** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Kolumne, komentari: <<< Natrag

kaptolski gromovi

Kad Bozanić, s kaptolskoga pulpita, stane grmjeti o »komunističkoj uroti«, onda valja znati da je tako otprilike izgledala pisana uputnica za Jasenovac. U Pavelićevim novinama,čak i tamo, pisalo je da Jasenovac baš nije neko »oporavilište«. Te su novine nijekale da je Jasenovac bio »gubilište«. Oni gadovi, kako ih je nazvao Mesić, koji danas govore to isto što su pisali Pavelićevi apologeti, ubijaju jasenovačke žrtve po drugi put, a pod firmom »Bleiburg« slave i spašavaju duše među kojima su i njihovi ubojice
Francuska revolucija promijenila je kalendar, nazvavši mjesece u godini uglavnom po tome što se u kojem od njih vidi kroz prozor. Komunari 1871. u Parizu pucali su po satovima: oni su napali samo vrijeme. I mi Hrvati imademo više kalendara. Već na prvi pogled, imademo ih u najmanju ruku dva: jedan, rimski i latinski, drugi, ljepši, pučkiji, koji mjesece u godini naziva uglavnom po tome što se kojega od njih radi u polju i šumi. U studenom je studeno, u travnju sve ozeleni, itd. Začudo, pučki nazivi bliži su ideji Velike revolucije o podjeli godine, o imenima njezinih mjeseci. Uz to, što su i francuski, po revolucionarnom kalendaru, ljepši od rimskih.
Postoji, u pretežno katoličkoj zemlji kao što je Hrvatska, i liturgijska godina. Ona je propisana vjerskim običajima od pametara, te određuje život svih onih koji prakticiraju katoličku vjeru. Hajdmo reći, to je treći kalendar, uz koji postoji još i julijanski, kojega se drže još veoma malobrojni pravovjerni, što su u Hrvatskoj smjeli ostati.
No postoji još jedan kalendar, četvrti ili peti, koji svoju neobičnu svrhu nalazi u tome da unosi pomutnju tamo gdje bi bilo potrebno pouzdano računanje vremena. To je specifično hrvatski kalendar koji određuju sablasti neodrađene povijesti. Neodrađena povijest jest ona vrsta prošlosti kojoj ne dopuštaju da prođe. Brojni i moćni interesi računaju s tom prošlošću, žive od nje, slave je. No da bi ona bila upotrebljiva, mora se u pogledu nje bezočno lagati. Mora se gadno obmanjivati, podmetati i varati, a time se služe gadovi . Predsjednik Mesić napokon je upotrijebio pravu riječ, no dodat ću da su i svi njegovi dosadašnji govori na golemom gubilištu koje se zove Jasenovac bili izrečeni u ime jedne bolje Hrvatske; Hrvatske koja se ne skanjuje suočiti se sa svojom prošlošću kakva je ona uistinu bila, a ne kakva je trebala biti. Nijedna zemlja na svijetu nije, niti je bila, kakva je trebala biti, i naše nevolje s našom teškom prošlošću nisu nikakav unicum.

ponižavanje boga kojemu služe

Unicum u današnjem svijetu jest jedino to što se u Hrvatskoj povijesni revizionizam, koji postoji i u drugim sredinama, uzdiže do principa. Doduše, ne do principa države kao još jučer, jer je u Jasenovcu državu predstavljao, na doličan i civiliziran način, na razini vremena u kojemu žive Evropa i svijet (ne još i Hrvatska), njezin predsjednik. Povijesni revizionizam uzdižu do principa oni koji uzimaju govoriti u ime Boga, kao da taj njihov Bog nije sve vidio, pa otud i ono što se u Jasenovcu uistinu događalo 1941. do 45. Ti se i opet jako žeste i govore podcjenjivački o svima koji ne dijele njihove principe, njihov revizionizam. Oduvijek sam mislio da oni, baš oni, jako ponizuju Boga kojemu žele služiti.
Govorim, dakle, o kalendaru, četvrtom ili en-tom, po kojemu u jednoj hrvatskoj »povijesnoj« godini postoji mjesec travanj, kada se
(jedva) preživjeli, njihovi potomci i preostali misleći ljudi u Hrvatskoj sjećaju Jasenovca i svega onoga što se »radilo« u tom »radnom logoru« ustašije, kako je ovu tvorbu, nastalu po crti Hitlerove milosti, krstio jedan Jakovljević. Travanj, dakle, pripada onome što je ostalo pod travom, pod onim nadiglim humkama na Gradini, i drugim gubilištima, kojima dakako valja pribrojiti i ono što nikada neće moći biti valjano pobrojeno, jer je odnijela Sava, ponekad tako uslužna rijeka.
No svibanj, jedan od mjeseci s najljepšim od pučkih hrvatskih imena za mjesece, imao bi ne tek uravnotežiti travanjski užas Jasenovca, već ga korigirati, nadmašiti, tojest, po mogućnosti, potpuno ukinuti.

svibanj pripada bleiburgu

Svibanj pripada bleiburškoj golgoti na kojoj da je raspeto samo hrvatstvo od strane azijatskih, boljševičko-komunističko-srpskih hordi. Hitler u svom posljednjem obraćanju njemačkom narodu iz svojega bunkera u Berlinu Srbe doduše nije spominjao, ali jest narod stepe, koji »da je izašao jači, jer je njemački narod podbacio.« Prevedeno u hrvatski kontekst, govor Führera, koji je za jedan dio Hrvata bio i hrvatski vođa, to bi imalo značiti da je i hrvatski narod »podbacio«, kad se u svom pretežitom dijelu opredijelio za partizanski pokret. K tomu, u Njemačkoj nije bilo nikakvog sličnog pokreta, pa bi slučaj Hrvatske mogao biti još i teži?
Oduvijek sam mislio, i mislit ću dok me bude, da upravo taj »kalendar«, koji dijeli »hrvatsku povijesno-liturgijsku godinu« na dva oštro suprotstavljena dijela, unosi golemu pomutnju u hrvatsko biće, i da su upravo oni koji su najviše slavili njegovo tobožnje pomirenje samoga sa sobom, pridonijeli prolongiranju njegovih najgravidnijih, najzlogukijih podjela; do današnjega dana.
Postoji mnogo (samo naoko) suptilnih načina da se izrazi ova razlika u stavovima spram povijesti, da se, malo preobučena i našminkana, u nove uvjete poturi stara omraza, da se, dakle, unatoč svim retoričkim uzletima oko stvari ekumene (pomirdbe) jasno stipuliraju uvjeti koji bi imali biti ispunjeni prije no što ona, ekumena, stvarno nastupi. Na svoje načine, ove uvjete nastoje predočiti, upravo u ovim dvama oštro suprotstavljenim mjesecima, i oni koji vladaju u ime Boga, i oni koji vladaju u ime naroda.

odloženo pitanje gladne ulice

Mogli bismo se naravno zapitati, koga onda predstavlja Stipe Mesić; u sasvim drugom, možda još ozbiljnijem kontekstu, slično je pitanje upravo ovih dana postavio Damir Kajin. Kažem, ozbiljnijem kontekstu zato što je pitanje kruha mnogo ozbiljnije od ovog aktualnog rata za onostranost, za ovu ili onu vrstu vječnosti. Štoviše, čitava halabuka kojom se pomoću jako napuhanih fantazma na teme Bleiburga nastoji izbrisati Jasenovac, vjerojatno služi tome da se izbrišu preča pitanja koja se tiču života današnjih ljudi.
U travnju i svibnju, svi se u Hrvatskoj bave Jasenovcem i Bleiburgom. Lipanj već je ljeto, a potom, vrlo skoro, dolazi i Božić. I time su svi hrvatski kalendari ispunjeni i namireni, a pitanje gladne ulice odloženo je za neki mjesec u godini koji još nema ime, pak valjda niti ne postoji.
Dakle koji su (samo naoko) suptilni načini?
Pa naprimjer, oni su izraženi u činjenici da se Gospod Bog na visini, kao i ranijih godina, samo »naluknuo« u Jasenovac, poslavši mjesnoga župnika inspicirati koncentracijski logor u njegovu današnjem stanju. Ekipa, međutim, sprema se u »inozemstvo«, gdje će njezina prva postava komemorirati na bleiburškim poljanama, kako bi smirila duše nekih od onih koji su »radili« u Jasenovcu to što znamo da su radili, ali se pravimo da ne znamo. Zamislimo da u sličnoj prigodi Benedikt XVI. pošalje u Auschwitz župnika poljskoga gradića Oswiecim, kako se na poljskom zove ovo strašno mjesto: domjenak njemačkog predsjednika, ili čak premijerke, poljskih svjetovnih vlasti + seoski župnik, koji dolazi u Auschwitz moliti od Nijemaca pomoć za obnovu fasade svoje crkve. Imajmo na umu da je Poljska barem toliko katolička kao Hrvatska.

ne generalizirati

Država pak poslala je predsjedavajućeg sabornika, što dakako nije neki pješak na njezinoj šahovnici. Bebić je naknadno kazao stvar s kojom se mogu složiti: Ne valja generalizirati pitanje krivnje i protezati ga na Crkvu kao takvu. Ta dovoljan je jedan jedini seoski župnik, ili pop, da je iskupi na terenu , na kojemu se u ratnim godinama klalo uzduž i poprijeko. Bilo je takvih crkvenih ljudi, ja držim čak i više no što se »službeno« priznaje. Jer ima li se u vidu govore i geste, izrečene ili pokazane u Bleiburgu u prošlosti, i sutra, u svibnju već opet, jasno je da postoji golema nelagoda baš u činjenici ovoga »otpadništva«,
apostazije, dijela sitnoga klera koji je pridružio »narodu u šumi«. Cijele dvije i po godine čitao sam knjige i druge izvore o »najvećem zločincu naših naroda i narodnosti«, Josipu Brozu Titu, o kojemu sam napisao dramu ( Kosti u kamenu ), koja, kao i pet drugih mojih drama, jednostavno ne postoji; do te mjere ne postoji, da ni ja sam nisam više siguran jesam li je napisao.
Ali u tim sam izvorima našao jednu nit koja povezuje slične prizore u dubokim šumama, u zbjegovima, a poslije bitaka koje su donijele gubitke na strani partizana, pa i neprijatelja, čiji su leševi, naprimjer, ostali na partizanskoj strani fronte: Našao sam na opise sahrana koje su nadgledale osobe s pravom udjeljivanja sakramenata, dakle, svećenici, popovi. Ateistički, crveni, boljševički partizani itekako su vodili računa o ukopima po vjerskom obredu, ako su, a to je bilo često, pokapali vjernika ili vjernicu. Pa čak i jedan jedini takav svećenik, ne mora se on zvati avnojevac Rittig, dostaje za tvrdnju kako se ne smije »generalizirati« na temu »krivnje« Crkve kao takve.

dogodine – opet isto

No crkvena je hijerarhija slična vojnoj: davno, vrlo davno o tome me je poučio Saša Meršinjak, pjesnik: Crkva, kasarna, danas još moramo dodati: korporacija, sve je to jedno te isto. Ne moramo govoriti o »generalnoj« krivnji, ali dobro je voditi računa o »generalima«. Kad naprimjer Bozanić, s kaptolskoga pulpita, stane grmjeti o »komunističkoj uroti«, onda valja znati da je tako otprilike izgledala pisana uputnica za Jasenovac. Uputnica upućivala bi na doktore. U Pavelićevim novinama,
čak i tamo, pisalo je da Jasenovac baš nije neko »oporavilište«. Te su novine nijekale da je Jasenovac bio »gubilište«. Oni gadovi , kako ih je nazvao Mesić, koji danas govore to isto što su pisali Pavelićevi apologeti, ubijaju jasenovačke žrtve po drugi put, a pod firmom »Bleiburg« slave i spašavaju duše među kojima su i njihovi ubojice.
Vatikanski gromovi – našao sam taj izraz u gotovo bibliofilski opremljenoj knjizi Rječnik uvriježenih termina Gustava Flauberta (Disput, Zagreb 2008). Oni pucaju u prazno. Jer dogodine, bit će opet isto. Dokle, čemu i u čiju korist?

Autor priloženog teksta je SLOBODAN ŠNAJDER

Napomena: Preuzeto iz Novog Lista -> http://www.novilist.hr/

Kolumne, komentari: <<< Natrag

Kleronacionalistička farsa

»Priče o genocidnosti naroda i o kolektivnoj krivnji izmišljotine su onih koji su zločine htjeli prešutjeti bježeći od vlastite odgovornosti ili suodgovornosti«, istaknuo je Mesić lani u Jasenovcu kao da je znao kako će ga sačekati baš ti koji bježe od istine i suodgovornosti.
Prošle godine, na Komemoraciji u Spomen-području prilikom obilježavanja 62. godišnjice proboja zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac (22. travnja 1945.) predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je kazao: »Opet se susrećemo ovdje na mjestu strašnoga zločina koji ne dopušta zaborav, susrećemo se da bismo odali počast nevinim žrtvama jasenovačke klaonice, da bismo se prisjetili tko su bili krvnici, a tko su i zašto bile žrtve. Ali, susrećemo se isto tako i da bismo uputili poruku ne samo preživjelim suvremenicima svjetskoga rata u kojemu se zločin genocida i holokausta dogodio, nego i današnjoj generaciji«. Nije bilo većih uzbuđenja. Ali ove godine, prije tjedan dana, Predsjednik je »zaoštrio« prigodnu poruku kazavši: »I danas ima gadova koji će reći da je sve ovo bilo izmišljeno«. Mesić se pozvao na riječi bivšeg predsjednika SAD-a Dwighta Eisenhowera koji je na kraju 2. svjetskog rata tražio da se dokumentira sve o nacističkim logorima »jer će se jednog dana naći neki gad koji će reći da je sve to izmišljeno«. I zbog toga se iz nekih katoličkih krugova traži Mesićeva isprika Katoličkoj crkvi zbog prošlonedjeljnog govora u Jasenovcu. Očito je da su neki »gadovi« prepoznali. Napali su ga i članovi episkopata, redovnici i redovnice, itd.

Mesić sije razdor i mržnju?!

Urednik »Glasa Koncila«, Ivan Miklenić, je otišao tako daleko da je Mesića optužio da je sudjelovao u zlouporabljenju skupa za ideološki obračun i za neargumentirano optuživanje drugih. Točnije, Miklenić piše ove strašne rečenice: »Kad se na takvim komemoracijama događaju devijacije, onda je to često sijanje novoga sjemena mržnje, razdora, nepravde«. Kaptolski urednik tvrdi da Mesić nastavlja podgrijavati jasenovački mit jer, piše, upravo tendenciozne jasenovačke komemoracije za sve vrijeme komunističkoga režima u bivšoj saveznoj državi sijale su sjeme razdora, mržnje, i to je sjeme niklo brojnim koncentracijskim logorima u Srbiji za Miloševićeva režima kroz koje su prošle tisuće nevinih ljudi samo zato što su Hrvati, od kojih su neki izgubili i život, za neke se ni danas ne zna, a svi imaju fizičke ili psihičke posljedice. Miklenić, kao, ne želi ulaziti u problematiku nazivanja »gadovima« nekih koji će navodno »reći da je sve bilo izmišljeno«, ali ipak ulazi, i to ovako: »(Predsjednikove) riječi (...) izazivaju veliko čuđenje jer odražavaju ili nepoznavanje događanja i procesa na tlu biše savezne države ili predstavljaju politički govor kojemu su od same istine i objektivnosti važniji neki drugi politički ciljevi...«.

NDH stvorili primitivni rasisti

Miklenić svoj udar ispod pojasa Mesiću zaključuje ovako: »Doista je čudno da Predsjednik Republike Hrvatske pobija u samom Jasenovcu očitu istinu o manipulaciji i istinu o dugovjekom pokušaju da se hrvatski narod prikaže kao genocidni narod. Takav postupak jednoga predsjednika neke države vjerojatno se još nikada nije dogodio niti će se dogoditi...«. Da, da. Prepoznali su se.
U Jasenovcu se ubijalo u ime jedne kvazi-države koja je zlorabila i kompromitirala hrvatsko ime. Zločini su stvarni, dokumentirani i njih se ne može odagnati iz svjetske povijesti pa ni iz povijesti onih naroda iz čijih su redova dolazili naredbodavci i izvršitelji zakona. To ne znači da je i jedna nacija genocidna, da je i jedan narod kao kolektivitet kriv. »Priče o genocidnosti naroda i o kolektivnoj krivnji izmišljotine su poslijeratnih političara koji su njima skupljali jeftine poene boreći se za naklonost onih koji su zločine htjeli prešutjeti bježeći od vlastite odgovornosti ili suodgovornosti«, istaknuo je Mesić kao da je znao kako će ga sačekati baš ti koji bježe od istine i suodgovornosti.
Profesor povijesti, dr. Vjekoslav Perica, kazao je našem listu (rubrika »Pogled«, 2.7.2005.) da su NDH stvorili primitivni seljaci, rasisti, poluinteligentna profila uz pomoć kleronacionalista iste sorte. Zato i ja kažem: važno je da sjećanje ostane živo! Inače, dali bismo odriješene ruke onima koji se sve agresivnije trude da nam umjesto povijesne istine nametnu laž o povijesti. To ne smijemo dopustiti. A neka lakrdijaši nastave svojom farsom.

Autor priloženog teksta je DRAGO PILSEL


/Napomena: preuzeto iz Novog lista -> http://www.novilist.hr/

Dr. Strangelove
(Posljednja scena)


Znanstvenik: 'Ima šanse da se sačuva srž ljudske vrste. To je sasvim jednostavno. Na dnu naših najdubljih rudnika radioaktivnost neće prodrijeti u rudnike duboke nekih tisuću metara. Za nekoliko tjedana se prostor za stanovanje može lagano znatno poboljšati.'
Predsjednik SAD-a: 'Koliko bi ostali tamo?'
Znanstvenik: 'Da vidimo…Kobalt klorium G…Vrijeme poluraspada…Moguće je 100 godina.'
Predsjednik SAD-a: Mogu li ljudi tamo dolje preživjeti 100 godina?'
Znanstvenik: 'To neće biti teško moj Fireru…G. Predsjedniče. Atomski reaktori mogu dati struju neograničeno. U staklenicima se mogu uzgajati biljke, hraniti životinje i klati ih. Moramo učiniti brzo istraživanje raspoloživih rudnika. Mislim da ima mjesta za više stotina tisuća ljudi.'
Predsjednik SAD-a: 'Ne bih da odlučujem o tome tko će ostati gore a tko ići dolje.'
Znanstvenik: 'To se lako da učiniti kompjuterom. Kompjuter se može podesiti i programirati za faktore kao što su mladost, zdravlje, plodnost, inteligencija i presjek neophodnih vještina. Neophodno je da političari i vojni ljudi budu uključeni kako bi zadržali potrebne zakone i tradiciju.' (ruka mu se otrgne u pozdrav Heil Hitler!) 'Množili bi se izvanredno, bez dodatnog truda. Bilo bi puno vremena i malo posla. S određenom rasplodnom tehnikom, odnosom; deset žena na jednog muškarca – mogu dostići sadašnji nacionalni produkt za 20 godina.'
Predsjednik SAD-a: 'Ne bi li ta srž preživjelih bila toliko pogođena tugom – da im ne bi bilo do života?'
Znanstvenik: 'No, G-dine…Oprostite me. U vrijeme ulaska u rudnike svi bi još bili živi. Ne bi bilo šokantnih sjećanja, samo osjećaj nostalgije i u duhu ponosne ljubopitljivosti za predstojeću avanturu.' (ruka se ponovno otkida kontroli u pozdrav Heil Hitler)
General: 'Doktore, spomenuli ste odnos od 10 žena na jednog muškarca. Da li treba prekinuti s monogamnim vezama toliko, koliko bi ljudi mogli, što se tiće muškaraca?'
Znanstvenik: 'Nažalost da, žrtva se mora podnijeti za budućnost ljudske rase. Moram dodati da pošto svaki muškarac mora biti angažiran na crti izvanredne i začudne službe oplodnje…žene moraju biti izabrane po seksualnim osobinama, koje moraju biti visoko stimulativne prirode.'
Ruski ambasador: 'Moram priznati da je to zapanjujuće dobra ideja.'
Znanstvenik: 'Hvala Vam, gospodine.'
General: Treba na to gledati s vojne točke gledišta. Recimo da su Rusi sačuvali neke bombe a mi nismo i nakon 100 godina će prevladati. Slažem se, G-dine Predsjedniče. Mogu čak pokušati zauzeti naša mjesta u rudnicima. Bilo bi naivno od nas da mislimo da će ovo promjeniti Sovjetsku politiku. Moramo biti pojačano budni da ih spriječimo da ne prevadnu. Ako budu plodniji od nas biće ih mnogo više! Gospodine Predsjedniče, ne smijemo dozvoliti zaostajanje u trci rudničkih skloništa!'
Znanstvenik se diže iz invalidskih kolica i čini dva nesigurna koraka: 'Gospodine, imam plan…Moj Fireru, prohodao sam! ('ja mogu hodati!' Ili 'ja hodam!')


/Napomena: prilog dobiven od dr.sc.Mrijan Vejvode, meni nepoznat izvor./

Ni suvremenim indijancima danas, nije lako...

--------------------------------------------------------

Posjet narodu Apasa

Oci u oci sa starijom kulturom


"Sto je zivot ako smo zatoceni poput stoke u oboru?
Bili smo neobuzdani i slobodni,
Slobodni kretati se kamo zelimo.
Kako bismo mogli zivjeti u zatocenistvu?"
- Victorio, vodja Apasa


1995. godine, kada sam vec poceo pisati ovu knjigu, dozivio sam svoj prvi istinski susret sa starijom kulturom. Mladja je kultura, kao sto joj je svojstveno, pokorila i porobila tu stariju kulturu te nad njom izvrsila pokolj. No, prezivjelo ih je dovoljno da bih osobno mogao upoznati njihov nacin zivota. Taj mi je susret donio nekoliko vaznih pouka o zivotu u Duhu.

... On zivi prema "apaskom vremenu", rekla je. "Sve se dogadja u onom trenutku u kojem se treba dogoditi i na onaj nacin na koji se treba dogoditi pa zbog toga ne voli nista planirati."...

... Prepoznao sam poznatu pustinju u kojoj su tu i tamo rasle kadulja, opuncija, kotrljajuce grmlje i golemi saguaro kaktusi ruku rasirenih i podignutih prema nebu kao nijemi cuvari prastare zemlje. U blizini je Mt.Graham, za Apase sveto mjesto, stjeciste duhovnih silnica,
koje im je Sveuciliste u Arizoni oduzelo zahvaljujuci politickom utjecaju i novcu, te ondje sagradilo opservatorij...

...Ispricao sam Jane o ptici koja je letjela iznad mojega automobila i zatratzio njeno misljenje. Ona mi je rekla da su ptice njezini glasnici, da joj donose saznanja o raznim situacijama i o buducnosti te da je cesto stite od opasnosti...

... Zbog toga sam sa zadovoljstvom prihvatio njegov poziv da mu se pridruzimo u obredima kojima inace smiju biti nazocni samo pripadnici plemena: obredu znojenja i plesu Okrunjenih plesaca...

... Reci cu slijedece: taj je obred potvrdio sve sto sam intuitivno znao o moci povezivanja s vlastitim duhovnim izvorom...

... Jedna je uciteljica, Angloamerikanka koja je stigla tek nedavno, rekla: Ta djeca posjeduju neopisivu energiju i snagu. Pokusam li obuzdati osmogodisnje ili devetogodisnje dijete, zadrzati ga da ne potrci prema necemu ili tek stavim ruku na njegovo rame, osjecam snagu tinejdzera ili mladog muskarca. Ta su djeca nevjerojatno snazna, a kada nesto odluce, gotovo ih je nemoguce sprijeciti da to i ostvare."...

...Ona me strogo pogledala. "Mi smo oduvijek vjerovali u jednoga Boga. Pred Suncem ne molimo zato sto ga obozavamo, vec zato sto nas podsjeca na stvaratelja Sunca koji nas grije i daje nam zivot. Mi uvazavamo zivotinje i stujemo ih zato sto su dio Bozjeg svijeta i
njegovog djela."...

... A tada je u meni bljesnula spoznaja. Ritam bubnjeva bio je isti za svaki napjev: ugadjali smo svoje mozgove, vjerojatno na frekvenciji od 10 Hertza alfa mozdanih valova ili na nekoj sukladnoj frekvenciji.
Uvidio sam da posrijedi nije primitivan ples: bio je to oblik meditacije na mantru jednako kao sto to cine hinduisti, Tibetanci sa svojim molitvenim niskama te katolici dok satima mole krunicu.
Oni izazivaju izmijenjena stanja...

... Za te je ljude taj obred temeljan, najdublje ukorijenjen, najstvarniji i najcvrsce vezan uz zivot, najupecatljiviji. Dok sam ga promatrao i sudjelovao u njemu, u svojim sam dubinama bio potuno siguran da je kultura nas bijelaca postala isprazna sala o samounistenju, s televizijom na celu...

... Vozeci kroz mracnu pustinju, upalio sam radio i pronasao postaju Navajo Indijanaca, nekoliko stotina kilometara sjeverno i zapadno.
"Slijedi nasa danasnja povijesna misao", rekla je voditeljica izmedju dvije "contry and western" pjesme. "Kada je Kolumbo slucajno nabasao na nasu zemlju, prisvojio ju je jednako kao i nase ljude i sve nase blago, u ime pape te spanjolskoga kralja i kraljice.
Najprije je naredio da se okupe svi Indijanci iz okolnih krajeva te zahtijevao da mu svaka osoba starija od cetrnaest godina sutradan donese saku zlata. Sljedeceg su dana hvatali sve one koji su donijeli manje ili nisu donijeli nista, i odsjecali im jednu ruku. Toga su dana tisuce ljudi izgubili ruke.
Potom je Kolombo zarobio onoliko Indijanaca koliko ih je uspio ugurati u potpalublje svojih brodova, te ih poslao u Spanjolsku kako bi ih ondje prodali u roblje. Vecina ih je umrla tijekom putovanja jer su ih drzali u potpalublju, u vlastitim izmetinama, a hranu su im bacali kada se mornarima prohtijelo. Medjutim, oni koji su prezivjeli, priskrbili su Kolumbu lijepu zaradu. Nekoliko se puta vratio kako bi uzeo jos robova i odsjekao jos ruku.
To je covjek kojemu bismo na Kolumbov dan trebali odati pocast."
Kad je Merle Haggard poceo pjevati, jedva sam popustio stisak saka na upravljacu.


(Dio teksta iz knjige Thom Hartmann, PROROKOV PUT, Dozivljaj sile zivota.)





U sjećanje ostalim žrtvama zvijerske «duhovnosti» i onima koji se još bore za svoj opstanak zbog ljudi bez duše, svetosti i srca:
www.culture-amerindiens.com



Indijanci


--------------------------------------------------------------------------







"...Kada neka vrsta ili kultura izumire, uvijek mozete nesto nauciti od nje. U Barakoai smo zatekli vrlo naprednu civilizaciju - mozda najnapredniju od one koju smo ostavili kod kuce...

Baracoa je siromasni grad. Ali iako nedostaje svega, osim dovitljivosti i domisljatosti, na ulicama Baracoe necete zapaziti znakove siromastva na nacin na koji biste to u New Yorku ili Tokiju ili ovdje kod nas u Parizu. Baracoanci zive u buducnosti iz jednostavnog razloga jer su naucili suspregnuti suvremene potrosacke navike i znaju se dobro zabavljati
bez obzira na sve. Ali vjerojatno nece jos dugo. Turizam ih vraca u sadasnjost. Mjesna prostitutka zaradi vise za jednu noc provedenu s turistom, nego za godinu dana rada u uredu. Za neke Baracoance - one s boljim vezama, trazenijim vjestinama i najseksipilnijim tijelima - povratak turizma znaci biti bolji od susjeda, cesce jesti meso, mozda cak i kupiti par adidas tenisica. Za sve ostale turizam je mijesanje pica strancima, pospremanje hotelskih soba i prodavanje tracarija po plazama".

"(Kolumbo je 28.listopada 1492. stigao do mjesta Tain na Kubi, sa preciznim kartama Amerike iz Aleksandrijske knjiznice i financiran od obitelji - korporacije Medici kao clan tajnog iluminatskog drustva. Petsto godina kasnije grad je nazvan Baracoa, Benettonov Colors, 16., Jedan grad, srpanj-kolovoz 1996., KN20,00)"...



(Napomena: Tekast je dobiven od dr.sc.Marijan Vejvode u sklopu Novog Svjetskog poretka, meni nepoznat izvor.)

------------------------------------------


U Rijeci, 27.04.2008. Borivoj Bukva

ZNANOST I RELIGIJA:
VELIKI RAZVOD
--------------------------------



U formalnoj logici kontradikcija je znak poraza: ali u evoluciji stvarnoga znanja, ona oznacava prvi korak prema pobjedi.

- Alfred North Whitehead



Covjecanstvo ima dva velika pristupa Istini: duh i znanost. I jedan i drugi traganje su za istinom u nama i nasem univerzumu, i jedan i drugi traze odgovore na Velika pitanja. To su dvije strane istog novcica.



U mistickom smislu kreacije koje nas okruzuje u umjetnickom izrazu, u vapaju prema Bogu, dusa raste, a ono nesto sto je u nju usadjeno proizlazi ispunjenje... Znanstveno istrazivanje (takodjer) proizlazi iz nastajanje koje je svijest prinudjena slijediti, iz propitivanja
koje ne moze biti suspregnuto. I u znanstvenoj intelektualnoj potrazi i u misticnoj potrazi duha, svjetlo nas privlaci, a svrha koja u nama nadire odziva mu se.

- Sir Arthur Eddington, astrofizicar, u knjizi The Nature of the Physical world (Priroda materijalnog svijeta)



U najvecim kulturama drevnoga svijeta postojale su stepenice izmedju ljudi i bozanskoga. Zemlji i svemiru obracalo se sa "Ti", a ne sa "to". Ljudi su osjecali da sudjeluju u velikoj kozmickoj zagonetki koje su bili dio. Osjecali su bozansko kao imanentno materijalnom svijetu. Priroda i svemir bili su oduhovljeni bozanskom prisutnoscu. Takovi obredi slavljeni su u stonehengeu... spajajuci Zemlju s nebom i jacajuci osjecaj sudjelovanja u bozanskoj
stvarnosti.

- Anne Baring



Filozofija je zapisana u ovoj velikoj knjizi - svemiru - koja neprestano stoji otvorena nasem pogledu. Ali knjiga ne moze biti shvacena sve dok covjek ne nauci razumjeti jezik i tumaciti znakove kojima je napisana. Napisana je jezikom mastematike a njezini su znakovi trokuti, kruznice i druge geometrijske figure. Bez toga covjek samo luta u tamnom labirintu.

- Galileo Galilei



Ako znanost i duh istrazuju prirodu neogranicene stvarnosti - a ocito, cim je manje ogranicena, to je blize stvarnosti - tada im se putovi u konacnici moraju susresti. Najstariji poznati spisi, Vede, o fizickom svijetu govore kao o iluziji, mayi. Kvantna fizika kaze da stvarnost nije onakva kakvom je vidimo; umjesto toga, ona je u najboljem slucaju uglavnom prazna, u stvari, vise je poput valova netvarne ne-stvari.
Tibetanski budisti govore o svemiru kao o "medjuovisnim pokretacima". U fizici postoji zaplet prema kojem su sve cestice povezane, i takve su sve od Velikog praska (gdje su se u redu i zapetljale). A mnogo poeticnije imamo to i u zen budizmu, u znamenitom koanu: "Kako zvuci pljesak jedne ruke?", na koji se poput eha nadovezuje fizikalno pitanje "Kako cestica moze biti na dva mjesta u isto vrijeme?"
Profesionalci s obje strane vlastitih ograda duboko su zaronili u svoje zasebne discipline, a povijest ljudskog napretka ipak pokazuje da evolucija nastaje ukljucivanjem sve sirih i sirih podrucja proucavanja i njihovim integriranjem.
Kako zvuci poljubac dvaju protivnika?

- Will



Dogma: Autoritativna tocka gledista, nacelo je ili misljenje kojeg se drzi crkva s obzirom na vjeru ili moral.



HIGGSOVA CESTICA: Higgsova cestica je torijski zamisliva cestica koja svim drugim cesticama u svemiru daje masu. desetljecima su znanstvenici gradili sve vece akceleratore kako bi ju pronasli, jer bi Huggsova cestica trebala biti vrlo teska (masivna). Ne mogu ju pronaci jer ima preveliku masu i jer daje masu cesticama. Sto onda daje masu Huggsovoj cestici? Je li to jos nekome pomalo cudno? mozda bi trebalo tragati za "informacijskom" cesticom, nekom koja in-formira cestice da budu takve kakve jesu (masa, naboj, brzina vrtnje...).





Napomena: Tekst preuzet iz knjige: KOJI K.... UOPCE ZNAMO?, otkrivanje beskrajnih mogucnosti za mijenjanje svakodnevne stvarnosti. William Arntz, Betsy Chasse i Mark Vicente, koautori filma s Jackom Foremom i Ellen Erwinom. Zagreb, 2006.

VELIKA PITANJA
-------------------------

Postavljajuci si ova dublja pitanja, otkrivamo nove nacine bivanja u svijetu. Ona unose dasak svjezine. Zivot postaje radosniji. Nije trik u tome da budete u znanom, vec da zivite zivot zagonetku.

- Fred Alan Wolf


Sto je veliko pitanje? Zasto bismo se time zamarali? Sto ga cini velikim?

Velika Pitanja - otvarac za konzervu svijesti


Odakle dolazimo?
Sto bismo trebali ciniti?
Kamo idemo?

- Miceal Ledwith


Razlika izmedju mene s pet godina i sadasnjeg mene u tome je sto s pet godina jos nisam, u emocionalnom smislu, mnogo investirao u to da Svemir postoji na odredjeni nacin. Biti u "krivu" nije bio nikakav problem. Sve je to bilo ucenje. Sada se stalno podsjecam: u znanosti ne postoji pogresan eksperiment. Doznati da ono sto sam pokusavao jednostavno ne funkcionira, zapravo je uspjeh.

- William Arntz


Otkrio sam kako otkrivam posebno uzbudjenje u onom trenutku kad odjednom shvatim da znam odgovor na nesto. Svidja mi se dolaziti na rub litice svoga uma.
U tom prostoru "nicega" ili ne-znanja, dozivljavam onaj jaki osjecaj anticipacije. Uzbudim se zbog toga sto sam dosao do ruba onoga sto znam, i znam da ce se uskoro u mojoj glavi pojaviti razumijevanje, i da ce biti zapanjujuce, i da samo trenutak ranije ono nije postojalo u meni. Bit ce ono veliko "a-ha". Nedavno sam shvatio da svaki "a-ha" stimulira centre uz ugodu u mozgu... ocito, ovisan sam o tom osjecaju.

- Mark Vincente



Ne mozete doci do nekog zakljucka o zivotu. Zivot je vjecan, bas kao i mi. Moramo poceti traziti vise smisla u tome sto jesmo. Ustvari, smisao toga sto jesmo tek treba otkriti, i to je nasa uloga.

- Ramtha



Svakog jutra stojim pred ogledalom i pokusavam si postaviti Veliko Pitanje. "Sto je to sto ne znam, a zelim saznati?" Ovog jutra bilo je: "Zelim saznati jesam li zaista sposobna osjetiti bezuvjetnu ljubav". Za mene to nije samo apstraktna ideja. Bezuvjetna ljubav na mom je dnevnom rasporedu - to je kakva zelim biti, u najmanju ruku za svog supruga i svoju kcer - ali ako sam iskrena prema sebi, nisam sigurna da sam ju ikad zaista osjetila.

- Betsy Chasse



"Zasto mi stalno iznova stvaramo istu realnost? Zasto stalno odrzavamo iste odnose? Zasto uvijek preuzimamo iste poslove, opet i opet? U ovom beskrajnom moru mogucnosti koje postoje oko nas, kako to da uvijek iznova stvaramo iste stvarnosti?"

- Joe Dispenza


"Raditi iste stvari, ponovno i ponovno, a ocekivati razliciti rezultat, jedna je od definicija ludila".

- Albert Einstein


Vedrome srcu dostupne su sve dobre stvari!

- Ramtha




/Napomena: Tekst preuzet iz knjige: KOJI K.... UOPCE ZNAMO?, otkrivanje beskrajnih mogucnosti za mijenjanje svakodnevne stvarnosti. William Arntz, Betsy Chasse i Mark Vicente, koautori filma s Jackom Foremom i Ellen Erwinom. Zagreb, 2006./





---------------------------------------

Povodom Dana planeta Zemlje –



Vegetarijanski nacin prehrane



"Vegetarijanski nacin zivota mogao bi krajnje pozitivno utjecati na sudbinu covjecanstva." (Albert Einstein)



Od malena smo tako cvrsto uvjetovani "neophodnoscu" jedenja mesa (mit o esencijalnim bjelancevinama i vitaminima, kojih toboze ima samo u mesu), da smo skloni zanemariti jednostavnu istinu da bez mesa mozemo.

Zapravo je vrlo jednostavno - nema straha niti briga! Strahovi i brige su posljedica uvjetovanja od strane nase okoline, strahovi i brige nisu nase prirodno stanje.

Uostalom, i najistaknutiji mislioci zapadne civilizacije - filozofi, redovnici, znanstvenici, izumitelji, knjizevnici - bili su vegetarijanci!

Medju ostalima i:

Sokrat, Platon, Pitagora, Plutarh, Seneca, sv. Franjo Asiski, Leonardo da Vinci, Isaac Newton, Jean Jacques Rosseau, Voltaire, Charles Darwin, Lav N. Tolstoj, Mark Twain, Nikola Tesla, Thomas A. Edison, Franz Kafka, William Blake, Ralph W. Emerson, Isaac B. Singer, Georg Bernard Shaw, Albert Einstein...

Svi oni drzali su da je jedenje mesa ne samo nepotrebno, nego i sasvim pogresno i stetno, kako za tijelo covjeka i za njegov duh, tako i za njegovo ponasanje i za cjelokupni okolis.

Primjerice, covjek cije ime je zastitni znak moderne znanosti, porucio je jos prije vise od pola stoljeca:

"Vegetarijanski nacin zivota mogao bi krajnje pozitivno utjecati na sudbinu covjecanstva, cisto fizickim djelovanjem na temperament ljudi." (Albert Einstein)

"Nista nece toliko pomoci ljudskome zdravlju niti povecati izglede za opstanak zivota na Zemlji kao prijelaz na vegetarijansku prehranu." (Albert Einstein)

"Nas zadatak mora biti da se oslobodimo ... sirenjem kruga suosjecanja na sva ziva bica i svu prirodu i njenu ljepotu." (Albert Einstein)



Zelite li i vi sami doista pozitivno utjecati na svoju okolinu? Znate li da mesna industrija vise doprinosi globalnom zatopljenju nego ispusni plinovi svih automobila na svijetu?

Zelite li pomoci svojem zdravlju?

Zelite li se osloboditi nametnutih predrasuda i sebicnih predlozaka misljenja i djelovanja, koji ne uvazavaju sva ziva bica?



Izaberite po vlastitoj savjesti, ne pod utjecajem straha i ne pod utjecajem vecine. Vecina ne mora biti u pravu - sjetimo se samo Giordana Bruna, Nikole Kopernika ili Galilea Galileija.

Kada bi klaonice imale staklene zidove, svi ljudi bili bi vegetarijanci.



Davorin Zorko





Zašto meso nije zdravo?

Dobro je poznata činjenica da osjećaji uzrokuju velike biokemijske promjene u organizmu, napose hormonalne promjene u krvi. Prije i za vrijeme klanja biokemija uplašene životinje doživljava velike promjene. Otrovni nusproizvodi šire se tijelom, teško trujući sve dijelove umiruće životinje. Sve to kasnije truje ljudsko tkivo a i ljudski um.

I ne samo to. Životinje drže u kavezima i one nikada ne vide svjetlost dana osim kad ih vode u klaonicu. Ubrizgavaju im razne lijekove, hormone i slično što sve kasnije završi u čovjeku. Nije onda ni čudo što čitav svijet onda boluje od depresije! Sve je to povezano s mesom jer životinje luče razne hormone kad su pod stresom. Stres je blaga riječ za ono što životinje proživljavaju na farmama. Novorođeno tele ili praščića nakon par sati odvoje od njegove majke koja može poludjeti od tuge zbog toga. Životinje vole svoje mladunče isto kao što i ljudi vole novorođenčad, i kad im odvoje mladunče one luče razne hormone uslijed užasa i stresa. A što je s jadnim teletom koje nikad ne vidi svoju majku i drži se u potpunom mraku gdje ga kljukaju raznim hormonima i hranom prerađenih ostataka ubijenih i krava, a u toj hrani može čak biti i njegova majka umrla od tuge? Kasnije to isto tele prvi put vidi svjetlost i sunce kad ga odvode u klaonicu gdje ga se okrutno ubije ...Sav taj strah, sva ta patnja, gdje na kraju završi? U čovjeku!

U jednom pokusu crvima su davani elektrošokovi uz bljeskalicu tako da su se kasnije počeli grčiti samo prilikom osvjetljavanja bljeskalicom odnosno bez elektrošokova. Njima su hranjeni miševi koji su nakon nekog perioda na svjetlost bljeskalice također počeli reagirati grčenjem.

Promatrajući nas, dakle, i sa aspekta energetskih bića a ne samo žive materije, sva ta energija straha kojeg je životinja tijekom njenog ubijanja morala osjećati na kraju se utjelovljuje u njenom mesu a time kasnije i našemu!

Nije onda čudo da čak i u nizu komparativnih testova na području mjerenja izdržljivosti vegetarijanci su pokazali bolje rezultate od onih koji jedu meso.

H. Schouteden sa Belgijskog Univerziteta upoređivao je izdržljivost, snagu i brzinu oporavka od teškog rada vegetarijanaca i mesojeda. Njegova zapažanja pokazuju da su vegetarijanci bitno nadmoćniji u sve tri karakteristike. Ova zapažanja su navela doktora Irvinga Fishera s Yale University-a da između 1906. i 1907. godine sprovede testove o izdržljivosti. U studiji je učestvovalo 49 atletičara s Yalea, instruktora, doktora i medicinskih sestara. On je zapazio iznenađujuću činjenicu da vegatarijanci imaju blizu dva puta više snage od mesojeda. Slični testovi J. H. Kellogga iz Michigena su potvrdili Fisherova zapažanja. Otprilike u isto vrijeme, jedna druga studija je prikazana na sveučilištu u Briselu od dr J. Ioteyko i V. Kipianija. Njihovi rezultati su bili slični Fisherovima. U testovima izdržljivosti vegetarijanci su bili sposobni raditi dva do tri puta duže od onih koji jedu meso do potpunog iscrpljenja, i potrebna im je jedna petina vremena da se odmore od napora poslije svakog testa u odnosu na njihove partnere koji su jeli meso.

'Postala sam vegetarijanka zbog patnji životinja, ali su se pojavile i neke druge dobrobiti. Počela sam se osjećati zdravije - postala sam puno pokretljivija, što je jako važno za sportaša. Osim toga, bilo mi je potrebno puno manje sna, a budila sam se svježija i odmornija. Moja koža je postala kvalitetnija i sada imam više energije. Obožavam biti vegetarijanka.' - Martina Navratilova, svjetska teniska prvakinja

BOLEST AGFLACIJE

Hrana postaje luksuzna roba
Prosvjedi i pad vlade na Haitiju zbog skupe riže zadnje su manifestacije groznice koja svijet trese posljednje tri-četiri godine. Od 2004. zamjetan je rast cijena poljoprivrednih proizvoda koje su se do danas udvostručile. Najgore je što se ne radi o prolaznoj pojavi, nego o početku procesa koji će cijene hrane u budućnosti neprestano većom ili manjom brzinom gurati prema gore


Svjetska banka procjenjuje da će poskupljenje hrane u siromaštvo gurnuti 100 milijuna ljudi (+ Kliknite na sliku za uvećanje )


Nekoliko je glavnih generatora koji pokreću agflaciju (porast cijena poljoprivrednih proizvoda).

Prije svega, došlo je do rasta potražnje za hranom. Bogaćenjem i rastom srednjeg sloja u Kini i Indiji, porasla je potrošnja mesa i mlijeka, što je povisilo cijenu žitarica koje se koriste kao stočna hrana. Samo u 2007. cijena pšenice je porasla za čak 95 posto. Iako se ove godine očekuje bolji urod žitarica, analitičari ne očekuju da će cijene znatnije pasti.

Sve veća kineska glad za mlijekom i mliječnim proizvodima dovela je do rasta cijena mlijeka širom svijeta. Prošle godine u SAD-u mlijeko je poskupjelo za više od 20 posto, a sličan trend je zabilježen i u ostalim razvijenim zemljama.

Utjecaj Kine i Indije na cijene hrane u budućnosti će biti još veće kako rastu njihova gospodarstva. Zabrinjavajući je podatak da Kina ima 1,3 milijarde stanovnika, 20 posto svjetskog stanovništva, ali samo sedam posto svjetske obradive zemlje. U Indiji je odnos količine obradivog zemljišta prema broju stanovnika (1,1 milijarda) dvostruko bolji nego u Kini, a u SAD čak osam puta bolji.

U želji da se smanji ovisnost o nafti, sve se više obradivih površina u svijetu koristi za proizvodnju bio-goriva a ne hrane. Glavne sirovine za proizvodnju 'zelenog benzina' su kukuruz, uljana repica i, sve više, soja, a nešto manje suncokret, palma, kokosov orah i dr. U proizvodnji bio-goriva prednjači SAD, koji planira do 2022. čak 33 posto ukupnog kukuruza pretvoriti u benzin. Zbog toga dolazi do nestašice kukuruza kao stočne hrane, te je njegova cijena samo u ovoj godini skočila za više od 30 posto s trendom daljnjeg rasta.

Agflaciju potiču i nepovoljni klimatski uvjeti, odnosno globalno zagrijavanje. U Australiji, Kanadi i Europskoj uniji, u tri od pet najvećih svjetskih izvoznika pšenice, prošle godine je velika suša značajno smanjila urod. Znatan je utjecaj i rasta cijene nafte, što povećava troškove proizvodnje poljoprivrednicima.

Uz sve navedeno, svoje prste u poskupljenju poljoprivrednih proizvoda imaju i spekulanti. Robne burze na kojima se trguje sirovinama postale su atraktivne investicijskim bankama nakon što su cijene krenule uzlaznom putanjom, te se pojavila prilika za dobru zaradu.


Tržnica na Haitiju (+ Kliknite na sliku za uvećanje )

Veliki proizvođači hrane, poput Nestlea, sve više izbjegavaju kupovati sirovine na otvorenom tržištu, već izravno trguju s farmerima kako bi zaobišli pohlepne posrednike.

U pojedinim zemljama vlade vode bitku protiv trgovaca spekulanata koji namjerno zadržavaju velike količine pšenice i riže u skladištima, očekujući još više cijene, te time dodatno raspiruju agflaciju. Na Filipinima inspektori obilaze skladišta u potrazi za skrivenom rižom. U mlinovima u Pakistanu vojska sprečava zadržavanje zaliha i krijumčarenje.

Globalni rast cijena hrane dosad je najviše pogodio najsiromašnije zemlje, u kojima su pšenica i riža osnovne namirnice. Daleko manje je dramatično u razvijenim zemljama, iako su i tamo potrošači osjetili udar na novčanike zbog poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, ulja i mesa. Međutim, dok zapadnjaci vrte glavom zbog sve skupljeg francuskog kroasana (poskupio za šest do 15 posto) i talijanske tjestenine, siromašnim stanovnicima Haitija (dnevnica devet kuna) prijeti realna opasnost da umru od gladi jer vreća riže stoji 184 kune.

'Prije 30 godina govorio sam da će hrana imati veću stratešku važnost nego atomska bomba i to se danas ostvaruje. Činjenica je da na Zemlji trenutno živi više od šest milijardi ljudi i da taj broj i dalje ubrzano raste. S druge strane, smanjuje se broj obradivih površina zbog zagađenja, izgradnje i erozije. I ako imaju zemlje pogodnu za poljoprivredu, siromašne zemlje nemaju novaca za uređenje površina', kaže predsjednik Hrvatskog agronomskog društva Mirko Gagro.

U Hrvatskoj je zasad vlada uspjela zaustaviti jači rast cijena namirnica pritiskom na trgovce i proizvođače hrane da se odreknu dijela marže. Dogovoreno je primirje do jeseni ove godine, kad bi opet moglo postati aktualno poskupljenje kruha, mlijeka, mesa ulja, povrća i voća. Da nas čeka buran kraj godine, dokazuje i rast cijena mineralnih goriva (46 posto u ovoj godini) kutinske Petrokemije, što se mora osjetiti na cijeni poljoprivrednih proizvoda.

Perspektiva Hrvatske, mišljenja je Gagro, nije ni malo svijetla i prepušteni smo na milost i nemilost globalnih kretanja.

'Hrvatska nema zdravu strategiju u poljoprivredi. Trenutna politika poticaja je vrlo problematična. Izdvajaju se novci za mala seoska gospodarstva koja imaju jedan ili dva hektara zemlje te dvije-tri krave. Tako se ne ulaže u proizvodnju koju i onako guši preveliki uvoz', zaključuje Gagro.

Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FOA) nedavno je pokrenula web stranicu World Food Situation na adresi www.fao.org. Na njoj možete pratiti aktualne cijene poljoprivrednih proizvoda i pripremiti se za novo doba u kojem nema mjesta za jeftinu hranu.

