KONSPIROLOGIJA
Aleksandar Dugin
(Uvodna napomena - odabir prevodioca)
Iz VODIČA ZA ZBUNJENE
O filozofskim kartama, str. 20 – 21.
…Ljudi oklijevaju, sumnjaju, predomišljaju se, lutaju amo tamo, nesigurni ne samo oko toga kako postići to što žele, već i zbog sumnje što uopće žele.
Pitanja poput ''što bih trebao učiniti'' ili ''što moram učiniti da se spasim'' čudna su pitanja jer se odnose na ciljeve, ne tek na sredstva. Nikakav tehnički odgovor neće biti zadovoljavajući, poput ''Reci mi točno što želiš i reći ću ti kako to postići.'' Cijela je stvar u tome da ja ne znam što želim. Možda je sve što želim biti sretan. No, odgovor: ''Reci mi što ti je potrebno za sreću, i moći ću te savjetovati što da učiniš'' – taj odgovor, ponovo, neće biti dostatan, jer ja ne znam što mi je za sreću potrebno. Možda će netko reći: ''Za sreću je potrebna mudrost'' – ali, što je mudrost?(razmišljanje, odgoj i iskustvo, Ohoooo!), ''Za sreću je potrebna istina koja nas oslobađa'' – no koja je to istina koja nas oslobađa? Tko će mi reći gdje je mogu pronaći? Tko me njoj može dovesti, ili barem pokazati put kojim doći do nje?
To se ponekad zove filozofiranje, a filozofija se definira kao ljubav prema mudrosti i potraga za njom. Sokrat je rekao: ''Čuđenje je osjećaj filozofa i filozofija počinje čuđenjem.'' On je također rekao: ''Filozof nije Bog, ni tragalac za mudrošću, jer on već jest mudar. Neznalice ni ne tragaju za mudrošću; jer u tome se sastoji zlo neznanja, - da je onaj tko nije ni dobar ni mudar zadovoljan sobom.''
Jedan način gledanja na svijet kao cjelinu moguć je putem karte, to će reći, neke vrste plana ili skice, koja pokazuje gdje se pojedine stvari mogu naći – ne sve stvari, naravno, jer to bi kartu učinilo velikom poput svijeta, nego stvari koje se najviše ističu, koje su najvažnije za orijentaciju: istaknuti orijentiri, kakve se ne može ne primijetiti, ili koji čovjeka, ukoliko ih ne primijeti, ostavljaju u potpunoj zbunjenosti. Najvažniji dio svakog istraživanja je njegov početak. Kako se često isticalo, ukoliko je početak kriv* ili površan,* u kasnijim fazama istraživanja mogu se primijeniti najstrože metode, ali one neće dovesti do pravog stanja svari.
Pravljenje karti jest empirijska vještina koja se koristi visokim stupnjem apstrakcije, no istovremeno se drži stvarnosti do razine samozaborava. Njezin je moto na neki način: ''Prihvati sve, ništa ne odbacuj.'' Ako nešto postoji, na bilo koji način, ako ljudi to primjećuju i zanima ih, to se mora zabilježiti na karti, na pravilnome mjestu. Pravljenje karti nije cjelina filozofije, kao što karta ili vodič ne predstavlja cjelinu zemljopisa. To je naprosto početak – sam početak koji trenutno nedostaje, kad se ljudi pitaju: ''Što sve to znači?'' ili ''Što bih trebao učiniti sa svojim životom?''
E. F. Schumacher
* Ako su generacije podučavane na Marksovoj skrivenoj spoznaji ''besmrtne gluposti u homo economicusu'', odnosno, u duhu aksioma: ''kontradikcije plus vrijeme jednako komunizam'', onda je početak za generacije šezdeset godišnjaka, danas 2007., bio kriv i površan!
Evo jedne takve karte koja se zove konspirologija!
A. G. Dugin
I
PARADIGME ZAVJERE
(Uvod u konspirologiju)
Počinjući raspravu o tako osjetljivom problemu kao što je ''teorije zavjere'', raspravu koja svuda raspiruju strasti (ne samo novinarske, već političke, pa čak i pravničke!), htjeli bismo odmah odrediti posebnost našeg pristupa ovoj temi. Potpuno smo uvjereni u to da postojanje ili nepostojanje same ''zavjere'' apsolutno ništa ne bi izmijenilo u ovoj problematici. Jer, htjeli-ne-htjeli, tijekom posljednjih stoljeća suvremene povijesti konspirološki motivi u historiografiji, kulturologiji, pa i u dnevnoj politici igraju tako značajnu ulogu (a u određenim slučajevima predstavljaju čak najjači argument), da nas to već samo po sebi primorava da pažljivo proučimo fenomen ''konspirologije''. Tu je moguće, mutatis mutandis, napraviti paralelu sa religijom koja ne postoji na račun činjenice Boga, već činjenice vjere. U našem slučaju moglo bi se reći da ''zavjera'', u najopćenitijem smislu riječi, postoji, budući da postoji čitava jedna povijesno i sociološki ustaljena vjera u nju, koja se temelji, između ostalog, na više ili manje brižljivo razrađenoj i prilično raznovrsnoj argumentaciji. Svakako, problem je u svojoj punoći skoro beskrajan te nipošto nemamo namjeru u pretenziji na njegovo iscrpno razmatranje. Za nas je, naprotiv, najvažnije da ponudimo principijelnu prolegomenu za nepristrasno i utemeljeno istraživanje ''teorije zavjere'', izvan polemičkih ili čisto faktoloških sporova. . Ako tijekom više stoljeća veliki broj ljudi nastavlja biti uvjereno u postojanje više ili manje univerzalne mreže ''zavjerenika'', koji imaju neke svoje posebne planove i žele ih nametnuti čovječanstva, predmet proučavanja sigurno postoji.
Argument koji najčešće navode protivnici ''konspirološkog'' pristupa povijesti sastoji se u ukazivanju na grotesknost laičke ''konspirologije'', čije su maksime zaista slikovito neodržive i ponekad apsurdne. (To je naročito karakteristično za antimasonske mitove s kraja XIX stoljeća – ''slučaj Taksila'' itd.) Ali zahvaljujući istraživanjima suvremenih sociologa i historičara religije (a posebno Mirče Elijadea), znamo da na prvi pogled neodgovarajuća ocjena različitih slojeva društva o ovim ili onim povijesnim fenomenima može potvrditi (i u većini slučajeva potvrđuje!) postojenje istih nesvjesnih arhetipova koji konkretne činjenice i događaje dovode do mitoloških paradigmi, iako te paradigme mogu ostati potpuno izvan racionalnog plana. Na primjer, ruskom boljševizmu svojstveni mesijanski patos i očigledne analogije s novogvinejskim kargo-kultovima (v. M. Elijade: Mefistofel i Androgin) ne predstavljaju toliko argumente u prilog tome da su ti ljudi ''griješili'', da su ''bili prevareni'' ili su ''povjerovali u himeru'', koliko svjedoče o dubokoj arhaičnosti i određenih slojeva naroda koji su naseljavali Ruski Imperij uoči Oktobarske revolucije, i o postojanosti izvjesnih mitoloških kompleksa na razini kolektivnog nesvjesnog. Isto tako stoji i sa laičkom ''konspirologijom''. Njena pretjeranost i pojednostavljenje su znaci koji ukazuju na neke arhaične slojeve. Oni ne mogu biti do kraja osvijetljeni racionalnošću, ali ipak teže da iz svojih dubina isplivaju na površinu kako bi saopćili svoju nijemu i ponekad neartikuliranu poruku o ''opasnosti svjetske zavjere''. I činjenica je da je oduševljavanje konspirologijom često povezano sa stvarnim psihičkim poremećajem. Također, mnogi duševni bolesnici prirodno i spontano, bez ikakve prethodne pripreme, u općim crtama reproduciraju sve faze ''konspirološke logike'' (treba se samo sjetiti različitih vrsta manijačko-depresivnih psihoza!). Ovo ponovo dokazuje ukorijenjenost problema ''zavjere'' u najdubljim slojevima čovjekove osobne i socijalne psihe, i nikako ne može poslužiti kao dokaz da je zavjera proizvod psihičkog poremećaja. Tu je logika obrnuta. Slabljenje, iz ovih ili onih razloga, racionalnih individualiziranih struktura svijesti razotkriva upravo ono što predstavlja najdublji sadržaj psihe, te samo osvjetljavanje tog sadržaja (a nikako bijeg od njega) može dovesti do formiranja istinski potpune ličnosti. Idealni primjer za to su ortodoksni mistici i vodeći psihijatri i psiholozi (npr. C. G. Jung, S. Freud) koji psihičke ponore obasjavaju svjetlošću konkretne, racionalne, pa čak i nadracionalne teologije.
Kako bilo, ''konspirologija'' sama po sebi neosporno zahtijeva sistematsku analizu i proučavanje. Takvo proučavanje (ili barem njegov početak, koliko je to moguće) i predlažemo svim istraživačima zainteresiranim za ovu oblast, kao i pristalicama i protivnicima uznemirujuće ''teorije zavjere''.
OSNOVNI KONSPIROLOŠKI MODEL
Razmotrimo sada što se zapravo ima u vidu u najopćenitijem slučaju kada se spominje ''zavjera'', točnije ''zavjera svjetskih razmjera''. Jer upravo ideja takve ''globalne zavjere'' i predstavlja osnovu konspirologije, čak i u onim slučajevima kada se radi o objašnjavanju ili ''razotkrivanju'' neke posebne, lokalne zavjere.
Shematski, može se reći da početni aksiom konspirologije predstavlja ideja o postojanju tajnog društva, čiji članovi teže da pokore cijeli svijet i stvore potpuno novi poredak u kojem će oni zauzimati ključne pozicije i apsolutno gospodariti. Pritom je važno da pretpostavljeni poredak neće biti bilo kakav poredak, već potpuno suprotan onome koji postoji sada ili koji je postojao ''jučer'', to jest, potpuno suprotan ''prirodnom'' poretku. Tajno društvo (viših i najviših razina) se ne sastoji prosto od ''loših'' ali ''običnih'' ljudi, već od posebnih ''genija Zla'', koji pritom posjeduju izvjesnu temeljnu tipsku anomaliju u usporedbi s ''normalnim'', ''prirodnim'' čovječanstvom.
Prema tome:
1. U centru ''zavjere'' nalaze se ljudi.
2. Ti ljudi su skrivani pod velom tajne.
3. Ti ljudi su principijelno defektni u samoj svojoj osnovi.
4. Cilj ''zavjere'' je stvaranje ''antirealnosti'' koja odgovara ''antinormalnosti'' samih zavjerenika.
5. Negativni cilj ''zavjere'' je uništenje ''prirodnog'', ''normalnog'' poretka stvari koji predstavlja ''smetnju'' i ''prepreku'' (ili barem podjarmljivanje i potčinjavanje ''normalne'' realnosti).
Odmah treba naglasiti da prva točka nipošto ne predstavlja tautološki sud. Naprotiv, ona je jedna od najfundamentalnijih crta suvremene konspirologije, nastale poslije epohe prosvjetiteljstva, za razliku od analognih koncepcija koje postoje u tradicionalnim, ''sakralnim'', društvima. U principu, to da povijest ima nekakav cilj, logiku i predodređene etape priznaju sva religiozna, kao i određena čisto profana učenja (recimo, marksizam sa svojom logikom ''smjene ekonomskih formacija''). Ali religiozni dogmati najčešće odgovornost za ciklično kretanje povijesti, koja se neprestano udaljava od svog sakralnog izvora, dakle u pravcu njene neposredne degradacije, pripisuje bezličnim silama Usuda, Sudbine ili vanljudskim izvršiocima Predodređenja – Anđelima, Demonima, Suštinama Mraka, koje ''vuku'' čovječanstvo ka eshatološkom propadanju i raspadanju. U suvremenoj konspirologiji, pak, neprestano se podvlači upravo ljudski karakter zavjere, a teleološke ideje Predodređenja po pravilu igraju sporednu ulogu i to samo kod određenih tipova konspirologa. ''Zavjera'' - to je obavezno ''zavjera ljudi'' i nije slučajno što se pojava povijesne konspirologije podudara upravo sa epohom prosvjetiteljstva, kada je ''humanistički'', ''čisto ljudski'' faktor postao kulturna dominanta za određeni dio čovječanstva (to jest, Zapad)…
U cjelini, novi vijek je predstavljao oštar raskid sa posljednjim inercijalnim ostacima sakralne civilizacije u Europi, koja se počela naglo raspadati negdje od posljednjih stoljeća srednjovjekovlja. Novi vijek je postao trijumf ''čovjeka'', uzetog kao nekakva causa sui. Paralelno sa ofanzivom ''humanizma'' na sve oblasti kulture, povijesna Predodređenost i vjera u nju tijekom mnogih vjekova realno je nadživjela krah religiozne civilizacije na Zapadu i poprimila formu ''tajnog društva'' ljudi koji su odgovorni za negativni povijesni tok događaja, za sve ''zlo'' koje se dešava u društvu i civilizaciji u globalnim razmjerima.
Na taj način, konspirologija je u većini slučajeva spojena sa ''svjetovnim'', ''laičkim'', ''nereligioznim'' odnosom prema logici povijesti. Ali istovremeno tipična konspirološka svijest u praksi je prožeta i shvaćanjem o neizbježnosti takvog razvoja događaja, što očigledno predstavlja ostatak sakralnog pogleda na svijet. Točnije rečeno, za konspirologiju je u cjelini karakterističan upravo spoj ''svjetovnih'' i ''religioznih'' motiva (zapravo ''humanizma'' i ''fatalizma''). Taj spoj (koji, osim svega ostalog, najčešće ostaje nesvjestan) objašnjava posebnu ekstravagantnost koja je često svojstvena konspirološkim koncepcijama.
Tajnost društva ''zavjerenika'' također ishodi iz dvojakog pristupa shvaćanju historijskih mehanizama. S jedne strane, ono je skriveno od običnih ljudi, kao što su za vjernike skrivene onostrane sile Zla. S druge strane, to je ipak društvo, to jest, nekakva socijalna struktura, a ne ''demonska svita Đavola'', niti ''vojska Asura'' u hinduizmu.
I ''novi svjetski poredak'' koji predstavlja cilj ''zavjerenika'' isto tako je mističan kao i ''apokaliptično carstvo Antikrista'', ali je istovremeno i ljudski racionalan, samo u posebnoj, obrnutoj, ''humanističkoj'' logici. Na primjer, umjesto ''najboljih'' tamo će vladati ''najgori'', umjesto ''norme'' tamo će biti ozakonjena ''patologija'' itd.
