Veliko zrcalo... U njemu odraz velike djevojke... barem je tako izgledala...
Rekli su joj da takva mora biti... da velike cure ne plaču... da se one samo nasmiješe i odmahnu rukom... da one kreću dalje i onda kada se to čini nemogućim... da ne smiju dopustiti drugima da ih povrijede...
Velike cure ne plaču... i zato ona nije plakala...
Suze su joj se davno osušile, nestale su negdje u olujama života zajedno sa njenim djetinjstvom, njezinom prvom ljubavi, njezinim snovima i željama...
Plakati može onaj tko osjeća... Ona više nije osjećala... niti tugu, niti ljubav...
Rekli su joj da je tako bolje... da osjećaji nisu važni... i da samo smetaju...
Da su važne samo želje... način na koji ih ostvaruješ je sporedan...
Cilj opravdava sredstvo...
Ona više nije imala cilja... osim onoga koji su joj drugi nametali...
Počela je živjeti kao su oni htjeli... jer se nije više imala snage boriti protiv struje...
I zato je odsutnim, praznim pogledom gledala u svoju vitku figuru...
Zaključila je da bi morala kod frizera... nije bila već 3 tjedna...
A vrhovi joj se opet čine nekeko ispucalima...
Trebala bi i na pramenove...
Rekli su joj da bi joj boja čokolade dobro stajala... da bi pristajala uz njezine zelene oči...
Ali ona je znala da će staviti samo još više plavih pramenova...
Dečki više vole plavuše...
I to joj je netko rekao...
Znala je da je to glupost...
Dečki vole dobre cure...
Znala je i da su se tu prevarili...
Mnogi su je voljeli, a ona nije uvijek bila dobra...
Naprotiv, činilo se da su najviše zagrijani za nju upravo onda kada ih je najviše ignorirala i kada se najgore ponašala prema njima...
Približila je lice ogledalu i zaključila da više neće stavljati kremu za samotamljenje...
Trebala bi na solarij... Željela je da boja izgleda prirodnije...
I da...
Trebala je kupiti nove čizme...
Rekli su joj da se ove zime više ne nose "špičoke" nego one sa tupastim vrhom...
To joj se nije posebno sviđalo, ali ipak će ih kupiti...
Treba ići ukorak s modom... i sa vremenom...
"Da", rekla je sneno, "Prošlo je već mjesec dana."...
Znala je da mora dalje... da je vrijeme neće čekati...
On ju već odavno nije čekao... Uhvatio je svoj vlak za budućnost i polagano nestajao na horizontu...
Ona je već ukrcala prtljagu, ali sjetila se da je kartu zaboravili negdje...
Nije se mogla sjetiti gdje...
Negdje u daljini zazvonio je mobitel... Stigla je poruka od jednog dečka s kojim se zabavljala...
Nije odgovorila... on je ionako bio nevažan...
Samo jedan od mnogih...
Koncentrirala se na svoje nove hlače... Dobro su joj stajale...
Barem su joj tako drugi rekli...
Stavila je ruke u stražnje džepove i okrenula se...
Da, dobro su joj stajale...
Izvlačeći ruku iz džepa pomislila bi da bi se možda tamo mogla nalaziti njena karta za dalje, njen putokaz za budućnost...
Onda se sjetila da je te hlače kupila prije tjedan dana...
Bile su tako nove... tako odvratno nove...
Još se nisu potpuno prilagodile njezinom tijelu... nije navikla na njih...
One stare joj možda nisu tako dobro pristajale, ali u njima se osjećala ugodno... bezbrižno... kao da je sve na svom mjestu...
Rekli su joj da su već malo previše poderane...
Mama joj je rekla da će s njima prati pod ako ih još jednom vidi na njoj...
Ali ona ih je voljela...
Ipak, spremila ih je u ormar...
Oni su joj rekli da su ove nove bolje... a ona ih nije htjela razočarati...
Uvijek se trudila da ispuni očekivanja... a ona su ponekad bila tako velika...
Ali nikako nemoguća... jer je ona mogla sve...
Tako su joj barem rekli...
Htjela im je vjerovati, ali to "sve" joj je zvučalo tako ograničeno, tako nedovoljno dobro, tako isprazno...
Ona nije željela "sve"... Željela je ono što nije mogla imati... uvijek je tako bilo...
I njezina je želja rasla sve do trenutka kada bi to zaista i dobila...
Tada joj to više nije bilo zanimljivo...
Rekli su joj da je to razmaženo i nezahvalno...
Imali su pravo...
Niz obraz joj se spustila jedna suza...
"Velike cure ne plaču", rekla je osmjehnuvši se svome odrazu...
Još jedna malena suza našla je svoj put...
Ali ona se i dalje smiješila...
Jer su joj rekli da osmjeh otvara sva vrata... i da velike cure ne plaču...
Pomislila je da će možda osmjehom otvoriti ona vrata gdje se skrivala njena karta za brzi vlak koji bi je odveo daleko od ove usamljenosti i tuge...
Koja vrata izabrati? Sa kojima prvo pokušati?
Sva su izgledala tako isto... i niti jedna joj se nisu sviđala...
Dok je brisala posljednju suzu sa obraza shvatila je da niti jedna od tih vrata ne skrivaju njezin spas...
Sjetila se gdje je njezina kartu...
Ostala je kod njega... a on je već bio negdje daleko...
Negdje iza onih nebodera koji su se vidjeli s njenog prozora...
Predaleko za nju...