PROČITAJTE JOŠ:

U 33 zemlje opasnost od socijalnih nemira
Hrana će biti sve skuplja
Nužna hitna akcija protiv poskupljenja hrane

KVANTNA FIZIKA
---------------------------







Mislim da mirno mogu reci da nitko ne razumije kvantnu fiziku.

- Richard Feynman,

Nagradjen 1965. godine Nobelovom nagradom za razvoj kvantne elektrodinamike




Oni koji ne ostanu sokirani nakon sto se prvi put susretnu s kvantnom teorijom, uopce ju nisu shvatili.

- Niels Bohr,

1922. godine nagradjen Nobelovom nagradom za rad na strukturi atoma




Pojam "kvantne" prvi je put u znanosti primjenio njemacki fizicar Max Plank,
1900. godine. To je latinska rijec koja oznacava "kolicinu ili kvantitetu", ali koristi se kako bi oznacila najmanju jedinicu bilo kojeg fizickog svojstva, kao sto su energija ili tvar.



Mi pokrecemo holodek.On je toliko prilagodljiv da ce vam stvoriti sto god ste sposobni zamisliti. I samo ucite. Vase namjere uzrokuju da se ove stvari materijaliziraju onda kad ste dovoljno svjesni, i vi ucite kako koristiti svoju namjernost.

- dr.sc. William Tiller



Cistima je sve cisto,
a onima koji su okaljani
i nevjernici nista nije cisto,
nego su im okaljani i razum
i savjest.

- Tit 1:15



S pouzdanjem idite
prema svojim snovima.
Zivite zivot kakav ste
zamisljali.

- Henry David Thoreau



Mi nismo samo statisti na
kozmickoj pozornici; mi smo
oni koji oblikuju i stvaraju
zivot u svemiru koji se temelji
na sudjelovanju.

- Jahn Wheeler



/Napomena: Tekst preuzet iz knjige: KOJI K.... UOPCE ZNAMO?, otkrivanje beskrajnih mogucnosti za mijenjanje svakodnevne stvarnosti. William Arntz, Betsy Chasse i Mark Vicente, koautori filma s Jackom Foremom i Ellen Erwinom. Zagreb, 2006./














Jutros sam poranio i odsetao do gata Karoline Rijecke na Rivu.
Tek je svitalo, a mjesec skiljio iz oblaka. U Rijecku luku uplovljavala
je ribarica pracena galebovima i bio je to lijepi prizor za vidjeti.
Odnekud iza mojih ledja pojavila se grupa japanaca i snimala.
Naslonjen na bovu i snimljen, tako cu zavrsiti ovog dana u Japanu.

Danas je Dan planeta Zemlja. Ovog jutra, ja, japanci, ribarske
brodice, galebovi, rijecka luka, mjesec, plavo more docekasamo
Dan planete Zemlja svecano i bogato. Nezaobilazno objavit cu i
ovo prekrasno pismo moje prijateljice Janje iz Celja i bratske nam
Slovenije, dobiveno jutros sa vise fotografija. Veliko hvala dragoj
Janji na pismu i poruci ispisanoj u njoj.




Janja Pokleka , Celje, Slo...................wrote:
RE: utrinki iz izleta po Beli krajni


Kjerkoli stojimo na Zemlji,
stojimo v rajskem vrtu…
ce spoznamo,
da rajski vrt nosimo v sebi…

Dragi Borivoj,
naj te zgornja misel
in prilozeni utrinki
iz nepozabnega izleta po Beli krajini
popeljejo v tvoj rajski vrt.
Prav zal mi je,
da se nam nisi mogel pridruzit…
Dihali smo zeleno…

Zadihaj z mano sedaj…

Diham
zeleno,
dotikam
se
cvetja,
srkam
cisti
izvir.
Hodim
po
neuhojeni
poti,
plesem
s
soncem,
predajam
se
igri
vetra.
Kopljem
se
v
harmoniji
pticjega
petja,
v
miru
vsega
kar
sem.
Zivim.
Ljubim.
Bozansko
v
Meni
pozdravlja
Bozansko
v
Tebi.







--------------------------

Jambo-levi's plakat u sklopu Novog Svjetskog Poretka
------------------------



Zar je to moguce?, uzas, strava, sablazan, glupo i neshvatljivo...
-------------------------



Iznad trgovine "Ciciban" do robne kuce "RI" s desne strane okacen je "Jambo-levi's plakat", poseban na modu: CITY CENTAR (V) VARTEKS. Sadrzaj / fotografija plakata:

< Policajac gleda kroz zatvorske resetke iz nekog zatvora >

------------------------------------
Potreba je sprovesti anketu:


ANKETA PROLAZNIKA ISPRED JAMBO-LEVI ' S plakata na RI. KORZU

14.04.2008.
Grupa studentica sa psihologije, Akademije primjenjene umjetnosti i novinarki RiTV, treba
anketirati prolaznike na Korzu ispred Levi ' sovog Jambo plakata (zgrada do robne kuce Ri.):

1.- Pitanje: Da li vam na ovom mjestu nesto posebno privlaci pozornost? (Zabiljezi koliko je potrebno da osoba primjeti Jambo plakat ispred kojeg upravo stoji: Potrebno joj je: 10 sek,
20 sek, 30 sek. ............................................
Ako ne prijeti, upozoriti je na njega.

2.- Pitati dali ga je, mozda, vec primjetila ali ju vise ne zanima. Odgovor zabiljezi opisno.
a.) primjetila ga je Da Ne
b.) razmisljala je o njemu Da Ne
c.) sto je razmisljala: ......................................

3.- Sto mislite da se zeli poruciti kupcima Levi ' sica.?
......................................................................

----------------------

MEDIJ JE BOG !

Moja napomena: Globalizacija je vec poodavno pocela kod nas u gradu Rijeci da to mnogi nisu ni zamijetili. Na nasu veliku zalost dobro nam ga pakiraju i to neprimjetno, da toga naprosto nismo ni svjesni. Novi Svjetski Poredak je prisutan, bismo li trebali uociti, i to na velikim panoima nasega grada Rijeke.

U Rijeci, 19.04.2008. godine Borivoj Bukva

DRZAVA ZAKONA A NE LJUDI


International Herald Tribune, srijeda, 23. Juni, 2004


BUSHEVO POGREŠNO RAZUMJEVANJE DEMOKRACIJE SJEDINJENIH DRŽAVA
Robert O. Keohane i AnneMarie Slaughter


Napori Predsjednika Georgea W. Busha da izgradi demokraciju u Iraku temelje se na pogrešnom poimanju vlastite američke demokracije. On vjeruje da Američka demokracije funkcionira jer su Amerikanci apriori dobri ljudi, koji vjeruju u vrijednosti tolerancije i poštivanje drugih i vođeni su religioznom vjerom.
Kako on vidi stvari, Amerikancima nije toliko potrebna ustavna regulativa koja osigurava ravnotežu među ovlastima vlade, Kongresa i Vrhovnog suda SAD-e (checks and balances) koliko podsjećanje na temeljne američke vrijednosti i američku bahatu i nametljivu moralnu misiju da se svijetu donese mir. Slično, zlouporaba vlasti, kao što je bilo u zatvoru Abu Ghraibu i drugdje, ne predstavljaju neuspjeh sustava već prije devijantno ponašanje nekoliko loših ljudi.
Potpredsjednik Al Gore je u govoru prošli mjesec artikulirao potpuno drugačiji pogled na američku demokraciju, onu koja ne polazi od Biblije već od Ustava Sjedinjenih Država. Oci osnivaći Sjedinjenih Država pretpostavljali su da neobuzdana moć je opasna. Ne samo da omogućava lošim ljudima da počine zlouporabu; postoji tendencija da se iskvare obični, općenito časni ljudi. Kako je James Madison rekao u Federalist Papers: “Kada bi ljudi bili anđeli, vlada ne bi bila potrebna...Oslanjanje na ljude je bez sumnje primarna kontrola vlade; ali iskustvo je naučilo čovječanstvo da su potrebne dodatne mjere opreza.”
“Dodatne mjere opreza” stvorile su američki sustav regulativa koji osigurava ravnotežu među ovlastima institucija vlasti (checks and balances), po kojem Kongres, predsjednik i zakonodavstvo obuzdavaju, kontroliraju i provjeravaju jedni druge, kao što to rade savezne države i federalna vlada, kako bi osigurali da je moć vlade, i ograničena i pod kontrolom.


To nisu samo male teoretske razlike vezane za suštinu američke demokracije. Te razlike imaju presudan utjecaj na način na koji poimamo kontrolu i ulogu Sjedinjenih Država u svijetu.
Ako su, prema predsjednikovom gledištu, vrlina (dobrota) Amerikanaca i plemenitost naše misije samorazumljivi, onda propust naroda diljem svijeta da vide borbu u Iraku na isti način kao i mi znači da su ti narodi “neprijatelji slobode”. Borci koji se suprotstavljaju američkoj moći, čak ako su i stanovnici okupirane zemlje, ne zaslužuju zaštitu međunarodnog zakona. Institucionalna suzdržljivost u primjeni sile od strane Amerikanaca u pritvorima i zatvorima, prema tom gledištu, može se bez opasnosti i straha ublažiti. Što više, ustavna zaštita može se uskratiti čak američkim građanima, uhićenim u Sjedinjenim Državama, kada se sumnja da su “neprijateljski borci”.
Sa stajališta Jamesa Madisona, s druge strane, gruba zlouporaba moći u Abu Ghraibu bila bi potpuno objašnjiva. Osnivački oci i veliki američki vođe su od uvijek shvaćali da bez institucionalnog obuzdavanja što istovremeno dobrovoljno prati i podržano je od vrhovnog vodstva, takve zlouporabe su doslovno neizbježne. To ne znači da su Amerikanci “loži” ljudi, već da su jednostavno ljudi – kao i Iračani, Afganistanci, Nijemci, Japanci i sve druge nacionalnosti i rase.
Kada bi se borba protiv terorizma vodila u suglasju s institucionalnom teorijom ugrađenom u Ustav Sjedinjenih Država, američki vođe bili bi vrlo svjesni potencijalne zlouporabe sile čak od strane poštenih patriota. Oni bi se trebali pobrinuti da se Ustav štiti ne samo kod kuće, već da se uobičajena slabija zaštita u međunarodnom pravu svjesnije primjenjuje na ljude koji žive pod američkom okupacijom ili pod kontrolom Sjedinjenih Država.
Iz debate o vođenju rata u Iraku i okupaciji velika je podjela između onih Amerikanaca koji vjeruju da im njihove prirodne vrline dozvoljavaju da djeluju izvan i iznad zakona i onih koji vjeruju da ljudi u vlasti, nužno nesavršeni, moraju biti obuzdani institucijama i zakonom. Oni koji razumiju i vjeruju u teoriju američkog ustava moraju odbaciti teoriju osobne dobrote i zla Busheve administracije. Moramo ustrajati na tome da su Sjedinjene Države 'država zakona a ne ljudi' ('government of law and not men').
Robert O. Keohane je profesor Političkih znanosti na Duke University. Ann-Marie Slaughter je dekanica Princeton University's Woodrow Wilson School of Public and International Affairs i autorica knjige 'Novi svjetski poredak' (A New World Order')
Copyright c 2004 the International Herald Tribune

Vise knjizevnih nastupa u Rijeci, Natjecaj "Tri rijeke" - Ivanicgrad,
The Heron's Nest, Contemporary Haibun Online, Garavi sokak - Indzija


-------------------------

Grad Rijeka
Odjel gradske uprave za odgoj i školstvo




Povodom obilježavanja Dana hrvatske knjige
u Gradu Rijeci 2008. godine,

u utorak, 22. travnja s početkom u 12 sati,
u Vijećnici Grada Rijeke


bit će upriličeno predstavljanje

knjiga za djecu

"ČEZ SKALE MALE"
i
"SVITA S DVORA RIJEČKOG KOLODVORA"

autorice Vesne Miculinić-Prešnjak.





O zbirci će osim autorice govoriti urednik i recenzent,
književnik Božidar Prosenjak i
urednica Nensi Čargonja-Košuta.

Moderator predstavljanja bit će Branka Renko-Silov,
pročelnica Odjela gradske uprave
za odgoj i školstvo Grada Rijeke.
U prigodnom programu nastupit će učenici
Osnovne škole- Scuola elementare Dolac.

Za vrijeme predstavljanja,
knjige će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.


Srdačno Vas pozivamo i veselimo se Vašem dolasku,


******************************************




HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO '' OSVIT ''

IMA ČAST POZIVATI

VAS

NA PROMOCIJU DJEČJE ZBIRKE PJESAMA

'' VESELI VRTULJAK ''
PJESNIKA VALERIA ORLIĆA

cijela naklada ide u humanitarne svrhe
za djecu s posebnim potrebama u razvoju.

**- ovaj puta za djecu s autističnim potrebama -**

koja će se održati u

(srijedu) 23. 04 2008.g u 18 sati

u
zgradi Filodrammatice –
mala dvorana II-kat, Korzo 28

Kroz program će nas voditi:
Mađioničar Andrej

U PROGRAMU SUDJELUJU:

Dječji zbor ''Toreta'' ( 10-15 djece )

Djeca dječjeg vrtića '' Snjeguljica '' ( 7-8 djece )
Mađioničar

pjesnik Josip Eugen Šeta
i autor

RADUJEMO SE VAŠEM DOLASKU !

*********************************************

HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO ''OSVIT''
u suradnji s

MAKEDONSKIM KULTURNIM DRUŠTVO
“ILINDEN” – RIJEKA

VIJEĆE MAKEDONSKE NACIONALNE MANJINE ZA GRAD RIJEKU
PREDSTAVNIK MAKEDONSKE NACIONALNE MANJINE ZA
PRIMORSKO – GORANSKU ŽUPANIJU
imaju čast i zadovoljstvo

POZVATI VAS
''NA KNJIŽEVNO POETSKU VEČER''

koja će se održati u utorak,
29.04 2008. s početkom u 18 sati,
u Makedonskom kulturnom društvu ''Ilinden'' u Matačićevoj ulici br. 5, Rijeka.

Uvodnu riječ dat će predsjednica MKD-a ''ILINDEN''
- IVONA DUNOSKI dipl. oec
i dopredsjednik HKD-a ''OSVIT''
- ERNIE GIGANTE DEŠKOVIĆ, prof.
Kroz program će Vas voditi
- NENSI ČARGONJA KOŠUTA, prof.
Nastupit će;
- DAMIR ŠIROLA, IVANA KLOVAR, JOSIP EUGEN ŠETA, TATJANA UDOVIĆ
U glazbenom dijelu nastupaju;
VOKALNO INSTRUMENTALNA GRUPA ''BOEMI'' IZ BITOLE - RM
Zahvaljujemo na odazivu uz srdačan pozdrav

------------------------------------------


-----Original Message-----
From: chrysanthemum@gmx.at [mailto:chrysanthemum@gmx.at]
Sent: Tuesday, April 15, 2008 9:41 PM
To: chrysanthemum%chrysanthemum@gmx.at
Cc: chrys%chrysanthemum@gmx.at
Subject: Chrysanthemum #3

Dear Haiku-Friends, the third issue of the international online haiku
magazine Chrysanthemum is out now and can be viewed at
www.chrysanthemum-haiku.net

Liebe Haiku-Freunde, die dritte Ausgabe des internationalen
Haiku-Magazins
Chrysanthemum ist eben erschienen: www.chrysanthemum-haiku.net

best wishes-beste Grüße---Dietmar Tauchner



To subscribe to/unsubscribe from the Chrysanthemum Newsletter, please
e-mail
with "unsubscribe" in the subject line to:

chrysanthemum@gmx.at



---------------------------------



Hrvatsko književno društvo „OSVIT“
Kontakt: 098 181 70 12 (predsjednik Valerio Orlić)

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST


Neugodno smo se iznenadili kada smo u Planu potpore za 2008. vidjeli da Ministarstvo kulture (tj. Kulturno vijeće za knjige i nakladništvo kojim predsjedava akademik Josip Bratulić) nije našlo shodnim podržati niti jedan od 18 poslanih projekata Hrvatskog književnog društva „Osvit“ (HKDO). Ukupno je podržano 794 projekata sa 7.759.500 kn, dok su projekti ostalih književnih društva u prosjeku podržani s preko 100.000 kn. Stoga je vrlo neobično da se po strani našlo društvo poput HKDO-a koje broji preko 20 stalnih i 30 pričuvnih članova od kojih su mnogi renomirani književnici, koje je u proteklih 6 mjeseci organiziralo više od 10 kulturnih i književnih događaja od čega jedno humanitarnog i jedno međunarodnog karaktera i koje je naposljetku treće hrvatsko književno društvo i jedino koje pored HDP i DHK djeluje na prostoru cijele države. Također je teško dovesti u pitanje kvalitetu projekata poslanih od strane HKDO-a jer su potpisani od strane renomiranih autora koji posjeduju ozbiljnu književnu recepciju, mladih autora kojima je pomoć najpotrebnija ili su u pitanju projekti koji imaju humanitarni karakter. Kako je HKDO u prosjeku raspodjele financija od strane Ministarstva mogao računati na oko 40.000 kn, onda vidimo da nije riječ o velikom iznosu i HKDO će zacrtane projekte za 2008. provesti neovisno o neshvatljivom postupku Ministarstva. No javno postavljamo pitanje koje su to norme kojima se klasificiralo projekte jer nije jasno što je potrebno da jedan projekt bude podržan od strane odgovarajućeg tijela Ministarstva kulture ako to nisu renomirana književna imena, mladi autori, ozbiljna književna recepcija, vrijedan kulturni i humanitarni angažman društva koje šalje projekte? Koje je utemeljenje da se potpora daje društvima koja u proteklih godinu dana nisu organizirala niti jedan kulturni događaj dok se potpora uskraćuje društvu koje je organiziralo deset dobro posjećenih i kvalitetnih manifestacija na vlastiti trošak? Koje je utemeljenje da se jedno te isto društvo (Matica Hrvatska i DHK) u stavkama Plana potpore dijeli po ograncima kao da je riječ o više društva ili se ime društva jednostavno dupla i u svakoj zasebnoj stavci se daje između 10.000 kn do preko 200.000 kn? Koje je utemeljenje da se privatnim (!) izdavačkim kućama osigurava potpora između 10.000 kn do 170.000 kn, a neprofitnim udruženjima pisaca se potpora ne daje s niti 1 kn?
Ovim putem javno tražimo od jedinica lokalne samouprave na čijem je području HKDO organizirao većinu manifestacija ili ih ima u planu realizirati tokom 2008., tj. Grada Rijeke, Grada Zagreba, Grada Senja, Grada Zadra, Grada Pule, županije Primorsko-goranske, županije Zagrebačke, županije Ličko-Senjske, županije Zadarske i županije Istarske, da budu obzirniji prema radu i projektima HKDO-a od Ministarstva kulture.

Hrvatsko književno društvo OSVIT

----------------------------------------



natječaj
Natječaj za haiku poeziju

vrijeme: 18.1.2008. - 31.5.2008.
organizator: Udruga 'Tri rijeke'

Već šest godina održavaju se međunarodni Kloštranski haiku susreti i među najvećima su u Europi. Pozivaju se zainteresirani da pošalju svoje radove do 31. svibnja.

Slobodna tema - 3 haikua na hrvatskom književnom jeziku, kajkavskom narječju ili čakavskom narječju; haiku niz na hrvatskom književnom jeziku – 5 haiku na temu rijeka.
Haikue koji nisu objavljeni u tiskovinama ili internetu te nisu na uvidu na nekim od natječaja u zemlji ili svijetu. Haikue - u svakoj kategoriji posebno - (učenike OŠ svakog zasebno) napisati na papir formata A4 i navesti šifru, a podatke o autoru (i školi) navesti na poleđini.
Radove slati na adresu:
Udruga 'Tri rijeke'
Kolodvorska 44
10310 Ivanić Grad
e-mailom: dvrozic@optinet.hr



---------------------------
Dear Friends and Readers of The Nest,

The paper edition of Volume IX is terrific! It has now been printed,
bound,
and, as promised, is now in the mail to those of you who ordered
copies.
I still have a good number of books on hand, so if you've been waiting
to buy one until they were printed, wait no more. Just send your check
or money order, made out to The Heron's Nest, to me at 816 Taft Street,

Port Townsend, WA 98368 U.S.A.. The costs are as follows:

U.S. : $16
Canada and Mexico : $18
Elsewhere: $20

Good wishes to all,

Christopher Herold

----------------------------

Dear Friends and Readers of The Heron's Nest,

We are now collecting art for the fourth annual Illustration Contest,
the winning selections from which will be used in Volume X.

As in the previous three years, we wish to feature herons or
heron-related
images on the cover. Art submitted for the following sectional
categories
should reflect those categories:

Overview
Spring
Summer
Autumn
Winter
Readers' Choice Awards
Special Mentions
Readers' Comments
Memorials

Submissions this year may be rendered either in color or black and
white
and can be paintings in various media, photographs, drawings, or
collages.

Send six (6) copies, all together, of each submitted piece. The work
may
be presented as photocopies in an 8 1/2" X 11" format or smaller. All
chosen
entries will eventually be configured to the size of the book: 5" X 8".

If you wish to submit electronically, jpegs are acceptable. No entries
will be returned.

Please send your work to:

John Stevenson
P. O. Box 122
Nassau, NY 12123-0122
ithacan@earthlink.net

SUBMISSION DEADLINE: October 1, 2008


The Heron's Nest
http://www.theheronsnest.com

----------------------------


From: Ray Rasmussen [mailto:ray@raysweb.net]
Sent: Saturday, April 05, 2008 9:53 PM
To: Recipient List Suppressed:
Subject: Contemporary Haibun Online vol 4, no 1 released

Greetings all.
The new issue of Contemporary Haibun Online is now out.

http://contemporaryhaibunonline.com/

Ray Rasmussen
Managing Editor

---------------------------------

Povodom devetnaestog medjunarodnog susreta pesnika pod nazivom GARAVI SOKAK, knjizevni klub MIROSLAV MIKA ANTIC iz Indjije raspisuje


PESNIČKI KONKURS


USLOVI KONKURISANJA:


poslati 3 pesme u 3 primerka, dužine od 12 do 24 reda, teme slobodne. Pesme potpisati punim imenom i prezimenom, tačnom adresom stanovanja, brojevima telefona i elektronskom adresom ukoliko je imate.
Pesme se mogu slati na Srpskom, Hrvatskom i bošnjačkom jeziku. U koliko stvarate na drugim jezicima, uz orginal obavezno dostaviti prevod na jedan od navedenih jezika.
Obavezna kraća biografija autora.
Konkurs traje od 10. februara do 30. maja 2008. godine.
Pesme slati iskljucivo putem poste u pismu na adresu predsednika kluba.
Adresa:
Zlatomir Borovnica
za konkurs
ulica Kneza Lazara 14/25
22320 Indjija
Srbija
telefoni
+381/22-551-347; mobilni: +381/63-1055-199
Manifestacija će se održati polovinom septembra 2008. godine kada će biti promovisan zbornik koji će se štampati od prispelih i odabranih pesama. Pesme upućene na konkurs se ne vraćaju, a za radove objavljene u zborniku se ne plaća honorar.
Tacan datum i vreme početka ćemo vam na vreme javiti.
S poštovanjem, predsednik
Zlatomir Borovnica

-----------------

MOĆI I ČUDA BANANA


Nikada ne stavljajte banane u hladnjak!
Ovo je zanimljivo.
Nakon ąto ovo pročitate vaą pogled na banane viąe neće biti isti.

Banane sadrľe tri prirodna ąećera - saharozu, fruktozu i glukozu kombinirane sa vlaknima. Banana daje trenutne, podrľavajuće, krepke i hranjive količine energije. Istraľivanja su pokazala da konzumacija samo dvije banana dnevno osigurava energiju dovoljnu za 90-minutni naporan rad. Nije dakle, čudo, da se banana smatra voćem br.1 kod vodećih svjetskih atletičara.
No, energija nije jedino ąto banane daju.

Banana nam pomaľe da ostanemo u dobroj formi. Moľe nam pomoći u prevladavanju ili spriječavanju znatnog broja bolesti i stanja postajući tako sastavni dio naąe dnevne prehrane.

DEPRESIJA:
Prema nedavnom istraľivanju provedenom među ljudima koji pate od depresije, mnogi od njih osjećali su se znatno bolje nakon ąto su pojeli bananu. Banana sadrľi tryptophan, vrstu bjelančevine koju tijelo pretvara u serotonin koji je poznat po tome da nas opuąta, poboljąava nam raspoloľenje i općenito se osjećamo sretnijima.

PMS:
Zaboravite tablete - pojedite bananu. Vitamin B6 koji se nalazi u banani regulira razinu glukoze u krvi koja utječe na naąe raspoloľenje.

ANEMIjA:
Banana je bogata ľeljezom i moľe potaknuti stvaranje hemoglobina u krvi i tako pomoći kod nekih slučajeva anemije.

KRVNI TLAK:
Ovo jedinstveno tropsko voće izrazito je bogato kalijem, a sadrľi malo soli ąto ovo voće čini savrąenim kod problema sa krvnim tlakom. Administracija za lijekove i hranu u SAD-u upravo je dopustila da industrija banana izda sluľbena priopćenja da je banana voće koje ima sposobnost smanjivanja rizika poviąenog krvnog tlaka i moľdanog udara.

MOZAK:
Dvjestotinjak je studenata jedne ąkole ( Twickenham school) kao pomoć kod ispita, uzimalo za doručak, u pauzi te za ručak kako bi poboljąali sposobnst mozga.
Istraľivanja su pokazala da ovo voće bogato kalijem moľe pomoći učenicima da budu paľljiviji i koncentriraniji.

ZATVOR:
Banana sadrľi vlakna; kada ih uključimo u prehranu, pomaľu nam uspostaviti normalnu funkciju stolice kao i prevladavanje tog problema bez uzimanja laksativa.

MAMURLUK:
Jedan od najbrľih načina prvladavanja mamurluka je spravljanje milkshake-a zaslađenog medom.Banana umiruje ľeludac i uz pomoć meda, gradi potroąene razine ąećera u krvi, a mlijeko hidrira i blagotovrno djeluje na cijelo tijelo.

®GARAVICA:

Banana stvara prirodni učinak protiv kiselina u tijelu, stoga ukoliko patite od ľgaravice, pokuąajte pojesti bananu za olakąanje simptoma.

JUTARNJA MUČNINA:

Uzimanje banana između obroka pomaľe u odrľavanju razine ąećera u krvi,a time i izbjegavanju jutarnje mučnine.

UGRIZI KOMARACA:

Prije nego ąto posegnete za insekticidnim kremama, pokuąajte ugriľeno područje istrljati unutraąnjom stranom kore banane. Mnogi su otkrili da je jako učinkovita u smanjenju oteklina i iritacije nastalih zbog ujeda komaraca.

®IVCI:

Banane sadrľe visoke količine B vitamina koji pomaľe smirivanju ľivčanog sustava.


Imate prekomjernu teľinu , a na poslu ste? Studije provedene na Institutu za psihologiju u Austriji pokazale su da pritisak na poslu vodi do prenatrpavanja čokoladom i grickalicama. Promatranjem 5000 bolničkih pacijenata istraľivači su zaključili da su najdeblji pacijenti radili na poslovima na kojima su bili izloľeni velikom pritisku. Izvjeątaj zaključuje: da bismo izbjegli ľelju za prenatrpavanjem slatkiąima, trebali bismo kontrolirati razinu ąećera u krvi tako da svaka dva sata prezalogajimo hranu koja je bogata ugljikohidratima.

ČIR:

Banana se koristi kao hrana kod poremaćaja rada crijeva zbog svog mekog sastava i glatkoće. Ona je jedino sirovo voće koje se moľe uzimati bez posljedica kod kroničnih bolesti.Banana također neutralizira prejaku kiselinu i smanjuje nadraľajnost oblaľući unutraąnjost ľeluca.

KONTROLA TEMPERATURE:

Mnoge druge kulutre banane smatraju voćem koje "hladi" i koje moľe sniziti kako fizičku tako i emocionalnu temperaturu trudnica. Na Tajlandu, npr. trudnice jedu banane kako bi osigurale da se dijete rodi sa niľom temperaturom.

POREMEĆAJI KOJI SE JAVLJAJU U POJEDNINIM GODI©NJIM DOBIMA;

Banane pomeľu kod ljudi koji su osjetljivi jer sadrľi prirodni sastojak, tryptophan koji podiľe raspoloľenje.

PU©ENJE I U®IVANJE DUHANA:
Banane mogu pomoći kod odvikavanja od puąenja.B6, B12 , kalij i magnezij koji se nalaze u bananama, pomaľu u oporavku tijela od učinaka povlačenja nikotina.

STRES:

Kalij je vitalni mineral koji pomaľe u normaliziranju otkucaja srca, ąalje kisik u mozak i regulira količinu vode u tijelu.Kada smo pod stresom, naą se metabolizam ubrzava i tako se smanjuje razina kalija.Ravnoteľu moľemo vratiti uz pomoć zalogaja bogatog kalijem - banane!

UDARI:
Prema istraľivanjima objavljenima u New England Journal of Medicine, uzimanje banana u svakodnevnoj prehrani, moľe smanjiti rizik od nastajanja udara za gotovo 40%!

BRADAVICE:

Ljudi okrenuti prirodnim metodama liječenja reći će vam da ukoliko ľelite maknuti bradavice, uzmite komadić kore od banane, stavite ga na bradavicu sa ľutom stranom okrenutom gore. Tako okrenutu koru banane drľite sa flasterom ili kirurkim zavojem na bradavici!

Dakle, banana zaista jest prirodan lijek za mnoge bolesti. Ako je uspoređujete sa jabukom, ima četiri puta viąe bjelančevina, dva puta viąe ugljikohidrata, tri puta viąe fosfora, pet puta viąe vitamina A i ľeljeza, i dvostruko viąe ostalih minerala i vitamina.Bogata je kalijem i jedna je od najukusnijih vrsta voća. Moľda je doąlo vrijeme da se promijeni poznata fraza kako bismo mogli rećI: "Jedna banana dnevno čini nas zdravima."


P.S.
MO®DA JE BANANA RAZLOG ©TO SU MAJMUNI CIJELO VRIJEME TAKO SRETNI! JO© NE©TO ĆU DODATI:
KAKO BRZO VRATITI SJAJ VA©IM CIPELAMA? UNUTRA©NJOM STRANOM KORE ISTRLJAJTE CIPELU, ULA©TITE SA SUHOM TKANINOM. ČUDESNO VOĆE.

SA LJUBAVLJU I SVJETLO©ĆU

------------------------------------------



HODANJE PO ROSI
-----------------------------

Sebastian Kneipp, jedan od utemeljitelja suvremene hidroterapije savjetovao je bosonogo hodanje po rosnoj travi. Romanticna zamisao po Kneippu odlicno djeluje na cirkulaciju. Mozda vam zvuci sasavo i nema previse znanstvenih dokaza za to, no hidroterapija i Kneipp su u mnogim europskim zemljama poprilicno popularni. "Pacijenti" koji imaju "vjecito hladne ruke i noge", natecene zglobove i pate od boli u nogama tvrde da im je "rosna" terapija pomogla i opcenito se osjecaju bolje. Vjerojatno zbog romantike. Takodjer za bolest "multiplaskleroza" tvrdi se da je bolest gubitka zemljine energije. Niti malo slucajno, da prosvjetni radnici zbog kabinetskog rada na podrucju grada Rijeka poboljevaju od te
neugodne bolesti. Savjet: Hodanje bosonogi po mokroj travi ili mokroj kamenoj povrsini 10 minuta, jednom dnevno vec pomaze.


U Rijeci, 20.03.2008. godine Borivoj Bukva

Boris – dječak koji je živio na Marsu

Objavljeno: 4.4.2008 15:22:26

Autor: Tatjana Lisjak

Slučaj dječaka koji posjeduje nesvakidašnje sposobnosti i znanje koje navodno crpi iz bivšeg života na Marsu i komunikacije s vanzemaljskom inteligencijom, zaintrigirao je rusku javnost i medije te postao fenomen o kojem se sve više govori izvan granica Rusije.

O fenomenu “indigo djece” posljednjih godina sve se više progovara, no malo je konkretnih primjera i priča u medijima koji bi ih tako približili javnosti. Jedan od tih rijetkih primjera je ruski dječak Boris Kipriyanovich iz grada Žirnovsk u regiji Volgograd.

Boriska je rođen 11. siječnja 1996. godine, a od najranijih dana dječak se bitno razlikovao od ostale djece, što je ubrzo nakon rođenja prva zamijetila njegova majka koja je po zanimanju liječnica. Njoj nisu promakle mnoge neobične okolnosti vezane uz vlastito dijete. Prva se dogodila samo 15 dana nakon rođenja kada su roditelji ustanovili kako je dječak sam sposoban uspravno držati glavu. Četiri mjeseca nakon poroda počeo je razgovijetno izgovarati prve riječi, a poslije godinu dana čitao je novinske naslove bez ikakvih poteškoća. S dvije godine naučio je osnove crtanja, a šest mjeseci kasnije savladao je osnove slikanja.

U to vrijeme roditelji su ga upisali u lokalni vrtić gdje su odgojitelji odmah uočili izvanredne sposobnosti neobičnog dječaka poput velike memorije, razvijenih jezičnih vještina i vokabulara te dosjetljivosti koja je uvelike odudarala od prosječne razvijenosti njegovih vršnjaka.

Iako su roditelji i odgojitelji svakodnevno radili s djetetom, njegovo znanje premašivalo je granice spoznaje svih koji ga okružuju. Roditelji su već godinama svjedoci Borisove misteriozne komunikacije s onostranim koju dječak uspostavlja sjedeći u lotus položaju pri čemu komunicira s nevidljivim. Zanimljiva su i redovita hodočašća na obližnje gorje Medvedetskaya Gryada koje Boris posjećuje od četvrte godine kako bi se, prema vlastitim tvrdnjama, “napunio” energijom.

Boris je od druge godine preokupiran tehnologijom, svemirom i životom u njemu. Uvjeren je kako je prije mnogo godina živio na Marsu i bio pripadnik davno izumrle civilizacije koja je poznata pod nazivom Lemurija. Pripadnici lemurijske civilizacije živjeli su pod površinom na Marsu te su često odlazili na ekspedicije na Zemlju, a Boriska vjeruje kako je jednim ekspedicijskim brodom i sam davno upravljao.

Odmalena je običavao satima govoriti o prošlom životu, lemurijskoj civilizaciji i njezinom kraju koji je uzrokovala nemogućnost spiritualnog ujedinjenja članova, opisujući pri tome nevjerojatne pojedinosti kao da se sve dogodilo prije samo nekoliko dana. Dječak je uvjeren kako i danas na Marsu pod zemljom i dalje obitavaju živa bića iako je planet odavno izgubio atmosferu.

Potaknuta dječakovim pričama, majka je Boriski kupila dvije knjige pisca Ernesta Muldasheva, koje je mladac proučio do najsitnijih detalja. Riječ je o naslovima “U potrazi za gradom bogova” i “Od kud potječemo?” u kojima se obrađuje tematika Lemurije koja je nestala prije 70 tisuća godina. Proučavajući bilješke o pradavnim civilizacijama, drevnim pagodama i piramidama, Boris je izjavio kako drevno znanje ne leži ispod Keopsove piramide u Egiptu već ispod druge piramide koju arheolozi tek trebaju otkriti.

Iako to predviđanje zvuči fascinantno, dječak je objavio i drugo koje je zaprepastilo i uplašilo mnoge. Boris smatra kako će se 2009. i 2013. godine dogoditi dvije velike katastrofe nakon naglog pomicanja zemljinih polova. Taj bi prirodni fenomen uspjeli preživjeti samo rijetki.

Dok dječakove izjave unose bojazan među puk, detaljni opisi tehnoloških dostignuća izvanzemaljskih civilizacija intrigiraju znanstvenike i stručnjake koji proučavaju NLO-e. Boriska do najsitnijih detalja opisuje konstrukcije svemirskih brodova i materijale koji se koriste za njihovu izradu. Na pitanje stručnjaka zašto letjelice koje ljudi šalju na Mars nikada ne uspiju stići do njegove površine, a da se ne sruše, odgovara kako Marsovci odašilju posebne signale koji uništavaju sve što se približi njihovu planetu, a moglo bi sadržavati tvari koje uzrokuju radijaciju.

Unatoč roditeljskim strepnjama, mladog “Marsovca” okolina nije odbacila već su ga mnogi bez osuđivanja prihvatili. Jedini problem s kojim se Boris susretao bilo je pohađanje nastave u javnoj školi jer je učestalo prekidao nastavnike i “tumačio” im gradivo koje su oni “netočno” prenosili. Problem je riješen tako što su roditelji unajmili privatnog učitelja i dječaka ispisali iz redovite nastave.


http://klik.vecernji.hr/art/45563

DAVID ICKE
I am me
I am free


Robotov vodič do slobode


Zatvor


Održavam te opijenog religijom, seksom i televizijom.
I misliš da si tako pametan, besklasan i slobodan.
Ali koliko vidim još uvijek si jebena naivna seljačina.


John Lannon, 'Heroj radničke klase'


Sloboda


Sva materija je samo energija svedena na polaganu vibraciju.
Svi smo mi jedna svijest koja sebe proživljava subjektivno.
Ne postoji tako nešto što je smrt.
Život je samo san.
I mi smo imaginacija samih sebe.


Bill Hick


Zbunjeno stado


Tko si to ti, dovraga? Što je to iza tih oči? Kada gledaš u ogledalo, što vidiš? Vidiš li stvarnog sebe ili ono u što su te uvjerili da si ti? To dvoje su tako različiti. Jadan je beskrajna svijest sposobna da bude i stvara što god odabere a druga je iluzija zatvorena vlastitim poimanjem i programiranim ograničenjima.


Koji od ovih 'ti' kontrolira tvoj život? Beskrajno ili ograničenost? Ljubav prema sebi ili samo-prezir? Sloboda mišljenja ili zatvor uma?


Tužno je za većinu čovječanstva , osim privilegirane manjine, da je uvjetovano. Ono živi živote unutar programiranih granica mišljenja, pogleda i djelovanja. To je svijet 'ne mogu', 'ne usudim se' i 'ne smijem'; svijet 'trebao bih', 'moram'; to je svijet prilagođavanja onome što netko kaže da moraju biti ili trebaju biti. Dok onaj stvarni dio njih vidi samo rješenja i mogućnosti učenja i razvijanja, programirani dio njih vidi samo probleme i razloge da ne čine ništa. Oni žive život iza rešetaka koje su sami postavili. Sam svijet odražava ukupnu sumu ovih bilijuna osobnih zatvora. Zemlja je postala globalni Alkatraz, vrteća lopta kontrole i nametanja nekolicine na račun većine. Sloboda? Sloboda-što? Ponovi, kako se to piše?...


Gospođe i gospodo, ponovite za mnom…Slobodan sam…Slobodan sam. Da! da! Da! Imaš slobodu činiti kako ti kažemo; Imaš slobodu misliti kako ti kažemo; Imaš slobodu živjeti kako ti kažemo; Čak si slobodan umrijeti kako ti kažemo u ratovima hladnokrvno organiziranim da razaraju, kontroliraju i manipuliraju.


Ljudska rasa je slobodna?


Ne, ne, ne.


Ljudska rasa je stado...
I tako se dogodio
hegelijanski princip u znanosti: teza – antiteza – sinteza, ili u politici:
PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE


(Drugi Svjetski rat)


Financiranje i politička Globalna elita Financiranje i politička
manipulacija izaziva… manipulacija


Ruski komunizam/ …sukob tj. Nacistički kapitalizam PROBLEM fašizam


Konflikt-
Drugi je REAKCIJA
Svjetski Rat


i onda elite daju svoje Rješenje:
Ujedinjene Nacije RJEŠENJE
Europska zajednica


Slika 1.: Tako nastaje GLOBALNA TIRANIJA

REVOLUCIJA ĆE BITI PRENOŠENA PREKO TELEVIZIJE

Richard Stivers, The Culture of Cynicism: American Morality in Decline, (Oxford, Cambridge: Blackwell Publishers, 1994).


W. Ted Rogers

Ono što Guy Debord naziva la societe du spectacle 1, što Jean Baudrillard zove la societe de consommation 2, što R.H. Tawney zove acquisitive society 3, što Istvan Meszaros zove “metabolički sistem kontrole” 4, što Arthur Kroker i David Cook zovu “the postmodern scene and excremental culture 5, što Jacques Ellul zove tehnološko društvo 6, što Jose Antonio Lutzenberger zove fanatična religija 7, Richard Stivers zove kultura cinizma. Što je to? Kako smo stigli dovde? Stivers nudi važnu analizu i predlaže odgovor na ova pitanja.

“Američko društvo doživljava moralni pad, kažu kritičari. Većina kritičara [s političke ljevice i političke desnice, tim redoslijedom] čini se da misle da se društveni problemi mogu riješiti većom primjenom moralnog autoriteta ili političkom reformom.” (str.vii) Stivers se suprotstavlja ovim prevladavajućim stavovima dodajući da “je pad (morala) dublji nego što izgleda. Jer ovaj pad ne najavljuje niz odvojenih moralnih problema koje konvencionalna moralnost više ne može kontrolirati, već sama moralnost po sebi. Moralnost koja ohrabruje, čak potiče, cinično i sebično ponašanje.” (str.vii) Konvencionalnost Stiversove percepcije naglašeno je ovdje odjekom Solzhenitsyna.

Iako Stivers suprotstavlja relativne pozicije Kierkegaarda (etička pozicija) i Nietzschea (estetska pozicija), na neki je način očito da bi se Stivers složio s Nietzscheovom konstatacijom da je Moralni Bog mrtav jer smo ga ubili: “nacija [Amerika] je osvojila boga američkog kršćanstva [sic] i u tom procesu sama njime postala.” (str.33) Ako je Moralni Bog mrtav, što nam je novi bog dao zauzvrat? Stivers odgovara: “Moderna američka moralnost u svojoj ukupnosti (sadržaju i formi) izraz je braka između tehnološkog utopizma (mentalna struktura) i tehnološke moći (materijalna struktura).”(str.166) Ukoliko bi ta nova moralnost bila samo američka, Stiversova teza bila bi od ograničenog interesa; ali on se slaže s Baudrillardom da je Amerika realizirana utopija prema kojoj se kreće ostatak svijeta:” Kao najrazvijenijim tehnološkim društvom, Amerika je budućnost svih modernih društava.” (str.viii)

TERORIZAM



Alex Jones

iz filma TERRORSTORM (2005.)

Planeri rata u Pentagonu sada javno priznaju da su 90% njihovih operacijskih planova u domeni psihološkog rata umjesto fizičkog. Informacijski rat je zamijenio nosače aviona, lovačke avione, tenkove i topove.

Edward Bernays (1891. – 1995.) otac odnosa s javnošću (public relations) rođen je u Beču i nećak je Sigmunda Freuda. U njegovoj knjizi ''Propaganda'' na stranici 71. piše:

''If we understand the mechanism and motives of the group mind, is it not possible to controle and regiment the masses according to our will without their knowing about it?'' ''Razumijemo li mehanizam i motive grupnog uma nije li moguće kontrolirati i ustrojiti masovno mišljenje prema našoj volji a da to mase ne znaju?''

''The conscious and inteligent manipulation of the organised habits and opinions of masses is an important element in democratic society''
''Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama i stavovima masa važan je element u demokratskom društvu''

''Those who manipulate this unseen mechanism of society constitute an invisible government which is the true ruling power of our government''
''Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmom društva tvore nevidljivu vladu koja je stvarna vladajuća moć naše vlade''

''We are governed, our minds molded, our tastes formed, our ideas suggested largely by men we have never heard of''
''Vođeni smo, naši su umovi ukalupljeni, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane većim dijelom od ljudi za koje nikada nismo čuli''

Paul Joseph Goebbels, Hitlerov Ministar propagande, koristio je model psihološke propagande Edwarda Barneysa za osvajanje vlasti u Njemačkoj. Barneysovi klijenti bili su: P&G – Proctor & Gamble, CBS-TV, United Fruit Co., American Tabacco Co. General Electric, Dodge Motors – General Elektric, Water Fluoridation Co., Predsjednici Sjedinjenih Država, američka vojska i mnogi drugi u poslu stvaranja iluzije stvarnosti.

Gruba sila zamijenjena je propagandom. Zastrašivanjem smo bačeni u ropstvo.

Jednom kada shvatiš da ti se (etablisman, elite) vlastodršci smiju u lice valjda ćeš se početi odupirati?! Kada shvatiš njihov plan igre, kada znaš tko ti je neprijatelj dobio si pola bitke.
''U svijetu opće prijevare reći istinu je revolucionarni čin'' (George Orwell, ''1984'').

11.9.2001./2006. PETOGODIŠNJICA
11.9.2001./2006. PETOGODIŠNJICA


Karlheintz Stockhousen: ''Rušenje tornjeva u New Yorku najveće je umjetničko djelo ikada''

Umjetnost Novog Svjetskog Poretka ili Svjetske Unije je preinačena realnost imaginacijom 'umjetnika', odnosno, sviješću određene grupe, putem kojeg(€) raznim tehnikama prikazivanja realnosti i kroz imaginativnu i kreativnu snagu tog kolektivnog umjetnika oni ostvaruju svoju viziju realnosti.

11/9 je umjetničko djelo, elite kao kolektivnog umjetnika, kojim se pokazalo umijeće bravuroznog manipuliranja ljudskom percepcijom gdje je taj (kolektivni) umjetnik, svojoj publici – čovječanstvu, uspio odvojiti osjetila (čula) vida, sluha, okusa i opipa i time stvoriti iluziju stvarnosti, igrom pomaka i zamjene percepcije, prema svojoj (elitnoj) stvaralačkoj (domišljatoj) i kreativnoj viziji svijeta kakvog ga on(i) želi(e).
11/9 je provjera uspješnosti umjetničke dresure čovječanstva putem modela zvanog ''His Master's Voice'' što znači da su uspješno odvojeni osjeti sluha od vida i njihovim odvajanjem je postignuta zamjena zbiljskog sa zamišljenim/izmišljenim uzrokom i posljedicom.

Iako je tijekom života skoro svaki član čovječanstva imao priliku, putem masovnih medija, vidjeti kontrolirano rušenje zgrada, masmedijskom umjetničkom obradom događaja 11/9.2006. 'umjetnik' je u potpunosti uspio, holywoodskim filmskim efektima, postići moćnu vizualnu impresiju kojom je odvojio (u posebne mentalne pretince) svo kolektivno znanje i iskustvo (stečeno putem vida, sluha i mišljenja) stvarnosti, odnosno, stvarne čvrstoće jedne monumentalne zgrade poput Svjetskog trgovačkog centra, aviona i onoga što je bio ''Glas njegovog gospodara''. Kombinacijom vizualnog efekta, auditivnog opisivanja i tumačenja događaja mnogobrojnim ponavljanjem postigla se zamjena stvarnog izmišljenim.
Stvarnost se pretvorila u teoriju zavjere a teorija zavjere u stvarnost.

EKOLOSKI PROJEKTI, KIBERNETIKA I DRUSTVENE ZNANOSTI, KIBERNETIKA I NOVE ZAJEDNICE


Felix Geyer
Netherlands Universities Institute for Coordination of Research in Social Sciences, Amsterdam, The Netherlands
Johannes van der Zouwen
Dep. of Social Research Methodology, Vrije Universiteit, Amsterdam, The Netherlands

NORBERT WIENER AND THE SOCIAL SCIENCES
(Prilog istraživanju psihosocijalnih aspekata smanjenih sposobnosti djelovanja (akcije) u (za) realizaciji ekoloških projekata. Koliko suvremena institucionalizirana znanstvena metoda teoretskog razmatranja u društvenim znanostima doprinosi ostvarivanju ekoloških projekata? Vidi još R. Stiversa, Buddhizam, Damanhur i td.)
Indikatori o kartezijanskoj znanstvenoj metodi kao instrumentu Novog svjetskog poretka.
* broker - staretina, zajmodavac na zaloge, posrednik, pregovarač, mešetar, agent, osoba koja je ovlaštena za procjenu založene robe; agent – posrednik, otpravnik, poslovođa, upravitelj imanja, zastupnik, jobber, go-between; middleman, commissioner



Uloge intelekta na polju znanstvene discipline; etnologa – antropologa, sociologa ekonomista (društvenih znanosti općenito) u hijerarhijskom i institucionalnom sustavu znanstvene proizvodnje kroz posredništvo globalno ustrojenog sustava elektronskih komunikacija i masovnih medija, kao jezika tehnologije, u kontekstu vladavine kapitala i stvaranja Novog Svjetskog Poretka:
- Misliti o etnologiji i antropologiji (društvenim znanostima općenito) danas, također, znači biti svjestan da je ona, ipak, uglavnom učinkovito pod kontrolom akademskih teoretičara. Akademici možda ne kontroliraju svjetsku politiku društvenih odnosa i financije, ali oni koji to rade imaju veliku korist od ljudi koji su došli sa sveučilišta; praktično svi etnolozi, antropolozi, ekonomisti i društvenjaci općenito na sveučilištima prigrljuju neku od mnogih škola etnološke, antropološke, ekonomske misli čije principe primjenjuju u svijetu kakav je danas. Istinski radikalne ideje o sintezi svih znanosti kroz holisam temeljen na dokazivoj prirodi materije, uma i duhovnosti (kvantna fizika i kibernetika) nitko neće slušati a kamoli da se dobije neka reakcija.

- Kada stvari postanu prebolne i lišene smisla mi bježimo u intelekt (S. Kierkegaar)
- Kada se nešto ne može riješiti kompromisom ili političkom akcijom sve se prebacuje na znanstveno polje istraživanja i stvara se iluzija rješenja. Promjena iluzija je iluzija promjene.
- Um dolazi do istine brže nego naše emocije i tijelo i time je otvoren put izbjegavanju opravdane patnje. Krist je bio nepismen i time je bio u istini stvarnog života, zapravo je i došao na svijet u tijelu ''da bi mi živjeli, da bi stvarnije živjeli''.