I konačno, tu je agresija ''zavjerenika'' protiv sadašnjeg status quo u postojećem, konkretnom društvu.* Ta agresija postojana je samo u jednome: ona je uvijek uperena protiv onoga što postoji sada, a što je to što postoji sada i nije toliko važno. Dakle, za religioznu svijest degradacija realnosti, univerzalni ''grijehopad'' svijeta ima samo jedan pravac – ka sve većem i većem raspadanju sve do posljednje eshatološke (eschatos – posljednji, krajnji + logos) katastrofe i nove integracije s Principom. Zato je za konspirologe negativan i sam tok povijesti civilizacije, a ne njena konkretna faza.** Ta mržnja prema sadašnjosti pripisuje se ''zavjerenicima'' u svakoj konkretnoj epohi u mjeri u kojoj se mijenjaju društvena uređenja i politički prioriteti.
Svi ovi izdvojeni momenti izvrsno se slažu sa polunesvjesnim karakterom konspiroloških koncepcija. U njima, u svojstvu ''arhaičnog'' i inercijalno i nesvjesno religioznog'' elementa, istupa maglovito poimanje sakralnog determinizma Historije, njena ciklična Predodređenost, a u svojstvu ''racionalne nadgradnje'' pozitivističko-humanistička predstava o ''čovjeku kao stvaraocu historije''. Otuda je, uostalom, i čest prizvuk mentalne patologije kod konspirologa – to je posljedica spajanja dvaju različitih koordinatnih sustava u jednom istom pristupu tumačenju realnosti. Zato ''zavjerenici'' u očima njihovih protivnika dobivaju karakter posebnih monstruma kod kojih se ''ljudsko'' (i, naravno, svi ljudski poroci) spaja se ''neljudskim'', održavajući na taj način osnovnu orijentaciju konspirologa, u čijoj svijesti su oba ova plana po pravilu pomiješana.
__________________________________________________
* Važno je primijetiti: ako su konspirolozi jednog pokoljenja optuživali ''zavjerenike'' za rušenje postojećeg društvenog poretka, vrlo često su konspirolozi sljedećeg pokoljenja optuživali iste ''zavjerenike'' za rušenje onog uređenja koje je za njihove prethodnike bilo sinonim ''anticivilizacije'' i ideal ''zavjerenika'', ali viđenih u optici prethodne historijske etape. (prim. aut.)
** Prema A. Toynbeeu, koji je sam dio polutajnog društva, kao prvi profesionalni zaposlenik ''Karaljevskog instituta za vanjske poslove'' (1920.), organa Okruglog stola, za koje je napisao zaključnu povijest Planeta, sama civilizacija je ''nadepohalna pojava'' i ''svojevrsna anomalija'' u odnosu na tzv. arhaično društvo jer je civilizacija potpuni prekid sa Tradicijom koja se temelji na ''vladavini predaka'' a ne vladavini ''kreativne grupe'' ili ''kreativnog pojedinca''. (prim. prev.)
KONSPIROLOGIJA I TRADICIONALIZAM
Sad ćemo se donekle udaljiti od teme i pozabaviti se pomalo drugačijom sferom, ali sferom koja je ipak neposredno povezana s konspirologijom. Imamo u vidu ono što se danas, uz određeni stupanj uvjetovanosti, zove ''tradicionalistička misao'' (la pensee traditionnelle). Radi se o specifičnom pravcu koji predstavlja bespoštednu kritiku suvremenog svijeta, ali, za razliku od ogromne većine kritičara suvremene civilizacije, tradicionalisti se ne oslanjaju na ''humanističke'' i ''progresivne'' vrijednosti, već na vrijednosti Integralne Tradicije, shvaćene kao ''totalni fenomen'' kome su podređeni svi aspekti društvenog, političkog i kulturnog života. Najistaknutiji predstavnik, i i moglo bi se reći osnivač ovog pristupa, bio je francuski ezoteričar Rene Genon koji je formulirao osnovne principe ''tradicionalističkog'' pristupa. Retrospektivno, poslije Genona, u preteče tradicionalizma ubrajaju se i čuveni ''teokratski konzervativci'' Zapada, kao što su Donoso Kortes i Žozef de Mestr, kao i neki pisci ''okultnog'' pravca (na prvom mjestu Sent-Iv d'Alvedr). No, ipak su tek Genon i mislioci na koje je on izvršio presudan utjecaj ''tradicionalisti'' u pravom smislu te riječi.
Konspirološki motivi svakako nisu, niti su bili, centralni za tradicionaliste. Istovremeno, oni su za njih uvijek izražavali veliki interes (o čemu svjedoči, između ostalog, činjenica da je Genon neko vrijeme surađivao sa jednim tako poznatim konspirologom i antimasonom kao što je Abel Klaren de la Riv, i čak je pisao u njegovom časopisu Antimasonska Francuska pod pseudonimom ''Sfinga''). Ali stvar nije u tome što je konspirologija u izvjesnoj mjeri zaokupljala tradicionalističku misao; za nas je daleko važnije što su upravo tradicionalisti prvi put i potpuno jasno formulirali intelektualnu i historijsku paradigmu onog fenomena koji se kod običnih konspirologa po pravilu naziva ''zavjerom''. Tradicionalisti su, u potpunosti priznajući neosporni autoritet sakralne i religiozne Tradicije i dovodeći do krajnjih granica primjenu tradicionalnih učenja na čitavu sferu civilizacijskih i povijesnih fenomena, bili (barem teorijski) oslobođeni predrasuda ''humanističke'' i ''pozitivističke'' svijesti; predrasude koje su zapravo stajale u osnovi mentalnog kompleksa konspirologa. Zato je tradicionalizam mogao slobodno razjasniti i iskazati ono čemu su tek ''polusvjesno'' težili pristalice ''teorije zavjere''. I u isto vrijeme, upravo tradicionalističko razumjevanje ovog problema moglo je razotkriti sve greške, pretjerivanja i zablude, svojstvene čisto konspirološkoj metodi.
Sve ovo nas primorava da reproduciramo logiku tradicionalista koji razmatraju i ocjenjuju konspirološki faktor.
S točke gledišta tradicionalista, Historija je u potpunosti sakralna, ona ima Vanljudski (božanski, anđeoski) izvor i Vanljudski krajnji cilj. Logika Sakralne Historije predodređena je cjelokupnom metafizičkom strukturom Bića i podčinjena isključivo zakonu Najvišeg Božanskog Proviđenja. U ovakvoj povijesti čovjek ima izrazito simboličku i obrednu ulogu. On u zemaljskom svijetu zastupa i podržava Nebeski Princip, realizira u tom Biću Božanski Plan Proviđenja. U toj perspektivi čovjek je usud (sasud) Vanljudskog, Božanstvenog. (Podsjetimo se čuvenog mjesta iz Psaltira, gdje Bog kaže: ''Rekoh vam: bogovi ste''). Ali istovremeno s ovim, struktura Sakralne Historije je podčinjena zakonu Degradacije (zakon entropije – drugi zakon termodinamike), Involucije (enantiodromije, promjene i evolucije), jer odmah poslije po svojoj suštini (esenciji) dobrog stvaranja (pojave) svijeta, taj svijet ima samo jedan put razvoja – udaljavanje od svog Izvora; u protivnom, povratak u krilo Tvorca značio bi prestanak postojanja svijeta kao nečeg što je odvojeno od Tvorca, to jest nestanak svijeta kao takvog, njegov Kraj. Dakle svijet, koji ostaje tvorevina (a ne Tvorac) razvija se u pravcu Pada (Propadanja), pogoršanja, gubeći sve više i više svoju sličnost sa Principom. Kada ciklus svijeta dostigne svoj minimum (to jest, maksimum degradacije), dolazi do trenutne Reintegracije, Povratka otrgnute realnosti u krilo Prvoizvora. Ovi pulsirajući ciklusi (Pojava – Postepeno Propadanje – Trenutno Uspostavljanje) čine osnovni sadržaj paradigme Sakralne Historije u najopćenitijem obliku. Čovjek je u svom svijetu jedan od elemenata cijelog sakralnog kompleksa, što znači da je i njegova povijest, ljudska povijest, proces ciklične degradacije od rajskog anđeoskog statusa Prvobitnog Adama Zlatnog Doba do palih demoniziranih ''neljudi'' apokaliptičnog vremena, po čijem isteku se na tajanstven način javlja Novo Sakralno Čovječanstvo slijedećeg Zlatnog Doba.
U okviru ove slike uloga ljudskog faktora u povijesti dobiva kvalitetu dualizma. S jedne strane, ljudi samo izvršavaju planove Proviđenja, podvrgavajući se objektivnoj logici ciklusa, a s druge, i sami predstavljaju aktere te povijesti, jer na zemaljskoj razini upravo čovjek (u sakralnom smislu ovog termina to znači ''viši čovjek'', ''čovjek kao nosilac metafizičke svijesti'') zastupa Princip u odnosu prema drugim bićima. Kako s tradicionalističke točke gledišta ljudi suštinski i principijelno nisu jednaki, i u sferi povijesti postoji hijerarhija između različitih tipova ljudskih bića. Jedni stoje bliže Volji Proviđenja i oni su aktivni učesnici Povijesti, a drugi stoje dalje od te Volje i pasivni su u odnosu na tok povijesti. U čisto ljudskoj perspektivi (to jest, stavljajući u zagrade plan Proviđenja) prvi tip ljudi jeste i smatra se vladajućim, a drugi potčinjenim. No, jer se sakralna hijerarhija Tradicije temelji na primatu Jedinstva nad mnoštvom i Kvaliteta nad kvantitetom, prirodno je što se hijerarhija vladajućih sužava ukoliko je bliža vrhu, gdje se nalazi jadan jedini simbolički Kralj Svijeta, Bogo-Čovjek, Medijator, Veliki Posrednik između Zemlje (ljudi) i Neba (duha). Ova simbolička figura (Čakravarti hinduističkog učenja, sakralni Imperator kineske tradicije, Car-Mesija judaizma itd.) predstavlja izvor zemaljske vlasti i centar koji predodređuje zemaljsku ljudsku povijest u skladu sa Zakonom Proviđenja. On je nešto više, On je Bogo-Čovjek, očovječeni Anđeo* (* vidi – R. Genon: Kralj Svijeta. (Prim. aut.).
Po mišljenju tradicionalista i Tradicije, mi danas živimo u završnom periodu ciklusa, u doba pomračenosti i krajnje udaljenosti tvorevine od Tvorca (i u tome se međusobno slažu sve autentične religije i sakralne tradicionalne forme – kako hinduizam tako i islam, kako kršćanstvo tako i budizam, kako taoizam, tako i najarhaičniji fetišistički degradirani kultovi). Zato se pomračuje i skriva od ljudi i sam Sakralni Princip, što znači i ličnost Kralja Svijeta, najvišeg izvršitelja planova Proviđenja na zemlji a centar Historije se također pokriva koprenom tajne, iščezava iz vidokruga sveopće pažnje, odlazi u tajanstvene i nedostižne predjele. Ipak, udaljavanje Principa ne znači njegovo realno i potpuno odsustvo, on nastavlja bivati sveprisutan, samo na poseban i tajanstven način. Tajanstveno djelovanje Kralja Svijeta i njegovih izabranih suboraca ne prestaje ni na trenutak, čak ni u najmračnijim i najprofanijim razdobljima.
S druge strane, ukoliko je u Božanskoj Logici Historije degradacija svijeta metafizički nužna, moraju postojati i realizatori te nužnosti, moraju postojati nosioci Razaranja. Ukoliko se radi o ljudskom postojanju, onda nosilaca sila Razaranja mora biti i među ljudima. U bogoslovlju se sile Razaranja i Degradacije personificiraju u liku Đavola, palog Anđela. Metafizička perspektiva tradicionalizma, pak, označava centar sila Razaranja kao ''Kontrainicijaciju'', to jest, kao poseban tip tradicije u kojoj su sve proporcije izobličene i svi akcenti premješteni na potpuno suprotna mjesta. Ovaj centar kontrainicijacije jeste drugi pol historije, izvor civilizacijske involucije. Na njegovom čelu je parodijski, suprotni ''Kralj Svijeta'', onaj koga Evanđelje zove ''Knez Ovoga Svijeta''. Pokazna zamjenica ''ovaj'' podvlači imitacijski karakter Kontrainicijacije, koja u obrnutoj perspektivi, ''odozdo'', ''u čisto ovostranom'', reproducira strukturu centra Vlasti Privođenja ''odozgo'', Vlasti koja ima ''onostrani'', ''transcendentni'' karakter – centra na čijem čelu stoji istinski Kralj Svijeta. Stoga je prirodno što Kontrainicijacija ima i svoju ljudsku projekciju, to jest – poseban tip ljudi koji u velikoj mjeri svjesno izvršava Volju Usuda, pokoravajući se silama Razaranja. Ovaj tip ljudi, ''agenata'' Kneza Ovoga Svijeta, islamska tradicija zove ''avlii-eš-šejtan'', što doslovno znači ''sveci Sotone''. Djelovanje ovog kontrainicijacijskog centra obavezno mora biti skriveno od tuđih pogleda, jer ciljevi i zadaci Kontrainicijacije ne mogu a da ne užasnu ''neutralne'' ljude u kojima uvijek nužno postoje makar ostaci sakralnog i religioznog osjećaja.
Rezimirajući tradicionalistički pogled na metafiziku povijesti, možemo reći da smo utvrdili postojanje tajnog centra ljudske historije koji se, osim toga, sastoji od dvaju suprotnih dijelova – centra Proviđenja (Kralj Svijeta) i centra Kontrainicijacije (Kneza ovog svijeta). Neosporno je da i Degradacija svijeta ulazi u planove Božanskog Proviđenja i služi nekoj višoj transcendentalnoj svrsi (dakle, na kraju krajeva, i sam Knez ovoga svijeta samo je instrument istinskog i jedino svemogućeg Kralja Svijeta!). Ali, ipak, u procesu Historije dva pola tajne vlasti međusobno su razdvojena bezdanom i nalaze se na dvjema stranama u odnosu na čovječanstvo, predstavljajući njegove historijske i duhovne granice – granice Uzdizanja i Svetosti i granice Pada i Grijeha. Između ova dva pola tajne vlasti tokom čitave Historije vodi se nepomirljiva borba koja predstavlja posljednji i najdublji sadržaj globalnog ciklusa čovječanstva.*
* Vidjeti – Rene Genon: Carstvo količine i znaci vremena, J. Evola: Pobuna protiv modernog svijeta, itd. (Prim. aut.)
