** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Bez jasnog cilja

NATO je u očajnom slijedu raznih pokušaja da prevlada egzistencijalnu krizu i danas služi prije svega da bi proširio utjecaj SAD-a na područja gdje je imao malen ili nikakav utjecaj. Savez je samo oruđe, alat podvrgnut i uvjetovan »višim ciljevima« američke vanjske i obrambene politike, da se eufemistički izrazimo, ali, zapravo, gospodarskim i geopolitičkim interesima

Piše: Drago Pilsl

U očajnom slijedu raznih pokušaja da prevlada egzistencijalnu krizu, koja rezultira nedostatkom jasne strategije i sve više predstavlja vojni savez NATO kao svjetskog policajca pod zapovjednom palicom Pentagona za zaštitu energenata kako za SAD, tako i za partnere u EU, kriza koja je nastala krajem hladnog rata, taj vojni klub smatra da je našao lijek za bezbolno širenje i prihvaćanje novih članica-država. Tako je barem prema riječima kojima su se razbacivali razni političari baš uoči NATO-vog sastanka na vrhu u Bukureštu, ali i tijekom istoga. Lijek, kažu, služit će i za zaštitu od eventualnih »virusa« tijekom mogućih mirovnih kampanja diljem svijeta (a ne samo ratova koje SAD pokreće za osiguranje kontrole nad geostrateški izuzetno važnim poljima nafte).
NATO, primjerice, pokušava predstaviti kucanje na svoja vrata od strane malih državica kao znak atraktivnosti i relevantnosti. Zainteresiran samo za preživljavanje i u opstanak, NATO izgleda ne uočava (a ako to čini, vrlo nevješto to prikriva) koliko ga ignorira glavna članica, SAD, jer Bijela kuća i Pentagon nikada nisu potvrdno odgovorili na ponudu saveznika da se djeluje koordinirano, to jest saveznički, nakon terorističkih napada na New York i Washington 2002.


Širenje utjecaja

Kada se na NATO gleda iz američke perspektive, to je čak i američki predsjednik George Bush eksplicitno kazao ovih dana u Ukrajini, Savez je SAD-u potreban uglavnom ili manje-više da se udruže snage u navodnoj borbi protiv svjetskog terorizma. To će Bush ponoviti i u Zagrebu. Politolog dr. Dejan Jović u nedavnoj izjavi za »Slobodnu Dalmaciju« to pojašnjava ovako: »NATO danas služi prije svega da bi proširio utjecaj SAD-a na područja gdje je imao malen ili nikakav utjecaj – na primjer u istočnoj Europi, na Balkanu i na postsovjetskim prostorima. U tom smislu, on i dalje ima više agresivnu negoli defenzivnu ulogu«. Drugim riječima, iz Washingtona gledano, NATO je serviser, još i manje, kutija s alatima iz koje se mozgovi iz Pentagona poslužuju kad im treba (ne kada treba i drugima, svima) i to je jako, jako daleko ne samo od ciljeva koji su opisani u najnovijem izdanju temeljne knjige »NATO-Handbook«, friško aterirane na moj radni stol. Dakle, zajednička osnivačka vizija koja je postojala s obje strane Atlantskog oceana je nestala. Danas, za one koji žele pretvoriti ovo stoljeće u stoljeće za Ameriku (SAD), Savez je samo oruđe, alat, napisah, koji je podvrgnut i uvjetovan »višim ciljevima« američke vanjske i obrambene politike, da se eufemistički izrazimo, ali, zapravo, gospodarskih i geopolitičkih interesa.
Kao da nije dovoljno pratiti način na koji Washington iza leđa EU pokušava plasirati svoj antiraketni štit na tlu Europe, sada možemo dodati i iznenadni i forsirani interes da u članstvo uđu Ukrajina i Gruzija koje »zahtijevaju« ulazak u NATO. Prva da bi se prilagodila hegemonističkoj slici SAD-a u svijetu i distancirala od Moskve (proces koji se neće zaustaviti jer se to čini deplasiranim i opasnim nekim europskim vladama), a druga, pak, kako tumači bez ikakve potrebe da kamuflira prave razloge ministar vanjskih poslova Gruzije David Bakradze, potvrđujući tezu da SAD-u trebaju policajci na trasi za gorivo, zato jer se ta zemlja smatra »ključnom u tranzitu energije između Kaspijskog mora i Azije«.


Hladni rat se nastavlja

Zaštitu moćnog tjelohranitelja, ili, kako reče jedan kolega, »reket«, Gruzija će platiti izvanrednom energetskom rutom koja zaobilazi ruske granice, ma koliko glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer šutio o tomu. Ukrajina, Gruzija, Hrvatska, Albanija, Makedonija i drugi, shvaćaju logiku State Departmenta (i veliko je pitanje hoće li tu logiku promijeniti eventualna pobjeda demokrata na idućim predsjedničkim izborima u SAD-u), a ona glasi ovako, glatko i jasno: ako se ne slažeš s nama, nisi relevantan. Kraj priče. Gruziju, to jest vladu u Tbilisiju, očito i ne brine što Moskva ima i protuargument i to vrlo uvjerljiv: Duma je već zatražila od Putina i Medvedeva da pokrenu proces priznavanja separatističkih gruzijskih pokrajina Južna Osetija i Abhazija, ma koliko to bilo u kontradikciji s ruskim stavom oko proglašenja nezavisnosti Kosova. Bakradze smatra da će se ti »manji problemi« riješiti jednom kada Gruzija bude u sastavu NATO-a.
Konačno, još jednom, jer o tome je ovdje ipak riječ: hladni se rat nastavlja. Teze postojanja i važnosti NATO-a su pobrkane. Savez službeno tvrdi da ga zanimaju ljudska prava, demokratski procesi i, što je još važnije, sigurnosni stabilni uvjeti u regijama i svijetu. Ali odnosi sa SAD-om, Savez, na što upozoravaju Njemačka, Francuska, Španjolska, Italija, Portugal, zemlje Beneluxa i drugi igrači (glavni tajnik UN-a, Ban Ki Moon, na primjer), pretvaraju u faktor destabilizacije jer NATO nepotrebno i bezglavo žuri u nepripremljen teren proširivanja članstva (znamo, primjerice, da se odluke donose konsenzusom svih dosadašnjih 26 članica, a konsenzusa itekako nedostaje. Oko makedonskog ulaska, na primjer, da ne idemo dalje i dublje).
NATO treba predah. Treba ga i naša zemlja, da vidimo, uostalom, koliko to košta i u što se zaista upuštamo. Ali gazda Bush pritišće. A servilni Hrvati, povijest nas to uči, vjeruju da zaista mogu biti politički i na svaki način relevantni u regiji. Nisu bili, nisu sada i neće biti nikada. Osim ako odluče ostati neutralni. To im jedino može dati moć.




Preuzeto iz NOVOG LISTA http://www.novilist.hr/