Jedino mala grupa ljudi koja je u stanju stvoriti visoku kibernetsko-homeostatsku vrijednost zajedništva može stvoriti preduvjete za 'podnošenje opravdane patnje' potrebne za 'stvarni život' o kojem govori Krist.
Problem je, što pojam kibernetsko-homeostatske vrijednosti u kibernetici nije bio razumljiv za sociologe, pred pedeset godine i još se danas ne razumije, u društvenim znanostima, iako su te znanosti, odigrala svoju praktičnu ulogu u službi geopolitike i globalnog kapitala i bile iskorištene kao moćno znanstveno-tehnološko sredstvo u kibernetskom upravljanju ratu i kontroli ljudskih bića, životinja i strojeva, što je, dakle, omogućila kibernetika kao nova znanost o upravljanju. Dogodilo se upravo ono što se dogodilo i sa otkrićem nuklearne energije. Nova i moćna znanost o upravljanju – kibernetika se nije koristila za unapređenje čovječanstva već za njegovo uništenje. Upravo je na to upozoravao Norbert Wiener. Ali priča počinje sa Sokratom koji povlači oštru granicu između filozofije i nauke. On za sebe kaže, da je filozof i da je njemu bog rekao, ''da treba živjeti filozofirajući'' tj. ispitujući sebe i druge, da nađe, kako trebamo živjeti'' …''Nažalost ni tadašnji ni kasniji svijet nije razumio Sokrata, nije ga umio shvatiti'' (Zdenko Vernić, 1944.)

Slučaj s kibernetikom i društvenim znanostima

Zaključci:

Wienerova kibernetska misao samo je djelomično doprla u zajednicu društvenih znanosti i samo nekoliko sociologa, čini se da imaju neposredni uvid u njegovo djelo iako je nekoliko njegovih pojmova kao što je povratna sprega postalo popularno ali često krivo tumačeno.
Isto vrijedi za kibernetsku opću sistemsku teoriju, općenito, usprkos velikim istraživačkim naporima sociokibernetičara. Ovi, međutim, publiciraju svoje radove uglavnom u časopisima za kibernetiku a ne u časopisima za društvene znanosti.
U onoj mjeri do koje su Wienerove spoznaje doprle u domenu društvenih znanosti, to je čini se, na posredan način kroz radove nekoliko visoko uvaženih sociologa koji su bili više nego površno inspirirani njegovim radom a naširoko su bili publicirani u časopisima društvenih znanosti: uglavnom Buckley, Deutsch i Easton.
Čini se da postoji nedoumica ako ne i otpor prema kibernetskoj misli u društvenim znanostima što upućuje na dva glavna uzroka. Djelomično to se može pripisati smetnji (ljutnji, iritaciji), i spravom, o prilično grandioznim polaganjima prava nekih predstavnika kibernetskog pristupa, polaganja prava koja ni sam Wiener nije zastupao. Ali također, može se objasniti kao psihološka reakcija sociologa koji su to vidjeli kao opasnost, napad na osebujnost (originalnost) njihovog područja: ''Ljudska bića nisu životinje, a kamo li strojevi; kako se Wiener usuđuje usporediti to troje?''
Kao što je prije spomenuto, sam Wiener je bio u nedoumici o primjenjivosti kibernetike na društvene znanosti, iako su ga mnogi sociolozi s pravom smatrali prilično naivnim u pogledu, kako njegovog uvida u sociologiju tako i njegovog optimizama u pogledu rješivosti društvenih problema među ljudima dobre volje.
Međutim, Woenerov sveobuhvatni uvid u društveni razvoj, učinak povezanosti na edukaciju, tržište radne snage, otuđenje, ekonomiju, itd. sve više usmjeren prema strojno-informatičkom društvu, općenito je priznat.
Opovrgavajući one sociologe koji su ga smatrali naivnim, treba reći da
je prije pola stoljeća izložio briljantnu analizu mnogih vidova pojave informatičkog društva. Ne samo da je bio uz kolijevku on je bio jedan od onih koji je bio babica djetetu. Dok je tako do sada Wienerov utjecaj na sociologiju bio relativno slab, njegov utjecaj na društvo, koje sociolozi nastoje objasniti bio je ogroman jer je bio sudionik u promjeni, jednog od
njegovih ''meta-parametara'': stupanj promjene.
Dok je Wiener, kao jedan od otaca kibernetike, bio automatski i pogrešno smatran strojarsko orijentiranim kibernetičarem prvog-reda, potrebno je naglasiti da se u potpunosti slagao s prigovorima koje su imali kibernetičari drugog-reda, samo puno kasnije, protiv kibernetičara prvog-reda. Međutim, dok je u potpunosti bio suglasan s njihovim principima, on je dvoumio u pogledu njihove empirijske potvrde. Usprkos činjenice da se čini interesantnom i obećavajućom paradigmom, ove sumnje se još moraju raspršiti.
Sumirajući, možemo samo reći da je Wiener bio jedan od onih rijetkih pojedinaca, u sve kompleksnijem svijetu, koji je bio stvarni suučesnik u stvaranju tog svijeta – informatičkog društva u kojem živimo – dok je u potpunosti bio svjestan njegovih opasnosti. I do one mjere do koje će sociokibernetičari nastaviti uporno primjenjivati svoj konceptualni okvir na interpretaciju društva, i Wienerov utjecaj na sociologiju može se još povećavati.
Claude Levi-Strausse: Društvo je sustav komunikacija prije nego li suma funkcija (institucija).


KIBERNETIKA I NOVE ZAJEDNICE

1. Definicija čovjeka po kibernetici:
''Nijedan čovjek nije niti u potpunosti glup ili nitkov. Prosječan čovjek je sasvim dovoljno inteligentan u pogledu predmeta koje zapaža i sasvim dovoljno altruista u stvarima društvene koristi (probitka) ili lične patnje koja mu je pred očima''

Karl Marx, s druge, illuminatsko-mondijalističke strane, koristi svoj genij, kako bi objasnio ostvarivost svoje temeljne teze, (koja je, inače, potpuno apsurdna i, zapravo, ironična, jer je znao točno što govori) da ''komunizam mora pobijediti jer će mu kapital osigurati tu pobjedu, iako je njegov neprijatelj'', prosječnog čovjeka, koji je prema Wienerovoj kibernetskoj definiciji, sasvim dovoljno inteligentan u pogledu predmeta koje zapaža i sasvim dovoljno altruista u stvarima društvene koristi ili lične patnje koja mu je pred očima'' kroz depersonalizaciju kapitalizma i komunizama, pretvara, tog 'prosječnog' ljudskog pojedinca u osviještenog pojedinca, što je učinio s nevjerojatnim žonglerskim talentom. To je bila njegova lukava metoda koja je imala za cilj pokazati kapitalistima da su takvi pojedinci realnost kapitalizma, i da će trijumf komunizma biti rezultat urođenog idiotizma; jer bez postojanja besmrtne gluposti u homo economicusu, kod njega se ne bi mogle pojaviti kontinuirane kontradikcije, kako ih je Marx nazvao. Da bi se mogla ostvariti transformacija homo sapiensa u homo stultuma, potrbno je posjedovati magičnu snagu (tehnologiju kao magiju – R. Stivers), koja je u stanju dovesti čovjeka do prve stepenice zoološke ljestvice*, odnosno do razine životinje*. Samo kada bi homo stultum postojao u epohi kulminacije kapitalizma (što se do danas i postiglo) Marx bi mogao postaviti svoj aksiom: kontradikcije plus vrijeme jednako komunizam, odnosno, ostvarena utopija ili utopizam, odnosno, ostvarena utopija što je cinizam.
Tako dolazimo do Jaquesa Attalia* koji pokazuje da je kanibalizam izvorni pokušaj liječenja, a istovremeno i povijesna konstanta, apsolutno Zlo, sveprisutno, čije je opstojanje osigurano kroz različite faze medicinskog praxisa.
* (na primjer, pretvorivši sve žene svijeta u 'prostitutke', uskim, uz tijelo 'triko-Levisicama', koje uništavaju karlični mišićni sustav i sprečavaju mogućnost rađanja i tako ženu pretvaraju u objekt potrošnje, robu potrošačkog društva i time, uglavnom, jednom od poluga populacijske politike smanjenja broja stanovnika Planeta Zemlje prema izvještaju Global 2000 – Dr. John Coleman).



2. Kibernetska definicija zajednice:
''U maloj zajednici koja postoji dovoljno dugo, tako da je uspjela donekle razviti jedinstvene nivoe inteligencije i ponašanja, postoje vrlo određene norme za brigu o nesretnim, za administriranje putova i ostalih društvenih sadržaja, tolerantnost prema onima koji su se ogriješili o zajednicu jednom ili dva puta. Konačno, ti ljudi su tamo i ostala zajednica mora nastaviti s njima živjeti. S druge strane u takvoj zajednici ne izaziva baš ugled navika da se ide za svojim probitkom na račun svog susjeda. Postoje načini da takav pojedinac osjeti težinu javnog mnijenja. Nakon nekog vremena njemu će sve postati tako svakidašnje, tako neizbježno, tako ograničavajuće i opresivno da će u samoobrani morati napustiti zajednicu.''

3. Stupanj homeostaze ovisi o veličini zajednice, a ne o pismenosti ili o umjetnoj inteligenciji:
''Čvrsto povezana zajednica ima vrlo velik stupanj homeostaze, bilo da se radi o vrlo pismenim zajednicama u civiliziranoj zemlji ili o selu primitivnih divljaka. Koliko god nam se običaji mnogih barbara činili čudnim i odvratim, oni općenito imaju vrlo određenu homeostatsku vrijednost; zadatak je etnologa i antropologa da to interpretira.''

4. Unutarnja kohezija zajednice nadalje ovisi o raspoloživoj i relevantnoj informaciji:
''Zajednica se povećava samo toliko koliko se povećava djelotvorno prenošenje informacija. Tome je moguće dati neku vrstu mjere, uspoređujući broj odluka koje ulaze u grupu izvana s brojem odluka do kojih se došlo u grupi. Tako možemo mjeriti autonomnost (integritet) grupe. Mjera korisne veličine grupe dana je veličinom koju ona mora imati da bi postigla izvjesni stupanj autonomnosti (integriteta).''

5. Aksiom koji se odnosi na količinu informacija koja je dostupna pojedincu i zajednici kaže da ''ne postoji nužni odnos između količine informacija dostupne rasi, plemenu ili zajednici i količini informacija koje su dostupne pojedincu''. Tako stupanj relevantne informacije u zajednici ovisi o veličini te zajednice; a sama ta veličina također ovisi o društveno-ekonomskom determinizmu:

''Samo u velikoj zajednici, gdje bogovi postojećeg stanja stvari sebe zaštićuju od gladi bogatstvom, od javnog mnijenja privatnošću i anonimnošću, od lične kritike zakonima protiv kleveta i posjedovanjem sredstava komunikacije, može okrutnost dostići krajnje drske nivoe. Od svih antihomeostatskih faktora u društvu, kontrola sredstava komunikacija najdjelotvornija je i najvažnija.''

Ovih pet definicija, koje potječu od osnovnih prirodnih zakona komunikacija, bit će osnova za utvrđivanje odnosa između čovjeka, društva i njegove okoline.

Zamolba za najam prostora u povodu proslave godišnjice najvažnijeg sinkronističkog događaja u povijesti XX. stoljeća

PROSLAVA SEDAMDESETE GODIŠNJICE ''CRVENE SIMFOLIJE'' U KONTEKSTU ROĐENJA GLUMICE SARAHE ŠVEGAR

Sarah Švegar je rođena u Rijeci 26.01.1990., točno 52 godine, jedanaest (11) sati, trideset i pet (35) minuta nakon ispitivanja Kristijana G. Rakovskog, jednog od osnivača komunizma u SSSR-u, koji je kasnije bio sovjetski veleposlanik u Parizu, postao je žrtva Staljinovih čistki i montiranih procesa 1938. On je jedan od najpoznatijih ličnosti u europskom socijalističkom pokretu i jedan od vođa Sovjetske Federacije, osnivač Komunističke internacionale, predsjednik Ukrajinskog sovjeta narodnih komesara i predstavnik sovjetske diplomacije u Engleskoj i Francuskoj.
Sarah Švegar je živjela život koji je bio posljedica onoga što je gospodin Kristijan Rakovski isložio 1938. godine. Da li je njen život mogao biti drugačiji ako uzmemo u obzir da je vrijeme ispitivanja bilo u noći od 25. do 26. siječnja 1938. između ponoći i 6 sati ujutro? Važno je reći da je moskovsko vrijeme tri sata ispred zapadnoeuropskog vremena. Kako su objavili svi dnevni listovi po svoj Zapadnoj Europi i The New York Times od 26. siječnja, 1938., neobična, jarka svjetlost obasjavala je nebo po cijeloj Europi između 18:30 i 21:30. To je po moskovskom vremenu između 21:30 i 00:30. sati 26.01. Ozbiljno ispitivanje Kristijana Rakovskog počelo je otprilike u 00:30 po ponoći 26.01.
Kada je jarka svjetlost zasjala nebom, sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, u svom samostanu u Portugalu, obznanila je da je to znak dan od Boga, koji je Gospa Fatimska prorekla još 13. srpnja 1917. da će uskoro izbiti veliki rat.
Molimo Vas da nam za nastup Sarahe Švegar, 26.01.2008., iznajmite Vaš prostor za javne manifestacije u trajanju od 2h u terminu koji Vama odgovara.


Marijan Vejvoda
(Potpredsjednik NVO
Centar za održivi razvoj,
Eko-park Pernat)

------------------------------------------

Henry Makow Ph.D.
Novembar 9, 2003.


Rothschildi dirigiraju ''Crvenom Simfonijom''

Iako zvuči nevjerojatno i bizarno, čovječanstvo je, stvarno, žrtva dijabolične urote.

Rat, recesija i genocid u prošlom stoljeću nisu bili slučajni ili neizbježni već rezultat malicioznog plana.

Šokantni dokaz je ispitivanje osnivača Komunističke internacionale, Kristijana G. Rakovskog (65), od strane Staljinove policije (NKVD) kojemu je prijetio odstrel zbog pokušaja svrgavanja Staljina.

Transkript ispitivanja od 50 stranica, nazvan ''Crvena simfonija'', nikada nije trebao biti obznanjen. To potvrđuje da su Rothschild-Illuminati planirali koristiti Komunizam kako bi ustanovili svjetsku diktaturu super bogatih.

Ovo je možda najeksplozivniji politički dokument u modernoj historiji. On otkriva zašto su Iluminati stvorili Hitlera i zatim ga uništili i zašto je Staljin sklopio pakt s Hitlerom 1939.

Kristijan Rakovski je bio komunistički veteran insider. Rođen kao Chaim Rakeover 1873., studirao je medicinu i fiziku u Francuskoj prije nego što je postao revolucionar. Bio je vođe terorističke grupe koja je napadala vladine činovnike.

Lenjin ga je 1919., postavio na položaj vlade Sovjetske Ukrajine. Uspješno je držao ovu pokrajinu na strani Boljševika za vrijeme Građanskog rata. Staljin ga je imenovao Ruskim ambasadorom u Parizu 1925.

Rakovski je pripadao moćnoj Trockističkoj frakciji koja je dobovala naredbe od Rothschildovih. Mnogi iz te grupe su bili streljani u Staljinovoj čistki Komunističke partije 1937.

-------------------------------

Jedni od rijetkih, ako ne i jedini na Planeti Zemlja mi rijecani obiljezili smo "PROSLAVU SEDAMDESETE GODIŠNJICE ''CRVENE SIMFOLIJE'' u prostorijama "MOLEKULE", 26.01.2008. godine.

pozivnica:

(petak)- 11. 04 2008.g u 18 sati
u prostorijama Slobodne Države Rijeka

odrzat ce se izlozba slika:
CRNO BIJELI SVIJET - IGRA SJENE
/Zenski akt - kombinirana tehnika/

BORIVOJA BUKVE

RADUJEMO SE VAŠEM DOLASKU !

------------------------------------------------



izlozba slika


CRNO BIJELI SVIJET - IGRA SJENE
/Zenski akt - kombinirana tehnika/

BORIVOJ BUKVA


Virtualna Slobodna Drzava Rijeka

U programu otvorenja sudjeluju:
Bozidar Milinovic, Ministar kulture SDR, otvorit ce izlozbu slika.
Josip Eugen Seta, pjesnik i glumac.
Valerio Orlic, pjesnik i knjizevnik.
Dr.sc. Jadran Zalokar, recenzent izlozbe slika.

Otvorenje izlozbe slika biti ce u petak, 11. travnja 2008. godine u 18 sati u prostorijama Virtualne Slobodne Drzave Rijeka, Uzarska 2/3, Rijeka. Postavu izlozbe mozete pogledati od 11.- 24. travnja 2008. godine.

Utorkom od 17 - 19 sati i Cetvrtkom od 10 - 12 sati.


Ukupno izlozeno 20 radova, izlozba je prodajna.


O UMJETNIKU....
Na tragu zenovske esencijalnosti, najnoviji likovni ciklus Borivoja Bukve signira i aktualizira pomak autorova interesa na sazimanje likovnog prostora prema obrisima neiskazivog. Tema je "zena" ili "akt" ali to intendira zacudnoj opservaciji nestajanja zenskog lika u crnu pozadinu i izvjesno svjesno "parodiranje" s umjetnickom fotografijom. Zenski lik postaje prisutnost u odsutnosti - i vice verso. Lik postaje sjena, sjena nakana lika. U igri je sazimanje k minimalizmu. Plohe sve manje kazuju a sve vise - nagovjescuju. Borivoj Bukva u svojoj likovnosti ulazi u dimenziju Haiga likovnosti. On polako ulazi u traganju i prepoznavanju esencijalnosti likovnosti uopce. A tamo su samo naznake, samo potezi stroge ludicnosti s bilo kojom "temom" ili "stilom". Tema i stil su irelevantni. Minimaliziranje kolorita, susprezanje likovnog poteza, gasenje svega nepotrebnog i "baroknog" - samo je daljni korak. Temeljna je crna/bijela kolorizacija. Bijela "sadrzi" svekoliki kolorit kada se on budi, crna gasenje svekolikog kolorita u "crnoj rupi" likovnosti. Kao kod zen umjetnicke "fotografije". Eternalizira se trenutak posmatrajuceg oka. Sve je tu - i nista nije tu. Tako s likovnoscu Borivoja Bukve.

dr. sc. Jadran Zalokar U Rijeci, mjeseca veljace, 2007. godine


UMJETNICKI RAD...
Intenzivnije se pocinje baviti slikarstvom 1984. godine. * 1986. Likovna sekcija "Lucki radnik". * 1990. Likovna radionica "Opatija". * 1991. Likovno Drustvo "Vezica". * 1992. Likovno Drustvo "Kozala", ciji je i sada clan. Ucenik je likovnog pedagoga, akademskog slikara prof.dr.sc. Bogomila Karlavarisa od 1986. godine. * Od 09.03.-31.12.1998. godine clan je Kluba umjetnika PJETAO i jedan od organizatora Rijeckog Montmartrea na Trsatu, zaduzen za likovni dio manifestacije. Organizirao je, vodio, postavljao i otvarao izlozbe slika sa drugim umjetnicima u izlozbenim prostorima Caffe bara: San Antonio, Trsatika, Jelusic i Street. Odrzano je ukupno 25 izlozbi uz ucesce 34 slikara. * Inicijator je i jedan od organizatora Likovnih susreta u Jedrarskoj, do sada ostvarene 4 izlozbe. * Nastupio je na 46. samostalnih i 173. kolektivne izlozbe u zemlji i inozemstvu. Pisac je 15 knjiga, pise prozu, poeziju i haiku poeziju. Dobitnik je vise priznanja i nagrada za svoje stvaralastvo. Od 2005. godine za doprinos u davalastvu krvi, Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesic odlikovao ga Ordenom Danice Hrvatske sa likom Katarine Zrinjske. Borivoj Bukva, rodjen je u Karlovcu 10.11.1948.g. Diplomirao je 1971.g. na Visoj tehnickoj strojarskoj skoli u Karlovcu. Zvanje: inzenjer strojarstva.

Adresa: Borivoj Bukva Adamiceva 13. 51000 Rijeka
Tel: 091-587-68-67
E-mail: borivojbukva@yahoo.com
http://mahaganesh.freehomepage.com
http://www.alternativa.hr/osobne/borivoj/art.htm
L.D.Kozala - http://www.likoz.croadria.com/bukva.htm


U Rijeci 11.04.2008. godine Borivoj Bukva

SVAKOG PONEDJELJKA PREDAVANJE UZ PROJEKCIJU FILMA

NOVI SVJETSKI POREDAK predavanje u udruzi Korak Ispred , Kružna ulica 8 . Rijeka, ulica i ulaz do Kluba mladih "Palach" na III ili IV katu.

U ponedjeljak, 14.04.2008. U udruzi Korak Ispred sa početkom u 19:15 predavanje NOVI SVJETSKI POREDAK. Dr.sc.Marijan Vejvoda vodi predavanje.Ulaz besplatan .

-------------------------------

"Savez udruga Molekula" na Delti 5/1

U utorak, 15. travnja 2008. u 20 sati,
Malo vise mozga, predavanje uz projekciju
filma, Dr.sc. Marijan Vejvode o "NOVOM
SVJETSKOM PORETKU"

---------------------------------

Marijan Vejvoda
(Potprijedsednik NVO
Centar za odrzivi razvoj,
Eko-park Pernat)

----------------------------------


NOVI SVJETSKI POREDAK (SVJETSKA UNIJA)
-----------------



Postovani!

Do danas objavljeni tekstovi o Novom Svjetskom Poretku (Svjetskoj Uniji), bilo bi vrijedno procitati i upoznati se s onim sto nam u bliskoj buducnosti predstoji i sa cim cemo se trebati suociti.

----------------------------

" Novi svjetski poredak znaci centralizaciju moci. To znaci silom ušutkati svaku kritiku sistema. To znaci komercijalizaciju i prodaju svega kao proizvod. To znaci da Kina muci studente i da joj se još uvijek dozvoljava ugošcavanje Olimpijskih igara. To znaci zatvaranje javnih škola i bolnica, pretvaranjem tih ustanova u apartmane za prodaju privatnim kompanijama koje ce zaradjivati poducavanjem vaše djece ili prodajom droge."


(George Humphrey, 2002.)

---------------------------


Pogledaj na mom blogu tekstove iz podrucja Novog Svjetskog Poretka. Lako je pronaci po mjesecima unutar jedne godine, kasnije biras datum izdanog posta i trazis na blogu.. Pogledaj blog:

http://budan.blog.hr/

-----------------------------------------------------------
TRAVANJ / APRIL mjesec 2008. godine
-----------------------------------------------------------
- 08.04. Probudi se i osvjesti,
- 07.04. Darezljivost privatnog kapitala,
- 06.04. Bez jasnog cilja,
- 05.04. Definicija ekomuzeja,
- 03.04. Jezik, misao i priopcavanje buntovnickih ideja,
- 02.04. Konspirologija,
- 01.04. Kultura cinizma.

------------------------------------------------------------
OZUJAK / MART mjesec 2008. godine
------------------------------------------------------------
- 31.03. Zelim slobodu, to je ono sto zelim!
- 30.03. Nista nije tako dosadno, tako odvratno kao izobilje!

- 29.03. Let koji je promjenio svijet!
- 28.03. AlijansA za pravnu drzavu!
- 27.03. Referendum!
- 17.03. Trece zlatno doba/Crvena simfonija,
- 16.03. Psi, goveda i ovce,
- 13.03. Moda kao magija industrije svijesti,
- 11.03. Kako se snaci u kaosu Novog Svjetskog Poretka,
- 10.03. Kako se oduprijeti Novom Svjetskom Poretku (Svjetskoj Uniji),
- 09.03. Emporio/Monopoli,
- 08.03. Spasi me boze od mene samoga /Koji k.... mi znamo/,

- 04.03. Opasnost priziva "visoke moci" - nasuprot "visem umu"
- 03.03. Glavna reptilijanska strategija,
- 01.03. Nova "Noina Arka" za maleno ali odabrano drustvo.

---------------------------------------------------
VELJACA / FEBRUAR, 2008. godine
---------------------------------------------------
- 25.02. Kraj znanosti - 1 - /nastavak/,
- 24.02. Kraj znanosti - 1 -,
- 23.02. Osveta globalnih financija,
- 22.02. Televizijska ovisnost,
- 18.02. Unutarnji rad i Joga u sprezi sa izvanrednim iskustvima /Vodic za zbunjene/,
- 17.02. Put u nutrinu - unutarnji rad - samospoznaja /Vodic za zbunjene/,
- 16.02. Anil Kumara, Osvjestiti zapreke,
- 15.02. Osho Rajneesh, O prosvjetljenju,
- 13.02. Molitva za vrijeme pusenja ili pusenje za vrijeme molitve /Vodic za zbunjene/,
- 11.02. Vodic za zbunjene,
- 10.02. Oni gledajuci ne vide i slusajuci ne cuju niti razumiju /Vodic za zbunjene/,
- 05.02. Osho Rajneesh, Misli s "DA",
- 04.02- Gospodine Isuse Kriste, Sine Bozji, smiluj se meni gresniku /Vodic za zbunjene/,
- 03.02. Anne Marie Slaughter, A new World Order,
- 02.02. Cetvrti Svjetski Rat/Drugaciji Svijet je moguc/Drazen Simlesa/


----------------------------------------------------
SIJECANJ / JANUAR, 2008. godina
----------------------------------------------------
- 28.01. Proslava sedamdesete godisnjice "Crvene simfonije",
- 20.01. Pokretanje sudskog postupka; protiv korporacijskog tehnoloskog zlocina protiv covj.
- 19.01. Crvena simfonija,
- 18.01. Povijesni korjeni vladavine apsolutnog razuma, moci kao temeljne vrijednosti,
- 14.01. Robert Kumerle vam predstavlja,
- 09.01. Bizarni intervju,
- 07.01. Kibernetika i drustvo,
- 06.01. Armagedon sest.

-------------------------------------------------------------
OBJAVLJENI CLANCI U 2007. godini
-------------------------------------------------------------
- 05.05. Slom morala
- 04.05. Klinicka analiza - anti vladine fobije
- 03.05. Svjetom vladaju Hazari

- 09.02. What the bleep do we knoww!? / Koji k.... uopce znamo!?
- 03.02. U potrazi za novim domom ljudi /Novi List/

- 20.01. O moralnosti sluzbenih vjera

--------------------------------------------------------------
OBJAVLJENI CLANCI U 2006. godini
--------------------------------------------------------------
- 03.07 Program od sedam tocaka /Semir Osmanagic, Piramida moci.../
- 01.07. Zbunjeno stado /David Icke/Semir Osmanagic, Piramida moci.../

- 11.01. Opca deklaracija o pravima covjeka
- 10.01. Opca deklaracija o pravima covjeka
- 09.01. Opca deklaracija o pravima covjeka

--------------------------------------------------------------
OBJAVLJENI CLANCI U 2005. godini
-------------------------------------------------------------
- 28.11. Univerzalizam i Humanizam /Geza Zake/ - dobro je podsjetiti se
- 25.11. Globalni mozak - supermozak /Geza Zake/ - podsjetimo se.




----------------------------------------
PROCITAJ OVE KNJIGE:
----------------------------------------
- Des Griffin, CETVRTI REICH BOGATIH, Zagreb, 2003.
- Dr. John Coleman, HIJERARHIJA ZAVJERENIKA - KOMITET 300, Detekta, Zagreb, 2004.
- Deirdre Manifold, PREMA SVJETSKOJ VLADI NOVI SVJETSKI POREDAK, i Cornelie R.Ferreira, POKRET NOVO DOBA: KRALJEVSTVO SOTONE NA ZEMLJI, Zagreb, 1997.
- Cetvrti svjetski rat / Drugaciji svijet je moguc / /globalni napad na zivot/ / /price iz naseg dvorista/, Drazen Simlesa, B5, 356 str., Sto citas?, Zagreb, 2006.
- Anne-Marie Slaughter, A NEW WORLD ORDER, Princeton University Press, Princeton and Oxford, 2004.
- E.F.Schumacher, VODIC ZA ZBUNJENE, Zagreb, 1999.
- Napomena: KOJI K.... UOPCE ZNAMO!?, WILLIAM ARNTZ, BETSY CHASSE I MARK VINCENTE, Zagreb, 2006.


-------------------------------------
POGLEDAJ FILMOVE:
-------------------------------------
- What a bleep do we know?, 2004.
"Koji k... uopće znamo?"

režija: William Arntz, Betsy Chasse
scenarist: William Arntz, Betsy Chasse
glume: Marlee Matlin, Elaine Hendrix, John Ross Bowie

datum izdanja: 16.02.2007.
zemlja: SAD
format: color
trajanje: 109 min

sinopsis: Koji k...uopce znamo je radikalan odmak od konvencionalnog...
Zahtijeva slobodu obzora te širi dosad prikupljena znanja, takvome nečemu nismo svjedočili još od Kopernika.
Ovaj film vas vodi u svijet kvantne nestalnosti, mjesto gdje je sve živo i relanost se mijenja svakom novom mišlju.
To je glas modernih radikalnih znanstvenika, kvantnih fizičara, a čini ih pravim herojima današnjice- jer osvajaju i kartiraju dosad najveći nepoznat teritorij- čovjekovu vlastitu svijest.
Kvantna fizika tako dokazuje ono što su duhovnjaci odavna znali.

- ARMAGEDDON SIX, Produkcija: Christian Cinema.com

- Waking Life /Zivot se budi/, crtani film o iluziji zivota, snovima i smrti.

- 911 In Plane Site, Rezija: William Lewis, Producent: Dave Volkeist.

- Alex Jones, 911 ROAD TO TYRANNY, Dokumentarni film (duzina cca. 180 min.)

- RATOVI ZVIJEZDA, I,II,III dio

- ....

----------------------------

U Rijeci, 10.04..2008. godine Borivoj Bukva

IZLET U BELU KRAJNU


društvo ljubiteljev narave in starodavnih modrosti
“GOZD” vabi vse svoje člane in prijatelje na
dvodnevno popotovanje

V DEŽELO IZZA GORA - ULTRA MONTEM
v soboto 19. aprila in nedeljo 20. aprila 2008

Iz imena pokrajine razberemo, da gre za obmejno območje.
Vendar tu ne zaznamo zamejitev, ampak na vsakem koraku
odprtost, široko razprta vrata gostoljubja in srečujemo srčne
ljudi. Na našem potovanju skozi prostor in čas Bele Krajine se
nam bodo kot pahljača razkrile podobe starodavne zgodovine
tega prostora vse do današnjih dni. Odkrivali bomo grič Kučar,
kjer zakopana počiva skrivnost izjemnih metalurških izdelkov
Keltov, poskušali bomo raziskati čemu so templarji bivali tod kar
700 let in spremenili Črnomelj v nezavzetno trdnjavo in zgradili
edinstveno faro treh cerkva, videli bomo zlatnik samega kralja
Matjaža, se sprehodili skozi krajinski park Lahinja in znamenite
stelnike ter meditirali v naravnem kamnitem templju boga Mitre.
Tudi ljudskega izročila ne bo manjkalo, v stoletnem poplavnem
gozdu nam bodo zaplesale Kresnice, prisluhnili bomo pesmim
Voščacov, videli izdelavo platna in pisanic. Poskrbljeno bo tudi
za lačne popotnike, saj bomo, poleg znamenite belokranjske pogače,
poskusili njihove povitice, vina in druge
dobrote. Za kar bo v celoti poskrbela naša draga prijateljica in
članica društva - domačinka Vlasta Petraš. Skratka za
vsakega nekaj in celoten program za vse udeležence.
19. 4. sobota:

Zbirno mesto je ob 7. uri na avtobusni postaji v Ljubljani,
za druge pa ob 7.15 v Domžalah (na parkirišču Mercator):
• kava za zaspance, grad Soteska ob Krki
• ob 10 h: ogled muzeja v Metliki ( kulturna dediščina in ogled kratkega filma )
• 11,30 h: ogled treh cerkva v Rosalnicah - Tri fare (mogoče bo g. Gršič zaigral
na najstarejše orgle na Kranjskem)
• vožnja mimo steljnikov v Drašiče
• 13 h /14 h: kosilo v Drašičih na kmetiji Kostelec ( enolončnica, povitica in pogača)
• 15 - 16 h: ogled sosedske zidanice, pokušnja vina, g. Stariha bo zaigral na
orglice, zapeli bodo Drašički voščači, možnost nakupa orehovega, lešnikovega in drugih olj,
če bo čas odhod na hribček, kjer stoji cerkvica sv: Ane, od koder je čudovit razgled
• 16,30 h: prihod na Otok – zavezniško letalo DC 2, pogled na keltski Kučar
• 17 - 21 h: večer ob Kolpi in večerja v naravi (namazi, kruh, pijača), program (ples Kresnic iz Adlešičev,
tamburaši), sprehod ob Kolpi (ker je to maloobmejni pas morate imeti osebni dokument pri sebi)
prenočitev v Črnomlju

PROGRAM POPOTOVANJA
20. 4. nedelja :

• ob 9,30 - 10,30 h: prihod v Pusti Gradac, enourni program g. Vere Vardijan, belokranjska hiša
možnost nakupa spominkov v delavnici keramike in gline, pogostitev z ajdovo potico
• kratek sprehod do Klepčevega mlina s staro žago venecianko
• ogled krajinskega parka Lahinja, ogled zlatnika kralja Matjaža
• 12,30 h: odhod proti Črnomlju, potem v Adlešiče
• 13 h: Adlešiči, ogled zbirke belokranjskih vezenin, prikaz izdelave lanenega platna,
prikaz tkanja in izdelave pisanic. Aperitiv
• odhod iz Adlešičev proti Semiču
• 15 h: kosilo v Semiču, gostilna Pezdirc
(sicer malo pozno ampak s pomočjo ajdove povitice bomo preživeli
• 17 h: Rožanc - ogled Mitrejevega templja)
• 19 h: odhod po Partizanki proti Ljubljani
CENA dvodnevnega popotovanja je 80 € in vsebuje:
• vožnjo s komfortnim avtobusom
• zajtrk
• vstopnino za ogled muzeja v Metliki in ogled filma
• kosilo na kmetiji Kostelec
• večerjo v naravi in kulturni program
• nočitev z zajtrkom v Črnomlju
• obisk krajinskega parka Lahinja z delavnicami
• kosilo v gostilni Pezdirc

NAČIN PLAČILA:

• prijave z akontacijo 40 € (poštna nakaznica) na
naslov: Marija Mojca Vilar,
društvo GOZD, Cesta talcev 14, 1230 Domžale,
najkasneje do srede, 26. 4. 2008
• preostanek plačate na avtobusu;

------------------------------------------------------------

pozdrav prijateljima i lijepo se proveli po "beloj krajni"

boro

AWAKEN AND AVENGE
(Probudi se i osvjesti)

''…Tako je tužno da većina ljudi vjeruje da su nekakvi teroristi napali Ameriku kada je dobro poznato da ih je već 19 pronađeno kako lijepo žive u svojim zemljama. Činjenice ljudi jednostavno ignoriraju i s tim u vezi da je 11/9, zapravo, 100% stvar američke vlade i naravno Establišmenta* koji je iznad te vlade. Leary Silversteen je sretni Židov jer je lijepo na tom rušenju zaradio 7 milijardi $. Ne znaš tko je u gorem položaju, tko više pati; Židovi i njihova djeca ili ova glupa i patetična bijela rasa, ispranog mozga, koja nije u stanju pronaći vlastito dupe s dvije ruke (oprostite na izrazu). Bijelci rade kao robovi za Židove u njihovim tvornicama za 10-15-20 dolara na sat, osam sati dnevno, 40 sati tjedno, 51 tjedan na godinu i za to dobiju tjedan dana godišnjeg odmora i tako radeći od 14. do 65. godine, za 40 godina radnog staža, dobiju zlatni sat i penziju koja je 1/3 od plaće koju su dobivali i od koje ne mogu živjeti pa ovise o socijalnoj pomoći koja je već davno propala i čiji privid plaćaju sadašnji aktivni bijeli robovi. Oni idu u crkvu i slušaju one glupe i lažljive popove koje su na seminarima instruirali židovski profesori. Nikako da se probude iz te židovske prijevare (predstave – show- game). Takav je mentalitet bijele rase.''

* ''…oni koji formalno vladaju dobivaju znakove i naredbe, ne od biračkog tijela, već od male grupe muškaraca (i nekoliko žena). Tu grupu zovemo Establišment. Ona postoji iako se njeno postojanje uporno poriče; to je jedna od tajni američkog društvenog poretka. Druga tajna je činjenica da se očekuje da se o postojanju Establišmenta – vladajuće klase – ne raspravlja. Treća tajna je sadržana u onom što je rečeno – poglavito, da u Sjedinjenim Državama imamo samo jednu političku partiju od bilo kakvog značaja, onu koju nazivamo 'Posjedovna partija' ('Vlasnička partija' – 'Property Party'). Republikanci i Demokrati su, zapravo, dvije grane iste (tajne) partije.''
Arthur S. Miller, George Washington University law professor (profesor prava), The Secret Constitution and the Need For Constitutional Change (''Tajni ustav i potreba za ustavnom promjenom''), p.3

''Potajnost je početak tiranije.''
Robert A. Heinlein

''Zahvalni smo Washington Postu, New York Timesu, Time Magazineu i drugim velikim glasilima čiji su direktori prisustvovali našim sastancima i poštivali svoja obećanja o diskreciji za skoro 40 godina…Bilo bi nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi svijetlu javnosti tijekom tih godina. Međutim, svijet je sada puno profinjeniji i spreman marširati prema svjetskoj vladi. Nadnacionalna suverenost intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnija od nacionalnog samo-determinizma (auto-determination) u kojem se živjelo u prošlim stoljećima.''
David Rockefeller, Bilderberg Meeting, Baden, juni/ lipanj, 1991.

''Tajna društva su uvijek štetna* po slobodno društvo. Nemoguće je prosuditi da li izabrani i odabrani (selektirani) službenici stvarno djeluju u korist općih društvenih interesa ili služe u korist (agende) plana skrivenih društava ako je članstvo u tajnim društvima dozvoljeno ili se preko toga prelazi žmireći.''
William F. Jasper, The New American, Vol. 20, No. 5, March 8, 2004.

''Stvarni vladari u Washingtonu su nevidljivi i upražnjavaju moć iz pozadine.''
Justice Felix Frankfurter (1882.-1965.) U.S. Supreme Court Justice (Sudac Vrhovnog suda Sjedinjenih Država).

''Stvarna opasnost je postepena erozija osobnih sloboda kroz automatizaciju, integraciju i umrežavanje (interconnection) u puno malih, odvojenih arhivskih sustava (dokumentacionih sustava / record-keeping systems), od kojih se svaki za sebe čine bezazlenim, čak dobrotvornim i u potpunosti opravdanim.''
U.S. Privacy Study Commission, 1977. (Komisija Sjedinjenih Država za istraživanje privatnosti, 1977.).

''Američki narod mora postati svjestan trenda prema monopolizaciji velikih javnih informacijskih sustava i sredstava (vehicles) i prema sve većoj koncentraciji moći nad javnim mnijenjem u sve manje ruku.''
Spiro Agnew, U.S. Vice-President, 13. November 1969.

------------------------------------------
* inimical – neprijateljski, protivan, štetan.

------------------------------------------



W. Ted Rogers, Revolucija će biti prenošena preko televizije.

‘’…Danas je (Američka) kultura, tvrdi profesor Stivers, je kultura cinizma. Težnja za uspjehom, preživljavanjem, srećom i zdravljem kroz tehnološki utopizam proizvela je mučnu i sveprožimajuću moralnost koja je zapravo «anti-moralnost». Rezultat toga je svijet u kojem postoje norme bez smisla i svakodnevnica je svedena na praznu borbu za moć i zadovoljenje nižih nagona. To vodi dosadi, jadu, anksioznosti, depresiji, ovisnosti, podložnost religioznim kultovima, bizarnim psihoterapijama, općoj pojavi razvoda brakova i poremećenim osobnim odnosima.'' Richard Stivers, The Culture of Cynicism: American Morality in Decline, (Oxford, Cambridge: Blackwell Publishers, 1994).


Izjava iz dokumentarnog filma:

------------------------------

Frederic Lordon*
(Le Monde, diplomatique – TRAVANJ 2006.)

DAREŽLJIVOST PRIVATNOG KAPITALA

''…Nemojmo se zavaravati: prepustiti privatnim čimbenicima brigu za provedbu kolektivnog djelovanja mnogo je radikalnije od puke strategije privatizacije i davanja u koncesiju javnih usluga. To je jednostavno ukinuće javnog djelovanja, možda čak i same kategorije politike koja se posve raspala u moralu karitativnog transfera. S toga gledišta, to je nešto poput prijeloma cjelovitog modernog projekta shvaćenog kao istodobna težnja za individualnom i kolektivnom autonomijom(**). Povijesna dinamika modernosti isticala je ideal emancipacije pojedinaca od tradicionalnih veza i običajnih stega, ali je istodobno oblikovala projekt čovjekova ovladavanja kolektivnom sudbinom, koja dakle pretpostavlja središnje mjesto političkog odlučivanja. Ideja decentraliziranog političkog poretka njegova je negacija, gdje kolektivitet još postoji samo u obliku nižem od gomile. 'Kolektivnu' sudbinu više nitko ne želi niti o njoj raspravlja(***). Nakon djelotvornog saveza koji je potrajao nekoliko stoljeća, individualistička ekonomska tržišna misao istisnula je političku filozofiju prosvjetiteljstva, s kojom je dugo surađivala, ali joj je na kraju postala prepreka zbog ideje o kolektivnom samoodređenju. Tržište, naime, ne želi vidjeti nikoga osim pojedinca.
Politika kao zajednička praksa(****), koja u svojoj izgradnji pretpostavlja minimalni stupanj centralizacije, polako nestaje i prepušta teren individualnom moralu, kao jedinom obliku društvene regulacije koji liberalizam tolerira. Zakoni za pojedinca, etika za sve! Nema dvojbe da napredak liberalizma ide prema napretku sveopćeg moralizma koji u sve većem stupnju zamjenjuje djelovanje 'totalitarne' socijalne države, ali zbog paradoksa koji je tipičan za liberalizam, policijsko-zatvorskoj državi tlo ne izmiče pod nogama i jedino se ona ne treba ničega bojati. Upravo će ona biti ta tvrda i otporna jezgra države, kad sve ostalo nestane: ako postoji nešto što će oni najbogatiji i dalje pristati da se plaća, bit će to zadržavanje njihova poretka. Za ostalo će se pobrinuti moral(*****). Pretvoriti javnu politiku u plutokratski moralizam i tako proglasiti definitivan raspad socijalne države, možda je to nova – i zadnja - liberalna granica.''

---------------------------------------

(*) Istraživač u CNRS, autor knjige Et la vertu sauvera le monde…, Raisons d'agir, Paris, 2003.

(**) ''…Po svojoj gospodarskoj borbi proleterska Internacionala slaže se s financijskom Internacionalom jer obje proizvode inflaciju i gdje god se one podudaraju, trebalo bi pretpostaviti kako postoji dogovor…Ne znam da li ste obratili pozornost na čudnu podudarnost između financijske Internacionale i proleterske Internacionale. Rekao bih da je jedna naličje druge, i da je na stražnjoj strani ona proleterska, budući da je umjerenija od financijske…'' , Christian G. Rakovsky, Crvena simfojija (Rendgenski snimak revolucije), iz knjige; Des Griffin, Četvrti Reich bogatih.

(***) ''Marks je bio genij. Da se njegovo djelo zaustavilo samo na dubokoj kritici kapitalizma, čak bi i to bio nedostižan znanstveni rad; ali na onim mjestima gdje njegova djela dostižu majstorstvo, pojavljuje se očita ironija. Po njegovim riječima ''komunizam mora pobijediti jer će mu kapital osigurati tu pobjedu, iako je njegov neprijatelj''. Takva je glavna Marxova teza…Može li biti veće ironije? I zatim je, da bi mu se vjerovalo, depersonalizirao kapitalizam i komunizam i pretvorio ljudskog pojedinca u osviještenog pojedinca, što je učinio s nevjerojatnim žonglerskim talentom. To je bila njegova lukava metoda koja je imala za cilj pokazati kapitalistima da su takvi pojedinci realnost kapitalizma, i da će trijumf komunizma biti rezultat urođenog idiotizma; jer bez postojanja besmrtne gluposti u homo economicusu, kod njega se ne bi mogle pojaviti kontinuirane kontradikcije, kako ih je Marx nazvao. Da bi se mogla ostvariti transformacija homo sapiensa u homo stultuma, potrbno je posjedovati magičnu snagu (tehnologiju kao magiju – R. Stivers), koja je u stanju dovesti čovjeka do prve stepenice zoološke ljestvice, odnosno do razine životinje (na primjer, pretvorivši sve žene svijeta u 'prostitutke', uskim uz tijelo 'triko-Levisicama', koje uništavaju karlični mišićni sustav i sprečavaju mogućnost rađanja i tako ženu pretvaraju u biološki traženu potrošnu robu potrošačkog društva i time, uglavnom, polugom populacijske politike Global 2000 – Dr. John Coleman). Samo kada bi homo stultum postojao u epohi kulminacije kapitalizma, Marx bi mogao postaviti svoj aksiom: kontradikcije plus vrijeme jednako komunizam. Vjerujte mi, kada mi koji smo upoznati s ovim razmišljamo nad Marxovim izjavama, na primjer nad onom koja je postavljena nad glavnim ulazom u Lubjanku, ne možemo suzdržati unutrašnju eksploziju smijeha kojom nas je Marx zarazio; vidimo ga kako se u bradu smije cijelom čovječanstvu.'' ibid

''Pojedinac je u nepovoljnoj situaciji kada je suočen s tako monstruoznom zavjerom jer jednostavno ne može vjerovati da ona postji.''
(''The individual is handicaped by coming face to face with a conspiracy so monstrous he cannot believe it exists.'')
J. Edgar Hoover, FBI director

(****) Ipak, ''…prava revolucija protiv tehnološke civilizacije mora prvo biti ona kulture i mora početi s individuom. Usprkos privida individualizma, tehnološka civilizacija je u suštini potpuno kolektivistička. Politika je u toj mjeri opterećena tehnikom da nikako ne može biti polazište…Čak i kada smo mi manipulatori, moć manipulacije prebiva u tehnici ne u nama. Objektivizirana manipulacija u obliku tehnike znači da se većina nas, uglavnom stalno, jednostavno prilagođava tehnologiji. Manipulacija isključuje mogućnost ljubavi, isto kao što prilagođavanjem uskraćuje mogućnost slobode. Takva moralnost uništava i smisao i nadu.'' Richard Stivers, Kultura cinizma, (str. 178)

(*****)“(Američko) društvo doživljava moralni pad, kažu kritičari. Većina kritičara [s političke ljevice i političke desnice, tim redoslijedom] čini se da misle da se društveni problemi mogu riješiti većom primjenom moralnog autoriteta ili političkom reformom.” (str.vii) Stivers se suprotstavlja ovim prevladavajućim stavovima dodajući da “je pad (morala) dublji nego što izgleda. Jer ovaj pad ne najavljuje niz odvojenih moralnih problema koje konvencionalna moralnost više ne može kontrolirati, već sama moralnost po sebi. Moralnost koja ohrabruje, čak potiče, cinično i sebično ponašanje.’’ (str.vii).

Bez jasnog cilja

NATO je u očajnom slijedu raznih pokušaja da prevlada egzistencijalnu krizu i danas služi prije svega da bi proširio utjecaj SAD-a na područja gdje je imao malen ili nikakav utjecaj. Savez je samo oruđe, alat podvrgnut i uvjetovan »višim ciljevima« američke vanjske i obrambene politike, da se eufemistički izrazimo, ali, zapravo, gospodarskim i geopolitičkim interesima

Piše: Drago Pilsl

U očajnom slijedu raznih pokušaja da prevlada egzistencijalnu krizu, koja rezultira nedostatkom jasne strategije i sve više predstavlja vojni savez NATO kao svjetskog policajca pod zapovjednom palicom Pentagona za zaštitu energenata kako za SAD, tako i za partnere u EU, kriza koja je nastala krajem hladnog rata, taj vojni klub smatra da je našao lijek za bezbolno širenje i prihvaćanje novih članica-država. Tako je barem prema riječima kojima su se razbacivali razni političari baš uoči NATO-vog sastanka na vrhu u Bukureštu, ali i tijekom istoga. Lijek, kažu, služit će i za zaštitu od eventualnih »virusa« tijekom mogućih mirovnih kampanja diljem svijeta (a ne samo ratova koje SAD pokreće za osiguranje kontrole nad geostrateški izuzetno važnim poljima nafte).
NATO, primjerice, pokušava predstaviti kucanje na svoja vrata od strane malih državica kao znak atraktivnosti i relevantnosti. Zainteresiran samo za preživljavanje i u opstanak, NATO izgleda ne uočava (a ako to čini, vrlo nevješto to prikriva) koliko ga ignorira glavna članica, SAD, jer Bijela kuća i Pentagon nikada nisu potvrdno odgovorili na ponudu saveznika da se djeluje koordinirano, to jest saveznički, nakon terorističkih napada na New York i Washington 2002.