Tradicionalistička perspektiva nam na taj način daje najpotpuniju i najkompleksniju sliku sakralne pozadine konspirologije. Ali najvažnije je, po našem mišljenju, to što obična konspirološka optika ne omogućava da se napravi jasna razlika između tajnog centra Proviđenja i centra Kontrainicijacije, što znači da je u toku konspiroloških istraživanja uvijek moguće pomješati Kralja Svijeta s Knezom ovoga svijeta (kao i njihove izabrane služitelje, suradnike i ''agente'' kojima je dodjeljena posebna historijska misija). To cijelu ovu oblast čini krajnje opasnom za nedovoljno kompetentne istraživače i djelimično objašnjava onaj uznemirujući prizvuk kojim se odlikuje konspirologija u cjelini, kao i česte i neobjašnjivo tragične sudbine konspirologa. Budući da nisu u stanju da razluče dvije sukobljene sile unutar tajanstvenog centra ''zavjere'', konspirolozi potpuno spajaju nešto što je isto toliko međusobno udaljeno kao što su voda i vatra, raj i pakao. Stoga je njihova intuicija osuđena na to da uvijek bude samo uznemirujuće ''podozrenje'' u kojem je viša istina čvrsto spojena sa čudovišnom lažju.
________________________________
* Vidi – Rene Genon: Kralj Svijeta. (Prim. Aut.)
KONSPIROLOŠKE VARIJACIJE
Prije nego što pristupimo općem konceptualnom pregledu konkretnih konspiroloških modela, izložimo varijente koje se najčešće susreću. Naše shematsko predočavanje ne pretendira na iscrpnu klasifikaciju, ali radi zgodnijeg predstavljanja izdvojili smio nekoliko osnovnih tipova ''teorije zavjere''.
1. ''Masonska zavjera''. Ova tema je najkarakterističnija za kontrarevolucionarne religiozne orijentacije, katoličke integriste, pravoslavne konzervativce i fundamentaliste. U razobličavanju masonske zavjere tradicionalno prevladava teološka motivacija.
2. ''Židovska zavjera''. Ovaj ''čuveni'' konspirološki koncept ima dvije osnovne verzije – teološku (u kojoj se izlažu kritici religiozni aspekti judaizma) i rasističku (tu je riječ o nacionalnoj specifičnosti Židova i njihovoj rasnoj misiji).
3. ''Zavjera bankara''. U širem smislu, ''ekonomska zavjera''. Tu se konspirologija dotiče s politologijom, ekonomijom i sociologijom. Neki aspekti ove konspirološke varijante faktički se podudaraju sa političkim doktrinama marksizma.
4. ''Zavjera siromašnih'' ili ''boljševička zavjera''. Ova koncepcija, sa svoje strane, odgovara klišejima europske masovne svijesti.
5. ''Mondijalistička zavjera''. Najnoviji oblik konspirologije koji razotkriva planove ''tajne svjetske vlade'' tokom posljednjih desetljeća. Odlika ove konspirološke varijante sastoji se u tome što glavni objekt istraživanja postaju Sjedinjene Američke Države kao poseban geopolitički centar sa svojom specifičnom i u nizu aspekata veoma sumnjivom kulturnom i futurološkomkoncepcijom.
6. ''Zavjera sekti''. Kao novu verziju ove prilično stare konspirološke teme trebalo bi posebno izdvojiti koncepciju ''neospiritualističke zavjere'' koja razmatra političku aktivnost novomističnih grupa i pokreta.
Ovdje ćemo u nekoliko riječi opisati specifičnost svake od ovih koncepcija.
ĐAVO S KECELJOM, ČEKIĆEM I MISTRIJOM
Teorija ''masonske zavjere'' počela se ozbiljno formulirati od vremena Francuske revolucije, mada su i ranije, u XVIII stoljeću postojala prilično ozbiljna antimasonska istupanja (vidi ''Pismo i konsultacija povodom Slobodnih zidara'' koje je napisalo šest doktora sa Sorbone 1743. godine). Najfundamentalnija djela koja su razotkrivala masonsku i antireligioznu suštinu Francuske revolucije bili su radovi francuskog opata Ogistena Bariela i Engleza Johna Robinsona, objavljeni 1797. godine. Zanimljivo je da je i Robinson sam pripadao engleskoj masonskoj loži, ali putovanje po Europi, naročito po Francuskoj i Njemačkoj, uvjerilo ga je da postoji radikalna razlika ''antireligioznog'' kontinentalnog masonstva od engleskog masonstva, sasvim lojalnog prema Crkvi.
Naziv glavnog Robinsonovog rada govori sam za sebe – ''Dokazi o zavjeri protiv svih religija i svih država Europe, prikupljeni na skupovima Illuminata, Slobodnih zidara i književnih društava'' (London, 1797.). I drugi značajan otkrivač ''masonske zavjere'' i nepomirljivi neprijatelj revolucije također je bio mason najvišeg stupnja posvećenja, Žozef de Mestr, koji se smatra osnivačem ''apsolutnog teokratskog konzervativizma'' i ''ocem svjetske kontrarevolucije''.
Logika Bariela i njegovih nastavljača u cjelini se svodila na slijedeće: masonstvo ne predstavlja filantropsku sekularističku organizaciju nevinih naučnika-čudaka humanističke orijentacije, ka se uobičajeno smatralo u XVIII stoljeću, već tajno društvo antikršćanskog i sotonskog usmjerenja, čiji je cilj uništenje Crkve i europskih monarhijskih država, uspostavljanje krvave diktature i sotonskih kultova. To društvo ima višestoljetnu povijest i odgovorno je za sve glavne katastrofe europske kršćanske povijesti. Pod maskom liberalizma i slobodoumlja u masonstvu se skriva totalitarni ateizam i tiranija, a vanjska besmislenost masonskih rituala samo služi da prikrije čvrstu i razgranatu internacionalnu kozmopolitsku strukturu koja već pokriva cijeli svijet. Francuska revolucija bila je pojava te sotonske, đavolske sile.
Sve masonske rituale Bariel je protumačio u demonskom ključu, a masonstvu se pripisivalo demonopoklonstvo, sve vrste bogohulnih i svetogrdnih radnji, crne mise itd. Već u antimasonskim knjigama pojavljuju se tipične i ustaljene definicije, poput: ''masonstvo je socijalno-politički izraz sotonizma'', ''mason – to je ubica, razvratnik, ateista i bogoborac''. Kasnije ova konspirološka tema ne dobiva skoro nikakve nove teorijske dopune, a cve nove i nove činjenice i interpretacije činjenica prikupljat će se knjigama koje demaskiraju ''đavole sa keceljom, čekićem i mistrijom''.
Nakon jednog stoljeća papa Lav XIII izdaje antimasonsku bulu koja sadrži čuveni poziv: ''Zderite s masonerije masku, pokažite je onakvom kakva jeste!'' Na ovom novom valu antimasonstva pojavljuju se poznati konspirolozi, ako što su Arman Žozef Fava, Pol Kopen-Albanseli, de Besonije (poznatiji pod pseudonimom Gabriel Sulakroa), Abel Klaren de la Riv i Leo Taksil (razotkrivanje sotonske suštine masonerije iz pera ovog posljednjeg, a kasnije priznanje falsificiranja i izvrtanja činjenica, svojevremeno su izazvali ogroman skandal u čitavom katoličkom svijetu).
U XX stoljeću ovu liniju su nastavili poljski aristokrata Emanuel Malinski koji je napisao 25 tomova Misije Božjeg naroda, i njegov koautor Leon de Ponsen koji je izdavao časopis pod klasičnim nazivom Kontrarevolucija.
U Rusiji su ovu konspirološku antimasonsku liniju Zapada (i to prvenstveno zapadnog katoličanstva) podržali autori Aleksej Šmakov i Aleksandar Seljanjinov koji su, budući upoznati sa idejama europskih kontrarevolucionara, ne samo prepričali te ideje ruskoj publici putem domaćih dešavanja, već su dodali i pravoslavni element teološkoj podlozi antimasonske polemike. Ali najznačajnija ličnost (barem sudeći po utjecaju njegovih otkrića na povijest XX stoljeća) postao je Sergej Nilus koji je objavio čuvene Protokole sionskih mudraca u kojima su ''teoriju zavjere'' u najupadljivijem i najupečatljivijem obliku izložili sami ''zavjerenici''.
Valja istaći da praktično u svim djelima antimasonskih pisaca strogo konzervativnog, kontrarevolucionarnog načina mišljenja osnovna paradigma ostaje nepromijenjena. Razobličavanje masonerije provodi se po jednoj istoj tradicionalnoj shemi.
Čak i danas antimasonski konspirolozi faktički ponavljaju Bariela – kako u Europi, gdje su, uostalom, kontrarevolucionarna, katoličko-integrativistička (dakle implicitno antimasonska) raspoloženja počela posljednjih godina ponovno se širiti u određenim političkim i crkvenim krugovima, tako i u Rusiji, gdje Protokoli sionskih mudraca u vrijeme perestrojke postaju obavezna knjiga ljudi sa najrazličitijim političkim pogledima.
Zanimljivo je napomenuti da ogorčena tristogodišnja polemika antimasona i branioca masonstva sa svim navođenim dokazima, razobličavanjima, otkrićima falsifikata i burnim kampanjama u štampi, apsolutno nikoga ni u što nije uvjerila (i vjerojatno neće ni uvjeriti). Konspirološka antimasonska raspoloženja nipošto nisu stvarana zbog posebne težine argumenata otkrivalaca masonske zavjere, niti su opadala zbog uvjerljivosti masonskih opovrgavanja. U konspirološkim ciklusima uvjerljivost faktički nije imala nikakav značaj. Usprkos svim isticanim činjenicama, strane sa neobičnom upornošću ostaju privržene prvobitnim paradigmama, koje se, ma kako to bilo čudno, tokom vremena skoro ne mijenjaju, te u XX stoljeću imaju ne manje pristalica nego u XVIII.
Antimasonska teza odlikuje se neobičnom postojanošću. To dokazuje, u najmanju ruku, da ona odgovara izvjesnim realnim psiho-političkim arhetipovima koji ne samo što izazivaju slične intuitivne bojazni kod ljudi međusobno tako različitih pokoljenja triju posljednjih stoljeća, već vjerojatno djeluju i na sam masonski svijet, otkrivajući stvarnu prisutnost dvostrukog dna u ovom čudnom političko-kulturnom pokretu, dna koje je možda nepoznato i samoj braći-graditeljima Hrama.
''NAJBOLJEG GOJA UBIJ''
S koncepcijom ''masonske zavjere'' tijesno je i ponekad neraskidivo povezana koncepcija ''židovske zavjere''. Ova veza je uobličena u izrazu, za konspirologe karakterističnom, ''judeomasonska zavjera''. Taj izraz je postao rasprostranjeni klišej kako protivnika ''zavjere'', tako i antikonspirološke propagande koja stalno pokušava dokazati neodrživost i grotesknost ove sintagme. Ipak, antimasonska konspirologija nije uvijek istovjetna sa antijudizmom, naročito zbog toga što antimasonstvo skoro u cjelini predstavlja religioznu i kontrarevolucionarnu doktrinu koja prvenstveno pribjegava teološkoj argumentaciji, dok je antijudaizam često potpuno nezavisan od svake teologije i zasniva se na čisto rasnoj ili etničkoj argumentaciji.
Naravno, povijesni antijudaizam, kao i antimasonstvo, bili su uglavnom kršćanski. Neprihvatanje Isusa Krista od strane judaizma u potpunosti je značilo temeljnu opoziciju dviju religioznih perspektiva, koja se još više pojačavala zahvaljujući određenoj prejemstvenosti (kontinuitetu) kršćanstva u odnosu na judaizam. Osim toga, entijudejski patos je svojstven i nekim mjestima iz Novog Zavjeta. Problem je u tome što se mnogobrojna mjesta u Talmudu odlikuju nepomirljivom i teološki zasnovanom (u židovskoj perspektivi) mržnjom prema Isusu Kristu i prema kršćanskoj Crkvi. Za razliku od islama ili drugih tradicija, čija je opća religiozna perspektiva previše udaljena od religiozne dogmatike kršćanstva, u kompetenciju judaizma ulazila je sva teološka problematika u vezi sa Starim Zavjetom, njegovim tumačenjem, dešifriranjem smisla ličnosti budućeg Mesije, itd. To se svakako, vršilo u duhu potpuno suprotnom kršćanskom učenju koje je nedvosmisleno, preko svetog apostola Pavla, objavilo kraj ere Zakona (dakle i teološke metodologije, povezane sa tom erom) i početkom nove ere Blagodati koja je nastupila zajedno sa ovaploćenjem Riječi-Logosa, Krista-Emanuela, i koja je na radikalan način izmijenila sve sakralne proporcije religioznog doživljaja svijeta. Na taj način, poslije Dolaska Isusa Krista judaizam je postao prirodni i prvorazredni teološki protivnik Crkve Kristove.
Konspirološki antijudaizam se pojavio mnogo kasnije, tek u ono vrijeme kada se teokratska kršćanska civilizacija Zapada počela naglo raspadati. Vidjevši opadanje vlastite religije, neki kršćani su to logično dovodili u vezu sa ''rovarenjima'' neprijatelja svoje vjere, a takvi su bili i jesu, ne samo ''mitološki'', nego i teološki, Židovi koji ispovijedaju Zakon tako kao da Blagodat još nije došla u svijet. Tako je degradacija Crkve i postepeno gubljenje njenih centralnih pozicija u društvu dovelo do nastanka koncepcije ''židovske zavjere'', to jest, do teze o postojanju političke i međunarodne tajne organizacije Židova koja teži pobjedi svoje religiozne ispravnosti na socijalnom, političkom i ekonomskom planu, što je moguće samo ako se u svijetu uništi ćanski pogled na svijet i s njim povezan društveni poredak. Konspirolozi antižidovskog pravca obratili su se talmudskoj i posttalmudskoj literaturi i u njoj pronašli osnovne principe posebne židovske političke strategije, temeljene na religioznim principima judaizma. Određena mjesta su odisala religioznom mržnjom prema onima koji, s točke gledišta ortodoksnih Židova, predstavljaju ''nevjernike'', ''idolopoklonike'', ''pogane'', ''Goje'' (na starožidovkom ''narod''), ''akume'' (starožidovska skraćenica od izraza ''poklonici zvijezda i planeta''). I dok je predkonspirološki antijudaizam optuživao Židove za relativno ''sitne'' magijske i ekonomske prestupe (što je često dovodilo do masovnih progona Židova), posebnost konspirološkog antijudaizma sastojala se upravo u razotkrivanju međunarodne tajne organizacije koja ima za cilj totalnu vladavinu judaizma kao najjače religiozne i političke snage na Planetu. Vrlo je zanimljivo da su antižidovska konspirološka otkrića prethodila takvim političkim fenomenima kao što je osnivanje ''Svjetskog kršžidovskog saveza'' Adolfa Kremjea ili cionističkog pokreta, koji kao da su u cjelini potvrđivali bojazni konspirologa o mogućoj globalnoj i prema kršćanskoj civilizaciji destruktivnoj političkoj djelatnosti judaizma.
