroš teže kategorije... da laže najbolje na svijetu... da samo nestane u jednom trenutku... bez odgovora... bez objašnjenja...
Rekli su i njemu svašta za mene... da si savršeno odgovaramo... jer sam ja ženska verzija njegovog opisa... jer sam ista kao on...
Odgovaramo li si zato savršeno?
Ne znam...
Pričajući o nekim njegovim glupostima često su spominjali njegovu bivšu curu...
Bili su skupa 3 godine... Toliko ju je volio da to nije bilo normalno... Napravio je za nju takve gluposti koje se i danas prepričavaju okolo...
Nakon nje nije više volio niti jednu curu... postao je upravo onakav kakvim ga opisuju...
Zašto nas ljudi koje najviše volimo uvijek na kraju pretvore u nešto drugo? Ponekad u nešto bolje... ponekad u nešto gore... ali nikada ne ostajemo isti...
Odlazeći odnose sa sobom jedan dio nas... ponekad je taj dio upravo onaj koji nas je sputavao u životu, onaj koji nam je smetao...
U mom je slučaju to ono što me činilo boljom osobom...
Svijesna sam da me izdaju gutljaji...
Ali jedino osoba koja je izgubila jedan dio sebe na isti način kao i ja može čitati između mojih savršeno napisanih redaka ušminkanih lijepim riječima... može vidjeti tugu iza moga osmijeha...
Zato mislim da zna...
Isto kao što znam i ja...
Znam da mu ruže baš ne cvjetaju... da vjerojatno u svim tim curama koje mijenja traži nešto što bi ga zadržalo... što je nekada davno našao u njoj...
Znam... jer živim na isti način...
Odgovaramo li si zato savršeno?
Ne znam...
Znam da ću ga prekosutra vidjeti... da neću moći odoljeti onoj njegovoj bahatosti...
Znam da nema nade za nas dvoje...
Znam... i to me nekako uopće ne žalosti...