Širenje utjecaja

Kada se na NATO gleda iz američke perspektive, to je čak i američki predsjednik George Bush eksplicitno kazao ovih dana u Ukrajini, Savez je SAD-u potreban uglavnom ili manje-više da se udruže snage u navodnoj borbi protiv svjetskog terorizma. To će Bush ponoviti i u Zagrebu. Politolog dr. Dejan Jović u nedavnoj izjavi za »Slobodnu Dalmaciju« to pojašnjava ovako: »NATO danas služi prije svega da bi proširio utjecaj SAD-a na područja gdje je imao malen ili nikakav utjecaj – na primjer u istočnoj Europi, na Balkanu i na postsovjetskim prostorima. U tom smislu, on i dalje ima više agresivnu negoli defenzivnu ulogu«. Drugim riječima, iz Washingtona gledano, NATO je serviser, još i manje, kutija s alatima iz koje se mozgovi iz Pentagona poslužuju kad im treba (ne kada treba i drugima, svima) i to je jako, jako daleko ne samo od ciljeva koji su opisani u najnovijem izdanju temeljne knjige »NATO-Handbook«, friško aterirane na moj radni stol. Dakle, zajednička osnivačka vizija koja je postojala s obje strane Atlantskog oceana je nestala. Danas, za one koji žele pretvoriti ovo stoljeće u stoljeće za Ameriku (SAD), Savez je samo oruđe, alat, napisah, koji je podvrgnut i uvjetovan »višim ciljevima« američke vanjske i obrambene politike, da se eufemistički izrazimo, ali, zapravo, gospodarskih i geopolitičkih interesa.
Kao da nije dovoljno pratiti način na koji Washington iza leđa EU pokušava plasirati svoj antiraketni štit na tlu Europe, sada možemo dodati i iznenadni i forsirani interes da u članstvo uđu Ukrajina i Gruzija koje »zahtijevaju« ulazak u NATO. Prva da bi se prilagodila hegemonističkoj slici SAD-a u svijetu i distancirala od Moskve (proces koji se neće zaustaviti jer se to čini deplasiranim i opasnim nekim europskim vladama), a druga, pak, kako tumači bez ikakve potrebe da kamuflira prave razloge ministar vanjskih poslova Gruzije David Bakradze, potvrđujući tezu da SAD-u trebaju policajci na trasi za gorivo, zato jer se ta zemlja smatra »ključnom u tranzitu energije između Kaspijskog mora i Azije«.


Hladni rat se nastavlja

Zaštitu moćnog tjelohranitelja, ili, kako reče jedan kolega, »reket«, Gruzija će platiti izvanrednom energetskom rutom koja zaobilazi ruske granice, ma koliko glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer šutio o tomu. Ukrajina, Gruzija, Hrvatska, Albanija, Makedonija i drugi, shvaćaju logiku State Departmenta (i veliko je pitanje hoće li tu logiku promijeniti eventualna pobjeda demokrata na idućim predsjedničkim izborima u SAD-u), a ona glasi ovako, glatko i jasno: ako se ne slažeš s nama, nisi relevantan. Kraj priče. Gruziju, to jest vladu u Tbilisiju, očito i ne brine što Moskva ima i protuargument i to vrlo uvjerljiv: Duma je već zatražila od Putina i Medvedeva da pokrenu proces priznavanja separatističkih gruzijskih pokrajina Južna Osetija i Abhazija, ma koliko to bilo u kontradikciji s ruskim stavom oko proglašenja nezavisnosti Kosova. Bakradze smatra da će se ti »manji problemi« riješiti jednom kada Gruzija bude u sastavu NATO-a.
Konačno, još jednom, jer o tome je ovdje ipak riječ: hladni se rat nastavlja. Teze postojanja i važnosti NATO-a su pobrkane. Savez službeno tvrdi da ga zanimaju ljudska prava, demokratski procesi i, što je još važnije, sigurnosni stabilni uvjeti u regijama i svijetu. Ali odnosi sa SAD-om, Savez, na što upozoravaju Njemačka, Francuska, Španjolska, Italija, Portugal, zemlje Beneluxa i drugi igrači (glavni tajnik UN-a, Ban Ki Moon, na primjer), pretvaraju u faktor destabilizacije jer NATO nepotrebno i bezglavo žuri u nepripremljen teren proširivanja članstva (znamo, primjerice, da se odluke donose konsenzusom svih dosadašnjih 26 članica, a konsenzusa itekako nedostaje. Oko makedonskog ulaska, na primjer, da ne idemo dalje i dublje).
NATO treba predah. Treba ga i naša zemlja, da vidimo, uostalom, koliko to košta i u što se zaista upuštamo. Ali gazda Bush pritišće. A servilni Hrvati, povijest nas to uči, vjeruju da zaista mogu biti politički i na svaki način relevantni u regiji. Nisu bili, nisu sada i neće biti nikada. Osim ako odluče ostati neutralni. To im jedino može dati moć.




Preuzeto iz NOVOG LISTA http://www.novilist.hr/

Hugues de Varine




DEFINICIJA EKOMUZEJA


Ekomuzej je institucija koja upravlja, proučava i iskorištava – znanstvenim, obrazovnim, i općenito govoreći, kulturološkim sredstvima – cjelovito nasljeđe određene zajednice, uključujući cijeli prirodni ambijent i kulturni milieu. Ekomuzej je tako nosilac općeg sudjelovanja u planiranju zajednice i njenog razvoja.


Da bi se to postiglo, ekomuzej koristi sva sredstva i metode koje su mu na raspolaganju: u cilju da ljudima omogući razumijevanje, kritiziranje i ovladavanje – na slobodan i odgovoran način - problemima na koje nailaze.


Ekomuzej uglavnom koristi jezik materijalnih predmeta, realnosti svakodnevnog života i konkretne situacije a ciljem da se postigne željena promjena.


Hugues de Varine

-------------------------




TRAMUNTANA - povijest i umjetnost u prirodi
Goran Susic & Tea Mayhew
-------------------------
Eko - centar Caput Insulae - Beli 2004.
TRAMUNTANA - povijest i umjetnost u prirodi
--------------------------------------------



Putnice, kroz Vrata kreni putem u jedan drugi svijet, u
kojem je ljepota prirode prozeta s prosloscu, umjetnoscu, poezijom i mitovima. Pred tobom je drevni grad Beli, u rimsko doba prozvan Caput Insulae (Glava otoka).
Obidji jedinstvenu izlozbu u prirodi. Nek'te vodi ljepota misli pjesnika Andra Vida Mihicica, uklesanih na dvadeset kamenih skulptura umjetnika Ljube de Karine.
U cudnovatoj sumi potrazi vjecnu tajnu i pusti vjetru da te vodi prema iskonu. Kad ti se misao uzdigne do zadivljujuceg leta bjeloglavog supa, a priroda ti procisti duh, srest ces sumsku vilu Tramuntane ili dobrocudnog patuljka masmalica. Upijaj mirise rijetkih biljaka, otkrij prapovijesne hramove ili ostatke srednjovjekovnih crkvica i - razmisljaj o sebi, o Prirodi, o Bogu. U jedinstvenom spoju minulih vremena i iskona Prirode pronadji vlastita skrovita mjesta i spoznaj blago koje se krije duboko u Tebi.

vodic po poucnoj stazi

Stoza Tramuntana I.
Putnice,
nek' ti mudrost osvetljava puteve,
a srce ljepotom povede do istine.

Oporuka
Sinova nemam, unuka nemam.
Kome da ostavim pjesmu i san
i velika krila Slutnje
koja u beskraju masu?
Tebi, narode moj!
Iz tebe sam niko,
kroz tebe se u beskrajnost vracam
da dalje kroz podzemlje strujim
s cvijecem na poljima bujnim
i sige u podzemlju gradim
za hram ljepote i sna.
Sve Tebi i samo Tebi,
Hrvatski narode moj.
A.V.M.

II.- Kad sam u Beli stigao
bio je mrak.
Stale pune zamirucih zvukova
klancici i klanice pune duhova i aveti
more puno zvijezda
a nebo
puno duboke tajne
i beskrajne plaveti.
A.V.M.

1.- Pred istinom se pokloni,
Pred vratima tajne kucaj i moli.
A.V.M.

III.- Putuju ceste i snovi i tuge
bez sjenke i traga na cesti.
Juri samoca i smijesi se danu
koji se penje na brdo
a mravi breme
nose bez rijeci.
A.V.M.

2.- Tko ljepotu trazi, Boga nalazi.
A.V.M.

IV.- Jesi li ikad cuo razgovor cvijeca u noci?
Sve je puno tajne oko nas.
Zivot se i u kamenu krije
- nista mrtvo nije.
A.V.M.

3&4.- Tesko je gaziti zemlju bez uporista u oblacima.
Samo tragaci otkrivaju istinu, blago,
sebe i svjetove.
A.V.M.

5.- Na brdima, u sumama,
na livadama rijec duse se
glasnije cuje.
A.V.M.

"LABIRINT" - Stanite na negdasnje putove,
raspitaje se za iskonske staze:
Koji put vodi k dobru?
Njime podjite i naci cete spokoj
dusama svojim!
Jeremija 6:16

V.- I u kamenu zivot se krije
usanjan, ali tu je.
Lupi ga, i cut ces kako mu srce bije.
A.V.M.

6.- Svjetlosti svima, svima
dok ne uoce rast stabla u zrnu
ljepotu lista na trnu
i brata u crvu
i osjete bratstvo sa pticom, vukom i srnom
A.V.M.

VI.- Zivot bez religije je kao pustos
nad kojom pusu pustinjski vjetrovi.
A.V.M.

VII.- Sto trazis - pita me cvijet -
U magli pred kucama srusena krova?
U tami i stabla se mole.
Pricaj mi, vjetre, o suncu
Na njivi.
A.V.M.

VIII.- Ti koji sjedis na prijestolju Tajne
Nepoznat
Vjecan
Pokretac svijeta i svemira...
Trazim Te.
Lutam prostranstvima
vjekova i svjetova.
... i stalno Te zovem...
A.V.M.

7.- Priroda prociscuje covjeka,
Nabija ga snagom uma, instikta i zivotnih snaga
I otkriva tajnu skromnosti.
A.V.M.

8.- U ljepoti prirode duh se prociscuje, smiruje,
postaje siri i dublji.
A.V.M.

9.- Stani da cujem
kako trava se budi
i kako dobiva svjetlo
i kako suncu se pruza na cjelov...
A.V.M.

10.- On suti
i pali zvijezde
da bi obasjao staze i puteve,
puteljke i drumove
i umove
koji vode k istini.
A.V.M.

IX.- Na kruni blizu mog sela
orlovi gnijezda grade
u nebo rone
kruze
uzlijecu
i olujama prkose
A.V.M.

X.- Uvijek tebi se vracam, o bella Libella,
difana snella
bez vela
dok letis ko strijela -
vrh vrela
uz vodu, kraj vode
uvijek u svjetlu i svijetu
slobode
treperava, laka
spletena od suncanih
zraka
Libella, si cara, si bella, sorella
A.V.M.
------------------------------------

Andro Vid Mihicic rodjen je 26. ozujka 1896. u belom,
a umro 26. sijecnja 1992. godine. Do desete godine bio pastir i opijao se prirodom, a nakon toga klasikom i filozofijom, da bi u potrazi za Ljepotom i Istinom 1916. godine upisao filozofiju. Kao franjevac trecoredac skoluje se u Parizu i diplomira povijest umjetnostei na Sorboni. Za vrijeme II svjetskog rata pridruzio se antifastickom pokretu kao vojni kapelan, a 1944. izlazi iz franjevackog reda. Nakon rata izabran je za redovitog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pjesme pocinje objavljivati tek u svojoj 92. godini. Stihovi i misli na svih 20 skulptura na Stazi odabrane se iz njegove cetiri knjige poezije: Stope u prahu, Sonde, Kucanje na vrata tajne i Prividi i slutnje.

Ljubo de Karina rodjen je 18. ozujka 1948. u Rijeci.
akademiju likovnih umjetnosti, odjel kiparstvo diplomirao je u Ljubljani, a zatim postao suradnik u Majstorskoj radionici Vanje Radousa u Zagrebu. Bio je suranik i u Majstorskoj radionici Antuna Augustincica.
Stalni je clan Hrvatskog drustva likovnih umjetnika Zagreba i Rijeke, te ima status slobodnog umjetnika. Kao kipar svoja djela izlaze na samostalnim i skupnim izlozbama. Godine 1996. za doprinos u likovnom stvaralastvu odlikovan je Ordenom Danice Hrvatske s likom Marka Marulica. Djela mu se nalaze na javnim povrsinama u Hrvatskoj, Japanu, Njemackoj i Italiji, kao i u znacajnim galerijama, te u privatnim zbirkama. Svih dvadeset skulptura na Stazi, ukljucujuci i skulpturu Vrata, njegovo je djelo.
-------------------------------------------------

Eko - centar Caput Insulae - Beli
http://www.caput-insulae.com
51559 Beli, Beli 4
tel/fax: + 385 51 840-525
e-mail: caput.insulae@ri.tel.hr

-------------------------------------------------

Slikarski EXTEMPORA Kantrida-2008, Raspisan knjizevni natjecaj "Fulvio Tomizza", WORLD HAIKU REVIEW, Nis i Svjetski dan poezije - Drustvo knjizevnika Nisa, Red Moon Press, PHD. Putujuce haiku drustvo-Novi Sad, Magija vode i Vlado Franjevic



----------------------------

GRAD RIJEKA

Mjesni odbor kantrida
VIJEĆE MJESNOG ODBORA


KLASA: 026-01/08-11/1
URBROJ: 2170/01-09-10-08/ 49
Rijeka, 31.03.2008.g.
- VRTIĆIMA GRADA RIJEKE
- OSNOVNIM ŠKOLAMA GRADA RIJEKE
- SREDNJIM ŠKOLAMA GRADA RIJEKE
- GRAĐANSTVU GRADA RIJEKE


Predmet: P O Z I V za slikarski projekt EXTEMPORA

Rijeka je u posljednjem razdoblju ostvaruje vidan napredak na području likovne kulture, prije svega brojem likovnih izložbi i brojem aktivnih likovnih umjetnika, no sva su sva događanja vezana uz centar grada.
Potaknuti zajedničkom željom u Mjesnom odboru Kantrida, potpomognuti Odjelom za kulturu Grada Rijeke i atelierom L ART, organiziramo i pozivamo na aktivno sudjelovanje u slikarskom projektu “EXTEMPORA” 2008.g.
-VRIJEME PRIJAVA U SJEDIŠTU MJESNOG ODBORA KANTRIDA, LOVRANSKA 10, DOM KULTURE "MIRKO ČURBEG",(tel: 262-854 I E-mail: mo kantrida@rijeka.hr), OD :01.04.2008.G. DO 17.04.2008.G. (od 08,00-12,00 sati i od 14,00 -16,00 sati osim srijede od 15,00-20,00sati)
-UVJETI SUDJELOVANJA: sudionici se prijavljuju u MO Kantrida, Lovranska 10, sa sobom donose maksimalno dva rada.
-TEHNIKE RADA: dozvoljene su sve slikarske tehnike.
-TEMA: Kantrida i šire- prikaz postojeće ambijentalne vrijednosti.

Proglašenje pobjednika i podjela nagrada (u likovnom materijalu, osim kategoriji građana gdje pobjedniku organiziramo iduće godine samostalnu izložbu uz tiskanje kataloga) je 21.04.2007.g. u 18,30 sati u Filodramatici na Korzu, kada će biti otvorena izložba radova prošlogodišnjeg pobjednika IVANE SAVIĆ , pobjednika prethodne Extempore(2007.g.) u kategoriji građanstva.
Očekujemo Vaše sudjelovanje i radujemo se suradnji.

Predsjednik VMO Kantrida:

Jasna Kučan, dipl.iur.

-----------------------


Raspisan knjizevni natjecaj "Fulvio Tomizza"

Knjizevno-znanstveni skup "Forum Tomizza", koji ce se ove godine odrzati deveti put, objavljuje medjunarodni knjizevni natjecaj "Fulvio Tomizza" za krace prozne oblike na temu "off-limits", koji termin ima znacenje zabrane pristupa u neki prostor za odredjene socijalne skupine, sto znaci da ce razmatrati tekstove o privilegiranima i zakinutima, objasnjavaju organizatori. Autori su pozvani poslati svoje price, oglede, putopise...
Tekst mora biti izvoran i neobjavljen, ne smije biti dulji od 15 kartica (21.750 znakova), moze biti napisan na bilo kojem jeziku regije, a autori se natjecu iskljucivo jednim radom.
Radovi se salju postom na adresu: Gradska knjiznica UMAG, Trgovacka 6, 52470 UMAG, Hrvatska. (uz naznaku: LAPIS HISTRIAE), otisnuti u 4 prijerka i na CD ROM-u. Rok prijave je 21. travnja 2008.
Dodatne informacije: knjiznica@gku-bcu.hr www.gku-bcu.hr

------------------------

From: worldhaikuclub@btinternet.com
To: worldhaikuclub@btinternet.com
Subject: 4 Call for Submissions World Haiku Review Next Issue
Date: Wed, 26 Mar 2008 13:47:04 +0000
WHC NEWS 25 March 2008

WORLD HAIKU REVIEW

Re: Call for Submissions for the Next Issue — A Simplified Version


Dear Kuyu,

I hope you have had a chance to enjoy the current issue of WHR on INDIA, with its part two now online as well: http://worldhaikureview.googlepages.com/home

Now, the next issue is planned for May 2008 and it will be only about haiku. We drastically simplified the contents of call for submission for it:

As for haiku poems in English or in English translation, send in by e-mail anything you like, traditional or untraditional and up to ten poems, which have not been published or are not planned to be published elsewhere at: worldhaikuclub@btinternet.com or susumu.takiguchi@btinternet.com The only criterion for selection is quality. Please send in your finest works as soon as you can.

We will put selected haiku poems in either the Neo-classical, Shintai (or new style) or Vanguard sections according to their characteristics.

As for other works relating to haiku (haibun, articles, essays or bookreviews on haiku etc.), just send in whatever you think would deserve publication in WHR. Once again, quality is the key. I will mention some indications about our selection below for those who may be interested to know them.

We wish to continue to endeavour to present a unique haiku magazine which, while deeply rooted in tradition, is full of new ideas, innovative features or critical views. It will continue to aim at the highest standards and top quality as before.

Kengin to all,

Susumu Takiguchi
Managing Editor and Acting Editor-in-Chief, World Haiku Review
Chairman, The World Haiku Club


* * *

INDICATIONS FOR HAIKU SELECTION

THOSE LIKELY TO BE REJECTED

1 Hackneyed, clichés, imitative or derivative;
2 'So what?' haiku;
3 Too short to be good;
4 Made artificially vague (false 'yugen');
5 Gimmicky as opposed to real skills;
6 Bad English;
7 Template-like, or ticking-box-kind haiku;

THOSE LIKELY TO BE ACCEPTED

1 New and/or original;
2 Have something to say;
3 Reflecting truths, sincerity and honesty;
4 Coming from your heart and soul;
5 Based on your real and deep experiences;
6 If products of your imagination, true, fine and deep at that;
7 Away from rules & regulations and yet good;
8 Good choice and order of words;
9 Have good rhythm;
10 Pictorial and/or musical feel;
11 Have some sense of humour;
12 Reflecting the grasp of the essence of haiku (a sense of brevity, humour, somewhat detached view or karumi)

*

INDICATIONS FOR SELECTION OF OTHER WORKS
Basically, many things about haiku would apply to them as well. Additionally:

THOSE LIKELY TO BE REJECTED
1 Repeating what others have said many times;
2 Trapped by and subservient to rules and regulations;
3 Uncritical parroting of received views or conventional wisdom;

THOSE LIKELY TO BE ACCEPTED

1 Critical (the more so, the better);
2 Innovative;
3 New contributions to the understanding of haiku;
----------------------------------


To: pisci@googlegroups.com
Sent: Friday, March 21, 2008 2:28 PM
Subject: [spisateljice/pisci] Svetski dan poezije

Dragi prijatelji,

Unesko je 1999. godine 21. mart proglasio Svetskim danom poezije.

Misija pesnika u ovakvom svetu je znacajnija od misije inzenjera, lekara i politicara. Citajmo dobre pesnike i sacuvacemo civilizaciju. Odavno znamo da poezija ne moze da promeni svet. Angazovana poezija - pokazalo se da je glupost. Ali sta poezija stvarno moze, to nam je uvek jasno iznutra, kad god nas pregazi dobra pesma.

Drustvo knjizevnika Nisa poziva Vas na razmenu pesama. Posaljite svojim prijateljima pesmu do koje Vam je stalo internetom, SMS-om, obicnim pismom...

Zoran Pesic Sigma


Posetite blog: http://drustvoknjizevnikanisa.blogspot.com/

---------------------------------------

Hi All:Just a quick note to let you all know the Red Moon Press has three new releases for April, plus the inauguration of a new series.First is our ninth volume of the contemporary haibun series, this one featuring 60 haibun in English and 20 haiga from around the world. For nearly a decade contemporary haibun has been the only serial book dedicated to these forms. As Jeffrey Woodward, Editor of Haibun Today writes, "contemporary haibun has stood alone, for nearly a decade, as the chief vehicle and bulwark of the burgeoning haibun movement in English. Without the vanguard role of this annual anthology, one might reasonably inquire how--and perhaps if--haibun would have survived." ISBN 1-978-893959-69-9. 110 pages, $16.95.Martin Shea is a name many people have encountered only in the haiku anthologies, but this new selection of his work, waking on the bridge, will introduce him to an entirely new generation of haiku poets. Shea is a technical innovator, and his distinctive voice is discernable throughout. As Philip Rowland, Founding Editor of NOON: The Journal of the Short Poem , says, ". . . a beautiful collection, wistful, almost dream-like at times, and not without haiku humour. The section breaks pace the collection, while each section is short enough to keep the key-note in mind. Wonder's not an easy thing to do these 'late' days of (first-phase?) English-language haiku, but Shea brings it off. And those classics really hold up." ISBN 1-978-893959-71-2. 64 pages, $12.The third volume is a theoretical heavyweight, ten years in the making. Richard Gilbert's Poems of Consciousness: Contemporary Japanese & English-language Haiku in Cross-cultural Perspective is the backbone of the new haiku, the underpinning beneath all the language of "irruptive" haiku, the most important innovation in haiku in half a century. As William J. Higginson, author of The Haiku Handbook, states, "In Poems of Consciousness, Richard Gilbert investigates Japanese haiku in the flesh. He not only reports on what he has gleaned from books about haiku, but includes interviews with and writings by living Japanese haiku masters. Here you will meet some of today's most widely respected poets. Kiyoko Uda has been at the forefront of haiku's growing popularity among younger poets for the past several decades. She recently became president of the Modern Haiku Association--the most avant-garde of Japan's major haiku organizations. Hasegawa Kai leads the contemporary reexamination of all our assumptions about the haiku of the past and points the way ahead for this new century. These and others provide striking poems--in Gilbert's insightful translations--that will, along with his own provocative essays, make anyone familiar with the haiku genre rethink their understanding of this brand new poetry." ISBN 1-978-893959-72-9. 302 pages. $27.95.Red Moon Press also announces the Postscript Series, a series of chapbooks designed to honor recently deceased haiku poets. Each chapbook is culled from the entire oeuvre of the poet's lifetime, with an eye to what made the poet both distinctive and ahead of their time. Each book is handmade in limited quantities. At present there are four titles available: pictographs (haiku of Tony Quagliano), change (haiku of Wim Lofvers), sparklers (haiku of Lorraine Ellis Harr, and faint notes (haiku of Marianne Bluger). Other volumes in preparation include work by L. A. Davidson, Francine Porad, Jerry Kilbride and Kay F. Anderson. Each volume 24 pages, $5.All these fine books are available from www.redmoonpress.com .Thank you for your continued support.Jim KacianRed Moon Press-----------------------
PHD – Putujuće haiku društvo
Novi Sad, Veljka Petrovića 8/35 (Obrovski A.)
haiku_fellowship@neobee.net
Obavestenje o danima Kulture Japana u Novom Sadu
U prilogu Vam saljemo koricu i unutrasnju stranu kataloga sa satnicom manifestacije „Kultura Japana u Novom Sadu“ koja se odrzava od petka do petka (04. – 11. 04.).Ujedno podsecamo na nas Projekat „Haiku – tragom Milosa Crnjanskog“, te da sve informacije i upitnike mozete naci na www.haiku80.on.neobee.net.
Za PHD:
Aleksandar Obrovski
-----------------


Magija vode


POZIV NA SUDJELOVANJE U NOVOM
UMJETNICKOM PROJEKTU
VLADE FRANJEVICA

Freedom Press

Umirem jer ne umirem.
Santa Teresa de Hesus

JEZIK, MISAO I PRIOPĆAVANJE BUNTONIČKIH IDEJA


Odnos ljudi prema jeziku može, konačno, biti temeljni odlučujući faktor njihove sudbine. Ali danas i sutra problemi ekonomije i politike, su naravno, daleko važniji nego oni lingvistike. Promišljati ekonomiju danas je sigurno najvažniji faktor u određivanju političkih stavova u svijetu. Misliti o ekonomiji danas, također, znači biti svjestan da je ona, ipak, uglavnom učinkovito pod kontrolom akademskih teoretičara. Akademici možda ne kontroliraju svijetske financije, ali oni koji to rade imaju veliku korist od ljudi koji su došli sa sveučilišta; praktično svi ekonomisti na sveučilištima prigrljuju neku od mnogih škola ekonomske misli čije principe primjenjuju u svijetu kakav je danas. Istinski radikalne ideje o ekonomiji doslovno nitko neće slušati a kamoli da se dobije neka reakcija.

Zanima me, što bi se dogodilo, kada bi velika večina akademskih ekonomista navijestila i očitovala se, da su sve svijetske ekonomske doktrine i sustavi neznanstveni, iracionalni, besmisleni i apsurdni? Možda je najgori i najstariji problem na koji anarhisti nailaze upravo onaj, da ih se čuje, da ih se sluša i da im se odgovara. Chomsky je rekao nešto (opet u knjizi Proizvoditi privolu) što je relevantno i istinito u dva smisla. Nadam se da nije paradoksalno da moje srce više nego ikada hrli prema Noamu Chomskom kao finom, dobrom i izuzetnom čovjeku kojega sada čujem kako govori da, sada, zapravo, on nije važan; 'obični' ljudi su ti koji su važni. Kako možemo prenjeti naše ideje milijunima 'običnih' ljudi, kako da ih uvjerimo da su oni ti koji su važni i kako će oni onda pretvoriti svoje težnje prema pristojnijem, poštenijem i časnijem životu u praktični čin djelovanja?


Amorey Gethin The Raven (Gavran) 34 pp 177-191

KONSPIROLOGIJA
Aleksandar Dugin

(Uvodna napomena - odabir prevodioca)

Iz VODIČA ZA ZBUNJENE
O filozofskim kartama, str. 20 – 21.

…Ljudi oklijevaju, sumnjaju, predomišljaju se, lutaju amo tamo, nesigurni ne samo oko toga kako postići to što žele, već i zbog sumnje što uopće žele.
Pitanja poput ''što bih trebao učiniti'' ili ''što moram učiniti da se spasim'' čudna su pitanja jer se odnose na ciljeve, ne tek na sredstva. Nikakav tehnički odgovor neće biti zadovoljavajući, poput ''Reci mi točno što želiš i reći ću ti kako to postići.'' Cijela je stvar u tome da ja ne znam što želim. Možda je sve što želim biti sretan. No, odgovor: ''Reci mi što ti je potrebno za sreću, i moći ću te savjetovati što da učiniš'' – taj odgovor, ponovo, neće biti dostatan, jer ja ne znam što mi je za sreću potrebno. Možda će netko reći: ''Za sreću je potrebna mudrost'' – ali, što je mudrost?(razmišljanje, odgoj i iskustvo, Ohoooo!), ''Za sreću je potrebna istina koja nas oslobađa'' – no koja je to istina koja nas oslobađa? Tko će mi reći gdje je mogu pronaći? Tko me njoj može dovesti, ili barem pokazati put kojim doći do nje?
To se ponekad zove filozofiranje, a filozofija se definira kao ljubav prema mudrosti i potraga za njom. Sokrat je rekao: ''Čuđenje je osjećaj filozofa i filozofija počinje čuđenjem.'' On je također rekao: ''Filozof nije Bog, ni tragalac za mudrošću, jer on već jest mudar. Neznalice ni ne tragaju za mudrošću; jer u tome se sastoji zlo neznanja, - da je onaj tko nije ni dobar ni mudar zadovoljan sobom.''
Jedan način gledanja na svijet kao cjelinu moguć je putem karte, to će reći, neke vrste plana ili skice, koja pokazuje gdje se pojedine stvari mogu naći – ne sve stvari, naravno, jer to bi kartu učinilo velikom poput svijeta, nego stvari koje se najviše ističu, koje su najvažnije za orijentaciju: istaknuti orijentiri, kakve se ne može ne primijetiti, ili koji čovjeka, ukoliko ih ne primijeti, ostavljaju u potpunoj zbunjenosti. Najvažniji dio svakog istraživanja je njegov početak. Kako se često isticalo, ukoliko je početak kriv* ili površan,* u kasnijim fazama istraživanja mogu se primijeniti najstrože metode, ali one neće dovesti do pravog stanja svari.
Pravljenje karti jest empirijska vještina koja se koristi visokim stupnjem apstrakcije, no istovremeno se drži stvarnosti do razine samozaborava. Njezin je moto na neki način: ''Prihvati sve, ništa ne odbacuj.'' Ako nešto postoji, na bilo koji način, ako ljudi to primjećuju i zanima ih, to se mora zabilježiti na karti, na pravilnome mjestu. Pravljenje karti nije cjelina filozofije, kao što karta ili vodič ne predstavlja cjelinu zemljopisa. To je naprosto početak – sam početak koji trenutno nedostaje, kad se ljudi pitaju: ''Što sve to znači?'' ili ''Što bih trebao učiniti sa svojim životom?''
E. F. Schumacher
* Ako su generacije podučavane na Marksovoj skrivenoj spoznaji ''besmrtne gluposti u homo economicusu'', odnosno, u duhu aksioma: ''kontradikcije plus vrijeme jednako komunizam'', onda je početak za generacije šezdeset godišnjaka, danas 2007., bio kriv i površan!
Evo jedne takve karte koja se zove konspirologija!

A. G. Dugin
I
PARADIGME ZAVJERE
(Uvod u konspirologiju)

Počinjući raspravu o tako osjetljivom problemu kao što je ''teorije zavjere'', raspravu koja svuda raspiruju strasti (ne samo novinarske, već političke, pa čak i pravničke!), htjeli bismo odmah odrediti posebnost našeg pristupa ovoj temi. Potpuno smo uvjereni u to da postojanje ili nepostojanje same ''zavjere'' apsolutno ništa ne bi izmijenilo u ovoj problematici. Jer, htjeli-ne-htjeli, tijekom posljednjih stoljeća suvremene povijesti konspirološki motivi u historiografiji, kulturologiji, pa i u dnevnoj politici igraju tako značajnu ulogu (a u određenim slučajevima predstavljaju čak najjači argument), da nas to već samo po sebi primorava da pažljivo proučimo fenomen ''konspirologije''. Tu je moguće, mutatis mutandis, napraviti paralelu sa religijom koja ne postoji na račun činjenice Boga, već činjenice vjere. U našem slučaju moglo bi se reći da ''zavjera'', u najopćenitijem smislu riječi, postoji, budući da postoji čitava jedna povijesno i sociološki ustaljena vjera u nju, koja se temelji, između ostalog, na više ili manje brižljivo razrađenoj i prilično raznovrsnoj argumentaciji. Svakako, problem je u svojoj punoći skoro beskrajan te nipošto nemamo namjeru u pretenziji na njegovo iscrpno razmatranje. Za nas je, naprotiv, najvažnije da ponudimo principijelnu prolegomenu za nepristrasno i utemeljeno istraživanje ''teorije zavjere'', izvan polemičkih ili čisto faktoloških sporova. . Ako tijekom više stoljeća veliki broj ljudi nastavlja biti uvjereno u postojanje više ili manje univerzalne mreže ''zavjerenika'', koji imaju neke svoje posebne planove i žele ih nametnuti čovječanstva, predmet proučavanja sigurno postoji.
Argument koji najčešće navode protivnici ''konspirološkog'' pristupa povijesti sastoji se u ukazivanju na grotesknost laičke ''konspirologije'', čije su maksime zaista slikovito neodržive i ponekad apsurdne. (To je naročito karakteristično za antimasonske mitove s kraja XIX stoljeća – ''slučaj Taksila'' itd.) Ali zahvaljujući istraživanjima suvremenih sociologa i historičara religije (a posebno Mirče Elijadea), znamo da na prvi pogled neodgovarajuća ocjena različitih slojeva društva o ovim ili onim povijesnim fenomenima može potvrditi (i u većini slučajeva potvrđuje!) postojenje istih nesvjesnih arhetipova koji konkretne činjenice i događaje dovode do mitoloških paradigmi, iako te paradigme mogu ostati potpuno izvan racionalnog plana. Na primjer, ruskom boljševizmu svojstveni mesijanski patos i očigledne analogije s novogvinejskim kargo-kultovima (v. M. Elijade: Mefistofel i Androgin) ne predstavljaju toliko argumente u prilog tome da su ti ljudi ''griješili'', da su ''bili prevareni'' ili su ''povjerovali u himeru'', koliko svjedoče o dubokoj arhaičnosti i određenih slojeva naroda koji su naseljavali Ruski Imperij uoči Oktobarske revolucije, i o postojanosti izvjesnih mitoloških kompleksa na razini kolektivnog nesvjesnog. Isto tako stoji i sa laičkom ''konspirologijom''. Njena pretjeranost i pojednostavljenje su znaci koji ukazuju na neke arhaične slojeve. Oni ne mogu biti do kraja osvijetljeni racionalnošću, ali ipak teže da iz svojih dubina isplivaju na površinu kako bi saopćili svoju nijemu i ponekad neartikuliranu poruku o ''opasnosti svjetske zavjere''. I činjenica je da je oduševljavanje konspirologijom često povezano sa stvarnim psihičkim poremećajem. Također, mnogi duševni bolesnici prirodno i spontano, bez ikakve prethodne pripreme, u općim crtama reproduciraju sve faze ''konspirološke logike'' (treba se samo sjetiti različitih vrsta manijačko-depresivnih psihoza!). Ovo ponovo dokazuje ukorijenjenost problema ''zavjere'' u najdubljim slojevima čovjekove osobne i socijalne psihe, i nikako ne može poslužiti kao dokaz da je zavjera proizvod psihičkog poremećaja. Tu je logika obrnuta. Slabljenje, iz ovih ili onih razloga, racionalnih individualiziranih struktura svijesti razotkriva upravo ono što predstavlja najdublji sadržaj psihe, te samo osvjetljavanje tog sadržaja (a nikako bijeg od njega) može dovesti do formiranja istinski potpune ličnosti. Idealni primjer za to su ortodoksni mistici i vodeći psihijatri i psiholozi (npr. C. G. Jung, S. Freud) koji psihičke ponore obasjavaju svjetlošću konkretne, racionalne, pa čak i nadracionalne teologije.
Kako bilo, ''konspirologija'' sama po sebi neosporno zahtijeva sistematsku analizu i proučavanje. Takvo proučavanje (ili barem njegov početak, koliko je to moguće) i predlažemo svim istraživačima zainteresiranim za ovu oblast, kao i pristalicama i protivnicima uznemirujuće ''teorije zavjere''.

OSNOVNI KONSPIROLOŠKI MODEL

Razmotrimo sada što se zapravo ima u vidu u najopćenitijem slučaju kada se spominje ''zavjera'', točnije ''zavjera svjetskih razmjera''. Jer upravo ideja takve ''globalne zavjere'' i predstavlja osnovu konspirologije, čak i u onim slučajevima kada se radi o objašnjavanju ili ''razotkrivanju'' neke posebne, lokalne zavjere.
Shematski, može se reći da početni aksiom konspirologije predstavlja ideja o postojanju tajnog društva, čiji članovi teže da pokore cijeli svijet i stvore potpuno novi poredak u kojem će oni zauzimati ključne pozicije i apsolutno gospodariti. Pritom je važno da pretpostavljeni poredak neće biti bilo kakav poredak, već potpuno suprotan onome koji postoji sada ili koji je postojao ''jučer'', to jest, potpuno suprotan ''prirodnom'' poretku. Tajno društvo (viših i najviših razina) se ne sastoji prosto od ''loših'' ali ''običnih'' ljudi, već od posebnih ''genija Zla'', koji pritom posjeduju izvjesnu temeljnu tipsku anomaliju u usporedbi s ''normalnim'', ''prirodnim'' čovječanstvom.


Prema tome:

1. U centru ''zavjere'' nalaze se ljudi.
2. Ti ljudi su skrivani pod velom tajne.
3. Ti ljudi su principijelno defektni u samoj svojoj osnovi.
4. Cilj ''zavjere'' je stvaranje ''antirealnosti'' koja odgovara ''antinormalnosti'' samih zavjerenika.
5. Negativni cilj ''zavjere'' je uništenje ''prirodnog'', ''normalnog'' poretka stvari koji predstavlja ''smetnju'' i ''prepreku'' (ili barem podjarmljivanje i potčinjavanje ''normalne'' realnosti).


Odmah treba naglasiti da prva točka nipošto ne predstavlja tautološki sud. Naprotiv, ona je jedna od najfundamentalnijih crta suvremene konspirologije, nastale poslije epohe prosvjetiteljstva, za razliku od analognih koncepcija koje postoje u tradicionalnim, ''sakralnim'', društvima. U principu, to da povijest ima nekakav cilj, logiku i predodređene etape priznaju sva religiozna, kao i određena čisto profana učenja (recimo, marksizam sa svojom logikom ''smjene ekonomskih formacija''). Ali religiozni dogmati najčešće odgovornost za ciklično kretanje povijesti, koja se neprestano udaljava od svog sakralnog izvora, dakle u pravcu njene neposredne degradacije, pripisuje bezličnim silama Usuda, Sudbine ili vanljudskim izvršiocima Predodređenja – Anđelima, Demonima, Suštinama Mraka, koje ''vuku'' čovječanstvo ka eshatološkom propadanju i raspadanju. U suvremenoj konspirologiji, pak, neprestano se podvlači upravo ljudski karakter zavjere, a teleološke ideje Predodređenja po pravilu igraju sporednu ulogu i to samo kod određenih tipova konspirologa. ''Zavjera'' - to je obavezno ''zavjera ljudi'' i nije slučajno što se pojava povijesne konspirologije podudara upravo sa epohom prosvjetiteljstva, kada je ''humanistički'', ''čisto ljudski'' faktor postao kulturna dominanta za određeni dio čovječanstva (to jest, Zapad)…
U cjelini, novi vijek je predstavljao oštar raskid sa posljednjim inercijalnim ostacima sakralne civilizacije u Europi, koja se počela naglo raspadati negdje od posljednjih stoljeća srednjovjekovlja. Novi vijek je postao trijumf ''čovjeka'', uzetog kao nekakva causa sui. Paralelno sa ofanzivom ''humanizma'' na sve oblasti kulture, povijesna Predodređenost i vjera u nju tijekom mnogih vjekova realno je nadživjela krah religiozne civilizacije na Zapadu i poprimila formu ''tajnog društva'' ljudi koji su odgovorni za negativni povijesni tok događaja, za sve ''zlo'' koje se dešava u društvu i civilizaciji u globalnim razmjerima.
Na taj način, konspirologija je u većini slučajeva spojena sa ''svjetovnim'', ''laičkim'', ''nereligioznim'' odnosom prema logici povijesti. Ali istovremeno tipična konspirološka svijest u praksi je prožeta i shvaćanjem o neizbježnosti takvog razvoja događaja, što očigledno predstavlja ostatak sakralnog pogleda na svijet. Točnije rečeno, za konspirologiju je u cjelini karakterističan upravo spoj ''svjetovnih'' i ''religioznih'' motiva (zapravo ''humanizma'' i ''fatalizma''). Taj spoj (koji, osim svega ostalog, najčešće ostaje nesvjestan) objašnjava posebnu ekstravagantnost koja je često svojstvena konspirološkim koncepcijama.
Tajnost društva ''zavjerenika'' također ishodi iz dvojakog pristupa shvaćanju historijskih mehanizama. S jedne strane, ono je skriveno od običnih ljudi, kao što su za vjernike skrivene onostrane sile Zla. S druge strane, to je ipak društvo, to jest, nekakva socijalna struktura, a ne ''demonska svita Đavola'', niti ''vojska Asura'' u hinduizmu.
I ''novi svjetski poredak'' koji predstavlja cilj ''zavjerenika'' isto tako je mističan kao i ''apokaliptično carstvo Antikrista'', ali je istovremeno i ljudski racionalan, samo u posebnoj, obrnutoj, ''humanističkoj'' logici. Na primjer, umjesto ''najboljih'' tamo će vladati ''najgori'', umjesto ''norme'' tamo će biti ozakonjena ''patologija'' itd.
I konačno, tu je agresija ''zavjerenika'' protiv sadašnjeg status quo u postojećem, konkretnom društvu.* Ta agresija postojana je samo u jednome: ona je uvijek uperena protiv onoga što postoji sada, a što je to što postoji sada i nije toliko važno. Dakle, za religioznu svijest degradacija realnosti, univerzalni ''grijehopad'' svijeta ima samo jedan pravac – ka sve većem i većem raspadanju sve do posljednje eshatološke (eschatos – posljednji, krajnji + logos) katastrofe i nove integracije s Principom. Zato je za konspirologe negativan i sam tok povijesti civilizacije, a ne njena konkretna faza.** Ta mržnja prema sadašnjosti pripisuje se ''zavjerenicima'' u svakoj konkretnoj epohi u mjeri u kojoj se mijenjaju društvena uređenja i politički prioriteti.
Svi ovi izdvojeni momenti izvrsno se slažu sa polunesvjesnim karakterom konspiroloških koncepcija. U njima, u svojstvu ''arhaičnog'' i inercijalno i nesvjesno religioznog'' elementa, istupa maglovito poimanje sakralnog determinizma Historije, njena ciklična Predodređenost, a u svojstvu ''racionalne nadgradnje'' pozitivističko-humanistička predstava o ''čovjeku kao stvaraocu historije''. Otuda je, uostalom, i čest prizvuk mentalne patologije kod konspirologa – to je posljedica spajanja dvaju različitih koordinatnih sustava u jednom istom pristupu tumačenju realnosti. Zato ''zavjerenici'' u očima njihovih protivnika dobivaju karakter posebnih monstruma kod kojih se ''ljudsko'' (i, naravno, svi ljudski poroci) spaja se ''neljudskim'', održavajući na taj način osnovnu orijentaciju konspirologa, u čijoj svijesti su oba ova plana po pravilu pomiješana.
__________________________________________________
* Važno je primijetiti: ako su konspirolozi jednog pokoljenja optuživali ''zavjerenike'' za rušenje postojećeg društvenog poretka, vrlo često su konspirolozi sljedećeg pokoljenja optuživali iste ''zavjerenike'' za rušenje onog uređenja koje je za njihove prethodnike bilo sinonim ''anticivilizacije'' i ideal ''zavjerenika'', ali viđenih u optici prethodne historijske etape. (prim. aut.)
** Prema A. Toynbeeu, koji je sam dio polutajnog društva, kao prvi profesionalni zaposlenik ''Karaljevskog instituta za vanjske poslove'' (1920.), organa Okruglog stola, za koje je napisao zaključnu povijest Planeta, sama civilizacija je ''nadepohalna pojava'' i ''svojevrsna anomalija'' u odnosu na tzv. arhaično društvo jer je civilizacija potpuni prekid sa Tradicijom koja se temelji na ''vladavini predaka'' a ne vladavini ''kreativne grupe'' ili ''kreativnog pojedinca''. (prim. prev.)

KONSPIROLOGIJA I TRADICIONALIZAM

Sad ćemo se donekle udaljiti od teme i pozabaviti se pomalo drugačijom sferom, ali sferom koja je ipak neposredno povezana s konspirologijom. Imamo u vidu ono što se danas, uz određeni stupanj uvjetovanosti, zove ''tradicionalistička misao'' (la pensee traditionnelle). Radi se o specifičnom pravcu koji predstavlja bespoštednu kritiku suvremenog svijeta, ali, za razliku od ogromne većine kritičara suvremene civilizacije, tradicionalisti se ne oslanjaju na ''humanističke'' i ''progresivne'' vrijednosti, već na vrijednosti Integralne Tradicije, shvaćene kao ''totalni fenomen'' kome su podređeni svi aspekti društvenog, političkog i kulturnog života. Najistaknutiji predstavnik, i i moglo bi se reći osnivač ovog pristupa, bio je francuski ezoteričar Rene Genon koji je formulirao osnovne principe ''tradicionalističkog'' pristupa. Retrospektivno, poslije Genona, u preteče tradicionalizma ubrajaju se i čuveni ''teokratski konzervativci'' Zapada, kao što su Donoso Kortes i Žozef de Mestr, kao i neki pisci ''okultnog'' pravca (na prvom mjestu Sent-Iv d'Alvedr). No, ipak su tek Genon i mislioci na koje je on izvršio presudan utjecaj ''tradicionalisti'' u pravom smislu te riječi.
Konspirološki motivi svakako nisu, niti su bili, centralni za tradicionaliste. Istovremeno, oni su za njih uvijek izražavali veliki interes (o čemu svjedoči, između ostalog, činjenica da je Genon neko vrijeme surađivao sa jednim tako poznatim konspirologom i antimasonom kao što je Abel Klaren de la Riv, i čak je pisao u njegovom časopisu Antimasonska Francuska pod pseudonimom ''Sfinga''). Ali stvar nije u tome što je konspirologija u izvjesnoj mjeri zaokupljala tradicionalističku misao; za nas je daleko važnije što su upravo tradicionalisti prvi put i potpuno jasno formulirali intelektualnu i historijsku paradigmu onog fenomena koji se kod običnih konspirologa po pravilu naziva ''zavjerom''. Tradicionalisti su, u potpunosti priznajući neosporni autoritet sakralne i religiozne Tradicije i dovodeći do krajnjih granica primjenu tradicionalnih učenja na čitavu sferu civilizacijskih i povijesnih fenomena, bili (barem teorijski) oslobođeni predrasuda ''humanističke'' i ''pozitivističke'' svijesti; predrasude koje su zapravo stajale u osnovi mentalnog kompleksa konspirologa. Zato je tradicionalizam mogao slobodno razjasniti i iskazati ono čemu su tek ''polusvjesno'' težili pristalice ''teorije zavjere''. I u isto vrijeme, upravo tradicionalističko razumjevanje ovog problema moglo je razotkriti sve greške, pretjerivanja i zablude, svojstvene čisto konspirološkoj metodi.
Sve ovo nas primorava da reproduciramo logiku tradicionalista koji razmatraju i ocjenjuju konspirološki faktor.
S točke gledišta tradicionalista, Historija je u potpunosti sakralna, ona ima Vanljudski (božanski, anđeoski) izvor i Vanljudski krajnji cilj. Logika Sakralne Historije predodređena je cjelokupnom metafizičkom strukturom Bića i podčinjena isključivo zakonu Najvišeg Božanskog Proviđenja. U ovakvoj povijesti čovjek ima izrazito simboličku i obrednu ulogu. On u zemaljskom svijetu zastupa i podržava Nebeski Princip, realizira u tom Biću Božanski Plan Proviđenja. U toj perspektivi čovjek je usud (sasud) Vanljudskog, Božanstvenog. (Podsjetimo se čuvenog mjesta iz Psaltira, gdje Bog kaže: ''Rekoh vam: bogovi ste''). Ali istovremeno s ovim, struktura Sakralne Historije je podčinjena zakonu Degradacije (zakon entropije – drugi zakon termodinamike), Involucije (enantiodromije, promjene i evolucije), jer odmah poslije po svojoj suštini (esenciji) dobrog stvaranja (pojave) svijeta, taj svijet ima samo jedan put razvoja – udaljavanje od svog Izvora; u protivnom, povratak u krilo Tvorca značio bi prestanak postojanja svijeta kao nečeg što je odvojeno od Tvorca, to jest nestanak svijeta kao takvog, njegov Kraj. Dakle svijet, koji ostaje tvorevina (a ne Tvorac) razvija se u pravcu Pada (Propadanja), pogoršanja, gubeći sve više i više svoju sličnost sa Principom. Kada ciklus svijeta dostigne svoj minimum (to jest, maksimum degradacije), dolazi do trenutne Reintegracije, Povratka otrgnute realnosti u krilo Prvoizvora. Ovi pulsirajući ciklusi (Pojava – Postepeno Propadanje – Trenutno Uspostavljanje) čine osnovni sadržaj paradigme Sakralne Historije u najopćenitijem obliku. Čovjek je u svom svijetu jedan od elemenata cijelog sakralnog kompleksa, što znači da je i njegova povijest, ljudska povijest, proces ciklične degradacije od rajskog anđeoskog statusa Prvobitnog Adama Zlatnog Doba do palih demoniziranih ''neljudi'' apokaliptičnog vremena, po čijem isteku se na tajanstven način javlja Novo Sakralno Čovječanstvo slijedećeg Zlatnog Doba.
U okviru ove slike uloga ljudskog faktora u povijesti dobiva kvalitetu dualizma. S jedne strane, ljudi samo izvršavaju planove Proviđenja, podvrgavajući se objektivnoj logici ciklusa, a s druge, i sami predstavljaju aktere te povijesti, jer na zemaljskoj razini upravo čovjek (u sakralnom smislu ovog termina to znači ''viši čovjek'', ''čovjek kao nosilac metafizičke svijesti'') zastupa Princip u odnosu prema drugim bićima. Kako s tradicionalističke točke gledišta ljudi suštinski i principijelno nisu jednaki, i u sferi povijesti postoji hijerarhija između različitih tipova ljudskih bića. Jedni stoje bliže Volji Proviđenja i oni su aktivni učesnici Povijesti, a drugi stoje dalje od te Volje i pasivni su u odnosu na tok povijesti. U čisto ljudskoj perspektivi (to jest, stavljajući u zagrade plan Proviđenja) prvi tip ljudi jeste i smatra se vladajućim, a drugi potčinjenim. No, jer se sakralna hijerarhija Tradicije temelji na primatu Jedinstva nad mnoštvom i Kvaliteta nad kvantitetom, prirodno je što se hijerarhija vladajućih sužava ukoliko je bliža vrhu, gdje se nalazi jadan jedini simbolički Kralj Svijeta, Bogo-Čovjek, Medijator, Veliki Posrednik između Zemlje (ljudi) i Neba (duha). Ova simbolička figura (Čakravarti hinduističkog učenja, sakralni Imperator kineske tradicije, Car-Mesija judaizma itd.) predstavlja izvor zemaljske vlasti i centar koji predodređuje zemaljsku ljudsku povijest u skladu sa Zakonom Proviđenja. On je nešto više, On je Bogo-Čovjek, očovječeni Anđeo* (* vidi – R. Genon: Kralj Svijeta. (Prim. aut.).
Po mišljenju tradicionalista i Tradicije, mi danas živimo u završnom periodu ciklusa, u doba pomračenosti i krajnje udaljenosti tvorevine od Tvorca (i u tome se međusobno slažu sve autentične religije i sakralne tradicionalne forme – kako hinduizam tako i islam, kako kršćanstvo tako i budizam, kako taoizam, tako i najarhaičniji fetišistički degradirani kultovi). Zato se pomračuje i skriva od ljudi i sam Sakralni Princip, što znači i ličnost Kralja Svijeta, najvišeg izvršitelja planova Proviđenja na zemlji a centar Historije se također pokriva koprenom tajne, iščezava iz vidokruga sveopće pažnje, odlazi u tajanstvene i nedostižne predjele. Ipak, udaljavanje Principa ne znači njegovo realno i potpuno odsustvo, on nastavlja bivati sveprisutan, samo na poseban i tajanstven način. Tajanstveno djelovanje Kralja Svijeta i njegovih izabranih suboraca ne prestaje ni na trenutak, čak ni u najmračnijim i najprofanijim razdobljima.
S druge strane, ukoliko je u Božanskoj Logici Historije degradacija svijeta metafizički nužna, moraju postojati i realizatori te nužnosti, moraju postojati nosioci Razaranja. Ukoliko se radi o ljudskom postojanju, onda nosilaca sila Razaranja mora biti i među ljudima. U bogoslovlju se sile Razaranja i Degradacije personificiraju u liku Đavola, palog Anđela. Metafizička perspektiva tradicionalizma, pak, označava centar sila Razaranja kao ''Kontrainicijaciju'', to jest, kao poseban tip tradicije u kojoj su sve proporcije izobličene i svi akcenti premješteni na potpuno suprotna mjesta. Ovaj centar kontrainicijacije jeste drugi pol historije, izvor civilizacijske involucije. Na njegovom čelu je parodijski, suprotni ''Kralj Svijeta'', onaj koga Evanđelje zove ''Knez Ovoga Svijeta''. Pokazna zamjenica ''ovaj'' podvlači imitacijski karakter Kontrainicijacije, koja u obrnutoj perspektivi, ''odozdo'', ''u čisto ovostranom'', reproducira strukturu centra Vlasti Privođenja ''odozgo'', Vlasti koja ima ''onostrani'', ''transcendentni'' karakter – centra na čijem čelu stoji istinski Kralj Svijeta. Stoga je prirodno što Kontrainicijacija ima i svoju ljudsku projekciju, to jest – poseban tip ljudi koji u velikoj mjeri svjesno izvršava Volju Usuda, pokoravajući se silama Razaranja. Ovaj tip ljudi, ''agenata'' Kneza Ovoga Svijeta, islamska tradicija zove ''avlii-eš-šejtan'', što doslovno znači ''sveci Sotone''. Djelovanje ovog kontrainicijacijskog centra obavezno mora biti skriveno od tuđih pogleda, jer ciljevi i zadaci Kontrainicijacije ne mogu a da ne užasnu ''neutralne'' ljude u kojima uvijek nužno postoje makar ostaci sakralnog i religioznog osjećaja.
Rezimirajući tradicionalistički pogled na metafiziku povijesti, možemo reći da smo utvrdili postojanje tajnog centra ljudske historije koji se, osim toga, sastoji od dvaju suprotnih dijelova – centra Proviđenja (Kralj Svijeta) i centra Kontrainicijacije (Kneza ovog svijeta). Neosporno je da i Degradacija svijeta ulazi u planove Božanskog Proviđenja i služi nekoj višoj transcendentalnoj svrsi (dakle, na kraju krajeva, i sam Knez ovoga svijeta samo je instrument istinskog i jedino svemogućeg Kralja Svijeta!). Ali, ipak, u procesu Historije dva pola tajne vlasti međusobno su razdvojena bezdanom i nalaze se na dvjema stranama u odnosu na čovječanstvo, predstavljajući njegove historijske i duhovne granice – granice Uzdizanja i Svetosti i granice Pada i Grijeha. Između ova dva pola tajne vlasti tokom čitave Historije vodi se nepomirljiva borba koja predstavlja posljednji i najdublji sadržaj globalnog ciklusa čovječanstva.*
* Vidjeti – Rene Genon: Carstvo količine i znaci vremena, J. Evola: Pobuna protiv modernog svijeta, itd. (Prim. aut.)