FALI OD 19. do 22.
VLASNICI KAMATNE PAUČINE 22 - 24.
U jednoj drugoj verziji konspiroloških koncepcija ''zavjerenici'' su ''bankari'', ''gospodari svjetskih financija''. Ova teorija u svom čistom obliku sadrži najmanje mističnih ili teoloških elemenata i operira uglavnom kategorijama političke ekonomije…
POTSTREKAČI SVJETSKE REVOLUCIJE
24-26
U posebnu podvrstu ''zavjere'' ubraja se komunistička teorija ''svjetske revolucije'' koja je u praksi, nakon revolucije u oktobru 1917. godine u Rusiji, počela logično značiti ''izvoz sovjetskog modela''. Upravo je ''boljševička prijetnja'' i s njom povezana teorija ''boljševičke zavjere'' za izvjesno vrijeme zamijenila konspirološku zabrinutost europskih antimasona prve polovine XX stoljeća, a zatim se upravo na toj osnovi formirao široko rasprostranjeni stereotip ''kapitalističke'' i ''anti-sovjetske'' propagande.
Ova koncepcija se može odrediti kao ''zavjera bijede''. Smisao ''zavjere'' je u tome što određena kategorija ljudskih bića, odnosno, posebni socijalni tip, ne posjeduje neophodne kvalitete ni za organizaciju proizvodnje, niti za učešće u njoj u svojstvu najamne radne snage, niti pak za uključivanje u sustav bankarske kontrole nad sferom proizvodnje. No, usprkos tome, ova kategorija nije zadovoljna svojim marginalnim položajem i teži trenutnoj odmazdi i uspostavljanju vlasti nad čitavom strukturom društvenih odnosa i organiziranju ''diktature siromašnih''. Određeni aspekti komunističke ideologije – ''diktatura proletarijata'', mržnja prema proizvodnim (te stoga i ''reakcionarnim'' i ''kolaboracionističkim''!) elementima – profesionalnim radnicima, seljacima itd., kao i određene strane sovjetske povijesti, u potpunosti su potvrđivali osnovne postavke ove teorije. Zavjera ''čistih'' revolucionara usmjerena je ka iskorištavanju kriznih pojava u društvu koje otvaraju široko polje rada za ''zavjerenike'', potpuno lišene ma kakvog programa, te u uvjetima discipline, cinizma i lukavstva daju ''siromašnima'' političku vlast, dok druge političke snage ostaju robovi vlastitih ideoloških konstrukcija. Prvobitna realnost boljševičkih revolucija odgovarala je upravo ovakvom ''lumpenproleterskom'' scenariju, a tek kasnije su cinični probisvijeti koji su došli na vlast počeli pragmatično iskorištavati elemente pozitivnih socijalnih programa…
PRETNJA ''NOVOG SVJETSKOG PORETKA''
26-29
Tokom posljednjih decenija, naročito poslije Drugog svjetskog rata, razvio se još jedan, najnoviji konspirološki pravac koji se bavi razotkrivanjem ''zavjere mondijalista'' ili jednostavno ''mondijalizma''. Riječ ''mondijalizam'' potiče od francuske riječi monde, što znači svijet.U principu, to je nova aktualizacija tradicionalnih konspiroloških upozorenja o ''tajnoj svjetskoj vladi'' koja vodi čovječanstvo ka posljednjoj, krajnje čudovišnoj fazi postojanja. Novo u antimondijalizmu jeste posebna geopolitička uloga Sjedinjenih Američkih Država, kao i onaj kulturni i socijalni arhetip koji se definitivno i stabilno formirao unutar ove velike sile. ''Amerikanizam'' je osnovna crta mondijalizma, jer su upravo SAD postale strategijski i ideološki centar postindustrijskog neokapitalizma, i upravo u njima su ideološke implikacije kapitalizma dostigle svoj logičan vrhunac, i ekonomski i kulturno…
…Zanimljivo je istaći ulogu koja se u Novom svjetskom poretku dodjeljuje jednoj posebnoj ideologiji koju protivnici mondijalizma nazivaju ''ideologijom Walt Disneya'' (1901-1966). Karakteristično je da je Disney bio jedan od najistaknutijih predstavnika američkog masonstva, što služi kao dovoljan razlog njegovog uključivanja u sferu posebne pažnje tradicionalnih konspirologa. Ali u oblasti kulture ideologija Walta Disneya'' definira se kao usađivanje u masovnu svijest ''umjetne bezbrižnosti'', pretjerano velike pažnje koja se poklanja najbeznačajnijim detaljima svakodnevnog ponašanja (kao kod junaka njegovih crtanih filmova), primata zabave nad intelektualizmom, konformističke apolitičnosti, sitnih ljudskih oportunizama u biznisu, i u cjelini, nekakvog posebnog privida života koji se odvija po zakonima vizualnog iluzionizma crtanih filmova. Stoga za konspirologe čak i Mickey Mouse postaje veoma zlokobna figura koja ugrožava identitet nacionalnih i državnih struktura europskih društava. (ista ovakva sudbina zadesila je i junaka sovjetskih crtanih filmova – Čeburašku, koga su ruski konspirolozi optužili za ''kozmopolitizam'' i odsustvo u njemu ne samo nacionalnih, nego i životinjskih karakteristika po kojima bi se mogao uvrstiti u neku određenu vrstu životinja.). kraj poglavlja.
SVJETSKA INTERNACIONALA HEREZE 29-31
ZAKLJUČAK 32.
II
TAJNA DRUŠTVA I OKULTNE SILE POVIJESTI
METODA ''POVIJESNOG BEZUMLJA''
(Str.33)
U svom referatu o danas već zaboravljenom ezoterijskom autoru Grase d'Orseu (o kojem ćemo kasnije govoriti), na kolokviju ''Politica Hermetica'' – francuske asocijacije za istraživanje tajnih aspekata Povijesti – Žan Klod Druen je povodom ovog izuzetno zanimljivog konspirologa upotrijebio izraz ''bezumnik od povijesti'' (''le fou historique''), po analogiji sa ''bezumnicima od književnosti'' (''les fou litteraires''), kako francuski kulturolozi nazivaju sve ''uklete pjesnike i pisce'' – od Nervala i Bodlera do Selina, Antonena Artoa i Ezra Paunda. Izraz ''bezumnik od povijesti'' je, po našem mišljenju, vrlo dobro odabran. Jer, oslanjajući se na sličnost ove formule sa ''bezumnicima od književnosti'', može se reći da se upravo ''bezumnicima od povijesti'' mora pripisati centralno mjesto u suvremenoj povijesnoj znanosti, isto onako kao što su ''bezumnici od književnosti'' danas postali mjerilo i centralne ličnosti suvremene ''književnosti''. S druge strane, ono što je farizejskoj i licemjernoj pozitivističkoj kulturi buržoaske Europe druge polovine XIX i početka XX stoljeća izgledalo kao ''patologija'' – u svjetlosti suvremenih istraživanja u oblasti povijesti religija, ''dubinske psihologije'' i mitologije pokazalo se kao najjasniji i najdragocjeniji izraz intelektualno-psihičke ''norme''. Odnosno, kao otkrivanje fundamentalnih arhetipova ljudskog bića i temelja njegove nesvjesne i dijelom nadsvjesne razine. Prema stanovištu s kraja XX stoljeća, jedan rani ''socijalistički realist'' kao što je Zola, s njegovim beskrajnim serijskim romanima, opterećenim podrobnim deskripcijama, izgleda daleko više ''patološki'' i ''bezuman'', nego Lotreamon ili Rembo, u čijem se prividnom ''bezumlju'' stvarno otkrivaju kristalne intuicije vječnih sakralnih istina koje grade temelj svake intelektualne i psihičke norme.
Isto to vrijedi i za ''povijesno bezumlje'', to jest za ''konspirološko'' (u najširem smislu) viđenja povijesti. ''Buržoaska'' i ''pozitivistička'' dogma o fundamentalnoj slučajnosti svih povijesnih procesa u naše vrijeme isto je tako groteskna i apsurdna kao i metoda ''socijalističkog realizma'' u umjetnosti. Intuicija neumoljive logike Povijesti (fatalne u nekim slučajevima i providencijalne u drugim), kao i pretpostavka o učešću posebnih kategorija ljudi koji su potpuno ili djelimično svjesni svoje misije u pripremanju i orijentaciji povijesnog procesa – predstavlja temelj metode ''povijesnog bezumlja''. Ta metoda, šokirajući agnostike, zapravo potpuno odgovara svim sakralnim i religioznim učenjima, duhu i slovu svake istinske i autentične tradicije.
Povijest ima smisao i cilj. Njome upravljaju kombinacije arhetipskih principa koji se izražavaju u ovim ili onim ideološkim oblicima i koji, sa svoje strane, imaju među ljudima svoje nosioce. Nosioci su hijerarhijski grupirani oko ideoloških principa u skladu sa svojim shvaćanjem njihove suštine. Ovaj cilj i smisao Povijesti u vezi su sa Božanskim Planom i stoga njihovo razumijevanje spada u oblast metafizike, duha, tradicije, a u određenim slučajevima i u oblast religije. Pritom je upravo ova oblast najskrivenija i najtajanstvenija, jer se u njoj ostvaruje realni kontakt Božanskog i zemaljskog. Stoga je to oblast tajne, a duhovne organizacije koje ispravljaju i usmjeravaju tok povijesti jesu ''tajne'' organizacije. (U kršćanstvu ova ideja se pojavljuje u predanju o sedam nevidljivih pravednika na kojim se drži svijet, a u Drugoj Poslanici apostola Pavla Solunjanina ovaj govori ''o onom koji zadržava'', to jest o tajanstvenoj prisutnosti koja štiti ''sredinu'' (Middle Earth – Srednju Zemlju – Tolkien, prim. prevodioca), zemaljski svijet, od dolaska Antikrista, itd.). Ali da bi neposredno utjecali na tok vanjskih događaja, metafizički i savršeno ''tajni'' centri su prinuđeni stvarati posredničke organizacije, emanacije koje ne posjeduju punoću i nepokolebljivost strogo metafizičkog znanja. Upravo su te polutajne organizacije, one koje služe kao instrument pravih skrivenih centara, i dobile naziv ''tajnih društava'' (la societee secrete). Metoda ''povijesnog bezumlja'' najčešće istražuje upravo ova polutajna društva, jer pravi metafizički centri ostaju izvan vidokruga ljudi koji se rukovode samo ''povijesnom intuicijom'', a ne neposrednom i potpunom inicijacijom i duhovnom realizacijom. Poput ''književnih bezumnika'' koji tek posredno dolaze do intuicije sakralnog, posjedujući njegov odraz u psihičkoj sferi (jer uslijed odsustva inicijacije nisu u stanju dostići najviše visine neposrednog poistovjećenja s Nebeskim Logosom), ''bezumnici od povijesti'' intuitivno razumijevaju tajnu logiku cikličnog razvoja i prepoznaju metafiziku povijesti po njenim odrazima u polutajnim organizacijama i njima svojstvenoj ideologiji. Stoga su i jednima i drugima svojstvene izvjesne pogreške, iskliznuća i iskrivljavanja po kojima se razlikuju od istinskih posvećenika. U tome se i sastoji jedini aspekt u kojem se realno i bez znakova navoda na njih može primijeniti termin ''bezumlje''. U usporedbi s profanim ''normalnim povjesničarima'', pak, oni predstavljaju istinske ''genije'' i natprosječne istraživače, a njihove koncepcije po svojoj istinitosti i metodološkoj vrijednosti daleko prevazilaze sav onaj bijedni, čisto faktološki i besmisleni Sizifov posao ''pozitivista'' i ''kriticista'' povijesne nauke.
SINARHIJA SENT-IVA D'ALVEDRA
Jedan od izuzetno zanimljivih i otkrićima bogatih okultnih konspirologa jeste Sent-Iv d'Alvedr. Autor je mnogih knjiga, u čiji je naslov obavezno ulazila riječ ''misija'' (Misija Židova, Misija Suverena, Misija Indije, i čak Misija Radnika itd.). Sent-Iv d'Alvedr imao je tijesne ezoterijske kontakte s predstavnicima europskih i istočnjačkih (naročito hinduističkih) inicijacijskih organizacija od kojih je preuzeo mnoge aspekte svoje doktrine. Njegov učitelj i inspirator bio je francuski ezoteričar Fabr d'Olive, autor mnogih fundamentalnih radova iz oblasti ezoterizma, posebno gigantske knjige Rekonstruirani židovski jezik u kojoj razmatra sakralne osnove ivrita, objašnjava mnoga zagonetna mjesta iz Knjige Postanja na temelju simbolizma židovskog jezika i sakralne židovske terminologije. Kako bilo, Sent-Iv među prvim formulirao opsežni konspirološki model Historije. Usprkos mnogobrojnim fantastičnim i maštovitim iskrivljavanjima, ovaj model se može razmatrati u svojstvu sintetičke koncepcije kojoj su na ovaj ili onaj način korelativne ostale konspironoške verzije.
Suština d'Alvedrove teorije je slijedeća:
Prvobitna vlast na zemlji (prvobitna barem u okviru našeg čovječanstva) pripadala je crnoj rasi.* Centar njene vladavine bile su južne oblasti, a sjeverne zemlje, naseljene bijelom rasom, okupirali su crni gospodari koji su sve bijelce pretvorili u robove. To je etapa na sasvim jasne i nedovoljno detaljno opisane Predpovijesti. Eru crne rase dokrajčio je Arijevac – avatar Ram koji se pojavio na Sjeveru u vrijeme kada se sazviježđe Ovna nalazilo u sektoru zimskog solsticija (oko 8 do 6 tisuća godina prije Krista). Valja naglasiti da Sent-Iv bijelu rasu i Arijevce u cijelosti poistovjećuje s Keltima.
Upravo od dolaska Rama počinje sakralna, tajna Historija čovječanstva, Historija koja interesira Sent-Iv d'Alvedra. Ovdje su položeni temelji one paradigme, sa čijim se fragmentima i antitezama čovječanstvo kasnije suočavalo i suočava se i danas. Božanstveni Ram je osnovao ogromnu teokratsku Imperiju Ovna (''Ram'' na drevnom sakralnom jeziku znači ''ovan'') koja je obuhvaćala sve prethodne sakralne centre. Materijalan jaram crne rase bio je zbačen i na zemlji je zavladala Bijela Duhovnost. Ram je stvorio sustav vladavine Imperijem po trodijelnom uzoru, u skladu sa sakralnom i temeljnom idejom Trojstva. Na tri dijela je također bio podijeljen Veliki Svešteni Kolegij, najviši organ vlasti u Imperiju koji je imao svoje analogone i odraze u različitim zemljama Imperije. Najviši stupanj Kolegija je proročki, čisto metafizički i transcendentalan (kao danas u Damanhuru, Airaudi – Falco koji je prorok – Prim. prevod.). To je stupanj neposredne Božanstvenosti, Kralja Svijeta, čiji je prototip bio sam bijeli avatar Ram, stupanj potpune sinteze svih funkcija vlasti. U metafizičkim terminima, ovaj stupanj odgovara Prvom Licu Trojice ili Apsolutu, Transcendentalnom Principu, ''Tami iznad Svjetlosti'', Nad-biću.
Drugi stupanj je Svećenički, Sunčani, Muški. To je sfera Bića i Svijetlosti. Ovaj Svećenički stupanj služi kao primalac nevidljivih utjecaja Proročkog Plana, prilagođavajući ih nižim planovima Pojavnog svijeta. On se odnosi na Drugu Hipostazu** sv. Trojice, tj. na Sina. Simboli ovog drugog stupnja Najvišeg Kolegija jesu Bijela boja, Ovan i Imperijalni Orao.
I konačno, treći stupanj Kolegija – Carski – to je sfera Mjeseca. Jer zemaljski Carevi služe kao primaoci svećeničke Svjetlosti i organizatori društvenog poretka u skladu sa ''odraženim'' sunčanim utjecajima Žreca (svećenika). Simboli ovog stupnja su Bik, Crvena Boja, Golubica. On odgovara Trećoj Trojstvenoj Hipostazi** – Svetome Duhu. Ovdje glavnu ulogu također igra simbolizam Žene i njenih reproduktivnih organa (''joni'', na sanskrtu).
Tako izgleda ustrojstvo Ramove bijele Imperije, koja odražava najčistiji poredak i uređenje metafizičkog ustrojstva Bića. Tu je sve zasnovano na univerzalnoj harmoniji i zakonima hijerarhije – ''svećeničkog čina i poretka''. Sent-Iv d'Alvedr je ovakvu strukturu nazvao Sinarhijom, to jest Suvlašćem (suvladavinom), čime se ističe sintetičko jedinstvo triju funkcija – Proročke, Svećeničke i Carske – u pitanjima uređenja Imperije. Upravo Sinarhija predstavlja za d'Alvedra sakralni, duhovni, tradicionalni, religiozni i politički ideal koji se mora ostvariti usprkos svim vanjskim okolnostima, jer je u Sinarhiji u najčišćem vidu ovaploćena apsolutna Volja Proviđenja koja ne ovisi od historijskih konkretnosti.
Nekoliko stoljeća poslije Ramovog povlačenja s poslova upravljanja sakralnim Imperijem, u Indiji dolazi do sakralno-političke katastrofe koja je poslužila kao destruktivni impuls u odnosu na čitavo ustrojstvo Ramova Imperija. To je bio ustanak princa Irshua. U tom ustanku Irshu nije imao samo za cilj da osvoji vlast, na koju nije imao prava prema zakonima Rama, nego je izvršio i religioznu revoluciju – Primo-revoluciju koja je postala paradigma svih kasnijih historijskih revolucija. To je bio ustanak trećeg, Carskog, stupnja Najvišeg Kolegija protiv dvaju viših stupnjeva, naročito protiv drugog, Svećeničkog stupnja. Irshu je istakao pretenzije na cjelokupnost vlasti u Indiji i proglasio dovoljnost samo jednog stupnja – Carskog. Irshuovom ustanku pridružili su se svi anarhični i antinomizmu skloni elementi u Imperiju Ram – potomci Crnih Kraljeva, nezadovoljni integracijom u sistem Rama, prestupnici kastinskih i religioznih propisa, služitelji kulta Teleta koji je pethodno carskim reformama Ovna i drugi revolucionarni kadrovi. Simboli ustanka postali su Crvena Boja, Bik, Crvena Golubica i Polumjesec. U Indiji su Irshu i njegove pristalice pretrpjeli poraz, ali val Revolucije je zapljusnuo sve kontinente, stvorivši niz anti-svećeničkih i antitrojstvenih revolucija. ''Irshuizam'' je postao stalni faktor sakralne Povijesti. On se istaknuo u najezdama Jonaca (po d'Alvedru, riječ ''Jonci'' potiče od sanskrtskog ''joni''), u osvajanju Egipta od strane Hiksa, u imperatorskom purpuru Rima, u najezdama turanskih obožavalaca Bika (turkskih naroda) na obožavaoce Ovna (Irance) itd. Pritom je zanimljivo da Sent-Iv povezuje ''irshuizam'' (''cezarizam'') s ''monoteizmom'', a ''ramizam'' s ''trojnosti''. Autentični Najviši Kolegij ima tri stupnja, a ''irshuistički'' monarhizam samo jedan. S druge strane, d'Alvedr dovodi u vezu religiozne kultove Jonaca s panteizmom, naturalizmom i imanentizmom, kao i s magijom i krvavim žrtvoprinošenjima. U cjelini, pak, Irshuova Revolucija u religioznoj sferi može biti određena kao odricanje Transcendentalnog Principa i Duhovne Vlasti. Pri tome, međutim, ''jonska'' Crvena Revolucija nikako ne znači ateizam. Ona pretpostavlja postojanje posebne animističke, naturalističke i orgijastičke sakralnosti, posebnih kultova sa istaknutom ženskom, ekstatičnom specifičnošću. To su kutovi Bika, kultovi Venere, Mjeseca, Velike Majke, kao i svih teluričkih i lunarnih demonskih sila. Str. 38
___________________________________________
* Historičar Sterling Means skida veo neodređenosti tvrdeći da su ''sadašnji stanovnici Kine vrsta žute rase ali nema sumnje da je ta rasa nastala iz crnih korijena. Etnolozi su tamo našli dokaze drevne Negroidne populacije.'' Također treba uzeti u obzir intervju Arizone Wilder u kojem govori o Mengeleovoj povijesti dolaska dvije rase na zemlju.
** hipostaza grč. (hipo, hypo – ispod; u složenicama označuje sniženje, umanjenje prema normalnom + stasis – stajanje, stavljanje) 1. osnova, podloga, supstancija, biće, hipostazirati, -staziram – nečem apstraktnom pridati značenje samostalnih stvari ili bića; ''popredmetiti'', smatrati da nešto postoji kao stvar.
ŽAN ROBEN
BORAC PROTIV ZELENE BOJE
(str. 65.)
Zanimljivu okultnu konspirološku verziju nudi francuski tradicionalist Žan Roben. Ona se temelji na Genonovim idejama, kojem je posvetio dva rada, ali njegovo razumijevanje tih ideja je vrlo osebujno, i to do te mjere, da većina europskih ''genonista'' smatra da on ''iskrivljava'' Genonove misli. U svakom slučaju, Žan Roben se smatra jednim od vodećih suvremenih konspirologa. Njegova koncepcija odlikuje se time što su u njoj u koncentriranom i razrađenom obliku sadržane osnovne postavke vrlo rasprostranjene teorije o ''prastaroj zavjeri nacista''. U svim drugim verzijama ovog konspirološkog modela, međutim, isti argumenti se koriste u većoj mjeri neusklađeno i kaotično, i to po pravilu izvan metafizičkog konteksta, mogućeg samo u slučaju tradicionalističkih autora.
Prethodnici Žana Robena bili su Luis Pauels, Žak Beržije, Rene Alo, Žan Mari Anžeber, otac Marten i drugi (treba napomenuti da su svi oni bili prijatelji ili poznanici samog Robena). Beržije i Pauels su u svojoj senzacionalnoj knjizi ''Jutro čarobnjaka'' razotkrili ezoteričnu pozadinu nacionalsocijalizma i iza vanjske fasade političke ideologije osvijetlili takve ličnosti kao što su teoretičar ''Doktrine svjetskog leda'' Horbiger, otac geopolitike Haushofer, osnivač ''društva Thule'' baron von Zebotendorf, ideolog neokatarizma Oto Ran i drugi. Sve je to navelo mnogobrojne istraživače da se pozabave okultnim korijenima nacističke ideologije. U svojoj knjizi ''Hitler i tajna društva'' Rene Alo je podrobno opisao povijest stvaranja ''društva Thule'' i dotakao eshatološke aspekte nacizma. Upravo je Alo, kao ''hermetičar'' i profesionalni istraživač simbolizma, prvi ukazao na simboliku Zelene Boje u takozvanom ''ezoteričnom hitlerizmu''. On je tu simboliku povezao sa bojom islama, a u njegovim koncepcijama određenu ulogu igrala je čak i zelena boja omiljenog naliv-pera Himlera, vođe Crnog Reda. Anžeber je specijalno istraživao djelatnost Ota Rana i iznio pretpostavku da je traganje za Gralom ovog putnika i pisca u Pirinejima bilo krunisano uspjehom i da je Sveti Gral bio prenesen u Njemačku, u Hitlerov glavni štab, a kasnije skriven na jednom alpskom ledenjaku koji se trebao istopiti 1992 godine. (Anžeber se pozivao na polu-biografske povijesne romane bivšeg člana europskog Bafen-SS francuskog pisca Sen-Lua.) I konačno, o. Marten – to je pseudonim nepoznatog autora kojeg neki smatraju nepostojećim, mada dugi (među kojima je i Žan Ruben) tvrde da ga lično poznaju – postao je poznat svojim ''raskrinkavanjima'' okultnog neonacizma koji je stvorio baze za isprobavanje tajnog meteorološkog oružja na kanadskom jezeru Geser i koji održava vezu s tajnom antarktičkom stanicom, gdje se novi Firer, poznat pod imenom Zigfrid, sprema prigrabiti vlast nad čitavim svijetom. Prema o. Martenu, radi borbe s ovim Crnim Redom, general De Gol je stvorio svoj vlastiti protiv-Red, ''45 tajnih kompanjona''. Jedan od tih tajnih kompanjona (suradnika) Kanađanin La Buken, postao je glavni učesnik akcije uništenja tajne laboratorije na jezeru Geser. Među ideološkim orijentirima protiv-Reda, koji je osnovao De Gol, o. Marten spominje prilično čudan i neočekivan spoj imana – Rene Genon, Tejar de Šarden i Mao Ce Tung. (Treba istaći da Genonovi pogledi predstavljaju nešto potpuno suprotno i nešto što radikalno poriče sve temeljne postulate kako Tejara de Šardena, tako i Mao Ce Tunga, jer je Genon bio apsolutni protivnik i svih oblika evolucionizma, i svih oblika komunizma i materijalizma.)
Svi ovi autori se mogu shvatiti kao uvod za Robena koji je sintetizirao njihove poglede i intuicije u prilično cjelovitu sliku. Za Robena postoji nekoliko apriornih tvrđenja koja predodređuju cijelu njegovu koncepciju. Skoro sva ona su svojstvena i njegovim prethodnicima. Prvo, Roben prihvata tradicionalističko viđenje povijesti kao procesa propadanja, involucije, udaljavanja od Principa, od Prauzroka. On također prihvata Genonovu tezu o kontrainicijaciji kao pokretačkoj snazi povijesti i prihvata centralnu ulogu ''sotonskih'' društava, Reda Seta, kako naziva glavnu okultnu organizaciju ''sotonista'', u procesu slabljenja čovječanstva. Ali on dalje pravi nekoliko čisto voluntarističkih tvrđenja. On poistovjećuje judaizam s glavnom svjetskom silom koja je tokom cjelokupne ljudske povijesti bila i jeste nosilac teološkog Dobra. Židovi su za Robena koncentracija svih istinskih inicijacijskih i spasonosnih učenja. I obrnuto, judofobi su u njegovim očima ljudi u ovoj ili onoj mjeri izloženi utjecaju ''sotonske'' inicijacije. U skladu s ovom ''judejskom'' ispravkom, cijela verzija okultne pozadine svjetske povijesti postaje vrlo specifična. U principu, kod Robena se mogu sresti sve osnovne teze ''judofilske'' verzije tradicionalizma, čiji je drugi istaknuti predstavnik također čuveni mason-tradicionalista Žan Turnjak. Ističemo da se postgenonovska konspirologija ne podudara obavezno s linijom Žana Robena, te se zato jedne te iste Genonove aluzije tumače potpuno suprotno, u ovisnosti od toga da li je riječ o ''judofilskim'' ili ''judofobskim'' genonistima. Treba priznati da ovi drugi nisu ništa manje uvjerljivi od prvih, a Luis Pauels nije bez razloga izrekao svoju čuvenu formulu: ''Fašizam = genonizam + tenkovske divizije''.
Bilo kako bilo, Robenova ''judofilija'' nam pruža slijedeću sliku. Povijest kršćanske Europe predstavlja borbu dviju tajanstvenih organizacija – ''Reda sedamdesetdvojice'' (72) i ''Reda Sionskog Priorata''. ''Sedamdesetdvojica'', po Rubenu, - to su okultni služitelji egipatskog boga Seta. Njihova organizacija se još zove i ''Red Zelenog Zmaja''. U suštini, ovaj ''Red sedamdesetdvojice'' jeste ''''nacistička i judofobska organizacija'', čiji je cilj uništenje ''pozitivnih''(''prožidovskih'') tradicija i režima (samog judaizma, ''humanog kršćanstva'', ''kulturnog i općeljudskog islama, itd.), kao i istrebljenje najsakralnijih židovskih rodova – da bi se spriječio dolazak Mesije. Ali i ''Sionski Priorat'' ometa djelovanje ''fašista'' iz ''Reda Zelenog Zmaja''. Zbog toga sa na Zapadu stvaraju ezoterijske organizacije koje razrađuju planove civilizacije i teže da sačuvaju inicijaciju i tradiciju. Jedna od najdramatičnijih etapa borbe bio j sukob kraljevskih rodova Merovinga i Karolinga. Merovinzi, po predaji, potiču od jednog judejskog plemena, plemena Venijaminova, i zato je Francuska i bila nazvana ''Novi Izrael''. Merovinzi su bili glavna nada ''Reda Siona'' u njegovoj borbi za geopolitičku moć u ''judofobskoj'' i organski ''fašističkoj'' Europi. Ali ubojstvom posljednjeg predstavnika merovinškog roda, po Pipinovom naređenju, pokopalo je nade ''Sionskog Priorata''. Međutim, time ovaj rod nije bio prekinut. Sinu Dagobera II, ubijenog 23. prosisnca (na dan solsticija!) 679. godine blizu grada Stenea, pricu Sigeberu IV, pošlo je za rukom da se spasi, i on se u pratnji svete Irmine i izvjesnog tajanstvenog Meroveja Levija sklonio u samostan Ren-Le-Šato. Na taj način, ''Sionski Priorat'' bio je prisiljen da vodi u najvećoj mjeri tajnu politiku da bi sačuvao sakralni izraelski kraljevski rod, ali u isto vrijeme i da bi se uvukao u strukture vlasti u Francuskoj i pripremio mogućnost Restauracije.