Tradicionalistička perspektiva nam na taj način daje najpotpuniju i najkompleksniju sliku sakralne pozadine konspirologije. Ali najvažnije je, po našem mišljenju, to što obična konspirološka optika ne omogućava da se napravi jasna razlika između tajnog centra Proviđenja i centra Kontrainicijacije, što znači da je u toku konspiroloških istraživanja uvijek moguće pomješati Kralja Svijeta s Knezom ovoga svijeta (kao i njihove izabrane služitelje, suradnike i ''agente'' kojima je dodjeljena posebna historijska misija). To cijelu ovu oblast čini krajnje opasnom za nedovoljno kompetentne istraživače i djelimično objašnjava onaj uznemirujući prizvuk kojim se odlikuje konspirologija u cjelini, kao i česte i neobjašnjivo tragične sudbine konspirologa. Budući da nisu u stanju da razluče dvije sukobljene sile unutar tajanstvenog centra ''zavjere'', konspirolozi potpuno spajaju nešto što je isto toliko međusobno udaljeno kao što su voda i vatra, raj i pakao. Stoga je njihova intuicija osuđena na to da uvijek bude samo uznemirujuće ''podozrenje'' u kojem je viša istina čvrsto spojena sa čudovišnom lažju.
________________________________
* Vidi – Rene Genon: Kralj Svijeta. (Prim. Aut.)


KONSPIROLOŠKE VARIJACIJE

Prije nego što pristupimo općem konceptualnom pregledu konkretnih konspiroloških modela, izložimo varijente koje se najčešće susreću. Naše shematsko predočavanje ne pretendira na iscrpnu klasifikaciju, ali radi zgodnijeg predstavljanja izdvojili smio nekoliko osnovnih tipova ''teorije zavjere''.


1. ''Masonska zavjera''. Ova tema je najkarakterističnija za kontrarevolucionarne religiozne orijentacije, katoličke integriste, pravoslavne konzervativce i fundamentaliste. U razobličavanju masonske zavjere tradicionalno prevladava teološka motivacija.
2. ''Židovska zavjera''. Ovaj ''čuveni'' konspirološki koncept ima dvije osnovne verzije – teološku (u kojoj se izlažu kritici religiozni aspekti judaizma) i rasističku (tu je riječ o nacionalnoj specifičnosti Židova i njihovoj rasnoj misiji).
3. ''Zavjera bankara''. U širem smislu, ''ekonomska zavjera''. Tu se konspirologija dotiče s politologijom, ekonomijom i sociologijom. Neki aspekti ove konspirološke varijante faktički se podudaraju sa političkim doktrinama marksizma.
4. ''Zavjera siromašnih'' ili ''boljševička zavjera''. Ova koncepcija, sa svoje strane, odgovara klišejima europske masovne svijesti.
5. ''Mondijalistička zavjera''. Najnoviji oblik konspirologije koji razotkriva planove ''tajne svjetske vlade'' tokom posljednjih desetljeća. Odlika ove konspirološke varijante sastoji se u tome što glavni objekt istraživanja postaju Sjedinjene Američke Države kao poseban geopolitički centar sa svojom specifičnom i u nizu aspekata veoma sumnjivom kulturnom i futurološkomkoncepcijom.
6. ''Zavjera sekti''. Kao novu verziju ove prilično stare konspirološke teme trebalo bi posebno izdvojiti koncepciju ''neospiritualističke zavjere'' koja razmatra političku aktivnost novomističnih grupa i pokreta.

Ovdje ćemo u nekoliko riječi opisati specifičnost svake od ovih koncepcija.

ĐAVO S KECELJOM, ČEKIĆEM I MISTRIJOM

Teorija ''masonske zavjere'' počela se ozbiljno formulirati od vremena Francuske revolucije, mada su i ranije, u XVIII stoljeću postojala prilično ozbiljna antimasonska istupanja (vidi ''Pismo i konsultacija povodom Slobodnih zidara'' koje je napisalo šest doktora sa Sorbone 1743. godine). Najfundamentalnija djela koja su razotkrivala masonsku i antireligioznu suštinu Francuske revolucije bili su radovi francuskog opata Ogistena Bariela i Engleza Johna Robinsona, objavljeni 1797. godine. Zanimljivo je da je i Robinson sam pripadao engleskoj masonskoj loži, ali putovanje po Europi, naročito po Francuskoj i Njemačkoj, uvjerilo ga je da postoji radikalna razlika ''antireligioznog'' kontinentalnog masonstva od engleskog masonstva, sasvim lojalnog prema Crkvi.
Naziv glavnog Robinsonovog rada govori sam za sebe – ''Dokazi o zavjeri protiv svih religija i svih država Europe, prikupljeni na skupovima Illuminata, Slobodnih zidara i književnih društava'' (London, 1797.). I drugi značajan otkrivač ''masonske zavjere'' i nepomirljivi neprijatelj revolucije također je bio mason najvišeg stupnja posvećenja, Žozef de Mestr, koji se smatra osnivačem ''apsolutnog teokratskog konzervativizma'' i ''ocem svjetske kontrarevolucije''.
Logika Bariela i njegovih nastavljača u cjelini se svodila na slijedeće: masonstvo ne predstavlja filantropsku sekularističku organizaciju nevinih naučnika-čudaka humanističke orijentacije, ka se uobičajeno smatralo u XVIII stoljeću, već tajno društvo antikršćanskog i sotonskog usmjerenja, čiji je cilj uništenje Crkve i europskih monarhijskih država, uspostavljanje krvave diktature i sotonskih kultova. To društvo ima višestoljetnu povijest i odgovorno je za sve glavne katastrofe europske kršćanske povijesti. Pod maskom liberalizma i slobodoumlja u masonstvu se skriva totalitarni ateizam i tiranija, a vanjska besmislenost masonskih rituala samo služi da prikrije čvrstu i razgranatu internacionalnu kozmopolitsku strukturu koja već pokriva cijeli svijet. Francuska revolucija bila je pojava te sotonske, đavolske sile.
Sve masonske rituale Bariel je protumačio u demonskom ključu, a masonstvu se pripisivalo demonopoklonstvo, sve vrste bogohulnih i svetogrdnih radnji, crne mise itd. Već u antimasonskim knjigama pojavljuju se tipične i ustaljene definicije, poput: ''masonstvo je socijalno-politički izraz sotonizma'', ''mason – to je ubica, razvratnik, ateista i bogoborac''. Kasnije ova konspirološka tema ne dobiva skoro nikakve nove teorijske dopune, a cve nove i nove činjenice i interpretacije činjenica prikupljat će se knjigama koje demaskiraju ''đavole sa keceljom, čekićem i mistrijom''.
Nakon jednog stoljeća papa Lav XIII izdaje antimasonsku bulu koja sadrži čuveni poziv: ''Zderite s masonerije masku, pokažite je onakvom kakva jeste!'' Na ovom novom valu antimasonstva pojavljuju se poznati konspirolozi, ako što su Arman Žozef Fava, Pol Kopen-Albanseli, de Besonije (poznatiji pod pseudonimom Gabriel Sulakroa), Abel Klaren de la Riv i Leo Taksil (razotkrivanje sotonske suštine masonerije iz pera ovog posljednjeg, a kasnije priznanje falsificiranja i izvrtanja činjenica, svojevremeno su izazvali ogroman skandal u čitavom katoličkom svijetu).
U XX stoljeću ovu liniju su nastavili poljski aristokrata Emanuel Malinski koji je napisao 25 tomova Misije Božjeg naroda, i njegov koautor Leon de Ponsen koji je izdavao časopis pod klasičnim nazivom Kontrarevolucija.
U Rusiji su ovu konspirološku antimasonsku liniju Zapada (i to prvenstveno zapadnog katoličanstva) podržali autori Aleksej Šmakov i Aleksandar Seljanjinov koji su, budući upoznati sa idejama europskih kontrarevolucionara, ne samo prepričali te ideje ruskoj publici putem domaćih dešavanja, već su dodali i pravoslavni element teološkoj podlozi antimasonske polemike. Ali najznačajnija ličnost (barem sudeći po utjecaju njegovih otkrića na povijest XX stoljeća) postao je Sergej Nilus koji je objavio čuvene Protokole sionskih mudraca u kojima su ''teoriju zavjere'' u najupadljivijem i najupečatljivijem obliku izložili sami ''zavjerenici''.
Valja istaći da praktično u svim djelima antimasonskih pisaca strogo konzervativnog, kontrarevolucionarnog načina mišljenja osnovna paradigma ostaje nepromijenjena. Razobličavanje masonerije provodi se po jednoj istoj tradicionalnoj shemi.
Čak i danas antimasonski konspirolozi faktički ponavljaju Bariela – kako u Europi, gdje su, uostalom, kontrarevolucionarna, katoličko-integrativistička (dakle implicitno antimasonska) raspoloženja počela posljednjih godina ponovno se širiti u određenim političkim i crkvenim krugovima, tako i u Rusiji, gdje Protokoli sionskih mudraca u vrijeme perestrojke postaju obavezna knjiga ljudi sa najrazličitijim političkim pogledima.
Zanimljivo je napomenuti da ogorčena tristogodišnja polemika antimasona i branioca masonstva sa svim navođenim dokazima, razobličavanjima, otkrićima falsifikata i burnim kampanjama u štampi, apsolutno nikoga ni u što nije uvjerila (i vjerojatno neće ni uvjeriti). Konspirološka antimasonska raspoloženja nipošto nisu stvarana zbog posebne težine argumenata otkrivalaca masonske zavjere, niti su opadala zbog uvjerljivosti masonskih opovrgavanja. U konspirološkim ciklusima uvjerljivost faktički nije imala nikakav značaj. Usprkos svim isticanim činjenicama, strane sa neobičnom upornošću ostaju privržene prvobitnim paradigmama, koje se, ma kako to bilo čudno, tokom vremena skoro ne mijenjaju, te u XX stoljeću imaju ne manje pristalica nego u XVIII.
Antimasonska teza odlikuje se neobičnom postojanošću. To dokazuje, u najmanju ruku, da ona odgovara izvjesnim realnim psiho-političkim arhetipovima koji ne samo što izazivaju slične intuitivne bojazni kod ljudi međusobno tako različitih pokoljenja triju posljednjih stoljeća, već vjerojatno djeluju i na sam masonski svijet, otkrivajući stvarnu prisutnost dvostrukog dna u ovom čudnom političko-kulturnom pokretu, dna koje je možda nepoznato i samoj braći-graditeljima Hrama.



''NAJBOLJEG GOJA UBIJ''

S koncepcijom ''masonske zavjere'' tijesno je i ponekad neraskidivo povezana koncepcija ''židovske zavjere''. Ova veza je uobličena u izrazu, za konspirologe karakterističnom, ''judeomasonska zavjera''. Taj izraz je postao rasprostranjeni klišej kako protivnika ''zavjere'', tako i antikonspirološke propagande koja stalno pokušava dokazati neodrživost i grotesknost ove sintagme. Ipak, antimasonska konspirologija nije uvijek istovjetna sa antijudizmom, naročito zbog toga što antimasonstvo skoro u cjelini predstavlja religioznu i kontrarevolucionarnu doktrinu koja prvenstveno pribjegava teološkoj argumentaciji, dok je antijudaizam često potpuno nezavisan od svake teologije i zasniva se na čisto rasnoj ili etničkoj argumentaciji.
Naravno, povijesni antijudaizam, kao i antimasonstvo, bili su uglavnom kršćanski. Neprihvatanje Isusa Krista od strane judaizma u potpunosti je značilo temeljnu opoziciju dviju religioznih perspektiva, koja se još više pojačavala zahvaljujući određenoj prejemstvenosti (kontinuitetu) kršćanstva u odnosu na judaizam. Osim toga, entijudejski patos je svojstven i nekim mjestima iz Novog Zavjeta. Problem je u tome što se mnogobrojna mjesta u Talmudu odlikuju nepomirljivom i teološki zasnovanom (u židovskoj perspektivi) mržnjom prema Isusu Kristu i prema kršćanskoj Crkvi. Za razliku od islama ili drugih tradicija, čija je opća religiozna perspektiva previše udaljena od religiozne dogmatike kršćanstva, u kompetenciju judaizma ulazila je sva teološka problematika u vezi sa Starim Zavjetom, njegovim tumačenjem, dešifriranjem smisla ličnosti budućeg Mesije, itd. To se svakako, vršilo u duhu potpuno suprotnom kršćanskom učenju koje je nedvosmisleno, preko svetog apostola Pavla, objavilo kraj ere Zakona (dakle i teološke metodologije, povezane sa tom erom) i početkom nove ere Blagodati koja je nastupila zajedno sa ovaploćenjem Riječi-Logosa, Krista-Emanuela, i koja je na radikalan način izmijenila sve sakralne proporcije religioznog doživljaja svijeta. Na taj način, poslije Dolaska Isusa Krista judaizam je postao prirodni i prvorazredni teološki protivnik Crkve Kristove.
Konspirološki antijudaizam se pojavio mnogo kasnije, tek u ono vrijeme kada se teokratska kršćanska civilizacija Zapada počela naglo raspadati. Vidjevši opadanje vlastite religije, neki kršćani su to logično dovodili u vezu sa ''rovarenjima'' neprijatelja svoje vjere, a takvi su bili i jesu, ne samo ''mitološki'', nego i teološki, Židovi koji ispovijedaju Zakon tako kao da Blagodat još nije došla u svijet. Tako je degradacija Crkve i postepeno gubljenje njenih centralnih pozicija u društvu dovelo do nastanka koncepcije ''židovske zavjere'', to jest, do teze o postojanju političke i međunarodne tajne organizacije Židova koja teži pobjedi svoje religiozne ispravnosti na socijalnom, političkom i ekonomskom planu, što je moguće samo ako se u svijetu uništi ćanski pogled na svijet i s njim povezan društveni poredak. Konspirolozi antižidovskog pravca obratili su se talmudskoj i posttalmudskoj literaturi i u njoj pronašli osnovne principe posebne židovske političke strategije, temeljene na religioznim principima judaizma. Određena mjesta su odisala religioznom mržnjom prema onima koji, s točke gledišta ortodoksnih Židova, predstavljaju ''nevjernike'', ''idolopoklonike'', ''pogane'', ''Goje'' (na starožidovkom ''narod''), ''akume'' (starožidovska skraćenica od izraza ''poklonici zvijezda i planeta''). I dok je predkonspirološki antijudaizam optuživao Židove za relativno ''sitne'' magijske i ekonomske prestupe (što je često dovodilo do masovnih progona Židova), posebnost konspirološkog antijudaizma sastojala se upravo u razotkrivanju međunarodne tajne organizacije koja ima za cilj totalnu vladavinu judaizma kao najjače religiozne i političke snage na Planetu. Vrlo je zanimljivo da su antižidovska konspirološka otkrića prethodila takvim političkim fenomenima kao što je osnivanje ''Svjetskog kršžidovskog saveza'' Adolfa Kremjea ili cionističkog pokreta, koji kao da su u cjelini potvrđivali bojazni konspirologa o mogućoj globalnoj i prema kršćanskoj civilizaciji destruktivnoj političkoj djelatnosti judaizma.



FALI OD 19. do 22.

VLASNICI KAMATNE PAUČINE 22 - 24.

U jednoj drugoj verziji konspiroloških koncepcija ''zavjerenici'' su ''bankari'', ''gospodari svjetskih financija''. Ova teorija u svom čistom obliku sadrži najmanje mističnih ili teoloških elemenata i operira uglavnom kategorijama političke ekonomije…


POTSTREKAČI SVJETSKE REVOLUCIJE
24-26

U posebnu podvrstu ''zavjere'' ubraja se komunistička teorija ''svjetske revolucije'' koja je u praksi, nakon revolucije u oktobru 1917. godine u Rusiji, počela logično značiti ''izvoz sovjetskog modela''. Upravo je ''boljševička prijetnja'' i s njom povezana teorija ''boljševičke zavjere'' za izvjesno vrijeme zamijenila konspirološku zabrinutost europskih antimasona prve polovine XX stoljeća, a zatim se upravo na toj osnovi formirao široko rasprostranjeni stereotip ''kapitalističke'' i ''anti-sovjetske'' propagande.
Ova koncepcija se može odrediti kao ''zavjera bijede''. Smisao ''zavjere'' je u tome što određena kategorija ljudskih bića, odnosno, posebni socijalni tip, ne posjeduje neophodne kvalitete ni za organizaciju proizvodnje, niti za učešće u njoj u svojstvu najamne radne snage, niti pak za uključivanje u sustav bankarske kontrole nad sferom proizvodnje. No, usprkos tome, ova kategorija nije zadovoljna svojim marginalnim položajem i teži trenutnoj odmazdi i uspostavljanju vlasti nad čitavom strukturom društvenih odnosa i organiziranju ''diktature siromašnih''. Određeni aspekti komunističke ideologije – ''diktatura proletarijata'', mržnja prema proizvodnim (te stoga i ''reakcionarnim'' i ''kolaboracionističkim''!) elementima – profesionalnim radnicima, seljacima itd., kao i određene strane sovjetske povijesti, u potpunosti su potvrđivali osnovne postavke ove teorije. Zavjera ''čistih'' revolucionara usmjerena je ka iskorištavanju kriznih pojava u društvu koje otvaraju široko polje rada za ''zavjerenike'', potpuno lišene ma kakvog programa, te u uvjetima discipline, cinizma i lukavstva daju ''siromašnima'' političku vlast, dok druge političke snage ostaju robovi vlastitih ideoloških konstrukcija. Prvobitna realnost boljševičkih revolucija odgovarala je upravo ovakvom ''lumpenproleterskom'' scenariju, a tek kasnije su cinični probisvijeti koji su došli na vlast počeli pragmatično iskorištavati elemente pozitivnih socijalnih programa…



PRETNJA ''NOVOG SVJETSKOG PORETKA''
26-29

Tokom posljednjih decenija, naročito poslije Drugog svjetskog rata, razvio se još jedan, najnoviji konspirološki pravac koji se bavi razotkrivanjem ''zavjere mondijalista'' ili jednostavno ''mondijalizma''. Riječ ''mondijalizam'' potiče od francuske riječi monde, što znači svijet.U principu, to je nova aktualizacija tradicionalnih konspiroloških upozorenja o ''tajnoj svjetskoj vladi'' koja vodi čovječanstvo ka posljednjoj, krajnje čudovišnoj fazi postojanja. Novo u antimondijalizmu jeste posebna geopolitička uloga Sjedinjenih Američkih Država, kao i onaj kulturni i socijalni arhetip koji se definitivno i stabilno formirao unutar ove velike sile. ''Amerikanizam'' je osnovna crta mondijalizma, jer su upravo SAD postale strategijski i ideološki centar postindustrijskog neokapitalizma, i upravo u njima su ideološke implikacije kapitalizma dostigle svoj logičan vrhunac, i ekonomski i kulturno…


…Zanimljivo je istaći ulogu koja se u Novom svjetskom poretku dodjeljuje jednoj posebnoj ideologiji koju protivnici mondijalizma nazivaju ''ideologijom Walt Disneya'' (1901-1966). Karakteristično je da je Disney bio jedan od najistaknutijih predstavnika američkog masonstva, što služi kao dovoljan razlog njegovog uključivanja u sferu posebne pažnje tradicionalnih konspirologa. Ali u oblasti kulture ideologija Walta Disneya'' definira se kao usađivanje u masovnu svijest ''umjetne bezbrižnosti'', pretjerano velike pažnje koja se poklanja najbeznačajnijim detaljima svakodnevnog ponašanja (kao kod junaka njegovih crtanih filmova), primata zabave nad intelektualizmom, konformističke apolitičnosti, sitnih ljudskih oportunizama u biznisu, i u cjelini, nekakvog posebnog privida života koji se odvija po zakonima vizualnog iluzionizma crtanih filmova. Stoga za konspirologe čak i Mickey Mouse postaje veoma zlokobna figura koja ugrožava identitet nacionalnih i državnih struktura europskih društava. (ista ovakva sudbina zadesila je i junaka sovjetskih crtanih filmova – Čeburašku, koga su ruski konspirolozi optužili za ''kozmopolitizam'' i odsustvo u njemu ne samo nacionalnih, nego i životinjskih karakteristika po kojima bi se mogao uvrstiti u neku određenu vrstu životinja.). kraj poglavlja.



SVJETSKA INTERNACIONALA HEREZE 29-31
ZAKLJUČAK 32.


II

TAJNA DRUŠTVA I OKULTNE SILE POVIJESTI

METODA ''POVIJESNOG BEZUMLJA''
(Str.33)

U svom referatu o danas već zaboravljenom ezoterijskom autoru Grase d'Orseu (o kojem ćemo kasnije govoriti), na kolokviju ''Politica Hermetica'' – francuske asocijacije za istraživanje tajnih aspekata Povijesti – Žan Klod Druen je povodom ovog izuzetno zanimljivog konspirologa upotrijebio izraz ''bezumnik od povijesti'' (''le fou historique''), po analogiji sa ''bezumnicima od književnosti'' (''les fou litteraires''), kako francuski kulturolozi nazivaju sve ''uklete pjesnike i pisce'' – od Nervala i Bodlera do Selina, Antonena Artoa i Ezra Paunda. Izraz ''bezumnik od povijesti'' je, po našem mišljenju, vrlo dobro odabran. Jer, oslanjajući se na sličnost ove formule sa ''bezumnicima od književnosti'', može se reći da se upravo ''bezumnicima od povijesti'' mora pripisati centralno mjesto u suvremenoj povijesnoj znanosti, isto onako kao što su ''bezumnici od književnosti'' danas postali mjerilo i centralne ličnosti suvremene ''književnosti''. S druge strane, ono što je farizejskoj i licemjernoj pozitivističkoj kulturi buržoaske Europe druge polovine XIX i početka XX stoljeća izgledalo kao ''patologija'' – u svjetlosti suvremenih istraživanja u oblasti povijesti religija, ''dubinske psihologije'' i mitologije pokazalo se kao najjasniji i najdragocjeniji izraz intelektualno-psihičke ''norme''. Odnosno, kao otkrivanje fundamentalnih arhetipova ljudskog bića i temelja njegove nesvjesne i dijelom nadsvjesne razine. Prema stanovištu s kraja XX stoljeća, jedan rani ''socijalistički realist'' kao što je Zola, s njegovim beskrajnim serijskim romanima, opterećenim podrobnim deskripcijama, izgleda daleko više ''patološki'' i ''bezuman'', nego Lotreamon ili Rembo, u čijem se prividnom ''bezumlju'' stvarno otkrivaju kristalne intuicije vječnih sakralnih istina koje grade temelj svake intelektualne i psihičke norme.
Isto to vrijedi i za ''povijesno bezumlje'', to jest za ''konspirološko'' (u najširem smislu) viđenja povijesti. ''Buržoaska'' i ''pozitivistička'' dogma o fundamentalnoj slučajnosti svih povijesnih procesa u naše vrijeme isto je tako groteskna i apsurdna kao i metoda ''socijalističkog realizma'' u umjetnosti. Intuicija neumoljive logike Povijesti (fatalne u nekim slučajevima i providencijalne u drugim), kao i pretpostavka o učešću posebnih kategorija ljudi koji su potpuno ili djelimično svjesni svoje misije u pripremanju i orijentaciji povijesnog procesa – predstavlja temelj metode ''povijesnog bezumlja''. Ta metoda, šokirajući agnostike, zapravo potpuno odgovara svim sakralnim i religioznim učenjima, duhu i slovu svake istinske i autentične tradicije.
Povijest ima smisao i cilj. Njome upravljaju kombinacije arhetipskih principa koji se izražavaju u ovim ili onim ideološkim oblicima i koji, sa svoje strane, imaju među ljudima svoje nosioce. Nosioci su hijerarhijski grupirani oko ideoloških principa u skladu sa svojim shvaćanjem njihove suštine. Ovaj cilj i smisao Povijesti u vezi su sa Božanskim Planom i stoga njihovo razumijevanje spada u oblast metafizike, duha, tradicije, a u određenim slučajevima i u oblast religije. Pritom je upravo ova oblast najskrivenija i najtajanstvenija, jer se u njoj ostvaruje realni kontakt Božanskog i zemaljskog. Stoga je to oblast tajne, a duhovne organizacije koje ispravljaju i usmjeravaju tok povijesti jesu ''tajne'' organizacije. (U kršćanstvu ova ideja se pojavljuje u predanju o sedam nevidljivih pravednika na kojim se drži svijet, a u Drugoj Poslanici apostola Pavla Solunjanina ovaj govori ''o onom koji zadržava'', to jest o tajanstvenoj prisutnosti koja štiti ''sredinu'' (Middle Earth – Srednju Zemlju – Tolkien, prim. prevodioca), zemaljski svijet, od dolaska Antikrista, itd.). Ali da bi neposredno utjecali na tok vanjskih događaja, metafizički i savršeno ''tajni'' centri su prinuđeni stvarati posredničke organizacije, emanacije koje ne posjeduju punoću i nepokolebljivost strogo metafizičkog znanja. Upravo su te polutajne organizacije, one koje služe kao instrument pravih skrivenih centara, i dobile naziv ''tajnih društava'' (la societee secrete). Metoda ''povijesnog bezumlja'' najčešće istražuje upravo ova polutajna društva, jer pravi metafizički centri ostaju izvan vidokruga ljudi koji se rukovode samo ''povijesnom intuicijom'', a ne neposrednom i potpunom inicijacijom i duhovnom realizacijom. Poput ''književnih bezumnika'' koji tek posredno dolaze do intuicije sakralnog, posjedujući njegov odraz u psihičkoj sferi (jer uslijed odsustva inicijacije nisu u stanju dostići najviše visine neposrednog poistovjećenja s Nebeskim Logosom), ''bezumnici od povijesti'' intuitivno razumijevaju tajnu logiku cikličnog razvoja i prepoznaju metafiziku povijesti po njenim odrazima u polutajnim organizacijama i njima svojstvenoj ideologiji. Stoga su i jednima i drugima svojstvene izvjesne pogreške, iskliznuća i iskrivljavanja po kojima se razlikuju od istinskih posvećenika. U tome se i sastoji jedini aspekt u kojem se realno i bez znakova navoda na njih može primijeniti termin ''bezumlje''. U usporedbi s profanim ''normalnim povjesničarima'', pak, oni predstavljaju istinske ''genije'' i natprosječne istraživače, a njihove koncepcije po svojoj istinitosti i metodološkoj vrijednosti daleko prevazilaze sav onaj bijedni, čisto faktološki i besmisleni Sizifov posao ''pozitivista'' i ''kriticista'' povijesne nauke.

SINARHIJA SENT-IVA D'ALVEDRA

Jedan od izuzetno zanimljivih i otkrićima bogatih okultnih konspirologa jeste Sent-Iv d'Alvedr. Autor je mnogih knjiga, u čiji je naslov obavezno ulazila riječ ''misija'' (Misija Židova, Misija Suverena, Misija Indije, i čak Misija Radnika itd.). Sent-Iv d'Alvedr imao je tijesne ezoterijske kontakte s predstavnicima europskih i istočnjačkih (naročito hinduističkih) inicijacijskih organizacija od kojih je preuzeo mnoge aspekte svoje doktrine. Njegov učitelj i inspirator bio je francuski ezoteričar Fabr d'Olive, autor mnogih fundamentalnih radova iz oblasti ezoterizma, posebno gigantske knjige Rekonstruirani židovski jezik u kojoj razmatra sakralne osnove ivrita, objašnjava mnoga zagonetna mjesta iz Knjige Postanja na temelju simbolizma židovskog jezika i sakralne židovske terminologije. Kako bilo, Sent-Iv među prvim formulirao opsežni konspirološki model Historije. Usprkos mnogobrojnim fantastičnim i maštovitim iskrivljavanjima, ovaj model se može razmatrati u svojstvu sintetičke koncepcije kojoj su na ovaj ili onaj način korelativne ostale konspironoške verzije.
Suština d'Alvedrove teorije je slijedeća:
Prvobitna vlast na zemlji (prvobitna barem u okviru našeg čovječanstva) pripadala je crnoj rasi.* Centar njene vladavine bile su južne oblasti, a sjeverne zemlje, naseljene bijelom rasom, okupirali su crni gospodari koji su sve bijelce pretvorili u robove. To je etapa na sasvim jasne i nedovoljno detaljno opisane Predpovijesti. Eru crne rase dokrajčio je Arijevac – avatar Ram koji se pojavio na Sjeveru u vrijeme kada se sazviježđe Ovna nalazilo u sektoru zimskog solsticija (oko 8 do 6 tisuća godina prije Krista). Valja naglasiti da Sent-Iv bijelu rasu i Arijevce u cijelosti poistovjećuje s Keltima.
Upravo od dolaska Rama počinje sakralna, tajna Historija čovječanstva, Historija koja interesira Sent-Iv d'Alvedra. Ovdje su položeni temelji one paradigme, sa čijim se fragmentima i antitezama čovječanstvo kasnije suočavalo i suočava se i danas. Božanstveni Ram je osnovao ogromnu teokratsku Imperiju Ovna (''Ram'' na drevnom sakralnom jeziku znači ''ovan'') koja je obuhvaćala sve prethodne sakralne centre. Materijalan jaram crne rase bio je zbačen i na zemlji je zavladala Bijela Duhovnost. Ram je stvorio sustav vladavine Imperijem po trodijelnom uzoru, u skladu sa sakralnom i temeljnom idejom Trojstva. Na tri dijela je također bio podijeljen Veliki Svešteni Kolegij, najviši organ vlasti u Imperiju koji je imao svoje analogone i odraze u različitim zemljama Imperije. Najviši stupanj Kolegija je proročki, čisto metafizički i transcendentalan (kao danas u Damanhuru, Airaudi – Falco koji je prorok – Prim. prevod.). To je stupanj neposredne Božanstvenosti, Kralja Svijeta, čiji je prototip bio sam bijeli avatar Ram, stupanj potpune sinteze svih funkcija vlasti. U metafizičkim terminima, ovaj stupanj odgovara Prvom Licu Trojice ili Apsolutu, Transcendentalnom Principu, ''Tami iznad Svjetlosti'', Nad-biću.
Drugi stupanj je Svećenički, Sunčani, Muški. To je sfera Bića i Svijetlosti. Ovaj Svećenički stupanj služi kao primalac nevidljivih utjecaja Proročkog Plana, prilagođavajući ih nižim planovima Pojavnog svijeta. On se odnosi na Drugu Hipostazu** sv. Trojice, tj. na Sina. Simboli ovog drugog stupnja Najvišeg Kolegija jesu Bijela boja, Ovan i Imperijalni Orao.
I konačno, treći stupanj Kolegija – Carski – to je sfera Mjeseca. Jer zemaljski Carevi služe kao primaoci svećeničke Svjetlosti i organizatori društvenog poretka u skladu sa ''odraženim'' sunčanim utjecajima Žreca (svećenika). Simboli ovog stupnja su Bik, Crvena Boja, Golubica. On odgovara Trećoj Trojstvenoj Hipostazi** – Svetome Duhu. Ovdje glavnu ulogu također igra simbolizam Žene i njenih reproduktivnih organa (''joni'', na sanskrtu).
Tako izgleda ustrojstvo Ramove bijele Imperije, koja odražava najčistiji poredak i uređenje metafizičkog ustrojstva Bića. Tu je sve zasnovano na univerzalnoj harmoniji i zakonima hijerarhije – ''svećeničkog čina i poretka''. Sent-Iv d'Alvedr je ovakvu strukturu nazvao Sinarhijom, to jest Suvlašćem (suvladavinom), čime se ističe sintetičko jedinstvo triju funkcija – Proročke, Svećeničke i Carske – u pitanjima uređenja Imperije. Upravo Sinarhija predstavlja za d'Alvedra sakralni, duhovni, tradicionalni, religiozni i politički ideal koji se mora ostvariti usprkos svim vanjskim okolnostima, jer je u Sinarhiji u najčišćem vidu ovaploćena apsolutna Volja Proviđenja koja ne ovisi od historijskih konkretnosti.
Nekoliko stoljeća poslije Ramovog povlačenja s poslova upravljanja sakralnim Imperijem, u Indiji dolazi do sakralno-političke katastrofe koja je poslužila kao destruktivni impuls u odnosu na čitavo ustrojstvo Ramova Imperija. To je bio ustanak princa Irshua. U tom ustanku Irshu nije imao samo za cilj da osvoji vlast, na koju nije imao prava prema zakonima Rama, nego je izvršio i religioznu revoluciju – Primo-revoluciju koja je postala paradigma svih kasnijih historijskih revolucija. To je bio ustanak trećeg, Carskog, stupnja Najvišeg Kolegija protiv dvaju viših stupnjeva, naročito protiv drugog, Svećeničkog stupnja. Irshu je istakao pretenzije na cjelokupnost vlasti u Indiji i proglasio dovoljnost samo jednog stupnja – Carskog. Irshuovom ustanku pridružili su se svi anarhični i antinomizmu skloni elementi u Imperiju Ram – potomci Crnih Kraljeva, nezadovoljni integracijom u sistem Rama, prestupnici kastinskih i religioznih propisa, služitelji kulta Teleta koji je pethodno carskim reformama Ovna i drugi revolucionarni kadrovi. Simboli ustanka postali su Crvena Boja, Bik, Crvena Golubica i Polumjesec. U Indiji su Irshu i njegove pristalice pretrpjeli poraz, ali val Revolucije je zapljusnuo sve kontinente, stvorivši niz anti-svećeničkih i antitrojstvenih revolucija. ''Irshuizam'' je postao stalni faktor sakralne Povijesti. On se istaknuo u najezdama Jonaca (po d'Alvedru, riječ ''Jonci'' potiče od sanskrtskog ''joni''), u osvajanju Egipta od strane Hiksa, u imperatorskom purpuru Rima, u najezdama turanskih obožavalaca Bika (turkskih naroda) na obožavaoce Ovna (Irance) itd. Pritom je zanimljivo da Sent-Iv povezuje ''irshuizam'' (''cezarizam'') s ''monoteizmom'', a ''ramizam'' s ''trojnosti''. Autentični Najviši Kolegij ima tri stupnja, a ''irshuistički'' monarhizam samo jedan. S druge strane, d'Alvedr dovodi u vezu religiozne kultove Jonaca s panteizmom, naturalizmom i imanentizmom, kao i s magijom i krvavim žrtvoprinošenjima. U cjelini, pak, Irshuova Revolucija u religioznoj sferi može biti određena kao odricanje Transcendentalnog Principa i Duhovne Vlasti. Pri tome, međutim, ''jonska'' Crvena Revolucija nikako ne znači ateizam. Ona pretpostavlja postojanje posebne animističke, naturalističke i orgijastičke sakralnosti, posebnih kultova sa istaknutom ženskom, ekstatičnom specifičnošću. To su kutovi Bika, kultovi Venere, Mjeseca, Velike Majke, kao i svih teluričkih i lunarnih demonskih sila. Str. 38
___________________________________________
* Historičar Sterling Means skida veo neodređenosti tvrdeći da su ''sadašnji stanovnici Kine vrsta žute rase ali nema sumnje da je ta rasa nastala iz crnih korijena. Etnolozi su tamo našli dokaze drevne Negroidne populacije.'' Također treba uzeti u obzir intervju Arizone Wilder u kojem govori o Mengeleovoj povijesti dolaska dvije rase na zemlju.
** hipostaza grč. (hipo, hypo – ispod; u složenicama označuje sniženje, umanjenje prema normalnom + stasis – stajanje, stavljanje) 1. osnova, podloga, supstancija, biće, hipostazirati, -staziram – nečem apstraktnom pridati značenje samostalnih stvari ili bića; ''popredmetiti'', smatrati da nešto postoji kao stvar.

ŽAN ROBEN
BORAC PROTIV ZELENE BOJE
(str. 65.)

Zanimljivu okultnu konspirološku verziju nudi francuski tradicionalist Žan Roben. Ona se temelji na Genonovim idejama, kojem je posvetio dva rada, ali njegovo razumijevanje tih ideja je vrlo osebujno, i to do te mjere, da većina europskih ''genonista'' smatra da on ''iskrivljava'' Genonove misli. U svakom slučaju, Žan Roben se smatra jednim od vodećih suvremenih konspirologa. Njegova koncepcija odlikuje se time što su u njoj u koncentriranom i razrađenom obliku sadržane osnovne postavke vrlo rasprostranjene teorije o ''prastaroj zavjeri nacista''. U svim drugim verzijama ovog konspirološkog modela, međutim, isti argumenti se koriste u većoj mjeri neusklađeno i kaotično, i to po pravilu izvan metafizičkog konteksta, mogućeg samo u slučaju tradicionalističkih autora.

Prethodnici Žana Robena bili su Luis Pauels, Žak Beržije, Rene Alo, Žan Mari Anžeber, otac Marten i drugi (treba napomenuti da su svi oni bili prijatelji ili poznanici samog Robena). Beržije i Pauels su u svojoj senzacionalnoj knjizi ''Jutro čarobnjaka'' razotkrili ezoteričnu pozadinu nacionalsocijalizma i iza vanjske fasade političke ideologije osvijetlili takve ličnosti kao što su teoretičar ''Doktrine svjetskog leda'' Horbiger, otac geopolitike Haushofer, osnivač ''društva Thule'' baron von Zebotendorf, ideolog neokatarizma Oto Ran i drugi. Sve je to navelo mnogobrojne istraživače da se pozabave okultnim korijenima nacističke ideologije. U svojoj knjizi ''Hitler i tajna društva'' Rene Alo je podrobno opisao povijest stvaranja ''društva Thule'' i dotakao eshatološke aspekte nacizma. Upravo je Alo, kao ''hermetičar'' i profesionalni istraživač simbolizma, prvi ukazao na simboliku Zelene Boje u takozvanom ''ezoteričnom hitlerizmu''. On je tu simboliku povezao sa bojom islama, a u njegovim koncepcijama određenu ulogu igrala je čak i zelena boja omiljenog naliv-pera Himlera, vođe Crnog Reda. Anžeber je specijalno istraživao djelatnost Ota Rana i iznio pretpostavku da je traganje za Gralom ovog putnika i pisca u Pirinejima bilo krunisano uspjehom i da je Sveti Gral bio prenesen u Njemačku, u Hitlerov glavni štab, a kasnije skriven na jednom alpskom ledenjaku koji se trebao istopiti 1992 godine. (Anžeber se pozivao na polu-biografske povijesne romane bivšeg člana europskog Bafen-SS francuskog pisca Sen-Lua.) I konačno, o. Marten – to je pseudonim nepoznatog autora kojeg neki smatraju nepostojećim, mada dugi (među kojima je i Žan Ruben) tvrde da ga lično poznaju – postao je poznat svojim ''raskrinkavanjima'' okultnog neonacizma koji je stvorio baze za isprobavanje tajnog meteorološkog oružja na kanadskom jezeru Geser i koji održava vezu s tajnom antarktičkom stanicom, gdje se novi Firer, poznat pod imenom Zigfrid, sprema prigrabiti vlast nad čitavim svijetom. Prema o. Martenu, radi borbe s ovim Crnim Redom, general De Gol je stvorio svoj vlastiti protiv-Red, ''45 tajnih kompanjona''. Jedan od tih tajnih kompanjona (suradnika) Kanađanin La Buken, postao je glavni učesnik akcije uništenja tajne laboratorije na jezeru Geser. Među ideološkim orijentirima protiv-Reda, koji je osnovao De Gol, o. Marten spominje prilično čudan i neočekivan spoj imana – Rene Genon, Tejar de Šarden i Mao Ce Tung. (Treba istaći da Genonovi pogledi predstavljaju nešto potpuno suprotno i nešto što radikalno poriče sve temeljne postulate kako Tejara de Šardena, tako i Mao Ce Tunga, jer je Genon bio apsolutni protivnik i svih oblika evolucionizma, i svih oblika komunizma i materijalizma.)

Svi ovi autori se mogu shvatiti kao uvod za Robena koji je sintetizirao njihove poglede i intuicije u prilično cjelovitu sliku. Za Robena postoji nekoliko apriornih tvrđenja koja predodređuju cijelu njegovu koncepciju. Skoro sva ona su svojstvena i njegovim prethodnicima. Prvo, Roben prihvata tradicionalističko viđenje povijesti kao procesa propadanja, involucije, udaljavanja od Principa, od Prauzroka. On također prihvata Genonovu tezu o kontrainicijaciji kao pokretačkoj snazi povijesti i prihvata centralnu ulogu ''sotonskih'' društava, Reda Seta, kako naziva glavnu okultnu organizaciju ''sotonista'', u procesu slabljenja čovječanstva. Ali on dalje pravi nekoliko čisto voluntarističkih tvrđenja. On poistovjećuje judaizam s glavnom svjetskom silom koja je tokom cjelokupne ljudske povijesti bila i jeste nosilac teološkog Dobra. Židovi su za Robena koncentracija svih istinskih inicijacijskih i spasonosnih učenja. I obrnuto, judofobi su u njegovim očima ljudi u ovoj ili onoj mjeri izloženi utjecaju ''sotonske'' inicijacije. U skladu s ovom ''judejskom'' ispravkom, cijela verzija okultne pozadine svjetske povijesti postaje vrlo specifična. U principu, kod Robena se mogu sresti sve osnovne teze ''judofilske'' verzije tradicionalizma, čiji je drugi istaknuti predstavnik također čuveni mason-tradicionalista Žan Turnjak. Ističemo da se postgenonovska konspirologija ne podudara obavezno s linijom Žana Robena, te se zato jedne te iste Genonove aluzije tumače potpuno suprotno, u ovisnosti od toga da li je riječ o ''judofilskim'' ili ''judofobskim'' genonistima. Treba priznati da ovi drugi nisu ništa manje uvjerljivi od prvih, a Luis Pauels nije bez razloga izrekao svoju čuvenu formulu: ''Fašizam = genonizam + tenkovske divizije''.
Bilo kako bilo, Robenova ''judofilija'' nam pruža slijedeću sliku. Povijest kršćanske Europe predstavlja borbu dviju tajanstvenih organizacija – ''Reda sedamdesetdvojice'' (72) i ''Reda Sionskog Priorata''. ''Sedamdesetdvojica'', po Rubenu, - to su okultni služitelji egipatskog boga Seta. Njihova organizacija se još zove i ''Red Zelenog Zmaja''. U suštini, ovaj ''Red sedamdesetdvojice'' jeste ''''nacistička i judofobska organizacija'', čiji je cilj uništenje ''pozitivnih''(''prožidovskih'') tradicija i režima (samog judaizma, ''humanog kršćanstva'', ''kulturnog i općeljudskog islama, itd.), kao i istrebljenje najsakralnijih židovskih rodova – da bi se spriječio dolazak Mesije. Ali i ''Sionski Priorat'' ometa djelovanje ''fašista'' iz ''Reda Zelenog Zmaja''. Zbog toga sa na Zapadu stvaraju ezoterijske organizacije koje razrađuju planove civilizacije i teže da sačuvaju inicijaciju i tradiciju. Jedna od najdramatičnijih etapa borbe bio j sukob kraljevskih rodova Merovinga i Karolinga. Merovinzi, po predaji, potiču od jednog judejskog plemena, plemena Venijaminova, i zato je Francuska i bila nazvana ''Novi Izrael''. Merovinzi su bili glavna nada ''Reda Siona'' u njegovoj borbi za geopolitičku moć u ''judofobskoj'' i organski ''fašističkoj'' Europi. Ali ubojstvom posljednjeg predstavnika merovinškog roda, po Pipinovom naređenju, pokopalo je nade ''Sionskog Priorata''. Međutim, time ovaj rod nije bio prekinut. Sinu Dagobera II, ubijenog 23. prosisnca (na dan solsticija!) 679. godine blizu grada Stenea, pricu Sigeberu IV, pošlo je za rukom da se spasi, i on se u pratnji svete Irmine i izvjesnog tajanstvenog Meroveja Levija sklonio u samostan Ren-Le-Šato. Na taj način, ''Sionski Priorat'' bio je prisiljen da vodi u najvećoj mjeri tajnu politiku da bi sačuvao sakralni izraelski kraljevski rod, ali u isto vrijeme i da bi se uvukao u strukture vlasti u Francuskoj i pripremio mogućnost Restauracije.
Pošto su ''sotonisti'' i ''služitelji Seta'' kod Robena ''nacisti'', glavno geopolitičko uporište ''Reda 72-ice'', prirodno, postaje Njemačka. Upravo Nijemci stoje, prema Robenu, iza svih ''judofobskih'' okultnih pojava. Tako, antimerovinška linija ostaje aktuelna sve do XX stoljeća, i da bi to potkrijepio, Ruben navodi jedan stvarno čudnovat događaj: 9. septembra 1914. godine njemački prijestolonasljednik princ Fridrih Vilhelm, sin Kajzera Vilhelma II, posjetio je gradić Stene koji je nekad bio prijestolnica merovinških kraljeva i naredio da se izvrši saslušanje oca Manžena ''povodom nekih važnih historijskih događaja''. O. Manžen je odbio odgovarati i umro je iste večeri pod mukama. Prema nekim podacima, o. Manžen je bio čuvar rukopisa koji je sadržao povijest čudesnog spasenja Sigebera IV, kao i spisak njegovih potomaka. Taj dokument je, zapravo, bio sakriven u oltaru ženskog samostana u gradu Monsu, ali kada su se 1943. godine u tom samostanu pojavili dva oficira SS u potrazi za veoma važnim dokumentom, otkrila su da je 31. decembra 1941. godine posinak o. Manžena, princ Kroj, sklonio svitak. U svim ovim događajima Žan Roben vidi neoborive dokaze djelatnosti ''Reda 72-jice'' koji je najprije preko ''pangermanista'', a zatim preko nacionalsocijalista odlučio da konačno pobijedi sakralnu krv judejskih monarha u Europi. Ugledajući se na Renea Aloa, također otvorenog germanofoba, Roben smatra da su ''Red bavarskih illuminata'' a naročito baron von Knige, bili instrumenti antižidovskih, kontrainicijacijskih sila, i upravo to objašnjava njihovo učešće u Francuskoj revoluciji i planiranom careubojstvu. Na taj način, Ruben također smatra da je uzrok Francuske revolucije u djelatnosti masonskih loža, ne samo francuskih, već naročito njemačkih pangermanskih ariosofskih i antisemitskih organizacija koje imaju jedini cilj – borbu protiv ''Sionskog Priorata'' sveštene inicijacijske krvi Židova, odnosno borbu protiv Francuske…str. 69…

________________________________
Eschatos – posljednji, krajnji + logos – religiozno učenje o posljednjim stvarima čovjeka –''život poslije smrti'', smak svijeta''…
Hermes Trismegistos – osnivač alkemije – nauka o ''tajnim stvarima'', osobito o alkemiji – hermetičan – prvotno tajanstven kao u hermetici, a kasnije nepropustljiv, čvrsto zatvoren tako, da nema pristupa zraka.