Pošto su ''sotonisti'' i ''služitelji Seta'' kod Robena ''nacisti'', glavno geopolitičko uporište ''Reda 72-ice'', prirodno, postaje Njemačka. Upravo Nijemci stoje, prema Robenu, iza svih ''judofobskih'' okultnih pojava. Tako, antimerovinška linija ostaje aktuelna sve do XX stoljeća, i da bi to potkrijepio, Ruben navodi jedan stvarno čudnovat događaj: 9. septembra 1914. godine njemački prijestolonasljednik princ Fridrih Vilhelm, sin Kajzera Vilhelma II, posjetio je gradić Stene koji je nekad bio prijestolnica merovinških kraljeva i naredio da se izvrši saslušanje oca Manžena ''povodom nekih važnih historijskih događaja''. O. Manžen je odbio odgovarati i umro je iste večeri pod mukama. Prema nekim podacima, o. Manžen je bio čuvar rukopisa koji je sadržao povijest čudesnog spasenja Sigebera IV, kao i spisak njegovih potomaka. Taj dokument je, zapravo, bio sakriven u oltaru ženskog samostana u gradu Monsu, ali kada su se 1943. godine u tom samostanu pojavili dva oficira SS u potrazi za veoma važnim dokumentom, otkrila su da je 31. decembra 1941. godine posinak o. Manžena, princ Kroj, sklonio svitak. U svim ovim događajima Žan Roben vidi neoborive dokaze djelatnosti ''Reda 72-jice'' koji je najprije preko ''pangermanista'', a zatim preko nacionalsocijalista odlučio da konačno pobijedi sakralnu krv judejskih monarha u Europi. Ugledajući se na Renea Aloa, također otvorenog germanofoba, Roben smatra da su ''Red bavarskih illuminata'' a naročito baron von Knige, bili instrumenti antižidovskih, kontrainicijacijskih sila, i upravo to objašnjava njihovo učešće u Francuskoj revoluciji i planiranom careubojstvu. Na taj način, Ruben također smatra da je uzrok Francuske revolucije u djelatnosti masonskih loža, ne samo francuskih, već naročito njemačkih pangermanskih ariosofskih i antisemitskih organizacija koje imaju jedini cilj – borbu protiv ''Sionskog Priorata'' sveštene inicijacijske krvi Židova, odnosno borbu protiv Francuske…str. 69…
________________________________
Eschatos – posljednji, krajnji + logos – religiozno učenje o posljednjim stvarima čovjeka –''život poslije smrti'', smak svijeta''…
Hermes Trismegistos – osnivač alkemije – nauka o ''tajnim stvarima'', osobito o alkemiji – hermetičan – prvotno tajanstven kao u hermetici, a kasnije nepropustljiv, čvrsto zatvoren tako, da nema pristupa zraka.
Konspirološki viraži Žana Parvuleska
Str. 73 – 76…
VAMPIRI – AGENTI EVOLUCJE
Postoji nekoliko izuzetno zanimljivih radova koji su razvili određene strane genonovskih koncepcija, povezavši ih sa danas popularnom, i u okultizmu i u književnim trilerima i filmovima, temom vampirizma i vampira. Izvučeni iz konteksta fragmentarnog folklora i ''romana strave'', čiji je zadatak samo da uplaši čitaoce, vampiri su stekli određeni konspirološki značaj i postali faktori univerzalnog historijskog razvoja. Elementi ''vampirske'' tematike, koja se obrađuje upravo u jednom takvom konspirološkom ključu, mogu se sresti i kod Žana Parvuleska. Ali. Najpodrobnije su se time bavili Aleksandar de Danan, Rene Isnar i anonimni istraživači kontrainicijacijskih organizacija koji su u ezoteričnoj izdavačkoj kući ''Arke'' objavili dosijee posvećene ''H. B. of L.'' i ''Odredu Miriam'' Đulijana Kremenca. Određene aspekte ''vampirizma'', u skladu sa vlastitom specifičnom orijentacijom proučavao je i Žan Roben, zainteresiran, naravno, prije svega za ''vampirizam nacista i neonacista''.
Valja istaći da je u stvarnosti većina paradigmatskih sižea ''romana strave i užasa'', napisanih u 19. i na početku 20. stoljeća, bila neposredno ili posredno preuzeta iz anala ''tajnih organizacija'', u da su sami autori u većini slučajeva bili članovi određenih okultnih centara, pa se, prema tome, oni nisu prosto predavali individualnoj mračnoj fantaziji ili izlagali na suvremen način stare zastrašujuće legende, već su opisivali nešto što je ozbiljnije i realnije, nešto što je utemeljeno u izvjesnom iskustvu, premda mnoge elemente tog iskustva treba razumjeti simbolički…str. 77…
A. G. D.
III
VELIKI RAT KONTINENATA
GEOPOLITIKA I TAJNE SILE POVIJESTI
Modeli ''zavjere'' su izuzetno raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija ''judeo-masonske'' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim tajnim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i hiljadama radova, kako onih koji ''razotkrivaju'' ovu zavjeru, tako i onih koji ''dokazuju'' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od ''judeo-masonskih'' verzija. Pokušat ćemo da u općim crtama opišemo ''planetarnu'' zavjeru suprotnih ''okultnih sila'', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje ''tajne'' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model ''geopolitičke zavjere''.
OSNOVE GEOPOLITIKE
Podsjetimo se temeljnih postulata geopolitike, znanosti koja se ranije nazivala i ''političkom geografijom'', za čiju razradu osnovna zasluga pripada engleskom naučniku i političkom ekspertu Helfordu McKinderu (1861-1947). Sam termin ''geopolitika'' prvi puta je upotrijebio Šveđanin Rudolf Kjelen (1864-1922), a u Njemačkoj ga je u praksu uveo Karl Houshofer (1869-1946). Ipak, otac geopolitike ostaje upravo McKinder, čiji je fundamentalni model postao osnova svih kasnijih geopolitičkih istraživanja. McKinderova zasluga sastoji se u tome što je uspio uočiti i objasniti određene objektivne zakone političke, geografske i ekonomske povijesti čovječanstva. Iako se termin ''geopolitika'' pojavio relativno nedavno, stvarnost označena tim terminom ima povijest od više tisuća godina.
Suština geopolitičke doktrine mogla bi se svesti na slijedeće principe. U povijesti Planeta Zemlja postoje dva suprotna i međusobno konkurentna pristupa osvajanju zemaljskog prostora – ''suhozemni'' princip i ''morski'' princip. Ovisno od toga koje se orijentacije (''suhozemne'' ili ''pomorske'') pridržavaju ove ili one države, ovi ili oni narodi ili nacije, njihova povijesna svijest, njihova vanjska i unutarnja politika, njihova psihologija i pogled na svijet (weltanshaug- world view) obrazuju se po savršeno određenim pravilima. Uzimajući u obzir tu karakteristiku, s punim pravom se može govoriti o ''suhozemnom'', ''kontinentalnom'' ili čak ''stepskom'' (''stepa'' je kopno u njegovom pravom, idealnom vidu) pogledu na svijet, i o ''pomorskom'', ''otočkom'', ''oceanskom'' ili ''vodenom'' pogledu na svijet. (Uzgred budi rečeno, da prve nagovještaje ovakvog pristupa nalazimo u radovima ruskih slavenofila – kod Homjakova i Kirejevskog).
U antičkoj povijesti ''pomorska'' (''pomorska'') sila koja je postala historijski simbol ''morske civilizacije'' u cjelini bila je Fenička civilizacija i njena kolonija Kartaga. Suhozemna imperija koja se suprotstavljala Kartagi bio je Rim. Punski ratovi su najčistiji odraz sukoba između ''pomorske'' i ''suhozemne'' civilizacije. U Novom vijeku, kao i u najnovijoj povijesti, ''otočka'' i ''pomorska'' sila postala je Engleska, ''Gospodarica mora'', a kasnije gigantski otok – američki kontinent. Poput stare Feničke, Engleska civilizacija je kao glavni instrument svoje vladavine koristila uglavnom pomorsku trgovinu i kolonizaciju priobalnih područja (kao i Grčka koja je zbog ''izazova terena'' već opustjele Atike bila prisiljena razviti pomorsku trgovinu i osnivati kolonije po Sredozemlju). Feničko-anglosaksonski geopolitički tip stvorio je naročiti ''trgovačko-kapitalističko-tržišni'' model civilizacije koji se uglavnom temelji na ekonomskim i materijalnim interesima, kao i principima ekonomskog liberalizma. Zato je, bez obzira na sve moguće povijesne varijacije, najopćenitiji tip ''pomorske'' civilizacije uvijek povezan s ''primatom ekonomije nad politikom''.
Za razliku od feničkog modela, Rim je predstavljao obrazac ratničko-autoritarne strukture koja se zasniva na administrativnoj kontroli i građanskoj religioznosti, na primatu ''politike nad ekonomijom''. Za razliku od kolonizacije morskog tipa, Rim je primjer kolonizacije suhozemnog, čisto kontinentalnog tipa, s prodorom u dubinu kontinenta i asimilacijom pokorenih naroda koji polije osvajanja automatski postaju ''Rimljani''. U novom vijeku predstavnici ''suhozemne'' sile bili su Ruska Imperija, kao i srednjoeuropske imperije Austro-Ugarska i Njemačka. ''Rusija-Njemačka-Austro-Ugarska'' su simboli ''geopolitičkog kopna'' u novostoljetnom razdoblju.
McKinder je jasno pokazao da u posljednjih nekoliko stoljeća ''pomorska orijentacija'' označava ''atlantizam'', budući da su danas ''pomorske sile'' na prvom mjestu Engleska i Amerika, to jest, anglosaksonske zemlje. ''Atlantizmu'' koji uzdiže u sebi primat individualizma, ''ekonomskog liberalizma'' i ''demokracije protestantskog tipa'' suprotstavlja se ''euroazijstvo'' koje nužno pretpostavlja autoritarnost, hijerarhičnost i stavljanje ''zajednice'' i nacionalno-državnih principa iznad čisto ljudskih, individualističkih i ekonomskih interesa. Upadljivo izražena euroazijska orijentacija karakteristična je u prvom redu za Rusiju i Njemačku, dvije najmoćnije kontinentalne sile, čiji su geopolitički, ekonomski i, što je najvažnije, interesi koji proističu iz njihovog pogleda na svijet, potpuno suprotni interesima Engleske-SAD-a, to jest ''atlantistima''.
''ZAVJERA ATLANTISTA''
Kao Englez i ''atlantist'', McKinder je ukazivao na opasnost euroazijske konsolidacije i, od kraja XIX stoljeća, poticao englesku vladu da učini sve kako bi spriječila euroazijsku alijansu, a posebno alijansu Rusije, Njemačke i Japana (Japan se smatrao silom koja u suštini ima kontinentalni i euroazijski pogled na svijet). Od McKindera se može jasno pratiti formulirana i podrobno opisana ideologija osmišljenog i apsolutiziranog ''atlantizma'', čija doktrina počiva u osnovi anglosaksonske geopolitičke strategije XX stoljeća. Polazeći od toga, možemo odrediti suštinu rada agenture, vojne špijunaže, političkog lobizma Engleske i SAD-a kao ''atlantsku ideologiju'', ideologiju ''Nove Kartage'', zajedničku za sve agente, za sve tajne i okultne organizacije, za sve lože i poluzatvorene klubove koji su služili i služe anglosaksonskoj ideji u XX stoljeću, obuhvaćajući svojom mrežom sve kontinentalne ''euroazijske'' države. To se, naravno, na prvom mjestu odnosi na englesku i američku obavještajnu službu, posebno CIA, koje nisu samo ''zaštitnici kapitalizma'' ili ''amerikanizma'', već zaštitnici ''atlantizma''. Sjedinjene su dubinom i hiljadugodišnjom nadideologijom ''oceanskog'' tipa. Sveukupne ''mreže'' anglosaksonskog utjecaja mogu se nazvati ''učesnicima atlantske zavjere'' (vidi, posebno, Tolkienov završetak ''Gospodara prstenova'' kada Frodo simbolički odlazi na ocean, simbol ''Raja na Zemlji''). Oni rade ne samo za interese svake zemlje ponaosob, već i za interese posebne geopolitičke i, u krajnjoj liniji, metafizičke doktrine, koja predstavlja vrlo razrađeni, raznovrsni i široki, ali ipak suštinski jedinstveni pogled na svijet. Dakle, uopćavajući McKinderove ideje, može se reći da postoji historijska ''zavjera
atlantista'' koja vjekovima slijedi iste geopolitičke ciljeve, orijentirane na interese ''pomorske civilizacije'' neofeničkog tipa. Pri tome je važno podvući da ''atlantisti'' mogu biti kako ''ljevičari'', tako i ''desničari'', kako ''ateisti'', tako i ''vjernici'', kako ''patrioti'', tako i ''kozmopoliti'', jer se geopolitički pogled na svijet nalazi s one strane svih privatnih, nacionalnih i političkih razlika. Zbog toga imamo posla s pravom ''okultnom zavjerom'', čiji smisao i metafizička pozadina često ostaju potpuno nepoznati njegovim naposrednim učesnicima, i čak ključnim akterima.