Konspirološki viraži Žana Parvuleska
Str. 73 – 76…

VAMPIRI – AGENTI EVOLUCJE

Postoji nekoliko izuzetno zanimljivih radova koji su razvili određene strane genonovskih koncepcija, povezavši ih sa danas popularnom, i u okultizmu i u književnim trilerima i filmovima, temom vampirizma i vampira. Izvučeni iz konteksta fragmentarnog folklora i ''romana strave'', čiji je zadatak samo da uplaši čitaoce, vampiri su stekli određeni konspirološki značaj i postali faktori univerzalnog historijskog razvoja. Elementi ''vampirske'' tematike, koja se obrađuje upravo u jednom takvom konspirološkom ključu, mogu se sresti i kod Žana Parvuleska. Ali. Najpodrobnije su se time bavili Aleksandar de Danan, Rene Isnar i anonimni istraživači kontrainicijacijskih organizacija koji su u ezoteričnoj izdavačkoj kući ''Arke'' objavili dosijee posvećene ''H. B. of L.'' i ''Odredu Miriam'' Đulijana Kremenca. Određene aspekte ''vampirizma'', u skladu sa vlastitom specifičnom orijentacijom proučavao je i Žan Roben, zainteresiran, naravno, prije svega za ''vampirizam nacista i neonacista''.

Valja istaći da je u stvarnosti većina paradigmatskih sižea ''romana strave i užasa'', napisanih u 19. i na početku 20. stoljeća, bila neposredno ili posredno preuzeta iz anala ''tajnih organizacija'', u da su sami autori u većini slučajeva bili članovi određenih okultnih centara, pa se, prema tome, oni nisu prosto predavali individualnoj mračnoj fantaziji ili izlagali na suvremen način stare zastrašujuće legende, već su opisivali nešto što je ozbiljnije i realnije, nešto što je utemeljeno u izvjesnom iskustvu, premda mnoge elemente tog iskustva treba razumjeti simbolički…str. 77…



A. G. D.
III
VELIKI RAT KONTINENATA

GEOPOLITIKA I TAJNE SILE POVIJESTI

Modeli ''zavjere'' su izuzetno raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija ''judeo-masonske'' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim tajnim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i hiljadama radova, kako onih koji ''razotkrivaju'' ovu zavjeru, tako i onih koji ''dokazuju'' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od ''judeo-masonskih'' verzija. Pokušat ćemo da u općim crtama opišemo ''planetarnu'' zavjeru suprotnih ''okultnih sila'', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje ''tajne'' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model ''geopolitičke zavjere''.


OSNOVE GEOPOLITIKE

Podsjetimo se temeljnih postulata geopolitike, znanosti koja se ranije nazivala i ''političkom geografijom'', za čiju razradu osnovna zasluga pripada engleskom naučniku i političkom ekspertu Helfordu McKinderu (1861-1947). Sam termin ''geopolitika'' prvi puta je upotrijebio Šveđanin Rudolf Kjelen (1864-1922), a u Njemačkoj ga je u praksu uveo Karl Houshofer (1869-1946). Ipak, otac geopolitike ostaje upravo McKinder, čiji je fundamentalni model postao osnova svih kasnijih geopolitičkih istraživanja. McKinderova zasluga sastoji se u tome što je uspio uočiti i objasniti određene objektivne zakone političke, geografske i ekonomske povijesti čovječanstva. Iako se termin ''geopolitika'' pojavio relativno nedavno, stvarnost označena tim terminom ima povijest od više tisuća godina.
Suština geopolitičke doktrine mogla bi se svesti na slijedeće principe. U povijesti Planeta Zemlja postoje dva suprotna i međusobno konkurentna pristupa osvajanju zemaljskog prostora – ''suhozemni'' princip i ''morski'' princip. Ovisno od toga koje se orijentacije (''suhozemne'' ili ''pomorske'') pridržavaju ove ili one države, ovi ili oni narodi ili nacije, njihova povijesna svijest, njihova vanjska i unutarnja politika, njihova psihologija i pogled na svijet (weltanshaug- world view) obrazuju se po savršeno određenim pravilima. Uzimajući u obzir tu karakteristiku, s punim pravom se može govoriti o ''suhozemnom'', ''kontinentalnom'' ili čak ''stepskom'' (''stepa'' je kopno u njegovom pravom, idealnom vidu) pogledu na svijet, i o ''pomorskom'', ''otočkom'', ''oceanskom'' ili ''vodenom'' pogledu na svijet. (Uzgred budi rečeno, da prve nagovještaje ovakvog pristupa nalazimo u radovima ruskih slavenofila – kod Homjakova i Kirejevskog).
U antičkoj povijesti ''pomorska'' (''pomorska'') sila koja je postala historijski simbol ''morske civilizacije'' u cjelini bila je Fenička civilizacija i njena kolonija Kartaga. Suhozemna imperija koja se suprotstavljala Kartagi bio je Rim. Punski ratovi su najčistiji odraz sukoba između ''pomorske'' i ''suhozemne'' civilizacije. U Novom vijeku, kao i u najnovijoj povijesti, ''otočka'' i ''pomorska'' sila postala je Engleska, ''Gospodarica mora'', a kasnije gigantski otok – američki kontinent. Poput stare Feničke, Engleska civilizacija je kao glavni instrument svoje vladavine koristila uglavnom pomorsku trgovinu i kolonizaciju priobalnih područja (kao i Grčka koja je zbog ''izazova terena'' već opustjele Atike bila prisiljena razviti pomorsku trgovinu i osnivati kolonije po Sredozemlju). Feničko-anglosaksonski geopolitički tip stvorio je naročiti ''trgovačko-kapitalističko-tržišni'' model civilizacije koji se uglavnom temelji na ekonomskim i materijalnim interesima, kao i principima ekonomskog liberalizma. Zato je, bez obzira na sve moguće povijesne varijacije, najopćenitiji tip ''pomorske'' civilizacije uvijek povezan s ''primatom ekonomije nad politikom''.
Za razliku od feničkog modela, Rim je predstavljao obrazac ratničko-autoritarne strukture koja se zasniva na administrativnoj kontroli i građanskoj religioznosti, na primatu ''politike nad ekonomijom''. Za razliku od kolonizacije morskog tipa, Rim je primjer kolonizacije suhozemnog, čisto kontinentalnog tipa, s prodorom u dubinu kontinenta i asimilacijom pokorenih naroda koji polije osvajanja automatski postaju ''Rimljani''. U novom vijeku predstavnici ''suhozemne'' sile bili su Ruska Imperija, kao i srednjoeuropske imperije Austro-Ugarska i Njemačka. ''Rusija-Njemačka-Austro-Ugarska'' su simboli ''geopolitičkog kopna'' u novostoljetnom razdoblju.
McKinder je jasno pokazao da u posljednjih nekoliko stoljeća ''pomorska orijentacija'' označava ''atlantizam'', budući da su danas ''pomorske sile'' na prvom mjestu Engleska i Amerika, to jest, anglosaksonske zemlje. ''Atlantizmu'' koji uzdiže u sebi primat individualizma, ''ekonomskog liberalizma'' i ''demokracije protestantskog tipa'' suprotstavlja se ''euroazijstvo'' koje nužno pretpostavlja autoritarnost, hijerarhičnost i stavljanje ''zajednice'' i nacionalno-državnih principa iznad čisto ljudskih, individualističkih i ekonomskih interesa. Upadljivo izražena euroazijska orijentacija karakteristična je u prvom redu za Rusiju i Njemačku, dvije najmoćnije kontinentalne sile, čiji su geopolitički, ekonomski i, što je najvažnije, interesi koji proističu iz njihovog pogleda na svijet, potpuno suprotni interesima Engleske-SAD-a, to jest ''atlantistima''.

''ZAVJERA ATLANTISTA''

Kao Englez i ''atlantist'', McKinder je ukazivao na opasnost euroazijske konsolidacije i, od kraja XIX stoljeća, poticao englesku vladu da učini sve kako bi spriječila euroazijsku alijansu, a posebno alijansu Rusije, Njemačke i Japana (Japan se smatrao silom koja u suštini ima kontinentalni i euroazijski pogled na svijet). Od McKindera se može jasno pratiti formulirana i podrobno opisana ideologija osmišljenog i apsolutiziranog ''atlantizma'', čija doktrina počiva u osnovi anglosaksonske geopolitičke strategije XX stoljeća. Polazeći od toga, možemo odrediti suštinu rada agenture, vojne špijunaže, političkog lobizma Engleske i SAD-a kao ''atlantsku ideologiju'', ideologiju ''Nove Kartage'', zajedničku za sve agente, za sve tajne i okultne organizacije, za sve lože i poluzatvorene klubove koji su služili i služe anglosaksonskoj ideji u XX stoljeću, obuhvaćajući svojom mrežom sve kontinentalne ''euroazijske'' države. To se, naravno, na prvom mjestu odnosi na englesku i američku obavještajnu službu, posebno CIA, koje nisu samo ''zaštitnici kapitalizma'' ili ''amerikanizma'', već zaštitnici ''atlantizma''. Sjedinjene su dubinom i hiljadugodišnjom nadideologijom ''oceanskog'' tipa. Sveukupne ''mreže'' anglosaksonskog utjecaja mogu se nazvati ''učesnicima atlantske zavjere'' (vidi, posebno, Tolkienov završetak ''Gospodara prstenova'' kada Frodo simbolički odlazi na ocean, simbol ''Raja na Zemlji''). Oni rade ne samo za interese svake zemlje ponaosob, već i za interese posebne geopolitičke i, u krajnjoj liniji, metafizičke doktrine, koja predstavlja vrlo razrađeni, raznovrsni i široki, ali ipak suštinski jedinstveni pogled na svijet. Dakle, uopćavajući McKinderove ideje, može se reći da postoji historijska ''zavjera
atlantista'' koja vjekovima slijedi iste geopolitičke ciljeve, orijentirane na interese ''pomorske civilizacije'' neofeničkog tipa. Pri tome je važno podvući da ''atlantisti'' mogu biti kako ''ljevičari'', tako i ''desničari'', kako ''ateisti'', tako i ''vjernici'', kako ''patrioti'', tako i ''kozmopoliti'', jer se geopolitički pogled na svijet nalazi s one strane svih privatnih, nacionalnih i političkih razlika. Zbog toga imamo posla s pravom ''okultnom zavjerom'', čiji smisao i metafizička pozadina često ostaju potpuno nepoznati njegovim naposrednim učesnicima, i čak ključnim akterima.



''ZAVJERA EUROAZIJACA''

McKinderove ideje, razotkrivši određene historijske i političke zakonitosti koje su mnogi naslućivali ili predosjećali, otvorile su put jasnom ideološkom formuliranju čisto ''euroazijske doktrine'', suprotne atlantizmu. Principe europske geopolitike prvi su formulirali ruski bijeli emigranti, poznati pod imenom ''euroazijaca'' (knez N. Trubeckoj, P. Savicki, G. Florovski i dr.), i čuveni njemački geopolitičar Karl Haushofer. Štoviše, činjenica da su se ruski ''euroazijci'' često sretali s Karlom Haushoferom u Pragu navodi na pretpostavku da su i njemački i ruski geopolitičari razvijali bliske teme istovremeno i paralelno. Zapravo, u svojoj analizi oni su se držali istih principa. Inzistirali su na nužnosti euroazijske geopolitičke alijanse Rusija-Njemačka-Japan, kao protuteža ''atlantističkoj'' politici koja teži da pod svaku cijenu suprotstavi Rusiju Njemačkoj i Japanu. Ruski euroazijci i Haushoferova grupa su formulirali određene principe kontinentalnog, euroazijskog pogleda na svijet, alternativnog atlantističkim idejama. Može se reći da su oni po prvi puta izrazili ono što je stajalo iza cjelokupne političke povijesti Europe posljednjih tisuću godina. Istražili su put ''rimske imperijalne ideje'' koja je od antičkog Rima preko Bizanta prešla u Rusiju, a preko srednjovjekovne Svete Rimske Imperije njemačkog naroda u Austro-Ugarsku i Njemačku. Pri tome su ruski euroazijci pažljivo i duboko proanalizirali imperijalnu i u najvećoj mjeri ''suhozemnu'' misiju Đingis-kana i Mongola, podvukavši kontinentalni značaj turskog naroda. Haushoferova grupa je sa svoje strane proučavala Japan i kontinentalnu misiju država Dalekog Istoka u perspektivi buduće geopolitičke alijanse.
Tako su, kao odgovor na otvoreno priznanje McKindera koji je osvijetlio tajne drevne planetarne ''atlantističke'' strategije, ruski i njemački euroazijci 20'ih godina otkrili logiku alternativne kontinentalne strategije, tajnu suhozemne ''imperijalne ideje'', tradiciju Rima, koja je nevidljivo nadahnjivala politiku velikih sila s autoritarno-idealističkim, saborno-herojskim pogledom na svijet – od imperije Karla Velikog do Svete Alijanse koju je predložio veliki ruski car Aleksandar Prvi, duboki euroazijski mistik.
Euroazijska ideja je isto tako globalna kao i atlantska, i imala je također mnoštvo ''tajnih agenata'' u svim historijskim državama i nacijama. Svi oni koji su neumorno ''radili'' za euroazijski savez, oni koji su vjekovima sprečavali širenje individualističkih, egalitarnih i liberalno-demokratskih koncepcija na kontinentu (koje u cjelini obnavljaju duh tipično feničkog ''primata ekonomije nad politikom''), oni koji su težili da ujedine velike euroazijske narode u znaku Istoka, a ne u znaku Zapada – bio to Istok Đingis-kana, Istok Rusije ili Istok Njemačke – svi su oni bili ''euroazijski agenti'', nosioci jedne posebne geopolitičke doktrine, ''ratnici kontinenta'', ''vojnici Kopna''.
Euroazijsko tajno društvo, Red Euroazijaca, nikako ne počinje od autora manifesta ''Izlaz k Istoku'' ili od ''Geopolitičkog časopisa'' Karla Haushofera. To je prije bilo razotrivanje, izlazak na površinu određenih znanja koja su postojala od pamtivijeka, zajedno s odgovarajućim tajnim društvima i mrežom ''agenata''. Potpuno isto kao i u slučaju McKindera, čija je pripadnost zagonetnim ''tajnim društvima'' povijesno dokazana.
Red Euroazije protiv Reda Atlantika (Atlantide), Vječni Rim protiv Vječne Kartage. Okultni Punski rat koji nevidljivo traje tisuću godina. Planetarna zavjera Kopna protiv Mora, Zemlje protiv Boga, Autoritarnosti i Ideje protiv Demokracije i Materije.
Neće li beskrajni paradoksi, proturječnosti, nedorečenosti i krivudanja naše povijesti biti razumljiviji i logičniji, ako se povijest promatra s pozicije okultnog geopolitičkog dualizma? Neće li u tom slučaju beskrajne žrtve koje čovječanstvo plaća u našem vijeku za nerazumljiva projekte političara dobiti duboko metafizičko opravdanje? Neće li biti gesta plemenitosti i zahvalnosti priznanje da su svi vojnici, pali na ratištima XX stoljeća, heroji Velikog Rata Kontinenata, a ne poslušne marionete uvjetovanih i neprestano promjenljivih političkih režima, prolaznih i nepostojanih, kratkotrajnih i slučajnih, besmislenih do te mjere da se i sama smrt zbog njih čini beznačajnom i glupom? Drugačije je ako su pali heroji služili Velikom Kopnu ii Velikom Oceanu, s one strane političke demagogije i pomahnitale propagande efemernih ideologija, ako su služili velikom geopolitičkom cilju pred licem planetarne historije koja traje više tisuća godina.


''KRV I TLO'' – ''KRV ILI TLO?''

Čuveni ruski filozof, religiozni mislilac i publicist Konstantin Leontjev izrekao je izuzetno važnu formulu: ''Slavenstvo postoji, slavizma nema''. Jedan od osnovnih geopolitičkih zaključaka ovog izuzetnog autora bilo je suprotstavljanje ideje ''panslavizma'' i ''azijske'' ideje. Ako se pažljivo proanalizira ovo suprotstavljanje, otkrit ćemo opći tipološki kriterij koji će nam omogućiti da bolje shvatimo strukturu i logiku geopolitičkog okultnog rata Reda Euroazije protiv Reda Atlantika.
Usprkos eklektičnom spajanju termina u koncepciji njemačkog ideologa nacionalsocijalističkog seljaštva, Valtera Darea – ''Krv i Tlo'', na razini okultnog rata geopolitičkih sila u suvremenom svijetu problem se formulira drugačije – to jest, ''krv ili tlo''. Drugim riječima, tradicionalistički projekti očuvanja identiteta naroda, države ili nacije uvijek su pred alternativom – što uzeti kao vodeći kriterij: ''jedinstvo nacije, rase, etnosa, jedinstvo krvi'' ili ''jedinstvo geografskog prostora, jedinstvo granica, jedinstvo tla''. Pritom se čitava drama sastoji upravo u neophodnosti izbora: ''ili – ili''. Svako hipotetičko ''i'' ostaje samo utopijska parola koja ne rješava već samo zatamnjuje zaoštrenost problema. Genijalni Konstantin Leontjev, tradicionalista i radikalni rusofil po uvjerenju, jasno je postavio ovo pitanje: ''Rusi trebaju ili inzistirati na jedinstvu Slavena, na slavizmu ('krv'), ili da se obrate Istoku i spoznaju geografsku i kulturnu bliskost Rusa s istočnim narodima koji su sa Rusima povezani teritorijima ('tlo')''. Ovo pitanje se drugačijom terminologijom može formulirati kao izbor između priznavanja prvenstva ''rase'' (''nacionalizam'') ili ''geopolitike'' (''državno načelo'', ''kultura''). Sam Leontjev birao je ''tlo'', ''teritorij'', posebnost velikoruske imperjalne, religiozne i državne kulture. Birao je ''istočnost'', ''azijstvo'', ''bizantizam''. Ovakav izbor je pretpostavljao prioritet kontinentalnih, euroazijskih vrijednosti nad vrijednostima uskonacionalnim i rasnim. Logika Leontjeva je na prirodan način dovodila do neizbježnosti rusko-njemačkog, a posebno rusko-austrijskog saveza i mira s Turskom i Japanom. ''Slavizam'' ili ''panslavizam'' Leontjev je kategorički odbacivao. Time je izazvao negodovanje mnogih kasnih slavenofila, koji su stajali na poziciji ili ''krv iznad tla'' ili ''krv i tlo''. Leontijev nije bio shvaćen i saslušan. Povijest XX stoljeća je mnogo puta dokazala izuzetnu važnost problema koje je on postavio.


PANSLAVIZAM PROTIV EUROAZISTVA

Teza ''krv iznad tla'' (u ruskom kontekstu to znači ''slavizam'', ''panslavizam'') prvi puta je pokazala svoju dvosmislenost za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je Rusija, stupivši u savez sa zemljama Antante, Englezima, Francuzima i Amerikancima, u težnji da oslobodi ''braću Slavene'' od Turaka, ne samo počela ratovati protiv svojih prirodnih geopolitičkih saveznika – Njemačke i Austrije (vidi Toynbee-jevu opservaciju da su Slaveni ''simpatični i dragi naivci'' i ''imuni na izazov civilizacije''), nego je i sama bila gurnuta u katastrofu revolucije i građanskog rata. ''Slavizam'' Rusa se u praksi pretvorio u rad za ''atlantiste'', za Atlantu i za tip ''neokartagijske civilizacije'' koji je utjelovljen u trgovačko-kolonijalnom, individualističkom anglosaksonskom modelu. Ne iznenađuje da su među ''patriotima panslavizma'' iz okruženja cara Nikolaja Drugog većina bili suradnici engleske obavještajne službe ili prosto ''atlantistički agenti''! Zanimljivo je spomenuti epizodu iz romana ruskog patriote atamana Petra Krasnova ''Od dvoglavog orla do crvene zastave'', kada u jeku Prvog svjetskog rata glavnog junaka pukovnika Sabljina pitaju: ''Recite otvoreno, pukovniče, koga smatrate našim pravim neprijateljem?'', a on neuvijeno odgovara: ''Englesku!'', mada mu to uvjerenje ne smeta da časno i hrabro ratuje upravo za engleske interese protiv Njemačke, ispunjavajući dužnost apsolutne i bezuvjetne vjernosti euroazijskom Imperatoru. Junak Krasnovljevog romana je idealni primjer ruskog patriote euroazijca, primjer logike ''tlo iznad krvi'', koja je bila karakteristična za grofa Vitea, barona Ungerna-Šternberga, ili za tajanstvenu organizaciju ''Baltikum'' koja se sastojala od baltičkih aristokrata do posljednjeg časa vjernih carskoj porodici (isto kao što je ostao vjeran caru, u kaosu sveopćeg izdajstva, tekinski knez sa svojom divizijom, opisan u istom romanu Krasnova). Nevjerojatno je do koje mjere su se hrabro i plemenito ponijeli 1917.godine Azijati, turski narodi, Nijemci i drugi ''inovjerci'' koji su vjerom i istinom služili Caru i Imperiji, Euroaziji, ''tlu'', ''kontinentu''. I koliko je to bilo oprečno ponašanju mnogih ''Slavena'', ''panslavista'' koji su brzo zaboravili ''Carigrad'' i ''balkansku braću'' i, ostavljajući Cara i Otađbinu, pobjegli iz Rusije u zemlje ''atlantskog'' utjecaja, prema Zapadnom Oceanu, Vodi, izdajući ne samo Otađbinu, nego i veliku ideju Vječnog Rima, ruskog Trećeg Rima, Moskve.


ATLANTISTI I RASIZAM

U Njemačkoj je uzdizanje ideje ''krv iznad tla'' dovelo do ne manje strašnih posljedica. Usprkos njemačkim patriotima rusofilima i euroazijcima – Arturu Mileru van den Bruku, Karlu Haushoferu i drugima koji su nastojali na ''prvenstvu životnog prostora''*, na interesima kontinenta u cjelini, na ideji ''kontinentalnog bloka'' – u rukovodstvu Trećeg Reicha je na kraju krajeva pobijedio ''atlantistički'' lobi, koji je eksploatirao rasističke teze i, pod izgovorom da su ''Englezi Arijci i Nijemcima srodan etnos'', težio da preusmjeri Hitlerovu pažnju na Istok i zaustavi (ili barem oslabi) vojne operacije protiv Engleske. ''Pangermanizam'' je u ovom slučaju (kao i ruski panslavizam u Prvom svjetskom ratu) išao naruku samo ''atlantistima''. I sasvim je logično što je glavni neprijatelj Rusije, koji je stalno težio da uvuče Hitlerovu Njemačku u sukob s Rusima i Slavenima (iz ''rasnih razloga'', ''krv iznad tla''), bio engleski špijun i izdajnik Reicha admiral Kanaris.
Problem ''krv ili tlo'' izuzetno je važan još i zbog toga što izbor jednog od ovih dvaju termina na štetu drugoga, omogućava da se, možda i posredno, razotkrije ''agent'' ovog ili onog geopolitičkog pogleda na svijet, naročito kada je riječ o taboru ''desnice'' ili ''nacionalista''. Suština ''geopolitičke zavjere'' atlantista (kao, uostalom, i Euroazijaca) je u tome što ta zavjera obuhvata čitav spektar političkih ideologija, od krajnje desnih do krajnje lijevih, ali pritom ''geopolitički agenti'' uvijek ostavljaju svoje specifične tragove. U slučaju ''desnice'' karakteristiku potencijalnog atlantizma predstavlja princip ''krv iznad tla'' koji, osim svega ostalog, odvlači pažnju od temeljnih geopolitičkih problema, skrećući pažnju vođa i ljudi na vlasti u pravcu drugorazrednih kriterija.
_________________________________________________________________
*Trebalo bi istaći da u Haushoferovoj teoriji ''životnog prostora'', ''Lebensraum'', nije bilo ni nagovještaja onog antislavenskog ekspanzionizma sa kojim se taj izraz počeo povezivati kod Hitlera i drugih ideologa Reicha.(B.Karl Haushofer: ''De la geopolitique'', Edition Fayard, France, 1986).

TKO JE ČIJI ŠPIJUN?

Kao primjer utjecaja okultne geopolitičke ideologije na ''ljevicu'' treba napomenuti euroazijske nacional-boljševike u Njemačkoj – na primjer, njemačkog komunista-nacionalista Ernsta Nikiša, konzervativnog revolucionara Ernsta Jingera, komuniste Laufenberga, Petela, Šulcen-Bojsena, viniga i dr. Euroazijskih nacional-boljševika bilo je nesumnjivo i među Rusima. Interesantna je okolnost da je i Lenjin u emigraciji težio da se zbliži upravo sa njemačkim političarima i financijerima. Osim toga, mnoge njegove teze su bile prilično otvoreno germanofilske. U ovom slučaju ne želimo tvrditi da je Lenjin stvarno bio blizak Euroazijskom Redu, ali je neosporno da je u manjoj ili većoj mjeri postojao složen utjecaj ovog Reda. U svakom slučaju, opozicija ''Lenjin-njemački špijun'' – ''Trocki-američki špijun'' stvarno je odgovarala određenoj tipološkoj shemi. Kako god bilo, na čisto geopolitičkom planu djelovanje Lenjinove vlade imalo je euroazijski karakter, makar i zbog toga što je on, usprkos čisto marksističkoj doktrini, sačuvao sačuvao jedinstveni gigantski euroazijski prostor Ruske imperije. (Trocki je, sa svoje strane, insistirao na izazovu Revolucije, na njenoj ''mondijalizaciji'' i smatrao Sovjetski Savez nečim prolaznim i efemernim, polazištem za ideološku ekspanziju, koja treba nestati pred licem planetarne pobjede ''mesijanskog komunizma''; misija Trockog je nosila u sebi nesumnjivi pečat ''atlantizma'', za razliku od komunističkog ''euroazijstva'' Lenjina.) Sam boljševički Linjinov ''internacionalizam'' imao je određenu ''imperijalnu'', ''euroazijsku'' dimenziju – princip ''tla iznad krvi'' – mada je, naravno, taj princip bio izvitoperen i izopačen pod utjecajem drugih aspekata boljševičke ideologije, i, što je najvažnije, pod utjecajem ''agenata atnltizma'' u krilu samog komunističkog rukovodstva.
Sumirajući sva ova mišljenja, može se reći da je karakteristična crta predstavnika Euroazijskog Reda u Rusiji bila skoro obavezna germanofilija (ili barem ''anglofobija''), i obrnuto: u Njemačkoj su euroazijci obično bili rusofili. Miler van den Bruk je jednom prilikom izrekao veoma točnu misao: ''Francuski konzervativci su se uvijek nadahnjivali primjerom Njemačke, a njemački konzervativci primjerom Rusije''. U tome se ispoljava sva logika geopolitičke, kontinentalne pozadine nevidljive tajne borbe koja traje stoljećima, okultnog Rata Kontinenata.

REKLI STE GRU, GOSPODINE PARVULESKO

Jedini među zapadnim konspirolozima koji je neprestano podvlačio geopolitički karakter ''svjetske zavjere'' ili, točnije, dviju alternativnih ''svjetskih zavjera'' (''euroazijske'' i ''atlantske'') jeste već spomenuti genijalni francuski pisac, pjesnik i metafizičar Žan Parvulesko, autor mnogih književnih i filozofskih radova. U svom dugom i izuzetno burnom životu on je osobno poznavao mnoge istaknute aktere europske i svjetske povijesti, računajući tu i predstavnike ''okultne i paralelne povijesti'' – mistike, istaknute masone, kabaliste, ezoteričare, tajne agente raznih specijalnih službi, ideologe, političare i umjetnike. (Tako se, na primjer, družio s Ezrom Paundom, Julijusom Evolom, Arnom Brekerom, Otom Skorcenijem, Pjerom de Vilmarestom, Rajmonom Abeliom, i drugima.) Upoznavši se sa specifičnostima naših konspiroloških istraživanja, gospodin Parvulesko nam je stavio na raspolaganje određene polutajne dokumente koji su nam omogućili da razjasnimo mnoge najvažnije detalje planetarne geopolitičke zavjere. Od posebnog značaja su materijali koji se odnose na djelatnost tajnih okultnih organizacija u Rusiji. U daljnjem izlaganju mi ćemo se potruditi da navedemo najzanimljivije momente koncepcije Žana Parvuleska.
24. veljače 1989. godine pred članovima administrativnog savjeta tajanstvenog Instituta specijalnih metastrateških istraživanja – ''Atlantis'' u Lozani, Žan Parvulesku je podnio referat pod intrigirajućim nazivom ''Galaksija GRU'', s podnaslovom ''Tajna misija Mihajla Gorgačova, SSSR i budućnost velikog Euroazijskog kontinenta''. U tom referatu, čiju nam je kopiju predao gospodin Parvulesko, proanalizirana je okultna uloga sovjetske vojne obavještajne službe, poznate pod nazivom GRU (Glavna Obavještajna Uprava) i veza GRU s tajnim Redom Euroazije. Kao polaznu točku Parvulesku je uzeo knjigu poznatog specijaliste u oblasti sovjetskih specijalnih službi, čuvenog francuskog kontraobavještajca i rukovodioca ''Europskog informativnog centra'' Pjera de Vilmaresta, koji je 1988. godine u Francuskoj objavio bestseler ''GRU, najtajnija od sovjetskih specijalnih službi, 1918 – 1988''.

GRU PROTIV KGB

Konspirološki model Vilmaresta sastojao se u slijedećem: ''KGB je produžetak partije, a GRU je produžetak armije. Već po svojoj definiciji armija štiti državu, a KGB štiti partiju… KGB se rukovodi principom 'patriotizam u službi komunizma' a armija suprotnim principom 'komunizam u službi patriotizma'''. Polazeći od ove logike, suprotnosti GRU i KGB, kao najtajnijih centara bipolarne vlasti SSSR (armija i partija), Vilmarest gradi svoju zanimljivu i argumentiranu pripovijest o povijesti GRU. Tajni smisao nevidljive povijesti SSSR, od Oktobarske revolucije do Perestrojke, treba tražiti upravo u suparništvu ''susjeda'' – GRU, ''Akvarija'' ili ''vojne jedinice 44388'' na Hodinki, i KGB, ''kancelarija na Lubjanki''. Kakav je uzajamni odnos suparničkih specijalnih službi s dvama planetarnim geopolitičkim Redovima, još tajnijim i skrivenijim od tajnih obavještajnih službi?
Prema Parvulesku, Euroazijski Red bio je naročito aktivan u Rusiji početkom XX stoljeća. On smatra da su njegovi predstavnici bili petrogradski doktor Balmajev, baron Ungern-Šternberg, švedski tajni zaštitnici Rasputina (koji su potpisivali svoje šifrirane poruke pseudonimom ''Zeleni'') i čitav niz drugih manje poznatih ličnosti. Treba također spomenuti posebnu ulogu budućeg maršala Mihaila Tuhačevskog koji je, prema Parvulesku, bio posvećen u tajanstveni ''Orden Polarnika'' za vrijeme boravka u njemačkom zarobljeništvu u logoru Ingolštat. Zapanjijuće je da u istom tom logoru i u istom periodu (1916-1918) srećemo druge najvažnije aktere suvremene povijesti – generala De Gola, generala fon Lidendorfa i monsinjora Eugenia Paccelia, budućeg papu Pia XII.
Upravo od ove grupe ruskih geopolitičkih mistika štafeta je kasnije bila predana boljševičkom režimu, ali su se ezoteričari kontinentalne orijentacije uglavnom grupirali u armiji, u armijskim strukturama. Tu je bio znatan broj bivših carskih oficira koji su ušli u redove crvenih kako bi u budućnosti izmijenili nihilističku orijentaciju boljševika i stvorili Veliku Kontinentalnu Državu, pragmatično koristeći komunista opsjednute mesijanskom idejom. Pritom je važno i to da su se i među samim crvenima nalazili neki agenti Euroazijskog Reda koji su obavljali tajnu kontinentalnu misiju. (Zanimljivo je da je lijevo-anarhistički okultista i mistik bio poznati crveni razbojnik Kotovski. Izvjesne činjenica iz njegova biografije pružaju osnovu za pretpostavku da je i on imao kontakte sa Euroazijskim Redom.) Na taj način, između predrevlucionarnih i postrevolucionarnih ruskih ''euroazijaca'' postojala je neprekidna veza. Stvaranje Crvene Armije bilo je djelo agenata Euroazije. Interesantno je tim povodom podsjetiti se historijske činjenice da je 27 dana nakon stvaranja Generalštaba Crvene Armije, 10. jula 1918. godine na Istočnom frontu brigada čekista napala Generalštab i uništila sve njegove članove, uključujući i glavnokomandujućeg. Surovi rat između ''crvenih euroazijaca'' iz Armije i ''crvenih atlantista'' iz ČK Čeržinskog nije prestajao ni na trenutak od prvih dana sovjetske povijesti. Ali bez obzira na žrtve, agenti Euroazijskog Reda među crvenima nisu napuštali svoju misiju. Trijumf euroazijaca bilo je stvaranje GRU (Glavna Obavještajna Uprava) u Crvenoj Armiji, 1918. godine, pod rukovodstvom Semjona Ivanovića Aralova, bivšeg carskog oficira, koji je prije 1917. godine bio povezan s vojnom obavještajnom službom. Točnije, Aralov je bio šef Operativnog odjeljenja Glavnog štaba, pod koji je potpadala i obavještajna služba. Specifičnost njegove djelatnosti i onaj zagonetni, skoro mistični imunitet koji nje uživao ovaj čovjek tokom čitavog svog života, čak i u periodima najgorih ''čistki'' (umro je prirodnom smrću 22. maja 1969. godine), i neki drugi detalji njegove biografije, sugeriraju nam da u njemu vidimo čovjeka Kontinentalnog Reda.

BIJELI EUROAZIJCI – CRVENI EUROAZIJCI

Po Parvulesku, ruska filijala Reda Euroazijaca poslije revolucije je osnovna u Crvanoj Armiji, točnije u njenom najtajnijem odjeljenju – u GRU. Ali to se ticalo, naravno, samo ''crvenih'' Euroazijaca''. ''Bijeli'' euroazijci u Europi su se većim dijelom približili njemačkim nacionalistima. Tako nalazimo predstavnike ovog Reda u Abveru, a kasnije u inostranim sektorima SS i SA (posebno SA, čiji je šef Hajdrih i sam bio uvjereni Euroazijac, zbog čega je i pao kao žrtva intrige atlantista Kanarisa). Revolucija je podijelila Ruse na ''crvene'' i ''bijele'', ali izvan ove političke i uvjetne podjele postojala je druga tajna geopolitička podjela na zone utjecaja dvaju tajnih redova – Atlantskog i Euroazijskog. U crvenoj Rusiji atlantisti su se grupirali oko ČK i Politbiroa, mada nijednom, sve do dolaska na vlast Hruščova, nijedan otvoreni ''atlantista'' nije zauzimao položaj Generalnog Sekratara (Lenjin i Staljin su bili euroazijci, ili su se barem nalazili pod jakim utjecajem Euroazijskog Reda). Među bijelom emigracijom atlantista nije bilo manje nego u samoj Rusiji. Osim očiglednih engleskih špijuna – liberala tipa Kerenskog i drugih demokrata i socijal-demokrata – čak je i u taboru krajnjih desničara, monarhista, atlantski lobi bio izuzetno jak; njemu je pripadao čak i ''desni'' filozof Berđajev i mnogi drugi. (Ogromna većina ruskih emigranata koji su se našli u SAD pripadali su upravo ovoj geopolitičkoj orijentaciji).
U određenom trenutku, početkom tridesetih godina, mreža agenture GRU u Europi (naročito u Njemačkoj) duboko prodire u strukture Njemačke i Francuske obavještajne službe, pri čemu je mreža Glavne Obavještajne Uprave (GRU) dva puta veća od mreže NKVD, a kasnije KGB. Agenti GRU prvenstveno prodiru u armijske strukture, te ponekad zajednička euroazijska platforma čini od ljudi GRU i drugih europskih obavještajaca ne toliko neprijatelje koliko saveznike i suradnike koji u tajnosti od svojih vlada spremaju novi kontinentalni projekt. Tu nije riječ o dvostrukim agentima, već o jedinstvu viših geopolitičkih interesa. Tako, na primjer, u Njemačkoj GRU stupa u kontakt s izvjesnim Valterom Nikolajem, šefom ''Biroa za židovsko pitanje''. Zahvaljujući njemu GRU dobiva pristup najvišem rukovodstvu Abvera, SS i SA. Centralna ličnost u toj mreži bio je sam Martin Borman. (Ova činjenica bila je savršeno poznata saveznicima poslije istrage u vezi s Nirmberškim procesom i mnogi od njih su bili uvjereni da se Borman poslije 1945. godine skrivao upravo u SSSR. Dobro je poznato da je sam Valter Nikolaj stvarno prešao Rusima maja 1945. godine.)

PAKT RIBENTROP – MOLOTOV
I
REVANŠ ATLANTISTA


Što se tiče Martina Bormana, prijatelja Ribentropa i Valtera Nikolaja, Žan Parvulesko priča jednu krajnje indikativnu zgodu koja pomalo razotkriva tajne okultnog rata dvaju geopolitičkih Redova. Arno Breker, slavni njemački skulptor, koji je dobro poznavao Bormana, ispričao je Parvulesku o jednoj čudnoj posjeti koju mu je Borman učinio u Jakelsbruku. Odmah nakon napada Hitlerove Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, Borman se pojavio kod njega bez najave, u stanju šoka, napustivši svoje mjesto u Kancelariji Reicha. Tom prilikom, on je stalno ponavljao jednu istu zagonetnu frazu: ''Ovog junskog dana, Nebiće je odneslo pobjedu nad Bićem… Sve je svršeno… Sve je izgubljeno…'' Kada ga je skulptor pitao na što to misli, Borman je odšutio, zatim se okrenuo prema vratima, zastao kao da hoće nešto da doda, i zatim se predomislio i izašao, zalupivši vratima.
Bio je to krah dugogodišnjih napora euroazijske agenture. Za atlantiste, pak, 22. lipanj 1941. godine bio je dan velikog trijumfa: unutarkontinentalni rat dviju najmoćnijih europskih država bio je zalog trijumfa Atlantskog Reda, i to neovisno od toga na čijoj će strani biti pobjeda. Za Red euroazijaca 22. lipanj 1941. godine je događaj tragičniji negoli sama Oktobarska revolucija.
Važno je istaći da su agenti Euroazijskog Reda činili sve što je u njihovoj moći da spriječe sukob. Pripreme za zaključivanje u najvećoj mjeri simboličnog pakta ''Ribentrop-Molotov'' (uzgred, obojica su bili uvjereni euroazijci), aktivno su vodile obje strane tokom dugog niza godina. Već 1936. godine Staljin, koji je konačno početkom tridesetih godina stao na stranu euroazijskog reda, naređuje Berzinu, nečelniku GRU (Berzin je bio izuzetak od pravila i agent atlantizma koji je stajao na čelu euroazijske organizacije i istovremeno radio za NKVD): ''Obustavite odmah svaku aktivnost protiv Njemačke!'' (Treba istaći da je Berzin ignorirao ovo naređenje.) Godine 1937. Hajdrih i Himler su u tajnoj dostavi uvjeravali Hitlera da ''Njemačka više nije na meti djelatnosti Kominterne, kao ni drugih sovjetskih podrivačkih aktivnosti''. Pakt Ribentrop-Molotov je bio vrhunac strateškog uspjeha euroazijaca. Ali u posljednjem trenutku Sile Oceana su izvojevale pobjedu. Euroazijci u GRU i šire u armiji – Vorošilov, Timošenko, Žukov, Golikov, i drugi – do posljednjeg trenutka su odbijali da povjeruju u mogućnost rata, jer je ozbiljnost euroazijskog utjecaja (što znači rusofilskog lobija) u Trećem Reichu bila savršeno poznata. (Nacionalsocijalističku antislavensku propagandu oni su smatrali isto toliko nebitnom i površnom, kao i marksističku demagošku internacionalističku retoriku u SSSR). General Golikov (koji je sakrio svoje plemićko porijeklo i pravi datum rođenja, kao i svoju pravu biografiju, iz konspirativnih ''euroazijskih'' razloga) čak je povikao na podčinjene, dobivši obavještenja o tome da su Nijemci prešli sovjetsku granicu: ''Engleska provokacija! Istražite!'' On u tom trenutku još nije znao ono što je znao Martin Borman: ''Nebiće je odnijelo pobjedu nad Bićem''.

KONTURE ATLANTSKOG LOBIJA

Tajni Red Atlantika ima veoma dugu povijest. Neki autori tradicionalisti dovode ga u vezu sa staroegipatskim inicijacijskim grupama, a posebno sa sektom poštovalaca boga Seta, čiji su simboli bili Krokodil, Nilski Konj (to jest vodene životinje), kao i Crveni Magarac.(*) ____________________________________________________________________
(*) B. Žan Roben, ''Tajna društva na apokaliptičkom sastanku'', Ž. M. Aleman: ''Rene Genon u Sedam kula đavolovih'', itd. (Primjedba autora)

Kasnije se sekta Seta spojila s različitim feničkim kultovima, naročito sa krvavim kultom Moloha. Prema francuskom konspirologu iz XIX stoljeća, Claud Graseu d'Orseu, ova tajna organizacija opstala je mnogo stoljeća nakon propasti feničke civilizacije. U srednjovjekovnoj Europi nosila je naziv sekte ''menestrela Morvana'', čiji je amblem bila ''Igra Smrti'', ''Dance Macabre''. Grase d'Orse je tvrdio da je Luterova Reformacija bila


izvedena po nalogu te sekte i da se protestanti (naročito anglosaksonski i francuski) do danas nalaze pod njenim utjecajem. Žan Parvulesko smatra da je Giuseppe Balssamo (Balzamo), poznatiji kao Kaliostro, bio jedan od najvažnijih agenata upravo tog tajnog Reda koji je krajem XVIII stoljeća isplivao na površinu pod maskom neregularnog ''egipatskog'' masonstva obreda Memfis, kasnije Memfis-Micraim.
Ovakva simbolička pretpovijest atlantista karakterizira suštinu njihove geopolitičke i kulturno-ekonomske strategije. Njen smisao se svodi na isticanje ''horizontalnih'' vrijednosti, na isticanje u prvi plan nižih aspekata ljudskog bića i društva u cjelini. To ne znači na je atlantizam istovjetan vulgarnom materijalizmu, ali ''materijalni'', čisto ekonomski, trgovački aspekt ljudske djelatnosti zauzima u njemu centralno mjesto. Svođenje sustava vrijednosti na čisto ljudsku razinu pretpostavlja individualizam i radikalni antropocentrizam koji je svojstven atlantizmu u svim njegovim manifestacijama. Paralelno ovom svođenju, nužno nastaju karakteristični ''atlantski'' skepticizam i depresivna ironija u odnosu na idealnu, nadljudsku dimenziju života. I stvarno, lik Crvenog Magarca i ''Dance Macabre'' izvrsno odražavaju suštinu ''atlantske'' skepse. I po čudnoj logici povijesti, najradikalniji oblici protestantske individualističke, kritičke društvene i religiozne svijesti stvarno su nakon Luterove reformacije bili kao magnetom privučeni atlantskim područjima – Engleskoj, i još dalje na zapad, još dublje u Atlantik – prema Americi. Tamo su našli povoljno tlo najekstremniji oblici radikalnog protestantizma u vidu baptista, kvejkera i mormona. (Ž. M. Aleman je isticao simboličku podudarnost: Kristofor Kolumbo je iz luke Kadis, koja je povijesno bila najvažniji centar feničkih kolonija na Iberijskom poluotoku, krenuo na svoje atlantsko putovanje koje se završilo 'otkrićem' Amerike – ('otkriće' pod navodnicima znači da je Kolumbo bio član tajnog Reda i financiran od firme Mediči s feničkim kartama na kojima je bila ucrtana Amerika, vidi ''Najveća Tajna'' David Icke, primjedba prevodioca).
Ali utvrđivanje Reda Atlantika na krajnjem Zapadu i stvaranje posebne, izrazito atlantske civilizacije u SAD, po projektu ovog Reda, bilo je samo međufaza u planovima ''neokartaških'' atlantista. Sljedeći strateški korak se sastojao u izvozu atlantskog modela na druge kontinente, u geopolitičkoj kolonizaciji cijele planete, u prenošenju Zapada u mističkom i geopolitičkom smislu na čitav svijet, uključujući, naravno, i sam Istok. Stoga je mreža atlantske agenture (agentur) u državama Euroazije ne samo imala obrambeni cilj (slabljenje alternativne geopolitičke sile), već i predviđala ofanzivna djelovanja.
Avangarda ''atlantizma'' u Europi su postali ''lijevi'', ''anarhistički'' podrivački pokreti, mada je i u njihovoj sredini uvijek postojala unutrašnja, euroazijska opozicija. Međutim, ''ekonomski socijalizam'' i ''komunizam'' u njihovom teorijskom i čistom vidu treba shvatiti kao forme ''atlantske'' propagande, političko-socijalne maske tajnog Reda Crvenog Magarca. Ako se uzme u obzir osobina geopolitičkih i okultnih doktrina atlantskog pola, biće savršeno jasno zašto su anglosaksonske države u tolikoj mjeri poticale ''lijeve'' podrivačke pokrete u kontinentalnim europskim i euroazijskim zemljama, dok u Engleskoj, a naročito Americi ''komunisti'' i ''socijaldemokrati'' čine ništavan procent. Za atlantski lobi ''ljevičari'' su uvijek bili peta kolona u Euroaziji. Odatle i potiče prirodna harmonija ruskih atlantski usmjerenih komunista i anglosaksonskih kapitalista koja često dovodi u slijepu ulicu vanjske istraživače i povjesničare. Oni su u nedoumici povodom takvog potpunog uzajamnog razumijevanja ''klasnih neprijatelja'' – ''mesijanskih'' boljševika s njihovom diktaturom proletarijata i bankara Wallstreeta, s njihovim kultom Zlatnog Teleta.
Tajno društvo Igre Smrti, Crvenog Magarca, ''menestrela Morvana'', bratstvo Oceana – ovi likovi će nam pomoći da prodremo u logiku svjetskog atlantskog lobija, koji teži ne samo da zaštiti svoje ''otoke'', već i da pretvori cijeli Planet u ''KARTAGU'', u jedinstveno sveopće ''ljudsko tržište''.