''ZAVJERA EUROAZIJACA''
McKinderove ideje, razotkrivši određene historijske i političke zakonitosti koje su mnogi naslućivali ili predosjećali, otvorile su put jasnom ideološkom formuliranju čisto ''euroazijske doktrine'', suprotne atlantizmu. Principe europske geopolitike prvi su formulirali ruski bijeli emigranti, poznati pod imenom ''euroazijaca'' (knez N. Trubeckoj, P. Savicki, G. Florovski i dr.), i čuveni njemački geopolitičar Karl Haushofer. Štoviše, činjenica da su se ruski ''euroazijci'' često sretali s Karlom Haushoferom u Pragu navodi na pretpostavku da su i njemački i ruski geopolitičari razvijali bliske teme istovremeno i paralelno. Zapravo, u svojoj analizi oni su se držali istih principa. Inzistirali su na nužnosti euroazijske geopolitičke alijanse Rusija-Njemačka-Japan, kao protuteža ''atlantističkoj'' politici koja teži da pod svaku cijenu suprotstavi Rusiju Njemačkoj i Japanu. Ruski euroazijci i Haushoferova grupa su formulirali određene principe kontinentalnog, euroazijskog pogleda na svijet, alternativnog atlantističkim idejama. Može se reći da su oni po prvi puta izrazili ono što je stajalo iza cjelokupne političke povijesti Europe posljednjih tisuću godina. Istražili su put ''rimske imperijalne ideje'' koja je od antičkog Rima preko Bizanta prešla u Rusiju, a preko srednjovjekovne Svete Rimske Imperije njemačkog naroda u Austro-Ugarsku i Njemačku. Pri tome su ruski euroazijci pažljivo i duboko proanalizirali imperijalnu i u najvećoj mjeri ''suhozemnu'' misiju Đingis-kana i Mongola, podvukavši kontinentalni značaj turskog naroda. Haushoferova grupa je sa svoje strane proučavala Japan i kontinentalnu misiju država Dalekog Istoka u perspektivi buduće geopolitičke alijanse.
Tako su, kao odgovor na otvoreno priznanje McKindera koji je osvijetlio tajne drevne planetarne ''atlantističke'' strategije, ruski i njemački euroazijci 20'ih godina otkrili logiku alternativne kontinentalne strategije, tajnu suhozemne ''imperijalne ideje'', tradiciju Rima, koja je nevidljivo nadahnjivala politiku velikih sila s autoritarno-idealističkim, saborno-herojskim pogledom na svijet – od imperije Karla Velikog do Svete Alijanse koju je predložio veliki ruski car Aleksandar Prvi, duboki euroazijski mistik.
Euroazijska ideja je isto tako globalna kao i atlantska, i imala je također mnoštvo ''tajnih agenata'' u svim historijskim državama i nacijama. Svi oni koji su neumorno ''radili'' za euroazijski savez, oni koji su vjekovima sprečavali širenje individualističkih, egalitarnih i liberalno-demokratskih koncepcija na kontinentu (koje u cjelini obnavljaju duh tipično feničkog ''primata ekonomije nad politikom''), oni koji su težili da ujedine velike euroazijske narode u znaku Istoka, a ne u znaku Zapada – bio to Istok Đingis-kana, Istok Rusije ili Istok Njemačke – svi su oni bili ''euroazijski agenti'', nosioci jedne posebne geopolitičke doktrine, ''ratnici kontinenta'', ''vojnici Kopna''.
Euroazijsko tajno društvo, Red Euroazijaca, nikako ne počinje od autora manifesta ''Izlaz k Istoku'' ili od ''Geopolitičkog časopisa'' Karla Haushofera. To je prije bilo razotrivanje, izlazak na površinu određenih znanja koja su postojala od pamtivijeka, zajedno s odgovarajućim tajnim društvima i mrežom ''agenata''. Potpuno isto kao i u slučaju McKindera, čija je pripadnost zagonetnim ''tajnim društvima'' povijesno dokazana.
Red Euroazije protiv Reda Atlantika (Atlantide), Vječni Rim protiv Vječne Kartage. Okultni Punski rat koji nevidljivo traje tisuću godina. Planetarna zavjera Kopna protiv Mora, Zemlje protiv Boga, Autoritarnosti i Ideje protiv Demokracije i Materije.
Neće li beskrajni paradoksi, proturječnosti, nedorečenosti i krivudanja naše povijesti biti razumljiviji i logičniji, ako se povijest promatra s pozicije okultnog geopolitičkog dualizma? Neće li u tom slučaju beskrajne žrtve koje čovječanstvo plaća u našem vijeku za nerazumljiva projekte političara dobiti duboko metafizičko opravdanje? Neće li biti gesta plemenitosti i zahvalnosti priznanje da su svi vojnici, pali na ratištima XX stoljeća, heroji Velikog Rata Kontinenata, a ne poslušne marionete uvjetovanih i neprestano promjenljivih političkih režima, prolaznih i nepostojanih, kratkotrajnih i slučajnih, besmislenih do te mjere da se i sama smrt zbog njih čini beznačajnom i glupom? Drugačije je ako su pali heroji služili Velikom Kopnu ii Velikom Oceanu, s one strane političke demagogije i pomahnitale propagande efemernih ideologija, ako su služili velikom geopolitičkom cilju pred licem planetarne historije koja traje više tisuća godina.
''KRV I TLO'' – ''KRV ILI TLO?''
Čuveni ruski filozof, religiozni mislilac i publicist Konstantin Leontjev izrekao je izuzetno važnu formulu: ''Slavenstvo postoji, slavizma nema''. Jedan od osnovnih geopolitičkih zaključaka ovog izuzetnog autora bilo je suprotstavljanje ideje ''panslavizma'' i ''azijske'' ideje. Ako se pažljivo proanalizira ovo suprotstavljanje, otkrit ćemo opći tipološki kriterij koji će nam omogućiti da bolje shvatimo strukturu i logiku geopolitičkog okultnog rata Reda Euroazije protiv Reda Atlantika.
Usprkos eklektičnom spajanju termina u koncepciji njemačkog ideologa nacionalsocijalističkog seljaštva, Valtera Darea – ''Krv i Tlo'', na razini okultnog rata geopolitičkih sila u suvremenom svijetu problem se formulira drugačije – to jest, ''krv ili tlo''. Drugim riječima, tradicionalistički projekti očuvanja identiteta naroda, države ili nacije uvijek su pred alternativom – što uzeti kao vodeći kriterij: ''jedinstvo nacije, rase, etnosa, jedinstvo krvi'' ili ''jedinstvo geografskog prostora, jedinstvo granica, jedinstvo tla''. Pritom se čitava drama sastoji upravo u neophodnosti izbora: ''ili – ili''. Svako hipotetičko ''i'' ostaje samo utopijska parola koja ne rješava već samo zatamnjuje zaoštrenost problema. Genijalni Konstantin Leontjev, tradicionalista i radikalni rusofil po uvjerenju, jasno je postavio ovo pitanje: ''Rusi trebaju ili inzistirati na jedinstvu Slavena, na slavizmu ('krv'), ili da se obrate Istoku i spoznaju geografsku i kulturnu bliskost Rusa s istočnim narodima koji su sa Rusima povezani teritorijima ('tlo')''. Ovo pitanje se drugačijom terminologijom može formulirati kao izbor između priznavanja prvenstva ''rase'' (''nacionalizam'') ili ''geopolitike'' (''državno načelo'', ''kultura''). Sam Leontjev birao je ''tlo'', ''teritorij'', posebnost velikoruske imperjalne, religiozne i državne kulture. Birao je ''istočnost'', ''azijstvo'', ''bizantizam''. Ovakav izbor je pretpostavljao prioritet kontinentalnih, euroazijskih vrijednosti nad vrijednostima uskonacionalnim i rasnim. Logika Leontjeva je na prirodan način dovodila do neizbježnosti rusko-njemačkog, a posebno rusko-austrijskog saveza i mira s Turskom i Japanom. ''Slavizam'' ili ''panslavizam'' Leontjev je kategorički odbacivao. Time je izazvao negodovanje mnogih kasnih slavenofila, koji su stajali na poziciji ili ''krv iznad tla'' ili ''krv i tlo''. Leontijev nije bio shvaćen i saslušan. Povijest XX stoljeća je mnogo puta dokazala izuzetnu važnost problema koje je on postavio.
PANSLAVIZAM PROTIV EUROAZISTVA
Teza ''krv iznad tla'' (u ruskom kontekstu to znači ''slavizam'', ''panslavizam'') prvi puta je pokazala svoju dvosmislenost za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je Rusija, stupivši u savez sa zemljama Antante, Englezima, Francuzima i Amerikancima, u težnji da oslobodi ''braću Slavene'' od Turaka, ne samo počela ratovati protiv svojih prirodnih geopolitičkih saveznika – Njemačke i Austrije (vidi Toynbee-jevu opservaciju da su Slaveni ''simpatični i dragi naivci'' i ''imuni na izazov civilizacije''), nego je i sama bila gurnuta u katastrofu revolucije i građanskog rata. ''Slavizam'' Rusa se u praksi pretvorio u rad za ''atlantiste'', za Atlantu i za tip ''neokartagijske civilizacije'' koji je utjelovljen u trgovačko-kolonijalnom, individualističkom anglosaksonskom modelu. Ne iznenađuje da su među ''patriotima panslavizma'' iz okruženja cara Nikolaja Drugog većina bili suradnici engleske obavještajne službe ili prosto ''atlantistički agenti''! Zanimljivo je spomenuti epizodu iz romana ruskog patriote atamana Petra Krasnova ''Od dvoglavog orla do crvene zastave'', kada u jeku Prvog svjetskog rata glavnog junaka pukovnika Sabljina pitaju: ''Recite otvoreno, pukovniče, koga smatrate našim pravim neprijateljem?'', a on neuvijeno odgovara: ''Englesku!'', mada mu to uvjerenje ne smeta da časno i hrabro ratuje upravo za engleske interese protiv Njemačke, ispunjavajući dužnost apsolutne i bezuvjetne vjernosti euroazijskom Imperatoru. Junak Krasnovljevog romana je idealni primjer ruskog patriote euroazijca, primjer logike ''tlo iznad krvi'', koja je bila karakteristična za grofa Vitea, barona Ungerna-Šternberga, ili za tajanstvenu organizaciju ''Baltikum'' koja se sastojala od baltičkih aristokrata do posljednjeg časa vjernih carskoj porodici (isto kao što je ostao vjeran caru, u kaosu sveopćeg izdajstva, tekinski knez sa svojom divizijom, opisan u istom romanu Krasnova). Nevjerojatno je do koje mjere su se hrabro i plemenito ponijeli 1917.godine Azijati, turski narodi, Nijemci i drugi ''inovjerci'' koji su vjerom i istinom služili Caru i Imperiji, Euroaziji, ''tlu'', ''kontinentu''. I koliko je to bilo oprečno ponašanju mnogih ''Slavena'', ''panslavista'' koji su brzo zaboravili ''Carigrad'' i ''balkansku braću'' i, ostavljajući Cara i Otađbinu, pobjegli iz Rusije u zemlje ''atlantskog'' utjecaja, prema Zapadnom Oceanu, Vodi, izdajući ne samo Otađbinu, nego i veliku ideju Vječnog Rima, ruskog Trećeg Rima, Moskve.
ATLANTISTI I RASIZAM
U Njemačkoj je uzdizanje ideje ''krv iznad tla'' dovelo do ne manje strašnih posljedica. Usprkos njemačkim patriotima rusofilima i euroazijcima – Arturu Mileru van den Bruku, Karlu Haushoferu i drugima koji su nastojali na ''prvenstvu životnog prostora''*, na interesima kontinenta u cjelini, na ideji ''kontinentalnog bloka'' – u rukovodstvu Trećeg Reicha je na kraju krajeva pobijedio ''atlantistički'' lobi, koji je eksploatirao rasističke teze i, pod izgovorom da su ''Englezi Arijci i Nijemcima srodan etnos'', težio da preusmjeri Hitlerovu pažnju na Istok i zaustavi (ili barem oslabi) vojne operacije protiv Engleske. ''Pangermanizam'' je u ovom slučaju (kao i ruski panslavizam u Prvom svjetskom ratu) išao naruku samo ''atlantistima''. I sasvim je logično što je glavni neprijatelj Rusije, koji je stalno težio da uvuče Hitlerovu Njemačku u sukob s Rusima i Slavenima (iz ''rasnih razloga'', ''krv iznad tla''), bio engleski špijun i izdajnik Reicha admiral Kanaris.
Problem ''krv ili tlo'' izuzetno je važan još i zbog toga što izbor jednog od ovih dvaju termina na štetu drugoga, omogućava da se, možda i posredno, razotkrije ''agent'' ovog ili onog geopolitičkog pogleda na svijet, naročito kada je riječ o taboru ''desnice'' ili ''nacionalista''. Suština ''geopolitičke zavjere'' atlantista (kao, uostalom, i Euroazijaca) je u tome što ta zavjera obuhvata čitav spektar političkih ideologija, od krajnje desnih do krajnje lijevih, ali pritom ''geopolitički agenti'' uvijek ostavljaju svoje specifične tragove. U slučaju ''desnice'' karakteristiku potencijalnog atlantizma predstavlja princip ''krv iznad tla'' koji, osim svega ostalog, odvlači pažnju od temeljnih geopolitičkih problema, skrećući pažnju vođa i ljudi na vlasti u pravcu drugorazrednih kriterija.
_________________________________________________________________
*Trebalo bi istaći da u Haushoferovoj teoriji ''životnog prostora'', ''Lebensraum'', nije bilo ni nagovještaja onog antislavenskog ekspanzionizma sa kojim se taj izraz počeo povezivati kod Hitlera i drugih ideologa Reicha.(B.Karl Haushofer: ''De la geopolitique'', Edition Fayard, France, 1986).
TKO JE ČIJI ŠPIJUN?
Kao primjer utjecaja okultne geopolitičke ideologije na ''ljevicu'' treba napomenuti euroazijske nacional-boljševike u Njemačkoj – na primjer, njemačkog komunista-nacionalista Ernsta Nikiša, konzervativnog revolucionara Ernsta Jingera, komuniste Laufenberga, Petela, Šulcen-Bojsena, viniga i dr. Euroazijskih nacional-boljševika bilo je nesumnjivo i među Rusima. Interesantna je okolnost da je i Lenjin u emigraciji težio da se zbliži upravo sa njemačkim političarima i financijerima. Osim toga, mnoge njegove teze su bile prilično otvoreno germanofilske. U ovom slučaju ne želimo tvrditi da je Lenjin stvarno bio blizak Euroazijskom Redu, ali je neosporno da je u manjoj ili većoj mjeri postojao složen utjecaj ovog Reda. U svakom slučaju, opozicija ''Lenjin-njemački špijun'' – ''Trocki-američki špijun'' stvarno je odgovarala određenoj tipološkoj shemi. Kako god bilo, na čisto geopolitičkom planu djelovanje Lenjinove vlade imalo je euroazijski karakter, makar i zbog toga što je on, usprkos čisto marksističkoj doktrini, sačuvao sačuvao jedinstveni gigantski euroazijski prostor Ruske imperije. (Trocki je, sa svoje strane, insistirao na izazovu Revolucije, na njenoj ''mondijalizaciji'' i smatrao Sovjetski Savez nečim prolaznim i efemernim, polazištem za ideološku ekspanziju, koja treba nestati pred licem planetarne pobjede ''mesijanskog komunizma''; misija Trockog je nosila u sebi nesumnjivi pečat ''atlantizma'', za razliku od komunističkog ''euroazijstva'' Lenjina.) Sam boljševički Linjinov ''internacionalizam'' imao je određenu ''imperijalnu'', ''euroazijsku'' dimenziju – princip ''tla iznad krvi'' – mada je, naravno, taj princip bio izvitoperen i izopačen pod utjecajem drugih aspekata boljševičke ideologije, i, što je najvažnije, pod utjecajem ''agenata atnltizma'' u krilu samog komunističkog rukovodstva.