KGB U SLUŽBI ''IGRE SMRTI''

Pijer de Vilmarest je jasno definirao ČK (OGPU, NKVD, KGB) kao ''produžetak partije. Točnije rečeno, to je tajni centar partije, njen intelekt i njena duša. Žan Parvulesko je ovu definiciju dopunio okultnom geopolitičkom dimenzijom. Prema Parvulesku, KGB je centar najneposrednijeg utjecaja Atlantskog Reda. O okultnoj pozadini ove organizaciji nagađali su mnogi. Neki su čak govorili da u KGB postoji tajna organizacija za parapsihološka istraživanja, takozvano crnomagijsko ''Društvo Vija'' u kome su, navodno, bivali posvećeni svi rukovodioci SSSR. Međutim, glasine o zagonetnog ''Društvu Vija'' više predstavljaju pojednostavljeni groteskni opis mnogo istančanije i dublje realnosti, jer se okultna misija KGB nipošto ne svodi na magijske ili parapsihološke eksperimente za koje je, treba istaći, ova organizacija stvarno uvijek pokazivala nenormalno, povećani interes. KGB je od samog početka građen kao čisto ideološko-kaznena struktura čija je dužnost da nadzire socijalni i kulturni prostor, podčinjen komunistima. Komunisti su se u svojoj ideološkoj, mesijanskoj i marksističkoj dimenziji uvijek ponašali prema euroazijskom stanovništvu podređenih oblasti kao kolonizatori, kao došljaci (tuđini), uvijek održavajući ideološku distancu od potreba i interesa starosjedelačkog stanovništva. Na čisto ''idealnoj'' razini, oni su težili da euroazijskim narodima nametnu njima neprirodni ekonomski centralistički model, za što im je bilo neophodno korištenje represivnog aparata. ČK (NKVD, OGPU, KGB) bio je od samog početka parodijski ''viteško-ideološki'' red, čiji je zadatak bio kažnjavanje autohtonog stanovništva i gušenje njegovih prirodnih, iskonskih težnji. ČK (i KGB) također je ispovijedao tezu ''krv iznad tla'', ali sada u potpuno izopačenoj, krvavo sadističkoj varijanti, kao oživljavanje uspomene na krvavi kult feničkog Moloha s kojim je atlantska agentura bila tipološki i genetski povezana. ČK – KGB su uvijek služili Igri Smrti. Mnogi paradoksi i priče nevjerojatne po svojoj neljudskosti, u vezi s ovom mračnom organizacijom, bit će razumljiviji ako uzmemo u obzir ne samo metaforičku, već okultno-ezoteričnu vezu ovog Reda s prastarim bliskoistočnim kultovima. Sljedbenici tih kultova i dalje postoje u stvarnosti, nastavljajući svoj tajni lanac kroz tajne europske i bliskoistočne organizacije atlantskog tipa.




KONVERGENCIJA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI
I
''POLARNA MISIJA GRU''

CIA, kao instrument američkog atlantizma, tipološki spada u istu konspirološku kategoriju. Štoviše, u osnivanju ove organizacije učestvovali su istaknuti predstavnici američkog masonstva koje, uzged rečeno, europski masoni smatraju neregularnim, to jest heretičkim i sektaškim. (Treba, uostalom, postaviti pitanje da li u SAD uopće postoji bilo što u oblasti religije ili metafizike, što ne bi bilo heretično ili sektaško?) CIA, kao i KGB, nikada nije bila ravnodušna prema magiji i parapsihologiji. U cjelini, njena uloga u suvremenoj civilizaciji potpuno je usporediva s ulogom KGB, mada krvavo-sadistička suština u njenom slučaju nije toliko očigledna. CIA (i njeni prethodnici), zajedno s engleskom obavještajnom službom, početkom stoljeća su pokrili Euroaziju mrežom svoje agenture koja je neprestano utjecala na tok povijesnih događaja po atlantskom ključu. U određenom smislu, opravdano se može govoriti o ''konvergenciji specijalnih službi'', o ''spajanju'' KGB i CIA, o njihovom lobijskom jedinstvu na geopolitičkoj razini. Upravo se time objašnjava obilje takozvanih ''sovjetskih špijuna'' u najvišim krugovima vlasti Amerike, počevši od Hisa pa sve do Raderforda, koji je, prema nekim autorima, projekt hidrogenske bombe predao sovjetskim nuklearnim istraživačima. (Uzgred, moguće je da se baš preko atlantskog lobija sovjetsko-američkih nuklearnih znanstvenika akademik Sharov upoznao s mondijalističkim projektima anti-euroazijske orijentacije, koje je on kasnije ugradio u temelj svojih socijalno-političkih i futuroloških pogleda.)
Valja istaći da se mreža agenata GRU, koja je udvostručila mrežu KGB u SAD i drugim anglosaksonskim zemljama, nalazila u stalnom tajnom sukobu s agenturom ''susjeda'' s Lubjanke. Uzimajući u obzir radikalnu suprotnost geopolitičke i čak metafizičke orijentacije ove dvije sovjetske tajne strukture, bilo bi logično pretpostaviti da su realni ili jedini protivnik CIA bili agenti GRU, a nipošto KG.
Konvergencija tajnih službi, kao i konvergencija sovjetskih komunista najvišeg ranga iz vremena perestrojke s američkim mondijalistima, temelje se na jedinstvu fundamentalne geopolitičke orijentacije, na jedinstvu tajne strukture koja upravlja i atlantistima Zapada i atlantističkim agentima na Istoku, koji ponekad zauzimaju najviša mjesta u državnoj i političkoj nomenklaturi. Ali potpuno i otvoreno spajanje ove dvije filijale Reda Igre Smrti do nekog vremena sprečavali su napori alternativnog euroazijskog lobija, koji je genetski povezan s GRU i sovjetskim Generalštabom. Taj lobi uključuje u svoju mrežu mnoge europske i azijske obavještajne strukture (posebno Njemačke, Francuske – povezane s tajnim geopolitičkim projektima generala De Gola – arapske, itd.).Sve njih objedinjuje služenje alternativnom Redu, Redu Euroazije, koji se još naziva i ''Menestrelima Mursije'' ili polarnim Redom ''Heliopolisa'', Redom Apolona, sunčanog pobjednika nad Zmijom-Pitonom, onom Zmijom koju je grčka tradicija poistovjećivala s egipatskim bogom Setom, s Crvenim magarcem.






SJAJ I POMRAČENJE
EUROAZIJSKOG SUNCA

Ispitajmo u glavnim crtama peripetije okultnog rata Euroazijskog Reda protiv Reda Atlantika unutar sovjetskog sistema. Kao što smo rekli u prethodnim poglavljima, Lenjin se u cjelini pridržavao euroazijske orijentacije. Karakteristično je da je u Lenjinovo vrijeme GRU stvorio i stajao na njegovom čelu otvoreni euroazijac Semjon Ivanović Aralov. Upravo Aralov je u strukturu ove tajne armijske organizacije ugradio euroazijske kontinentalne principe, okupivši oko sebe najvredniju i najsposobniju ''braću Euroazije'', koja su, slično njemu, prešla na stranu crvenih radi ostvarenja posebne metapolitičke misije. Zanimljivo je da je početkom šezdesetih godina Aralov objavio knjigu pod karakterističnim naslovom, ''Lenjin nas je vodio do pobjede''. Ovdje treba precizirati jedan važan detalj: takozvana ''Lenjinova garda'', usprkos političkoj bliskosti Lenjinu, na geopolitičkoj razini je u ogromnoj većini pripadala alternativnoj, atlantskoj geopolitičkoj orijentaciji. ''Najbliži suborci Lenjina'', a ne ''samoljubivi tiranin Staljin'' (kao što mnogi danas pogrešno smatraju), stajali su iza njegovog uklanjanja s mjesta rukovođenja zemljom. Kraj Lenjinove vlasti označio je prelazak vlasti u ruke atlantista. I stvarno, tokom druge polovice 20-ih i prve polovice 30-ih godina primjećuje se znatno poboljšanje odnosa SSSR s anglosaksonskim zemljama, na prvom mjestu sa SAD. Usporedo s ovim, vidimo i simptomatične kadrovske promjene u GRU. Na mjesto euroazijca Aralova postavljen je atlantista i čekista Berzin, koji stvara svoju obavještajnu strukturu s osloncem na Kominternu i komunističke fanatike, to jest na atlantističke elemente. Ali Berzinu ne polazi za rukom da u potpunosti izmjeni orijentaciju GRU. Strukture koje je stvorio Aralov bile su dovoljno snažne i istovremeno elastične da se ne predaju bez borbe. Tim prije što, i pored svih napada ČK-NKVD na armiju, vojne strukture imaju značajnu vlast i štite svoju intelektualnu geopolitičku elitu u krilu GRU.
Obratimo pažnju na jedan detalj – svi rukovodioci GRU, koji su smijenili Aralova, prije početka otadžbinskog rata bili su strijeljani. Nabrojmo ih: O. A. Stiga, A. M. Nikolov, J. K. Berzin, I S. Unšliht, S. P. Uricki, N. I. Ježov, I. I. Proskurov. Svi su oni (osim generala Proskurova) bili nearmijski kadrovi, svi su radili protiv euroazijske ideje, ali to nije smetalo da GRU ostane čisto euroazijska organizacija, koja je tajno radila na ostvarenju velikog kontinentalnog projekta.
Ostavka Berzina 1934. godine, poslije devetogodišnjeg boravka na položaju šefa GRU, značila je ozbiljnu prekretnicu u okultnom ratu iza sovjetskog rukovodstva. Dolazak Hitlera na vlast neobično je ojačao pozicije ''kontinentalnog lobija'' u sovjetskom rukovodstvu. Od 1934. agentura GRU počinje pripremati njemačko-ruski strateški savez, čiji vrhunac je bio pakt Ribentrop-Molotov. Staljin konačno razotkriva svoju privrženost euroazijskoj orijentaciji, smatrajući da će antiatlantske tendencije nacionalsocijalizma odvući pažnju anglosaksonskih država u da je u takvoj situaciju moguće konačno učiniti korak u pravcu uništenja moćnog ''atlantskog'' lobija unutar SSSR. Počinje uništenje ''Lenjinove garde''. Svi Staljinovi procesi, koji ponekad izgledaju apsurdni i potpuno neosnovani, u suštini su bili duboko osnovani na geopolitičkom planu. Sve ''desne'' i ''lijeve'' zavjere bile su najčistija realnost, mada se Staljin nije usuđivao otvoreno prozivati i optuživati cijeli ''atlantski lobi'' koji je već odavno djelovao u sovjetskom rukovodstvu. Očigledno je da je imao razloga da se pribojava strašne i žestoke reakcije. Zato je bio prinuđen da maskira svoje pretenzije prema jednoj ili drugoj grupi kadrova na najvišim položajima ''uvjetnim'' optužbama ili alegorijskim etiketama. Sloj po sloj uništavao je Staljin agente ''Nove Kartage'', ali je i povratna reakcija bila neminovna. Naročito je ozbiljan udarac euroazijskom lobiju zadalo ubojstvo šefa lože ''Polarnika'' u krilu Crvene Armije, maršala Tuhačevskog. I u ovom slučaju su osveta atlantista Tuhačevskom i sve optužbe koje su mu upućivane bile duboko osnovane, ali naravno u ''atlantističkoj'' perspektivi, u kontekstu anti-euroazijske diverzije.

POSLIJE ''POBJEDE''

Hitlerov napad na SSSR bio je velika euroazijska katastrofa. Nakon strašnog bratoubilačkog rata dvaju geopolitički, duhovno i metafizički bliskih i srodnih naroda, dvaju antiatlantski orijentiranih režima, Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, pobjeda SSSR-a bila je u istovjetna strateškom porazu. Jer, čitavo povijesno iskustvo pokazuje da se Njemačka nikada ne mjeri s porazom, što znači da pobjednik već samom činjenicom svoje pobjede zapliće čvor novog, budućeg konflikta, sije sjeme budućeg rata. Osim toga, Jalta je primorala Staljina da se solidarizira sa Saveznicima, to jest s onim silama koje su uvijek bile zakleti neprijatelji Euroazije. Staljin koji je savršeno shvaćao geopolitičke zakone i koji je već učinio svoj euroazijski izbor, nije mogao da ne bude toga svjestan. Odmah nakon 'poraza' Njemačke, Staljin je počeo realizaciju novog geopolitičkog projekta, Varšavskog ugovora, zajednice zemalja Istočne Europe, pod znamenjem Velike Sovjetske Rusije. I odmah su izbili prvi konflikti i nesuglasice s atlantistima. Do 1948. godine Staljin je još skrivao svoje kontinentalne namjere, čak je odobrio stvaranje države Izrael, što je bila najvažnija strateška akcija Engleske (i šire – atlantizma) radi jačanja svog vojnog, ekonomskog i ideološkog utjecaja na Bliskom Istoku. Ali već 1948. godine, koristeći se, osim svega ostalog, jačanjem unutar-političkih pozicija armije (Žukov, Vasilevski, Štemenko, i drugi), Staljin se vratio ortodoksnoj euroazijskoj geopolitici, obnovio antiatlantske čistke u sovjetskom rukovodstvu i uputio ''prokletstvo'' Izraelu kao anti-kontinentalnoj formaciji koju su stvorili ''anglosaksonski'' špijuni.
Na čudan se način Staljinova smrt podudarila s najdramatičnijim i najnapetijim trenutkom u realizaciji njegovih euroazijskih planova, kada je postala aktualna perspektiva novog kontinentalnog saveza SSSR-Kina, što je moglo u korijenu izmijeniti logiku planetarnog rasporeda snaga i podari odmazdu Velikom Redu Euroazije. Ako se uzmu u obzir ti razlozi i geopolitički aspekti poststaljinskog kursa SSSR-a, verzija o Staljinovom ubojstvu (verzija koju ističu mnogi europski povjesničari) biće više nego vjerodostojna. Većina povjesničara također podvlači i glavnu ulogu HKVD-a i njegovog šefa, zlokobnog Beriju, zakletog neprijatelja GRU, Generalštaba i Euroazije u planiranom ubojstvu Staljina.
Godine 1953., osam godina nakon pseudopobjede, do prave Pobjede bio je samo jedan korak (kao i 1939. godine). Ali, umjesto toga, svijet je vidio Pobjedu Titana.

''POLARNA'' MISIJA
GENERALA ŠTEMENKA

Po Žanu Parvulesku, počevši od druge polovine 40-ih godina ključna figura euroazijskog geopolitičkog lobija u SSSR-u bio je general-pukovnik Sergej Matvejevič Štemenko (1907-1976). Njegovi visoki zaštitnici bili su maršal Žukov i general Aleksandar Poskrebišev (koji je, prema nekim izvorima, pod Staljinom obavljao misiju, analognu misiji Martina Bormana pod Hitlerom, to jest bio je provodnik germanofilskih ideja). Šezdesetih godina Štamenko je bio jadan od najvažnijih ljudi u Sovjetskoj Armiji: u različitim periodima bio je komandant oružanih snaga zemalja Varšavskog ugovora, načelnik Generalštaba SSSR-a. Ali najvažnija njegova dužnost, u skladu s osnovnom linijom našeg konspirološkog istraživanja, bila je dužnost načelnika GRU od 1946. do 1948. i od 1956. do 1957. godine. Upravo pod Štemenkom u GRU je u potpunosti bila uspostavljena ''polarna'', okultna i tajna dimenzija koju je u temelje te strukture postavio osnivač GRU, Aralov.
Pijer de Vilmarest je nazivao general-pukovnika Štemenka prvim i najistaknutijim sovjetskim geopolitičarem. Štemenko je bio otvoreni i nedvosmisleni pristalica Velikog Kontinentalnog Projekta u punoj suglasnosti s tradicionalnom logikom euroazijskog Reda. U svojoj knjizi Vilmarest je pisao i njemu: ''Štamenko je pripadao posebnoj kasti sovjetskih oficira koji su, premda ''sovjetski'', ipak bili tipični Velikorusi po duhu i ekspanzionisti po uvjerenju''. I dalje: ''Za tu kastu SSSR je imperija koja je pozvana da upravlja euroazijskim kontinentom, i to ne samo od Urala do Bresta, već i od Urala do Mongolije, od Centralne Azije do Sredozemlja''. U Štemenkove strateške planove ulazio je mirni ekonomsko-kulturni prodor u Afganistan (o čemu je govorio od 1948-1952. godine), ulazak sovjetskih trupa u arapske prijestolnice – Bejrut, Damask, Kairo, Alžir. Već 1948. godine Štemenko je nastojao na posebnoj geopolitičkoj ulozi Afganistana koji bi omogućio da SSSR dobije izlaz na Ocean i ojača vojnu moć sovjetske flote u Crnom i Sredozemnom moru. Treba istaći da je čuveni admiral Gorškov bio blizak prijatelj general-pukovnika Štemenka.
Štemenko i njegov obnovljeni okultni odsjek u GRU stvorili su pod Staljinom moćnu i razvijenu mrežu euroazijskog utjecaja koja, usprkos svim Berijinim pokušajima da je uništi, nije bila razorena čak ni poslije Staljinove smrti. Naravno, od 1953. godine do sredine 60-ih godina euroazijski lobi u armiji ipak je bio prinuđen da zauzima obrambene pozicije. Radnici GRU su 23 godine (1963-1986) morali trpjeti, u svojstvu neizbježnog zla, kao načelnika GRU, atlantskog agenta s Lubjanke, bivšeg ''smerševca'', generala Petra Ivašutina. Bio je to nužan kompromis.
General-pukovnik Štemenko, agent ''Polarnog Reda'', Reda Euroazije – to je onaj ključ koji nam može pomoći da shvatimo tajnu logiku sovjetske povijesti od Hruščova do perestrojke. Ta povijest, kao uostalom i sva svjetska povijest, nije ništa drugo do otvorena i skrivana borba dvaju tajnih redova, ''menestrela Morvana'' i ''menestrela Mursije'', poštovalaca egipatskog Seta, Crvenog Magarca i poštovalaca sjevernog, polarnog Apolona, ubojice Zmije Pitona.

NIKITA HRUŠČOV, AGENT ATLANTIDE

Hruščov je bio prvi štićenik atlantskog lobija koji je postao autokratski vladar SSSR. I pored nesuglasica s Berijom, Hruščov se oslanjao na KGB i u određenom trenutku napravio svoj konačni izbor, suprotan izboru Lenjina i Staljina. Djelatnost Hruščova je bila usmjerena na uništenje unutarnjih struktura euroazijaca u SSSR, kao i na podrivanje globalnih kontinentalnih projekata naddržavnog planetarnog bloka. Dolazak Hruščova na vlast bio je u stvari dolazak na vlast KGB.
Učvrstivši sa na svom položaju, Hruščov počinje nanositi udarac za udarcem svim razinama kontinentalno-patriotskog lobija. Sav njegova pažnja bila je koncentrirana na anglosaksonske zemlje, naročito SAD. Hruščovljeva parola ''dostići i prestići Zapad'' označava usmjerenost upravo na atlantske sile i priznanje njihove socijalno-ekonomske prednosti. Teze o skorom komunizma imaju za cilj ponovno buđenje ''lijevo-mesijanskih'', ''boljševičko-internacionalističkih'' tendencija, koje su bile skoro zaboravljene tokom dugih godina euroazijskog imperijalnog političkog staljinizma. Hruščov je težio da nanese udarac svim ''ukorijenjenim'' tradicionalnim strukturama koje su se očuvale zahvaljujući tajnom pokrovitelju Euroazijskog Reda, čak i u najstrašnijim vremenima crvenog terora. Hruščov je htio da se konačno obračuna s ruskom pravoslavnom Crkvom.
Hruščov je bio ''amerikanist'' i ''atlantist'' u svemu: počevši od čuvenog prekoatlantskog ''kukuruza'', pa sve do vojnih koncepcija koje se temelje isključivo na korištenju interkontinentalnih raketa na štetu svih ostalih vrsta naoružanja. On uopće nije vodio brigu o euroazijskom kontinentu. Njega su brinuli Latinska Amerika, Kuba, itd. Između atlantista iz vojnog kabineta Hruščova (čiji je šef bio maršal S.S. Birjuzov) i euroazijaca iz grupe Štemenka, nastaje skoro otvoreni sukob. Hruščov inzistira na koncepciji ''nuklearnog interkontinentalnog blickriga'', što sa kontinentalnog aspekta nije ništa drugo do strateška diverzija koja slabi realnu vojnu moć kontinentalnih snaga, uništava ekonomiju i stvara planetarnu apokaliptičnu prijetnju. Poslije smjenjivanja Hruščova ''Krasnaja zvezda'' je s punim pravom pisala: ''Strategija, koje smo se mi na kraju krajeva odrekli, mogla se roditi samo u bolesnom mozgu''. Štamenko je još ranije upozoravao u istom časopisu: ''Ni po koju cijenu se ne smije sigurnost SSSR-a temeljiti samo na balističkim interkontinentalnim raketama''…
Počevši od Hruščova dolazi do konačne podjele unutar državnih funkcija: ''čisti partijci'' i predstavnici Lubjanke se od sada solidariziraju s Hruščovljevom strategijom ''nuklearnog blickriga'' (Sovjetska Armija postaje prvi talac ''nuklearnih terorista iz KPSS'', točnije atlantskog krila KPSS), a euroazijci i lobisti iz GRU inzistiraju na razvoju konvencionalnog naoružanja i pokušavaju se revanširati preko vojnih istraživanja svemira.
Godine 1958. Hruščov odstranjuje s vlasti moćnog i izuzetno popularnog euroazijskog maršala Žukova. Godine 1959. on čini svoj drugi ofenzivni korak – na čelo GRU postavlja jednu od najomraženijih figura sovjetske povijesti, krvavog dželata, čekistu Ivana Serova, poznatog pod nadimkom ''Strvoder''. Ovu krvavu ličnost – idealni tip karakterističan za Red Crvenog Magarca u cjelini – mrzio je Generalštab i, naravno, na prvom mjestu, same radnike GRU, patriote Euroazije. Drugi ''atlantist'', general Mironov, postaje odgovorni načelnik takozvanih ''administrativnih organa'', što podrazumijeva nadzor nad osnovnim armijskim i obavještajnim jedinicama.
…Podvucimo također i zanimljiv detalj: upravo u vrijeme Hruščova dominaciju ''totalitarno-hegelijanske linije'' u sovjetskoj ''ritualno-marksističkoj filozofiji'' (koja pretpostavlja primat nadindividualnih, objektivnih faktora nad individualnim i subjektivnim) zamjenjuje dominacija ''subjektivno-kantovske'' linije (koja pretpostavlja primat individualističkog i ''subjektivnog'' nad ''objektivnim''). Od tog vremena počinje nagla degradacija općeg obrazovanja, pojavljuje se nova plejada ''hruščovljevih'' akademika i naučnika koji su predstavljali ološ nekvalificiranih i nadmenih diletanata. (Navedimo primjer tipičnog ''hruščovca'' A. N. Jakovljeva koji je priznao da je kritizirao Markuzea ne udostojivši se čak ni da ga pročita; znanstvenici iz Staljinovog doba, koji su u svojevrsnom obliku nastavljali predrevolucionarne akademske tradicije, po pravilu su se odlikovali poznavanjem onih autora koje su oni, iskreno ili ne, kritizirali). Od Hruščova počinje postepeno širenje u društvu ''atlantski'' orijentirane, iskorijenjene i kozmopolitske inteligencije, koju nevidljivo odgaja KGB čak i u njenim najradikalnijim varijantama. Teme Zapada, teme SAD počinju se širiti u SSSR-u kao ''zabranjeni'' ali ''privlačni'' ideal upravo od kraja 50-ih i početka 60-ih godina (naglasio ''prevoditelj'' sa ćirilice, M.V.).


DUG PUT DO 1977. GODINE

Smjenjivanje Hruščova bilo je neosporno djelo Reda Euroazije. Karakteristično je da se osam dana poslije njegovog odlaska s položaja Generalnog sekretara ruši avion u kojem su se nalazila dva ključna agenta ''atlantskog'' lobija – maršal Birjuzov i general Mironov. Poslije Hruščovljevog nokauta euroazijci počinju postepeno obnavljati svoje pozicije. Leonid Brežnjev je ličnost koju podržavaju euroazijci.
Zanimljivo je što je pisac Smirnov pisao 1965. godine: ''9. maja 1965. godine, na paradi pobjede u Moskvi, ispred kolona veterana treba proći, obilježavajući dvadesetogodišnjicu Pobjede. Maršal Žukov, ukrašen ratnim ordenjem''. Poslije sedmogodišnje Hruščovljeve nemilosti, Žukov je ponovno bio rehabilitiran. To je bila prava pobjeda GRU.
Ali trijumf Reda Euroazije za vrijeme Brežnjeva daleko od toga da je bio potpun. ''Atlantisti'' iz KGB nisu namjeravali predati se. Kontinentalni projekti su neprestano bili ometani i onemogućavani. Sredinom 60-ih godina došlo je čak do paradoksalne situacije, kada su perspektive kontinentalnog bloka bile razmatrane mimo SSSR-a.
U tom pogledu interesantni su podaci o pregovorima Artura Aksmana – bivšeg šefa organizacije ''Hitlerjugend'' i pripadnika euroazijskog lobija unutar SS – sa Ču En Lajem povodom stvaranja jedinstvenog kontinentalnog bloka Peking-Berlin-Pariz, bez SSSR-a. Laval, pa čak i sam De gol, pozdravili su takav projekt. Njemu se kasnije pridružio i Bukurešt. Artur Aksman je u Madridu ispričao Žanu Parvulesku slijedeću epizodu njegovog leta u Peking: istim avionom je letjela grupa sovjetskih oficira koja se potrudila uvjeriti Aksmana u nužnost uključivanja u taj euroazijski projekt i SSSR, što je, uostalom, bio stari san Aksmana, protivnika Hitlerovog antislavenskog rasizma još od vremena njegovog učešća u euroazijskom lobiju unutar SS (krug SS-hauptmana Aleksandra Doležaleka, Rikarda Hilderbranta, Gintera Kaufmana i drugih, povezan, naravno, s Valterom Nikolajem i Martinom Bormanom). Oficiri GRU su Aksmanu također saopćili o intrigama atlantskog lobija u SSSR-u koji postavlja nesavladiva prepreke geopolitičkim projektima, čiji je cilj dobro kontinenta, što znači i svih kontinentalnih sila od kojih je najveća SSSR.
Koristeći svoju tradicionalnu taktiku, atlantisti iz KGB su natjerali Armiju da se miri s Ivašutinom (starim čekistom i krajnje nepopularnom figurom) koji je na čelu GRU proveo pune 23 godine. Ali, ipak, počevši od 1973. godine, Brežnjev je sve više uvlačio vojnike u rukovođenje zemljom. Godine 1973., maršal Grečko je postao član Politbiroa. Ustinov (koji ga je smijenio) također je ulazio u taj organ, premda treba imati u vidu da su rukovodioci KGB – Andropov, a kasnije i njegov nasljednik Čebrikov – bili članovi Politbiroa od 1967. godine.
Ali vrhunac trijumfa Armije i GRU bila je 1977. godina, kada je novim Brežnjevljevim ustavom osnovan Savjet sigurnosti koji je postao samostalna i formalno nezavisna pravna i politička snaga. To je bila pobjeda Armije nad KGB. Pobjeda Euroazije. Oprezni i spori Brežnjev je izvršio promjenu zakulisnog poretka unutar sovjetske strukture vlasti, koju je i obećao euroazijskom lobiju. Armija je sada u samom vrhu imala svoje punovažno predstavništvo.
Brežnjevljeva strategija bila je u cjelini kontinentalno orijentirana, mada je glavna sfera strateških interesa ipak postao kozmos i kozmičko oružje. Paralelno s razradom projekata kozmičkog rata, geopolitičari epohe Brežnjeva su razrađivali i odgovarajuće ideološke i političke modele, kojima se uzima u obzir nova strateška i vojna terminologija i tipologija kozmičke ere. U tom kontekstu važno je napomenuti ideje pisca i ideologa patriotskog pokreta A. Prohanova, koji je upravo povezan s određenim geopolitičkim grupama Generalštaba od vremena maršala Ogarkova. Prohanov tvrdi da su sovjetsko-euroazijski vojni stratezi kraja 70-ih i prve polovine 80-ih godina ozbiljno razrađivali projekte nove kontinentalno-kozmičke civilizacije, temeljene na spoju duhovnih, nacionalnih i metafizičkih tradicija Euroazije s ultrasuvremenom tehnikom, kozmičkom stilistikom i globalnim sustavom ''novih komunikacija''. To bi, po mišljenju Prohanova, trebalo postati euroazijski odgovor na američke modele ''ratova zvijezda'', koji predstavljaju buduću kozmičku eru kao trijumf anglosaksonske ideje ne samo na planeti već i u svemiru. Američkom Svemiru, američkom Kozmosu ''nacionalno-futuristički'' ideolozi Generalštaba, prema Prohanovu, spremali su se da suprotstave Ruski Svemir, Euroazijski Svemir, lik Velike Euroazije, projektiran na beskrajne prostore zvijezda i planeta. ''Susjedi'' s Lubjanke izabrali su Kozmos organiziran prema tipu ''otočkih'' trgovačko-kolonijalnih civilizacija krajnjeg Zapada. Američki model ih je u potpunosti zadovoljavao. Tako se u najnovijim tehničkim oblicima ponovno susrećemo s prastarim temama, glasom hiljadugodišnje povijesti, zovom naših dalekih predaka koji su, u suštini, uvijek rješavali jedan jedinstveni problem: ''Treba li srušiti Kartagu?'', ma u kakvom vidu da je taj problem bio predstavljan.


GEOPOLITIKA MARŠALA OGARKOVA

Jedan od najneposrednijih nasljednika Štemenkove geopolitičke misije bio je maršal
N. B. Ogarkov, istaknuti geopolitičar, strateg i euroazijac. On je nastavljao djelo ''polarnog'' Reda u armiji do sredine 80-ih godina.
Od trojice Brežnjevljevih načelnika Generalštaba – Zaharov, Kulikov, Ogarkov (sva trojica uvjereni euroazijci) – najistaknutiji je, bez sumnje, bio Ogarkov, genijalni majstor prikrivanja koji je mnogo puta strateški nadigrao kako vanjske, tako domaće atlantiste. Upravo je Ogarkov, bio organizator ''Praške operacije'' koja je prošla tako glatko samo zato jer mu je pošlo za rukom da potpuno zbuni obavještajne službe NATO i podmetne im sjajno pripremljene dezinformacije. Zanimljivo je istaći da su događaji ''Praškog proljeća'', koji su se za demokratske pučiste završili ''tužnom jeseni'', u izvjesnom smislu bili strateški dvoboj dviju ličnosti, posvećenih u najdublje tajne planetarnog sukoba. Danas je općepriznato da je okultni režiser i autor ''Praškog proljeća'' bio David
Goldštiker. Goldštikeru se u ovoj operaciji suprotstavio euroazijac Ogarkov, i treba naglasiti da pobjeda Ogarkova nije bila prosto pobjeda grube sile sovjetskih tenkova, već pobjeda misli, lukavstva i izvanrednog vladanja vještinama dezinformacije i ''kamuflaže''. Pomoću tih vještina rukovodstvo NATO-a bilo je dovedeno u potpunu zabludu i nije stiglo reagirati na vrijeme, na što su, naravno, doktor Goldštiker i njegove kreature (Dupček, Havel i drugi) uglavnom i računali.
Ogarkov je bio inicijator stvaranja ''Specijalnih jedinica'', čiji je zadatak bio izvršenje lokalnih i munjevitih akcija u pozadini protivnika, što je savršeno neophodno radi uspjeha kontinentalnih, lokalnih operacija. Geopolitički, maršal Ogarkov uvijek je (za razliku od prikrivenog i opreznog euroazijca Grečka) otvoreno branio ''euroazijski projekt'' i težio da transformira oružane snage SSSR tako da mogu na najbolji način djelovati u dugotrajnom, lokalnom ratu u kojem prevladava obično, konvencionalno naoružanje. Nakon Hruščova, pitanje ''nuklearnog i interkontinentalnog'' naoružanja dobilo je simbolički smisao – u ovisnosti od akcenta vojne doktrine koji se stavlja bilo na ''globalni'', bilo na ''lokalni'' rat, u armijskim krugovima su odvajali ''svoje'' od ''tuđih'', to jest predstavnike atlantističkog od euroazijskog lobija: ''lokalni rat'' uz primjenu običnog naoružanja i bez korištenja nuklearnog oružja bio je lozinka ''euroazijaca'',
a ''totalni nuklearni rat'' lozinka atlantista koji nikada nisu prestajali vršiti svoj ideološki pritisak na armiju.
Oko Ogarkova se grupirala vojna elita euroazijske orijentacije. U prvom redu njegovi suborci bili su maršali Ahromejev i Jazov. Obojica su, naročito Ahromejev, bili posvećeni u tajne reda ''Polarnika'' koji je u Sovjetskoj Armiji osnovao još Mihail Tuhačevski, paralelno sličnoj organizaciji Aralova koju je ovaj stvorio odmah nakon pojave GRU.

AFGANISTANSKA KATASTROFA

Koncentracija ogromne vlasti u rukama euroazijskih visokih vojnih rukovodilaca, nakon 1977. godine, postala je pretnja atlantističkom klanu. KGB i drugi služitelji ''Igre Smrti'' unutar sovjetskog rukovodstva bili su prisiljeni da preduzmu neke hitne uzvratne mjere. Podaci nam omogućavaju da pretpostavimo kako je afganistanski rat inspirirao KGB da bi, dugotrajnog i besmislenog konflikta, diskreditirao Armiju i isprovocirao atlantsko miješanje u unutrašnju političku situaciju od strane SAD. Specijalisti za okultnu sovjetologiju, kao što su Pijer de Vilmarest i Jean Parvulesko, smatraju afganistanski konflikt za provokaciju KGB protiv sovjetske armije i, šire, protiv čitavog euroazijskog lobija.
Poznajući geopolitičke projekte generala Štemenka, a posebno geopolitiku i stratešku vrijednost Afganistana, ljudi s Lubjanke su odlučili da isprovociraju oružano i nasilno mašanje u afganistansku unutarnju političku situaciju.(Treba podvući da je sam Štemenko isključivao to miješanje, inzistirajući na mirnoj integraciji i postupnoj ekonomsko-strateškoj infiltraciji Afganistana, u potpunom skladu s normalnom logikom svake organske i prirodne ekonomske i kulturne ekspanzije na osovini Sjever-Jug.) Ali, ne samo početak besmislenog rata, već i njegovo neodlučno, neodređeno i mlako vođenje bilo je posljedica miješanja KGB u poslove Armije, jer atlantistima je bio potreban upravo rat koji će SSSR izgubiti, rat koji mora dovesti do konačnog uništenja euroazijskog bloka. Zato su u Afganistanu specijalne jedinice KGB organizirale terorističke akte protiv mirnog afganistanskog stanovništva, što je bio apsurd, ukoliko su sovjetske trupe htjele stvarno integrirati Afganistan i njega učiniti geopolitičkog vazala. Odozgo, preko Partije i Politbiroa, atlantisti su se, naprotiv, trudili da koče najcelishodnije vojne operacije, ponekad ih prekidajući kada bi počele da bivaju previše uspješne. Pijr de Vimarest tvrdi da je ovaj rat bio izgubljen samo zato jer su u najvišem sovjetskom rukovodstvu htjeli da on bude izgubljen.
U svakom slučaju, ovaj rat je za Armiju, GRU i Euroazijski Red, postao koban.

''DESNICA'' U KGB I PARADOKS
ANDROPOVA

U postbrežnjevskom vremenu dogodio se jedan vrlo važan trenutak, karakterističan za cijelu povijest nevidljivog rata dviju Redova. Njegov smisao je u tome da se atlantski lobi, kako smo već više puta isticala, u Euroaziji ne oslanja samo na ''ljevicu'' (mada se, svakako, njoj daje prednost, uslijed izvjesne tipološke srodnosti njenih koncepcija sa sustavom atlantizma), nego i na ''desnicu''. Upravo iz tog razloga poslijeratni NKVD-KGB, ostajući suštinski atlantski, prihvatio je određene ideološke crte armijske, konzervativne, ''desne'' orijentacije. Vodeći porijeklo od odreda antitradicionalnih, antiturskih i antidržavnih kaznenih crvenih bandi 20-ih godina, KGB je u isto vrijeme potpao pod značajan utjecaj ''desnih'' euroazijaca iz GRU i Generalštaba u vrijeme dominacije Staljinovog imperijalizma. Ovakva dvosmislenost KGB logično je dovela do određenog kompromisa u strukturi KGB, kojim se objašnjavaju sve političke i konspirološke ''čudnovatosti'' u vezi s ovom organizacijom. Dok su suština i glavni centar KGB ostajali čisto atlantski i integrirani u jedinstvenu mrežu planeternih atlantističkih obavještajnih službi, na periferiji je, među običnim suradnicima i čak među oficirima, stvorena potpuno ''nacionalistička'' atmosfera. Međutim, ovaj ''nacionalizam Lubjanke'' (ponekad u sprezi s prilično snažnom judofobijom) uvijek je odgovarao principu ''krv iznad tla'', to jest nikada nije posjedovao vlastitu kontinentalnu, imperijalnu, euroazijsku dimenziju. A takvo stanje stvari je veoma odgovaralo akterima Atlantskog Reda, jer je ovaj ''naivni nacionalizam'' običnih suradnika služio kao sjajna maska za antinacionalne, ''mesijanske'' i mondijalističke agenture.
Poslijeratni KGB je u cjelini tipološki bio sličan panslavističkim grupama u carskoj vladi uoči Prvog svjetskog rata, i rasističkim, ksenofobnim organizacijama u Reichu, koji su služili kao maska za atlantsku obavještajnu mrežu.
Jedino iz ove perspektive treba promatrati dolazak na vlast Jurija Andropova, bivšeg šefa KGB, poslije smrti Brežnjeva. Navedena mišljenja, povodom dvosmislenosti KGB, pomoći će nam da shvatimo dvostruku ulogu Andropova – dvostruki lik ovog aktera kojeg istovremeno smatraju ocem perestrojke i demokratizacije, koji je ''napravio Gorbačova'', i krajnjim konzervaticem, koji je pokušao restaurirati totalitarnu epohu Lavrentija Berije. Zanimljivo je da među običnim Rusima, u odnosu na Andropova kruže dvije dijametralno suprotne ocjene: ''Andropov – Židov – cionist'' i ''Andropov – patriot – antisemit'' (naravno, oba ova određenja treba shvatiti metaforično). U stvari, zagonetka Andropova je jednostavna – on je tipični predstavnik KGB, t jest okorjeli i uvjereni atlantista, odan svom Redu ''Igre Smrti''. On je istovremeno i ''Židov-cionist'' i ''patriot-antisemit'', jer ovaj par antinomijskih označitelja predstavlja par suprotnosti samo u sasvim pojednostavljenom konspirološkom modelu. U stvarnosti je konspirološka slika puno složenija. U njoj odlučujući faktori nisu nacionalni i politički kriteriji kriteriji, već samo fundamentalne i najčešće brižljivo skrivene geopolitičke orijentacije.
Dolazak Andropova na vlast bio je drugi strašni udarac Armiji nakon početka afganistanskog rata. Sda se na kormilu države nalazio predstavnik organizacije koja je tokom čitavog svog postojanja težila samo jednome – uništiti Red Euroazije unutar SSSR, uništiti tajne strukture koje su stvorili Aralov, Tuhačevski, Štemenko, Ogarkov, Ahromejev i drugi euroazijci. Minirati Euroaziju iznutra, jednom i zauvijek učiniti ideju novog kontinentalnog bloka neostvarivom utopijom i fikcijom, osigurati konačnu pobjedu ''Novoj Kartagi'' – SAD, uspostaviti s CIA Novi svjetski poredak na Planetu, Novi trgovački sistem.
Dolazak Andropova i ''desnice'' iz KGB, značio je zapravo početak perestrojke.

DVOSTRUKI AGENT MIHAIL GORBAČOV

Preliminarnu fazu perestrojke, pripremu novih kadrova, raspored uloga, ubacivanje potrebnih ljudi u rukovodstvo, opći scenario događaja – sve je to ostvario Jurij Andropov, zajedno s drugim analitičarima atlantističkih specijalnih službi i ekspertima iz Reda ''Igre Smrti''. Ali, Andropov je savršeno dobro znao da će u bilo kojoj etapi perestrojke euroazijci pokušati da se revanširaju, izbace atlantiste iz KGB iz Politbiroa, i povedu zemlju euroazijskim putem. Zato je izbor glavne ličnosti nove politike pao na najneopredjeljenijeg i najneodređenijeg od tadašnjih visokih rukovodioca, koji je bio tako oprezan, elastičan i ljigav, da nijedna strana nije znala za koji Red on zapravo radi. S druge strane, zbog prastarih tradicija Atlantskog Reda kojem je pripadao Andropov, bilo je uobičajeno da se posebna pažnja poklanja ljudima čija vanjština ima neki izraziti defekt. Upravo po ovom principu su birani vrhovni sveštenici kulta egipatskog boga Seta, boga magareće glave. Gorbačov sa njegovom mrljom (koja je, uzgred, jedan muslimanski tradicionalista protumačio kao arapski natpis od triju slova – Kaf, Fa, Ra, što daje riječ ''kafir'', to jest ''bezbožnik''), bio je najpogodnija ličnost.
Ističući Gorbačova, Andropov je računao na to da će njegova kandidatura odgovarati objema geopolitičkim grupacijama. Potreba razrješenja unutarnje napetosti u SSSR već odavno se osjećala, pa bi politiku promjena morali logično podržati i atlantisti i euroazijci. Što se tiče atlantista, njihova zainteresiranost za promjene bila je očigledna, ali ni euroazijci, nakon početka afganistanskog rata i dolaska Andropova na vlast, nisu bili zainteresirani za očuvanje postojećeg stanja, te bi zato lako pristali na promjene. Gorbačov je bio pogodan i koristan svima.
U svojstvu Gorbačovljevih tutora od strane dvaju neprijateljskih Redova bili su postavljeni A. I. Lukjanov i A. N. Jakovljev. Ove ličnosti bile su neposredni učesnici razgranate kontinentalne zavjere, predstavljajući, međutim, dvije neprijateljske strane.

PRAVO LICE ANATOLIJA LUKJANOVA

Od 1987. godine, Anatolij Ivanovič Lukjanov je stajao na čelu takozvanih ''administrativnih organa''. Od njega je sada ovisila sudbina svakog postavljenja ili napredovanja u službi među višim vojnim činovima. Lukjanov, izražavajući uvijek lojalnost prema Gorbačovu, ipak se stalno trudio da u euroazijskom ključu rastumači dvosmislene i maglovite direktive novog šefa Kremlja. Težnja Gorbačova da okonča afganistanski konflikt bila je po volji Armiji, i ima osnova za pretpostavku da je Lukjanov bio umješan u tu geopolitičku akciju. Isto tako elastičan i oprezan kao Gorbačov, Lukjanov je, za razliku od njega, imao strogu i jasnu geopolitičku orijentaciju. Njegov cilj, kao što je to bio i Red ''Polarnika'', bila je Velika Euroazija, od Mongolije do Sredozemlja, Pax Euro-Azijatica, kontinentalni savez.
Dužnost Lukjanova je bila da kontrolira GRU i da vrši nadzor nad Generalštabom, ali, u stvarnosti, ovaj pedantni i mirni čovjek nije bio ''nadzornik u ime mesijanskih boljševika'' nad vojnom euroazijskom državom u državi, već izaslanik GRU koji je u ime Armije vršio nadzor nad boljševicima-atlantistima. Prikrivajući se time da on, tobože, stoji na poziciji ''lijevog centra'', Lukjanov je u Vrhovnom Sovjetu ostvarivao posebnu misiju, čiji se smisao sastojao u formiranju parlamentarnog bloka orijentiranog u korist tajne euroazijske misije.


''MISTER PERESTROJKA''

Aleksandar Nikolajević Jakovljev je već od početka 70-ih godina bio jedan od glavnih ideologa otvorenog atlantizma u SSSR. Treba mu odati priznanje, on je sa svojim otvorenim napadima na patriote-euroazijce otpočeo još 1974. godine, kada su pozicije GRU bile veoma jake i kada je Grečko već bio član Politbiroa. Otvoreno ukazujući na ideološki program ''nacional-boljševičke'' literature, koja je u to vrijeme služila kao tribina za šifriranu razmjenu informacija, ideja, koncepcija i projekata za čitav patriotski euroazijski lobi, Jakovljev je u izvjesnoj mjeri riskirao. Usprkos zauzimanju Andropova i visokih krugova KGB, nakon objavljivanja čuvenog članka ''Protiv antihistoricizma'' koji je bio manifest rusofobskog i antipatriotskog atlantizma, ipak je morao otići iz Rusije u inozemstvo. Istina, KGB je odlučio da pretvori ''otrov u lijek'' i iskoristi slanje Jakovljeva u Kanadu radi aktivizacije špijunske atlantske mreže.
Prema informacijama koje navodi Jean Parvulesko u svom referatu ''Galaksija GRU'', Jakovljev je u Otavi, gdje je bio upućen kao ambasador, stupio u kontakt s Davidom Goldštikerom U to vrijeme Goldštiker (Goldfinger!?) je u SAD zastupao vanjske interese Izraela, pod izgovorom učešća u povjerljivim pregovorima sa jednom čikaškom firmom koja se bavila nuklearnom energijom. Dr. David Goldštiker koji je, kao što je poznato, bio važna ličnost ne samo u izraelskim specijalnim službama, već i neposredno u specijalnim službama anglosaksonskih zemalja (što potpuno podsjeća na situaciju karakterističnu i za sovjetski KGB), razradio je zajedno s Jakovljevom atlantsku strategiju buduće perestrojke. Ova činjenica je toliko općepoznata na Zapadu, da Jakovljeva tamo nazivaju ''mister Perestrojka''.
Tako su se, već drugi puta u povijesti, praktično jedne te iste ličnosti pripremale za očajnički, složen, opasan i ogorčen geopolitički dvoboj. Tokom ''Praškog proljeća'' Goldštiker, agent ''Igre Smrti'', pretrpio je potpuni poraz od GRU – od pribranih, pametnih, munjevitih i hrabrih služitelja Reda Euroazije, generala Štemenka i maršala Ogarkova. Isti Goldštiker je deset godina kasnije spremao revanš. Ovog puta GRU i sovjetski Generalštab trebali su biti napadnuti na njihovom vlastitom teritoriju, a ne u ''neutralnoj Čehoslovačkoj''. Goldštker se nije uzdao u glomazni NATO sa njegovim ogromnim, strašnim, ali u nekim situacijama beskorisnim nuklearnim arsenalom. Sada je glavno razorno oružje agenta planetarnog atlantizma – Goldštikera – trebalo postati podbuli ''mister Perestrojka'', super-novo taktičko oružje Reda Crvenog Magarca, nada atlantskih borbenih redova, kapetan okultnih anglosaksonskih ''specijalnih snaga'' koje su lansirane iz Otave u pozadinu euroazijskog protivnika.


IZMEĐU LAŽNIH ALTERNATIVA

Istinska logika perestrojke, zapravo, logika cikličnog manevriranja krajnje neodređenog Gorbačova između dva pola, koja neobično podsjeća na ponašanje manično-depresivnih psihotičara, ostajala je u suštini potpuno neshvatljiva sve do kolovoskog puča, zato što je pravu ulogu Anatolija Lukjanova naslućivao veoma mali broj ljudi. Ova konspiracija je, na kraju krajeva, dovela euroazijski lobi do katastrofe.
Atlantski autori antiimperijalnog projekta projekta perestrojke pribjegli su u ovom slučaju tradicionalnoj metodi – stvaranju pseudo opozicije, to jest zamjeni istinskog ''konzervativnog'' pola lažnim. Kako pravi neprijatelji atlantista nisu bili naprosto nacionalisti, već ''nacionalisti imperijalnog, kontinentalnog tipa'', ''kontinentalisti'', razumljivo je da je pseudoopozicija otvorenom atlantizmu ''mistera Perestrojke'' morala biti bilo kakva, samo ne euroazijska. Po ovoj logici, ljudi Atlantskog Reda, uz aktivno učešće KGB, stvarali su paralelno i dosljedno lažne polove. To su bili sljedeći polovi:

1. ''Komunisti-konzervativci''. Njihovi simboli bili su Jegor Ligačov, s zatim Ivan Poloskov (obojica su u određenom trenutku iščezla kao dim, što nije čudno, jer se njihova opozicija uopće nije temeljila ni na kakvim principima; osim toga, od početka je predstavljala nesumnjivu simulaciju).
2. ''Patrioti-nacionalisti''. Ovaj pokret bio je stvoren uz aktivno učešće KGB, koji je svoju šovinističku judofobsku poziciju projektirao iz marginalne grupacije iskrenih ali ograničenih patriota, na taj način sačinivši algoritam ''patriotskog pokreta'' koji ne može da pričini nikakvu ozbiljnu štetu atlantskom lobiju, legaliziranom u sve većoj mjeri.
3. ''Nacional-boljševici''. Ova struja bila je zanimljivija i najbliža koncepcijama euroazijskog lobija, ali zahvaljujući naporima KGB tu je bilo izgubljeno sjećanje mjere. ''Nacional-boljševičke'' koncepcije dobile su odbojni, groteskni i ekstremistički karakter – kako u smislu pretjeranog naglašavanja ''lenjinizma'', tako i u smislu pretjerane judofobije.
4. Konačno, najveće lukavstvo atlantističkog KGB bilo je prikazivanje samog KGB kao opozicije ''demokratima'' i ovaj potez im je pošao za rukom. Čak i prema otvorenim suradnicima Lubjanke ''patrioti'' su se odnosili s određenim povjerenjem, štoviše i s izvjesnom nadom. A u to vrijeme odredi KGB su organizirali atlantističke revolucije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, inscenirali spektakle-represije u Rumunjskoj, rušili Berlinski zid, izdali Honekera, zbacivali s vlasti Živkova, pomagali separatistima Pribaltika i Kavkaza i, kao kulminaciju svog atlantskog trijumfa, pripremali teatralni puč kolovoza 1991!

Tako je ''najneodređeniji čovjek'' s karakterističnim belegom na čelu oscilirao između ''mister Perestrojke'' i Anatolija Lukjanova. Izvana je izgledalo da njegov drugi pol nikako nije Lukjanov, već neke druge odioznije, skandaloznije, neupadljivije, ali u suštini ili potpuno beznačajne, ili otvoreno podmetnute ličnosti. GRU i Armija s očekivanjem i nestrpljenjem su gledali na Anatolija Lukjanova. Naravno, poneke promjene – kraj besmislenog rata, smanjenje interkontinentalnog oružja, vanjskopolitički koraci u susret Njemačkoj, Japanu i Kini – euroazijci nisu mogli da ne pozdrave. Čak i tematiku ''zajedničkog europskog doma'' posvećeni u red ''Polarnika'' mogli su lako da interpretiraju u svom ključu, jer je ta doktrina bila preuzeta iz geopolitičkog arsenala iste one euroazijske opozicije u SS kojoj su pripadali Aksman, Hilderbrant, Doležalek, Kaufman i drugi (tipološki povezani s Redom Euroazije u GRU)! Ali raspad SSSR, napadi protiv Armije, težnja da se Armija uvuče u nacionalističke i beznačajne teritorijalne konflikte, samoubojstvena politika u Pribaltiku koja ruši posljednje ostatke euroazijcima tako dragocjenog pakta Ribentrop-Molotov, izvođenje na političku arenu nekontroliranih mafijaša i otvorenih probisvjeta i mnoge druge stvari – doveli su GRU u ćorsokak. Ali Anatolij Lukjanov je ostajao u sjenci. Oprezno, uporno i postupno spremao je protuudarac, odlučni i posljednji. Do posljednjeg trenutka mu se činilo da će se sve moći spasiti u jednom trenutku. A tada će euroazijski lobi iskoristiti sve pozitivne geopolitičke strane ''perestrojke'', obračunat će se sa ''gospodinom Perestrojkom'' i njegovim suučesnicima koji su se svi ''pokazali'' i počet će nova velika era, slobodna od komunista, atlantista i slugu ''Igre Smrti'', era Euroazije, Kozmičke Euroazije, era Sakralnog Sunčanog Kotinenta, Era Istoka. Ali, dogodio se kolovoz 1991.


PUČ, KULMINACIJA OKULTNOG RATA

Deputat Obolenski, član istražne komisije povodom slučaja Državnog komiteta izvanrednog stanja (DKVS), nakon puča dao je sredstvima javnog informiranja jednu čudnu izjavu: ''Istina o kolovoskim događajima 1991. godine vjerojatno će saznati tak naši potomci kroz sto godina.'' S kakvom strašnom tajnom se suočio Obolenski, istražujući povijest puča?
S točke gledišta geopolitičke konspirologije, objašnjenje može biti samo jedno: on je došao u dodir sa nekim materijalima u vezi sa okultnim ratom dvaju Redova iza kulisa vlasti, s tajanstvenim sukobom Reda Euroazije i Reda Atlantika. Samo u tom slučaju izjava deputata Obolenskog dobiva smisao, a njegovo uvjerenje da je tajna netaknuta postaje razumljiva.
Kolovoski puč bio je (ili je trebalo biti, po zamisli njegovih autora) kulminacija geopolitičkog sukoba, odlučujući trenutak nevidljivog rata.
Red Atlantika je znao da su euroazijci do zime 1991-1992. godine spremali određenu operaciju koja je morala dovesti do zavođenja vojnog režima na čitavoj teritoriji SSSR pod izgovorom društveno-političke stabilizacije i ekonomske situacije. Oni su također odlično znali da će u ideološkom pogledu vojna uprava euroazijaca biti nekomunistička i patriotski opredijeljena, ali, pri tome, bez tradicionalnog za KGB ''antisemitizma'', ksenofobije i ''panslavizma''. Drugim riječima, vojna uprava je obećavala da će biti stabilna, liberalna u oblasti ekonomije, geopolitički korektna, lišena terorističkih ekscesa svojstvenih boljševičkim oblicima diktature. Osim toga, euroazijsko vojno uređenje, rimsko-imperijalno uređenje, neosporno je imalo sve šanse da bude u najvećoj mjeri popularno, jer bi se odreklo ''komunističkog dogmatizma'', s jedne strane, a s druge – ono bi potpuno odgovaralo prirodnoj težnji prema hijerarhiji, disciplini, centralizaciji i komunitarnosti, prema duhu zajednice i sabornosti, prema ''cjelovitosti'' (u smislu Homjakova) svih pravih euroazijskih etnosa. Patriotizam vojnog uređenja trebalo je biti upravo imperijalni patriotizam, a ne ''ruski'' i ''nacionalistički'' u uskom smislu tih pojmova.
Sve to je činilo takvu jednu perspektivu ne samo neprihvatljivom, nego i kobnom po atlantski lobi unutar SSSR, kao i po cjelokupni atlantistički mondijalizam na Planetu.
Usprkos ogromnim razaranjima koja su zemlji nanesli agenti Reda ''Igre Smrti'', ''gospodin Perestrojka'' i njegov suborac iz KGB, Ševarnadze (kojeg je, uzgred, prokleo vlastiti gruzijski narod), Euroazijski Red je znao kako da tu negativnu situaciju iskoristi za dobro svoje vlastite pozicije, jer u tajnim odjeljenjima GRU su radili dostojni nasljednici velikih ruskih stratega – Štemenka i Ogarkova. Geopolitički dvoboj s Goldštikerom ponovno se mogao završiti porazom ovog iskusnog i oštroumnog predstavnika Atlantskog Reda.
Glavni zadatak atlantista bio je da se ne dozvoli zavođenje vojne uprave u SSSR, čemu je, izgleda, vodila sama logika događaja.
Upravo zbog toga je i bio organiziran kolovoski puč.

PROMAŠAJ MARŠALA JAZOVA str. 132

Glavna greška euroazijaca u kolovozu 1991. godine, a posebno greška osobno maršala Jazova, bila je povjerenje prema rukovodiocu KGB Krjučkovu. To je bila strateška zamka.
KGB je već mnogo godina pokušavao da sa svojim agentima stvori utisak ''patriota-nacionalista'', koristeći marginalnu masu ''neposvećenih'' suradnika koji su iskreno vjerovali u ''judeo-masonsku'' zavjeru i koji su sebe smatrali ''nacionalistima'' ili ''nacional-boljševicima''. S druge strane, obmanjujuće manevre radili su i u samom vrhu vlasti – i Čebrikov, i Krjučkov težili su da se solidariziraju s euroazijcima iz vojske protiv ''kozmopolita-demokrata''. (U stvari, sav demokratski pokret je, naravno, organizirao upravo KGB, pri čemu je ovaj bio u još većoj mjeri vještački i ''montiran'', nego patriotski pokret, jer je za Ruse i druge iskonske euroazijske etnose daleko prirodnije da podržavaju ''desnicu'' nego ''ljevicu'' – to je povijesna konstanta). Da bi prikrili svoju dvostruku igru, atlantisti iz KGB su stvorili mitove o ''judeo-masonskom krilu KGB'' (to se naročito odnosilo na Moskovsko odjeljenje, za razliku od Saveznog, a kasnije Jeljcinovog KGB RSFSP itd.). U stvarnosti, KGB se bavio aktivnom antieuroazijskom djelatnošću, uništavajući strukture euroazijske mreže u zemljama Istočne Europe, svrgavajući ''autentične'' i antiatlantističke režime (kao što je režim Čaušeskua, koji je uvijek bio orijentiran prema euroazijskom kontinentalnom bloku i mrzio atlantističku ''prodanost'' rukovodstva SSSR*).
Svakako, slučaj DKVS je jasno pokazao da je na neki nedovoljno jasan način Krjučkovu uspjelo uvjeriti nekoliko euroazijaca – maršala Jazova i Olega Baklanova – da požure sa uvođenjem izvanrednog stanja i prihvate pomoć KGB koji se, tobože, odrekao svog atlantizma, konačno prešao na stranu armije i odlučio da istupi protiv ''demokrata''. Moguće je da se Krjučkov dogovarao oko nekih uvjeta i za svoju organizaciju, jer bi u slučaju čvrste vojne euroazijske uprave struktura KGB bila uništena – barem u njenom starom, partijsko-terorističkom, mondijalističkom i atlantskom obliku. Koje argumente su naveli agenti Reda Euroazije(?) maršalu Jazovu, za sada nam nije poznato. Očigledno je samo da potpisivanje Novo-Ogarjovskog ugovora nije imalo s time ni najmanje veze. Sve se može još uvijek promjeniti i poništiti svi ''papiri'', izašli ispod pera slučajnih ljudi koji ne razumiju jasno geopolitičku situaciju, ljudi na čelu sa hiperneodređenim ''Gorbijem'', postavljenim na tu dužnost na da bi donosio odluke, već radi ''kamuflaže'' i znaka određene okultne ''izabranosti''.
Što je morao reći Krjučkov maršalu Jazovu, pa da ovaj posvećenik u suštinu strategije Euroazijskog Reda dovede u težak položaj sudbinu hiljadugodišnjeg okultnog sukoba, sudbinu kontinenta, sudbinu Euroazijskog Kozmosa, sudbinu neminovne i, činilo se, tako bliske pobjede? Zašto je Jazov povjerovao rukovodiocu nejantieuroazijskijeg organa? O tome se za sada može samo pretpostavljati. Potpuno je očigledno da je greška maršala Jazova imala iza sebe neku strašnu tajnu, možda čak učešće nekih paranormalnih, ''magijskih'' i telepatskih utjecaja ili efekt posebnih psihodeličnih preparata. To nimalo nije nevjerojatno, ako se posjetimo izjava nekih članova DKVS o njihovoj potpunoj pometenosti tokom tri fatalna dana. Smatrati da se ljudi koji su dospjeli na najviše razine političke, vojne, obavještajne i ''konspirološke'' karijere mogu u jednom takvom odlučujućem trenutku ponašati poput neodgovornih alkoholičara-klošara koji neprestano piju i rastjeruju mamurluk u gradu punom tenkova i ''demokratskih'' agitatora, mogu samo savršeni idioti. Ali i verzija da je Krjučkov trovao ostale članove osmorke čini se malo vjerojatnom, jer su ljudi iz GRU čuvali svoje rukovodioce mnogo bolje od samog Gorbačova. U slučaju ''greške maršala Jazova'' očigledno se radilo o spoju mnogih okultno-ideoloških i parapsiholoških faktora koji su djelovali istovremeno.
Ali kakvo je ''oružje'' ovoga puta upotrijebio Red Atlantika? O tome je još
Uvijek rano govoriti.
_______________________________________
* B. Claude Carnu: ''Ponovno na Istok'', u časopisu ''Kriza'' br. 5, travanj 1990., Francuska.

''MISTER PERESTROJKA''
PRELAZI U NAPAD

Odmah nakon hapšenja članova DKVS, kao i uvijek u trenucima najveće konspirološke i ideološke napetosti, otkriveni su određeni aspekti zavjere koji obično ostaju u sjenci. Najotvoreniji trenutak bilo je isplivavanje na površinu ''mistera Perestrojke'' (A. Jakovljeva) u ruskom parlamentu. Naravno, njegova misija se nije sastojala u tome da upozori ''naivne'' deputate na '' ološ koji se ponovo može naći u okruženju Gorbačova''. Taj glupavi govor ''mister Perestrojka'' je održao radi zamazivanja očiju. Jakovljev je došao u ruski parlament sa zahtjevom da se uhapsi Lukjanov. Ruski parlament, sačinjen od potpuno nekompetentnih i slučajnih ljudi, parlament bez ikakve jasne geopolitičke orijentacije, zasnovan na slučajnim, kaotičnim i anarhičnim emocijama, u svojoj plašljivoj uzrujanosti poslje šoka od moskovskih insceniranih događaja, mogao je da pokvari cijelu stvar. Jeljcin, koji možda nije na vrijeme dobio cijelu informaciju, ili je možda prosto zaboravio ono najvažnije*, uperio je svoju razornu polemiku protiv osmorke, zaboravivši na glavni cilj. Jakovljev je došao u ''Bijeli Dom'' (koji je u tom trenutku više podsjećao na ''žuti dom''**) da bi zatražio hapšenje Lukjanova. Jeljcin je poslušno ponovio za ''misterom Perestrojkom'' čuvenu frazu – ''iza zavjere osmorice stajao je Lukjanov, on je glavni ideolog zavjere''.
* Psihičko stanje ruskog predsjednika također navodi na pretpostavku da se on nalazi pod određenim parapsihološkim utjecajem, što ističu ne samo europski konspirolozi, nego i mnogi zapadni novinari koji su potpunu neadekvatnost Leljcina u početku objašnjavali njegovom pripadnošću ''krajnjoj desnici'', ali su kasnije bili prinuđeni da pribjegnu verziji o okultnom ili psihotroskom utjecaju. (Prim.aut.)
** To jest, na ludnicu. (Prim. I prev. )

LUKJANOV I VRZINO KOLO NA GROBU
MARŠALA AHROMEJEVA

Lukjanov – to je tajno objašnjenje kolovoskog puča.
Lukjanova je trebalo ukloniti po svaku cijenu. U njegovim rukama su se spajali konci euroazijske okultne strukture. Od 1987. godine Anatolij Lukjanov bio je zaštitnik Reda ''Polarnika'', Euroazijskog Reda, nada Vječnog Imperijalnog Rima. Puč je ciljao baš na njega. Ali upravo je Lukjanov jedini među euroazijscima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani sa slučajem DKVS, koji nije podlegao provokaciji Krjučkova i koji u pravom smislu uopće nije bio umješan u puč. Njega nisu uspjeli uvući u to. Bio je to neplanirani i neprijatni promašaj atlantista. Zato je Jakovljev, mimo svih legalnih normi, požurio da na ''revolucionaran način'' optuži Lukjanova preko mucavih Jeljcinovih usta da je on bio ideolog zavjere na osnovu toga što je Lukjanov zaista bio ideolog ali druge zavjere, zavjere ''Polarnika'', zavjere spasilaca velike Kontinentalne Sile, zavjere Euroazije protiv Zapadnih Otoka.
Ali usprkos zatočenju Lukjanova, prikazati ga kao vođu zavjere i uništiti na osnovu toga svu mrežu agenata Euroazije, svu tajnu strukturu GRU, ipak im nije uspjelo. Pobjedivši, atlantisti su mogli samo ukloniti gornji sloj ''partijskih'' i vojnih konzervativaca koji ionako nisu predstavljali neku opasnost. Osim ubojstva Pugoa, glavni udarac euroazijskom lobiju bila je zagonetna smrt maršala Ahromejeva i čudnovati događaji koji su uslijedili na njegovom svježem grobu.
Ovdje treba napraviti malo istupanje u povijesti Reda Atlantika, a posebno u povijesti srednjevjekovnog Reda ''menestrela Morvana'', čiji je amblem bila ''Igra Smrti'', Dance Macabre. Prema Grase d'Orseu koji se bavio proučavanjem tog Reda, njegovi pripadnici su kao hijeroglifsku lozinku koristili simbol ''uskrslog mrtvaca'' ili ''pokojnika koji je napustio svoj grob''. U izvjesnim ograncima ovog Reda koji su se bavili ne toliko okultnom politikom i geopolitikom, koliko ''magijom'' i ''nekromantijom'', postojao je ritual ekshumacije leševa sa simboličkim i okultnim ciljem. Cijeli slučaj smrti i kasnije ekshumacije Ahromejevljevog leša ukazuje na umiješanost Atlantskog Reda u njegovu smrt, i to možda njegovih najmračnijih, magijskih ogranaka. U svakom slučaju, zapadni konspirolozi podrobnosti oskrvnavljenja maršalovog tijela jednoznačno asociraju upravo s ''ritualnom ekshumacijom'' koju i danas na zapadu prakticiraju članovi prilično mračnih sekti. Moguće je da su se agenti Atlantika nadali da će također pronaći neke tajne dokumente, sahranjene zajedno s Ahromejevom, ili neke posebne znakove na njegovom tijelu. Sve to postaje više nego vjerojatno, ako se uzme u obzir važna uloga Ahromejeva u armijskom ''Polarnom Redu'' i njegova tijesna povezanost s Ogarkovom, jednom od glavnih ličnosti Euroazijskog Reda.
Nakon puča atlantisti su poduzeli nekoliko odlučnih koraka u namjeri da obezglave euroazijce. Ali već nakon mjesec dana postalo je jasno da je njihov juriš zaustavljen, a iza njihovih histeričnih pokušaja da što prije dovrše rušenje države očigledno su izbijali strah i panika. Red Euroazije nije bio uništen do kraja i sada je na njemu bio red da uzvrati udarac. Određeni znaci navode na zaključak da će taj udarac biti Posljednji.








METAFIZIKA OKULTNOG RATA

Sukob Reda Atlantika i Reda Euroazije kroz stoljeća i tisuće godina, maskirajući se u najrazličitije oblike, predstavlja u izvjesnom smislu glavni konspirološki sadržaj povijesti – povijesti velikih planetarnih strasti, povijesti naroda i religija, rasa i tradicija, duha i ploti, rata i mira. U sukobu Redova ne treba vidjeti pojednostavljenu moralističku sliku borbe Dobra i Zla, Istine i Laži, Anđela i Demona itd. To je borba dvaju suprotnih tipova pogleda na svijet, dviju metafizičkih slika Bića, dvaju putova po kozmosu i kroz kozmos, dvaju velikih Načela, koji nisu samo suprotstavljeni jedan drugome, nego su i neophodni jedan drugome. Na tom paru temeljen je sav kozmogonijski i kozmološki proces, sav ciklični tok ljudske povijesti…




KRAJ VREMENA

Sva tradicionalna religiozna i metafizička učenja opisuju Kraj Vremena, kraj ciklusa kao Posljednju Bitku. Različite tradicije na različit način tretiraju ovaj sukob, pa ponekad ono što se u jednoj tradiciji prikazuje kao ''partija Zla'', u drugoj tradiciji postaje ''partija Dobra'', i obrnuto. Na primjer, za pravovjerne kršćane na Kraju Vremena judaizam će biti religija Antikrista, a za same Židove ''Goji-kršćani iz sjeverne zemlje cara Goga'' predstavljaju koncentraciju eshatološkog Zla. Hinduisti smatraju da će Deseti Avatar koji treba doći na kraju ciklusa, uništiti ''budiste'', a sami budisti tvrde da će se Budhha Budućih Vremena, Spasitelj Mayitreya pojaviti u budističkoj zajednici. I tako dalje. Sve to ne pokazuje relativnost podjele uloga u Posljednjoj Bici, već nemogućnost da se unaprijed izabere Dobro koje se razumije samo po sebi, da se osigura i svjesno učestvuje u eshatološkom boju na ''pravoj'' strani. Zato se i kaže povodom Posljednjih Vremena da će se ''čak i izabrani sablazniti''. Izbor jedne od dviju eshatoloških ''partija'' ne može biti nešto formalno. To je izbor Duha, to je Najveći Rizik, to je Velika Metafizička Drama…


ENDKAMPF

Njemačka riječ ''Endkampf'' (Posljednja bitka'', ''Bitka Kraja'') izvrsno izražava suštinu suvremene planetarne situacije. Eshatološki motivi, motivi Kraja Vremena, prožimaju ne samo religiozne i mističke pokrete, nego i neposrednu politiku, ekonomiju i svakodnevni život. U Izraelu, od početka 1962. godine, pravovjerni Židovi žive u jednom posebnom ''posljednjem vremenu'', u ''vremenu Mesije''. SAD teže da uspostave na planetu naročiti Novi Svjetski Poredak. Europski mondijalist Jacques Attali propovijeda nastajanje posljednje faze posebnog trgovačkog sistema. Islamski narodi (a posebno Šiiti) u skoroj budućnosti očekuju dolazak Mahdija, skrivenog Imama. Hinduisti su uvjereni u skori završetak Kali-Juge, Mračnog Vijeka. Ponovno oživljava rasistička eshatologija svjetskog nacional-socijalističkog pokreta. U kršćanskim zajednicama javlja se sve više proročanstva o Posljednjem Papi (Flos Florum) kod rimokatolika i o Posljednjem Patrijarhu kod pravoslavnih. Lamaisti su uvjereni da je sadašnji Dalaj-lama posljednji. Kina je zamrla u mističnom iščekivanju. Sovjetski komunizam je pao iznenadno i neočekivano.
Svi ovi znaci govore nam o početku Endkampfa, o početku Posljednje Bitke. U eshatološkom kontekstu čak i riječi boljševičke pjesme ''To je naš posljednji i odlučni boj'' zvuči kao uznemiravajuće otkrovenje, kao aluzija na planetarni Endkampf.


RED I ''NAŠI''

Termin ''naši''* u globalnom geopolitičkom kontekstu nije često korišten.* Istaknuti njemački geopolitičar i pravnik Karl Šmit inzistirao je na nužnosti uvođenja pojma ''naši'' radi razjašnjenja geopolitičkog samoopredjeljenja nacija, država ili etničkog bloka. Poznati televizijski reporter Aleksandar Nevzorov realizirao je to praktično u seriji svojih emisija. ''Naši'' su danas u Ruskoj Imperiji nedvosmisleno postali euroazijski koncept u koji ulaze ne samo Rusi ili Slaveni, nego i Tatari, turski i ugro-finski narodi i drugi koji su svjesni svoje genetske veze s imperijalnim prostorom i imperijalnom idejom. U praksi, Nevzorovljevi ''naši'' – to je sumarni atribut iskonskih euroazijaca, autohtonih žitelja Imperije, gospodara velike zemlje po pravu kulture i rođenja. Karakteristično je da atlantisti u Rusiji ne upotrebljavaju ovu riječ (to je logično, jer oni tu nisu među ''našima'', nego među tuđima; njihovi vlastiti ''naši'' žive van kontinenta, na dalekom zlokobnom ''Otoku'').
Ali za Žana Parvuleska, koji je također od tog termina načinio fundamentalni geopolitički i konspirološki koncept, pojam ''naši'' je još sveobuhvatniji (premda on sam sebe rado ubraja i u Nevzorovljeve ''naše''). Jean Parvulesko poistovjećuje pojam ''naši'' sa svom mrežom pristalica Velikog Kontinentalnog Bloka – od Japana do Belgije, od Kine do Francuske, od Indije do Španjolske, od Irana do Njemačke, od Rusije do Italije. ''Naši'' su za Parvuleska sinonim samog Euroazijskog Reda sa svim njegovim ograncima i grupama koje se svjesno ili ne, javno ili tajno, nalaze u zoni njegovog geopolitičkog, mističnog i metafizičkog utjecaja, ''Naši'' – to je jedinstveni nevidljivi eshatološki front Kontinenta, Front Kopna, Front Apsolutnog Istoka, čiju zapadnu provinciju predstavlja Europa, ''naša'' Europa, ''naša'' Europa, Europa koja se suprotstavlja ''Zapadu'', Europa Tradicije, Tla, Duha. ''Naši'' – to su i rimokatolici, i pravoslavni, i muslimani, i hinduisti, i taoisti, i lamaisti, i pogani, i agnostici, i mistici… ali samo oni koji su odani Kontinentu Istoka, njegovoj tajanstvenoj i nepoznatoj Sudbini. Parvulesko govori o ''paralelnoj Francuskoj'', ''paralelnoj Rumunjskoj'', ''paralelnoj Njemačkoj'', ''paralelnoj Rusiji'', ''paralelnoj Kini, i tako dalje, kao o duhovnoj esenciji, kao o nevidljivoj duhovnoj dimenziji realnih zemalja, sjedinjenih u tajanstvenoj instanci u jedinstvenu ''paralelnu Euroaziju''. Onu koju čine heroji Apsolutnog Istoka, pri čemu svi oni služe po okultnoj logici ''proročke spirale'' Jednoj Ideji, Jednom cilju, Skrivenom Principu.
Jednom je njemački konzervativni revolucionar, nacionalista, rusofil i euroazijac Artur Miler van den Bruk rekao, parafrazirajući Homjakova (''Crkva je Jedna''): ''Postoji samo jedan Reich (jedno Carstvo), isto kao što postoji samo jedna Crkva''. To je Reich ''naših'', to je ''naše'' Carstvo i ''naša'' Crkva.
_________________________________________________________
* U Federaciji Damanhur (Italija) je oficijelni pozdrav: ''Con Noi'', ''Con Te'' (''S Nama'', ''S Tobom'' (!?), - primjedba prevodioca.


ČAS EUROAZIJE

Sve dok se nalazimo u Euroaziji, dok govorimo u njeno ime, dok ostajemo povezani s njenom tajanstvenom, mističnom ploti – Euroazija pripada nama, ''našima''. Usprkos svim progonima od strane atlantista, usprkos svoj efikasnosti njihove podrivačke strategije, usprkos teškom i dubokom ''snu'' čitavih oblasti i čitavih naroda koji je naseljavaju, usprkos nadmoćnosti agenata Atlantskog Reda u kontinentalnoj politici, kontinentalnoj kulturi **, u kontinentalnoj industriji – proces ''dekolonizacije'' je neizbježan. Ali mi ne smijemo upasti u arhaičnost, braneći neke potrošene kulturne, društvene ili političke oblike, ne smijemo biti obični konzervativci, konzervativci po inerciji. Red Euroazije – to je totalna Konzervativna Revolucija, to je Veliko Buđenje geopolitičke svijesti, to je put Vertikale a ne krivudavog kolebanja ulijevo-udesno ili pokušaj odstupanja natrag. Red Euroazije – to je nemilosrdni i otvoreni dvoboj s jakim i lukavim protivnikom, s Redom Seta, Crvenog Magarca, s Redom ''Igre Smrti''. Mi moramo baciti služitelje Oceana u Ocean, mi moramo poslati agente ''Otoka'' natrag na njihov ''Otok''. Mi moramo iz političke, kulturne i nacionalne ploti Kontinenta iščupati one koji su izdali ''naše'', koji su izdali naše ideale, naše interese. Da, naši neprijatelji imaju svoju istinu. Da, mi moramo poštivati njihov duboki metafizički izbor, moramo se pažljivo zagledati u njihovu Tajnu, tajnu ''Kladenca Zapada''. Ali to ne smije ograničavati našu odlučnost, naš gnjev, našu hladnu i strastvenu Surovost. Postat ćemo blagi samo onda, kada naš Kontinent bude slobodan, kada i posljednji atlantist bude bačen u Slane Vode, u stihiju koja simbolično pripada egipatskom bogu s licem Krokodila.
Ako je suditi po određenim znacima, ''Vrijeme je blizu''. Endkampf, Posljednja Bitka treba buknuti svakog časa.
Da li ste spremni, gospodo iz ''Polarnog Reda''? Da li ste spremni, vojnici Euroazije? Da li ste spremni, mudri stratezi GRU? Da li ste spremni vi, veliki narodi koji ste se opredijelili već samom činjenicom vašeg rođenja?
Već otkucava odlučujući Čas Euroazije… Bliži se posljednjoj točki
VELIKI RAT KONTINENATA.
_______________________________________________________________________
** James Bond, tajni agent 007, je simbol i metafora atlantističke efikasnosti i stila tajnog agenta u službi ''Njezinog – ''Otočkog'' - Visočanstva…'' u pripremi za Endkampf, - prim. prev.
Moskva, veljača 1991 – siječanj 1992.
Jedan zaključak

…Mi ulazimo u epohu u kojoj će se veoma teško ''odvajati žito od kukolja'' i ostvarivati ono što teolozi zovu ''razlikovanjem duhova''; biće to teško zbog manifestacija nereda koje će se sve više pojačavati i umnožavati, te uslijed manjka istinskog znanja kod onih čija bi normalna funkcija trebala biti predvođenje drugih, dok su oni danas prečesto samo ''slijepi vodiči''. U takvim uvjetima vidjet će se da li dijalektičke nijanse pružaju ikakvu korist i da li je jedna ''filozofija'' – pa makar i najbolja moguća – dovoljna da zaustavi razmah ''paklenih sila''. To je druga slamka iluzija od koje se neki trebaju čuvati jer ima mnogo osoba koje, ignorirajući ono što je čista intelektualnost,* uobražavaju da je i jedna puka filozofska spoznaja - koja i u najboljem slučaju nije drugo do sjena istinske spoznaje – sposobna da nadoknadi sve i da izvrši ispravljanje suvremenog mentaliteta; na isti način kao što drugi vjeruju da u modernoj znanosti nalaze sredstvo za uzdizanje ka višim istinama, dok se ta znanost temelji upravo na negacijama takvih istina. Sve te iluzije su uzroci skretanja; mnoštvo napora koji su proćerdani u čiste gubitke i na taj način mnogi od onih koji bi danas iskreno htjeli reagirati protiv modernog duha bivaju onemogućeni, jer kako nisu znali da nađu osnovne principe – bez kojih je svaka akcija apsolutno uzaludna – oni su dopustili da budu uvučeni u slijepu ulicu, odakle više ne mogu izaći.
Oni koji budu uspjeli savladati sve te prepreke i da trijumfiraju nad neprijateljstvom miljea suprotnog svakoj duhovnosti – biće, nesumnjivo, malobrojni; ali još jednom, tu broj nije važan, jer tu smo u domenu čiji su zakoni potpuno različiti od zakona materije. Dakle, nema razloga za očajanje; i ako nema čak ni nade da će se dosegnuti neki konkretni rezultati prije nego što moderni svijet propadne – to nije razlog da se ne započne djelo čiji stvarni domašaj daleko nadilazi sadašnju epohu. Oni koji budu iskušavani obeshrabrenjem moraju znati da ništa od svega što je izvršeno u ovom poretku stvari ne može nikada biti izgubljeno; moraju znati da kaos, greške i tama mogu samo prividno i trenutno trijumfirati; moraju znati da svi djelomični i prolazni poremećaji nužno sudjeluju u uspostavljanju velike, totalne, ravnoteže i da ništa ne može konačno prevladati moć istine: neka njihova deviza bude ona koju su u drugim vremenima usvojile neke inicijastičke organizacije Zapada: Vincit omnia Veritas.

Čak je moguće da nije tako daleko epoha na koju se odnosi biblijsko proročanstvo. ''Pojavit će se lažni Kristovi i lažni poslanici koji će činiti velika čuda i čudesne stvari, osvajajući, ako to bude moguće, čak i izabrane.''
''Izabrani'' su, kako sama riječ označuje, oni koji čine dio elite, shvaćene u potpunosti svog istinskog smisla: zato smo i upotrijebili tu riječ, usprkos njenih zloupotreba u ''profanom'' svijetu. Premda ''izabrani'', zbog unutarnjeg ''ostvarenja'', do kojeg su dosegli, više ne mogu biti osvojeni – stvari drugačije stoje za one koji su po sebi samo ''pozvani'' jer raspolažu tek ponekom mogućnošću spoznaje; zato Biblija kaže da će ''mnogi biti pozvani ali malo njih izabrani''.
Ovaj rad je objavljen 1927. godine
____________________________________________
* ''Čista intelektualnost'' jedna je od ključnih Genonovih sintagmi-pojmova koja označava, grosso modo (u glavnim crtama), moć nad-racionalne i nad-prirodne spoznaje svijeta vjerodostojnih, dakle metafizičkih, istina. Međutim, kako taj metafizički svijet nije dostupan ljudskim sposobnostima, ''čistu intelektualnost'' treba shvatiti kao jednu ''ne-ljudsku'' (nad-ljudsku) komponentu čovjeka. Stoga pojam ''čiste intelektualnosti'' ne može biti sveden na nešto identično ili slično instinktivnoj ili vitalističkoj intuiciji, iracionalizmu, misticizmu, i tako dalje. Uostalom, o tome svjedoči i Genonova metodologija i retorika koje su mu pribavile paradoksalni epitet:''Descartes metafizike''.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Rene Guenon (1886 – 1951). Kako predstaviti Rene Genona? Nije legitimno usvojiti stav reprezentativnih povjesničara masonske misli pa reći da je Genon najznačajniji izdanak i tumač ezoterijske doktrine operativne masonerije, jer takvo određenje ne samo da ograničava ili umanjuje dimenzije Genonovog duha, već i samo biva ograničeno ili umanjeno jednom činjenicom duhovne biografije: pri kraju mladosti, Genon je napustio masonske lože i potom objavio možda najprodornije kritike zabluda i izrođavanja moderne masonerije.
Neophodno je precizirati da se Genonove kritike odnose uglavnom na takozvanu ''spekulativnu'', dakle sekulariziranu i politiziranu masoneriju, na njene para-masonske emanacije i forme direktne subverzivne intervencije u profanom svijetu, kao što su teozofizam, spiritizam, i mnoštvo drugih, sličnih, oblika ''novog spiritualizma''. Po Genonu, godina 1717. nije datum osnivanja već degeneracije masonerije (kako smo pročitali u njegovom pismu, od 20 jula 1949., upoćenom Julijusu Evoli). Do kraja života Genon je gajio određenu nadu spram anglosaksonske masonerije, uvjeren da u njoj, ipak, još postoje originalna nasljeđa.
izbor i predgovor Dragoš Kalajić, 1987.

Genonove teorije o povijesnoj ulozi ''tajnih društava'' okultnog usmjerenja nužne su da bi se adekvatno razumjele druge, slobodnije konspirološke koncepcije i da bi se u njima odvojilo zrno istine od kukolja fantazije ili osobnih pristranosti.
U punoj suglasnosti s Tradicijom, Genon tvrdi da čovječanski ciklus počinje od Rajskog stanja, od ''točke'' Zemaljskog Raja i kreće se prema kaosu i propadanju (isto, vidi Drugi zakon termodinamike – zakon entropije), prema svojevrsnom ''Zemaljskom Paklu'', poslije kojeg slijedi završni period katastrofa i početak novog ciklusa, novi ''Zemaljski Raj'' novog čovječanstva. U kršćanstvu se ovaj proces zove ''grijehopadom''. Međutim, čovječanstvo tokom čitavog povijesnog razvoja ima i dvije radikalne perspektive – da ''ubrza'' ili ''okrene natrag'' ciklički proces, ostvarivši u uskim okvirima jednog ljudskog života sav kvalitativni, suštinski sadržaj potpunog čovječanskog ciklusa. Ove dvije perspektive Genon određuje kao ''inicijaciju'' i ''kontrainicijaciju''.

Inicijacija – to je poseban sakralni i tajanstveni čin koji posvećenome daje mogućnost izlaženja iz okvira vremenske i prostorne uvjetovanosti koja ograničava povijesno čovječanstvo. Budući da, predstavlja izuzetnu mogućnost, inicijacija je namijenjena samo izabranima, samo izuzecima, i zato je posjeduju ''ezoterične organizacije'', ne vanjske, već unutrašnje u odnosu na opće sakralne ili religiozne institucije. Može se reći da je inicijacija uvijek usmjerena protiv toka povijesti – unatrag, jer je čak u svojoj prvoj fazib usmjerena na povratak posvećenika početnoj ''točci'' cijelog čovječanskog ciklusa, ''Zemaljskom Raju''.
Dvije etape punovrijedne inicijacije mogu se usporediti s psihičkim svijetom, svijetom duše – Male Misterije, i sa pneumatskim svijetom, sa svijetom duha – Velike Misterije. Ako prva faza odgovara punoći ljudskog arhetipa, uzetoj u njegovoj totalnoj, sakralnoj dimenziji, druga faza izlazi daleko van okvira svega ljudskog i ulazi u sferu Božanskog.

Kontra-inicijacija je proces isto tako radikalan i također namjenjen izuzetnim slučajevima, ali je orijentiran na suprotnu stranu. On ima za cilj da, bez obzira na konkretne povijesne okolnosti, izvede ''posvećenika'' van granica povijesti, ali ne da ga pri tome vrati ''Zemaljskom Raju'', već da ga potopi u ''Zemaljski Pakao''. Drugim riječima, kontra-inicijacija vodi svoje ''posvećenike'' kraju povijesti. Ona je usklađena s kretanjem povijesti. Ona odgovara sili ubrzanja povijesti. Može se reći da je kontra-inicijacija aktivni ''pokretač grijeho- pada''. Ali tou Genonovoj perspektivi znači da kontra-inicijacija i jest ona ''pokretačka snaga progresa'' o kojoj toliko vole govoriti evolucionisti.

Aleksandar Geljević Dugin (1962) spada u najznačajnije suvremene ruske tradicijske mislioce. Filozof, politolog, geopolitičar, kulturolog, historičar religija, Dugin je svestrani posvećenik u sakralnu metafiziku, u ono što se naziva velikom i sveopćom Tradicijom.
Osnivač je moskovskog Instituta za specijalna meta-strateška istraživanja, Povijesno-religijskog udruženja ''ARKTOGEJA'', časopisa ''Mali anđeo'' (organ tradicionalističke duhovne i intelektualne elite), časopisa ''Elementi'' (Euroazijski pregled).
Duginova ''Konspirologija'' nam govori o tajanstvenoj i okultnoj pozadini povijesti o kojoj ništa ne znaju uboge suvremene, desakralizirane, pozitivističke društvene znanosti, o zagonetnim i zloslutnim tajnim društvima koja ''kuju zavjere'' i nevidljivo usmjeravaju tok ljudskih civilizacija, o drevnoj borbi između obožavalaca Sunca i obožavalaca Mjeseca, o okultnim organizacijama nacista i društvima vampira.

-----------------------------------------------------

My documents

KULTURA CINIZMA


Richard Stivers*

(*) Richard Stivers je profesor sociologije na Državnom Univerzitetu Illinois.
Profesor Richard Stivers je 1987. dobio stipendiju Earhart Fundacije da istraži američki moral; «Kultura cinizma» je rezultat. To nije samo najsveobuhvatnije napisana knjiga na tu temu, prateći intelektualnu povijest američkog morala od njegovih europskih korijena u Srednjem vijeku do 1990´, već je to također najpoticajnija knjiga za promišljanje moralnosti danas.

Američka kultura, tvrdi profesor Stivers, je kultura cinizma. Težnja za uspjehom, preživljavanjem, srećom i zdravljem kroz tehnološki utopizam proizvela je mučnu i sveprožimajuću moralnost koja je zapravo «anti-moralnost». Rezultat toga je svijet u kojem postoje norme bez smisla i svakodnevnica je svedena na praznu borbu za moć i zadovoljenje nižih nagona. To vodi dosadi, jadu, anksioznosti, depresiji, ovisnosti, podložnost religioznim kultovima, bizarnim psihoterapijama, općoj pojavi razvoda brakova i poremećenim osobnim odnosima.

Ne samo da rasvijetljava unutarnje proturiječje američke moralnosti, knjiga «Kultura cinizma» također ocrtava njene nove forme. Ona uvjerljivo pokazuje da niti liberalni niti konzervativni komentatori pada američke moralnosti nisu, zapravo, razumjeli o čemu se radi: sama američka moralnost je uzrokom tog pada. Ono što nam je potrebno nije «povratak» na više moralne standarde već potpuna revizija temeljne američke etike.

II
Odsutnost moralnosti ili moralnost poprima nove forme
(str. 2)

…Malo ima radova u području društvenih znanosti na temu morala, a kamo li američkog morala. Samo se u Francuskoj sociologija o moralu nastavlja priznavati kao područje specijalizacije. Poljska filozofessa Maria Ossowska (2) to zove «zapostavljenim područjem»; Sociolog Alvin Gouldner (3) ističe da dok se sociolozi u svojim raspravama često bave normama, vrijednostima i vjerovanjima oni skoro nikada ne opisuju sadržaj ovih moralnih fenomena. Dakle, sociolozi uglavnom raspravljaju o moralu čisto formalno.
Važno je obratiti pažnju na iznimke. Robert Jackallova Moralni labirinti: Svijet korporacijskih menadžera je izvrsni portrait morala američkih korporacija (4); M.P. Baumgartnerova knjiga Moralni poredak suburbije sadrži važne uvide u život američke suburbije (5). Međutim, kako sami naslovi govore, ovi radovi nemaju namjeru opisivati i interpretirati cjelinu američkog morala.
Sociološki radovi (6) koji su se najviše približili toj cjelini su možda David Riesmanova Usamljena gomila (7), Robert Bellahova Navike srca (8), i James Davison Hunterova Ratovi kulture (9). Nijedna od gore spomenutih studija nije o isključivo američkom moralu, ali sve mnogo o tome govore. Dok Riesman ukazuje na kolektivizirajuće snage jednakih po položaju (peer group – the other-directed character type), Bellah se usredotočuje na individualizam američke kulture. Bellah bi se bez sumnje složio s francuskim antropologom Louis Dumontom da je individualnost «najvažnija moderna vrijednost» (10). Jedan od mojih ciljeva je da prikažem kako ekstremni individualizam i ekstremni kolektivizam mogu koegzistirati u istom moralu. Britanski filozof Alasdair MacIntyre već je ukazao na taj paradoks, (11) kao što je i Tocqueville 1830 ih.
____________________________
(2) Maria Ossowska, Social Determinants of Moral Ideas (Društvene determinante moralnih ideja) (Philadephia: University of Pennsylvania Press, 1970), str.26
(3) Alvin Gouldner, The Coming Crisis of Western Sociology (New York: Basic Books, 1970), pp. 140 – 41.
(4) Robert Jackall, Moral Mazes (New York: Oxford University Press, 1988).
(5) P.M. Baumgartner, The Moral Order of a Suburb (New York: Oxford University Press, 1988).
(6) Izuzimam mjerenja i procjenjivanja američkih vjerovanja i vrijednosti, koja, razloge koji će kasnije postati jasnim, nas nikada ne vode dalje od osobnog mišljenja ili uvjerenja. Ne možemo provesti ozbiljnu studiju društvenog morala oslanjajući se uglavnom na podatke mjerenja.
(7) David Riesman The Lonely Crowd (New Haven: Yale University Press, 1950)
(8) Robert Bllah et al., Habits of the Heart (Berkeley: University of California Press, 1985).
(9) James Davison Hunter, Culture Wars: the Struggle to Define America (New York: Basic Books, 1991).

Smisao i moć
(str.175)

Konačno, pad sposobnosti razgovora (raspravljanja) o kvalitativnoj strani života rezultirao je u dva smjera: (1) subjektivizaciji simboličkog značenja, (2) njegovoj konkretizaciji u slikama. Sa stanovišta simboličnog značenja ljudska djelatnost je, stvarno, postala izrazito neodređena. Za razliku od nekadašnjih društava, gdje je pitanje konačnog značenja proizlazilo jedino iz odnosa prema određenom događaju, moderna društva su institucionirala beznačajnost...
...Kako su mnogi primjetili u različitim razdobljima i kulturama, postoji obrnut odnos između moći i vrijednosti. Što se više moć povećava, to vrijednosti više padaju na razini prakse. Vrijednosti mogu još uvijek postojati na razini razgovora i mogu tako djelovati da bi prikrile činjenicu njihovog nestanka kao učinkovitog ograničenja moći.

Besprimjerna priroda moći moderne tehnologije ima dvije posljedice: (1) razara se simbolično značenje; (2) sama moć je postala vrijednost. U prošlosti, kada su društva proživljavala nihilizam, to nije bilo samo zbog traumatskog događaja već i zato jer se moć u obliku autoriteta počela raspadati. Danas moć i egzistencijalni nihilizam koegzistiraju jer je tehnologija istisnula utjecaj kulture. Dokaz da moć i nihilizam idu ruku pod ruku sugerira da je moć, koja je do sada bila kvantitativna, postala kvalitativna (vrijednost). Danas se to možda najbolje vidi u opadanju ideologija. Nacionalizam i rasizam su se dokazali jačim: moć nacije-države, rasa, etnička grupa. Nadalje, unutar društva je jednakost moći u čisto materijalističkom smislu postala poseban cilj grupa između kojih se pravi razlika, odnosno, koje se diskriminira. «Vrijednost» moći je vrijednost zavisti i nepovjerenja; ne dozvoljava drugima.

Ostaje, međutim, pitanje zašto smo popustljivi prema besmislenosti? Djelovanje zahtijeva znanje i volju da se stvari mjenjaju. Samo smo maglovito svijesni ove besmislenosti; proživljavamo ju bez da smo je potpuno svijesni. Ali kako je Kierkegaard uvijek držao, volja je važnija od znanja. Čak i kada smo s besmislenosti suočeni direktno naša volja da djelujemo je kooptirana. To znači da je u tehnološkoj civilizaciji svaka mogućnost jedino ona tehnološka.

(str. 176)
Ellul je primjenio razmišljanje o mogućnosti i potrebi na tehnologiju. Kompjuter i televizija daju nam vizualni dokaz beskonačnih mogućnosti tehnologije kao informacije, sredstava i predmeta. Čini se da tehnologija čini sve mogućim; kao svemoguće biće nema ničega što ona ne može postići. Međutim, mogućnost tehnologije nije moja mogućnost, jer tehnologija ne ovisi o mojem subjektivnom iskustvu. Niti ja mogu kontrolirati njen rast i posljedice na bilo koji način. One me jednostavno vozika. Ono što je najvažnije, jest da je tehnologija postala univerzalno sredstvo djelovanja. Ne postoji niti jedna domena života koja nije posredovana tehnologijom. Svaka učinkovita mogućnost je tehnička. Posebna mogućnost je potreba. Kada mogućnost postane potreba nestaje sloboda.

Čak i kada smo mi manipulatori, moć manipulacije prebiva u tehnici ne u nama. Objektivizirana manipulacija u obliku tehnike znači da se većina nas, uglavnom stalno, jednostavno prilagođava tehnologiji. Manipulacija isključuje mogućnost ljubavi, isto kao što prilagođavanje uskraćuje mogućnost slobode. Takva moralnost uništava i smisao i nadu. (str. 178)

Etika samorazaranja protiv etike afirmacije života

Nije to opozicija tehnologiji kao takvoj već tehnologiji kao milieu-u i sustavu koji je izvan kontrole. Samo relativiziranjem tehnologije, glavnom svetinjom modernog svijeta, možemo ponovo povratiti kritičku perspektivu prema njoj. Budući da je tehnologija prvi i najistaknutiji sustav moćnih sredstava bez valjanih (korisnih) ciljeva, ne smijemo se pretvarati da će apstraktni etički kodeks, napisan pod pretpostavkom da je tehnologija neutralna i da je jedini problem u njenom humanom korištenju, išta postići. Nova etika će se jedino početi javljati u tijeku radikalne opozicije. Sve ostalo će biti samo ideologija.

Sigurno se ideja etike ne-moći čini besmislenom i nemogućom. Zašto mora biti u praksi tako ekstremna? Nisu li sve tradicionalne moralnosti sadržale dimenziju moći u autoritetu koji ju prenosi, iznuđuje i stavlja na snagu? Razlog tome je besprimjerna priroda tehnološke moći. Sredstva kontrole i eksploatacija prirode i ljudi postaju stalno sve moćnijim. Samo akcija koja se na svaki način suprotstavlja dijametralno suprotno ima neki izgled za uspjeh (bez obzira koliko bio slabašan). Prema tome, ova etika mora biti ona ne-moći, ne samo ne-nasilja. Ako možemo odabrati put da ne manipuliramo drugima, da se ne natječemo, (osim u duhu igre), da se ne prilagođavamo staleškim grupama i javnom mnijenju, da ne postanemo moćni kroz potrošnju stvari i slika, samo onda ćemo učiniti početak bez sumnje mucav, kolebljiv početak.

Prava revolucija protiv (evolucija prema palingenezi) tehnološke civilizacije mora prvo biti ona kulture i mora početi s individuom. Usprkos privida (fasade) individualizma, tehnološka civilizacija je u suštini potpuno kolektivistička*. Politika je u toj mjeri opterećena tehnikom da nikako ne može biti polazište. Ponovno otkriće smisla neće doći ponovnim oživljavanjem tradicionalnih vrijednosti. To će doći nastojanjem da se izdrži u preživljavanju što je bliže moguće etici ne-moći. Neophodan je osjećaj za smisao povijesti (bez znanja o tajnim društvima povijest nema smisla, F. Davis) i u tom kontekstu je tako i znanje o tradicionalnim vrijednostima. Budući da smisao svih vrijednosti dolazi od konteksta njihove primjene, znanje o vrijednostima prošlosti može biti samo grubi vodič za budućnost.

Takva etika ne-moći (non-power) i slobode mora biti negativna, odnosno, postojati u opoziciji prema moralnosti moći, moralnosti bez smisla. To nije etika koja se primjenjuje na neutralnu situaciju. To je etika koja mora naći neku sitnu pukotinu u strukturi, današnjeg tehnološkog baroka, skoro potpune moći. Ukoliko bi u bilo kojem trenutku to bilo nastojanje da postane samo moralnost umjesto etika osobne ljubavi i slobode, bila bi progutana od same civilizacije kojoj se odlučila oduprijeti.

_________________




*(da bi se proizveo bilo koji stroj potrebno je nametnuti moć određenog tehničkog znanja i ograničiti individualnu kreativnost i imaginaciju generacijama i milijunima ljudi. vidi J. Needham “autonomisti” bio jednom ... Kepler)
______________________________________________________________________________

…još jedno alternativno značenje «palingeneze» je ono o kojem Isus govori Nikodemu i za koju On objavljuje na jednom drugom mjestu u tom istom Tominom Evanđelju da je glavni cilj Njegovog vlastitog rođenja u tijelu:

«Ja dođoh da bi oni mogli živjeti i da stvarnije žive»

To je «palingeneza « u kojoj se ponovo pristupa stvaralačkom radu, ali ne kao «uzaludnom ponavljanju».
A. Toynbee

David Langford (britanski fizičar i publicist), u knjizi «Rat u 2080. godini» govori o ratnoj tehnologiji u neposrednoj budućnosti koja će konstruirati oružja za uništenje čitavih svjetova. Do njihove upotrebe doći će samo u jednom slučaju: ako izbiju ratovi između svemirskih supercivilizacija.
«Start», broj 282, od 14.do 28. XI 1979.

Američki antimoral priprema je za stvarne ratove zvijezda!


Što piše na špici flmova «Ratovi zvijezda»?
Da li je znanstvena fantastika prošlost ili budućnost?