Sumirajući sva ova mišljenja, može se reći da je karakteristična crta predstavnika Euroazijskog Reda u Rusiji bila skoro obavezna germanofilija (ili barem ''anglofobija''), i obrnuto: u Njemačkoj su euroazijci obično bili rusofili. Miler van den Bruk je jednom prilikom izrekao veoma točnu misao: ''Francuski konzervativci su se uvijek nadahnjivali primjerom Njemačke, a njemački konzervativci primjerom Rusije''. U tome se ispoljava sva logika geopolitičke, kontinentalne pozadine nevidljive tajne borbe koja traje stoljećima, okultnog Rata Kontinenata.
REKLI STE GRU, GOSPODINE PARVULESKO
Jedini među zapadnim konspirolozima koji je neprestano podvlačio geopolitički karakter ''svjetske zavjere'' ili, točnije, dviju alternativnih ''svjetskih zavjera'' (''euroazijske'' i ''atlantske'') jeste već spomenuti genijalni francuski pisac, pjesnik i metafizičar Žan Parvulesko, autor mnogih književnih i filozofskih radova. U svom dugom i izuzetno burnom životu on je osobno poznavao mnoge istaknute aktere europske i svjetske povijesti, računajući tu i predstavnike ''okultne i paralelne povijesti'' – mistike, istaknute masone, kabaliste, ezoteričare, tajne agente raznih specijalnih službi, ideologe, političare i umjetnike. (Tako se, na primjer, družio s Ezrom Paundom, Julijusom Evolom, Arnom Brekerom, Otom Skorcenijem, Pjerom de Vilmarestom, Rajmonom Abeliom, i drugima.) Upoznavši se sa specifičnostima naših konspiroloških istraživanja, gospodin Parvulesko nam je stavio na raspolaganje određene polutajne dokumente koji su nam omogućili da razjasnimo mnoge najvažnije detalje planetarne geopolitičke zavjere. Od posebnog značaja su materijali koji se odnose na djelatnost tajnih okultnih organizacija u Rusiji. U daljnjem izlaganju mi ćemo se potruditi da navedemo najzanimljivije momente koncepcije Žana Parvuleska.
24. veljače 1989. godine pred članovima administrativnog savjeta tajanstvenog Instituta specijalnih metastrateških istraživanja – ''Atlantis'' u Lozani, Žan Parvulesku je podnio referat pod intrigirajućim nazivom ''Galaksija GRU'', s podnaslovom ''Tajna misija Mihajla Gorgačova, SSSR i budućnost velikog Euroazijskog kontinenta''. U tom referatu, čiju nam je kopiju predao gospodin Parvulesko, proanalizirana je okultna uloga sovjetske vojne obavještajne službe, poznate pod nazivom GRU (Glavna Obavještajna Uprava) i veza GRU s tajnim Redom Euroazije. Kao polaznu točku Parvulesku je uzeo knjigu poznatog specijaliste u oblasti sovjetskih specijalnih službi, čuvenog francuskog kontraobavještajca i rukovodioca ''Europskog informativnog centra'' Pjera de Vilmaresta, koji je 1988. godine u Francuskoj objavio bestseler ''GRU, najtajnija od sovjetskih specijalnih službi, 1918 – 1988''.
GRU PROTIV KGB
Konspirološki model Vilmaresta sastojao se u slijedećem: ''KGB je produžetak partije, a GRU je produžetak armije. Već po svojoj definiciji armija štiti državu, a KGB štiti partiju… KGB se rukovodi principom 'patriotizam u službi komunizma' a armija suprotnim principom 'komunizam u službi patriotizma'''. Polazeći od ove logike, suprotnosti GRU i KGB, kao najtajnijih centara bipolarne vlasti SSSR (armija i partija), Vilmarest gradi svoju zanimljivu i argumentiranu pripovijest o povijesti GRU. Tajni smisao nevidljive povijesti SSSR, od Oktobarske revolucije do Perestrojke, treba tražiti upravo u suparništvu ''susjeda'' – GRU, ''Akvarija'' ili ''vojne jedinice 44388'' na Hodinki, i KGB, ''kancelarija na Lubjanki''. Kakav je uzajamni odnos suparničkih specijalnih službi s dvama planetarnim geopolitičkim Redovima, još tajnijim i skrivenijim od tajnih obavještajnih službi?
Prema Parvulesku, Euroazijski Red bio je naročito aktivan u Rusiji početkom XX stoljeća. On smatra da su njegovi predstavnici bili petrogradski doktor Balmajev, baron Ungern-Šternberg, švedski tajni zaštitnici Rasputina (koji su potpisivali svoje šifrirane poruke pseudonimom ''Zeleni'') i čitav niz drugih manje poznatih ličnosti. Treba također spomenuti posebnu ulogu budućeg maršala Mihaila Tuhačevskog koji je, prema Parvulesku, bio posvećen u tajanstveni ''Orden Polarnika'' za vrijeme boravka u njemačkom zarobljeništvu u logoru Ingolštat. Zapanjijuće je da u istom tom logoru i u istom periodu (1916-1918) srećemo druge najvažnije aktere suvremene povijesti – generala De Gola, generala fon Lidendorfa i monsinjora Eugenia Paccelia, budućeg papu Pia XII.
Upravo od ove grupe ruskih geopolitičkih mistika štafeta je kasnije bila predana boljševičkom režimu, ali su se ezoteričari kontinentalne orijentacije uglavnom grupirali u armiji, u armijskim strukturama. Tu je bio znatan broj bivših carskih oficira koji su ušli u redove crvenih kako bi u budućnosti izmijenili nihilističku orijentaciju boljševika i stvorili Veliku Kontinentalnu Državu, pragmatično koristeći komunista opsjednute mesijanskom idejom. Pritom je važno i to da su se i među samim crvenima nalazili neki agenti Euroazijskog Reda koji su obavljali tajnu kontinentalnu misiju. (Zanimljivo je da je lijevo-anarhistički okultista i mistik bio poznati crveni razbojnik Kotovski. Izvjesne činjenica iz njegova biografije pružaju osnovu za pretpostavku da je i on imao kontakte sa Euroazijskim Redom.) Na taj način, između predrevlucionarnih i postrevolucionarnih ruskih ''euroazijaca'' postojala je neprekidna veza. Stvaranje Crvene Armije bilo je djelo agenata Euroazije. Interesantno je tim povodom podsjetiti se historijske činjenice da je 27 dana nakon stvaranja Generalštaba Crvene Armije, 10. jula 1918. godine na Istočnom frontu brigada čekista napala Generalštab i uništila sve njegove članove, uključujući i glavnokomandujućeg. Surovi rat između ''crvenih euroazijaca'' iz Armije i ''crvenih atlantista'' iz ČK Čeržinskog nije prestajao ni na trenutak od prvih dana sovjetske povijesti. Ali bez obzira na žrtve, agenti Euroazijskog Reda među crvenima nisu napuštali svoju misiju. Trijumf euroazijaca bilo je stvaranje GRU (Glavna Obavještajna Uprava) u Crvenoj Armiji, 1918. godine, pod rukovodstvom Semjona Ivanovića Aralova, bivšeg carskog oficira, koji je prije 1917. godine bio povezan s vojnom obavještajnom službom. Točnije, Aralov je bio šef Operativnog odjeljenja Glavnog štaba, pod koji je potpadala i obavještajna služba. Specifičnost njegove djelatnosti i onaj zagonetni, skoro mistični imunitet koji nje uživao ovaj čovjek tokom čitavog svog života, čak i u periodima najgorih ''čistki'' (umro je prirodnom smrću 22. maja 1969. godine), i neki drugi detalji njegove biografije, sugeriraju nam da u njemu vidimo čovjeka Kontinentalnog Reda.
BIJELI EUROAZIJCI – CRVENI EUROAZIJCI
Po Parvulesku, ruska filijala Reda Euroazijaca poslije revolucije je osnovna u Crvanoj Armiji, točnije u njenom najtajnijem odjeljenju – u GRU. Ali to se ticalo, naravno, samo ''crvenih'' Euroazijaca''. ''Bijeli'' euroazijci u Europi su se većim dijelom približili njemačkim nacionalistima. Tako nalazimo predstavnike ovog Reda u Abveru, a kasnije u inostranim sektorima SS i SA (posebno SA, čiji je šef Hajdrih i sam bio uvjereni Euroazijac, zbog čega je i pao kao žrtva intrige atlantista Kanarisa). Revolucija je podijelila Ruse na ''crvene'' i ''bijele'', ali izvan ove političke i uvjetne podjele postojala je druga tajna geopolitička podjela na zone utjecaja dvaju tajnih redova – Atlantskog i Euroazijskog. U crvenoj Rusiji atlantisti su se grupirali oko ČK i Politbiroa, mada nijednom, sve do dolaska na vlast Hruščova, nijedan otvoreni ''atlantista'' nije zauzimao položaj Generalnog Sekratara (Lenjin i Staljin su bili euroazijci, ili su se barem nalazili pod jakim utjecajem Euroazijskog Reda). Među bijelom emigracijom atlantista nije bilo manje nego u samoj Rusiji. Osim očiglednih engleskih špijuna – liberala tipa Kerenskog i drugih demokrata i socijal-demokrata – čak je i u taboru krajnjih desničara, monarhista, atlantski lobi bio izuzetno jak; njemu je pripadao čak i ''desni'' filozof Berđajev i mnogi drugi. (Ogromna većina ruskih emigranata koji su se našli u SAD pripadali su upravo ovoj geopolitičkoj orijentaciji).
U određenom trenutku, početkom tridesetih godina, mreža agenture GRU u Europi (naročito u Njemačkoj) duboko prodire u strukture Njemačke i Francuske obavještajne službe, pri čemu je mreža Glavne Obavještajne Uprave (GRU) dva puta veća od mreže NKVD, a kasnije KGB. Agenti GRU prvenstveno prodiru u armijske strukture, te ponekad zajednička euroazijska platforma čini od ljudi GRU i drugih europskih obavještajaca ne toliko neprijatelje koliko saveznike i suradnike koji u tajnosti od svojih vlada spremaju novi kontinentalni projekt. Tu nije riječ o dvostrukim agentima, već o jedinstvu viših geopolitičkih interesa. Tako, na primjer, u Njemačkoj GRU stupa u kontakt s izvjesnim Valterom Nikolajem, šefom ''Biroa za židovsko pitanje''. Zahvaljujući njemu GRU dobiva pristup najvišem rukovodstvu Abvera, SS i SA. Centralna ličnost u toj mreži bio je sam Martin Borman. (Ova činjenica bila je savršeno poznata saveznicima poslije istrage u vezi s Nirmberškim procesom i mnogi od njih su bili uvjereni da se Borman poslije 1945. godine skrivao upravo u SSSR. Dobro je poznato da je sam Valter Nikolaj stvarno prešao Rusima maja 1945. godine.)
PAKT RIBENTROP – MOLOTOV
I
REVANŠ ATLANTISTA
Što se tiče Martina Bormana, prijatelja Ribentropa i Valtera Nikolaja, Žan Parvulesko priča jednu krajnje indikativnu zgodu koja pomalo razotkriva tajne okultnog rata dvaju geopolitičkih Redova. Arno Breker, slavni njemački skulptor, koji je dobro poznavao Bormana, ispričao je Parvulesku o jednoj čudnoj posjeti koju mu je Borman učinio u Jakelsbruku. Odmah nakon napada Hitlerove Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, Borman se pojavio kod njega bez najave, u stanju šoka, napustivši svoje mjesto u Kancelariji Reicha. Tom prilikom, on je stalno ponavljao jednu istu zagonetnu frazu: ''Ovog junskog dana, Nebiće je odneslo pobjedu nad Bićem… Sve je svršeno… Sve je izgubljeno…'' Kada ga je skulptor pitao na što to misli, Borman je odšutio, zatim se okrenuo prema vratima, zastao kao da hoće nešto da doda, i zatim se predomislio i izašao, zalupivši vratima.
Bio je to krah dugogodišnjih napora euroazijske agenture. Za atlantiste, pak, 22. lipanj 1941. godine bio je dan velikog trijumfa: unutarkontinentalni rat dviju najmoćnijih europskih država bio je zalog trijumfa Atlantskog Reda, i to neovisno od toga na čijoj će strani biti pobjeda. Za Red euroazijaca 22. lipanj 1941. godine je događaj tragičniji negoli sama Oktobarska revolucija.
Važno je istaći da su agenti Euroazijskog Reda činili sve što je u njihovoj moći da spriječe sukob. Pripreme za zaključivanje u najvećoj mjeri simboličnog pakta ''Ribentrop-Molotov'' (uzgred, obojica su bili uvjereni euroazijci), aktivno su vodile obje strane tokom dugog niza godina. Već 1936. godine Staljin, koji je konačno početkom tridesetih godina stao na stranu euroazijskog reda, naređuje Berzinu, nečelniku GRU (Berzin je bio izuzetak od pravila i agent atlantizma koji je stajao na čelu euroazijske organizacije i istovremeno radio za NKVD): ''Obustavite odmah svaku aktivnost protiv Njemačke!'' (Treba istaći da je Berzin ignorirao ovo naređenje.) Godine 1937. Hajdrih i Himler su u tajnoj dostavi uvjeravali Hitlera da ''Njemačka više nije na meti djelatnosti Kominterne, kao ni drugih sovjetskih podrivačkih aktivnosti''. Pakt Ribentrop-Molotov je bio vrhunac strateškog uspjeha euroazijaca. Ali u posljednjem trenutku Sile Oceana su izvojevale pobjedu. Euroazijci u GRU i šire u armiji – Vorošilov, Timošenko, Žukov, Golikov, i drugi – do posljednjeg trenutka su odbijali da povjeruju u mogućnost rata, jer je ozbiljnost euroazijskog utjecaja (što znači rusofilskog lobija) u Trećem Reichu bila savršeno poznata. (Nacionalsocijalističku antislavensku propagandu oni su smatrali isto toliko nebitnom i površnom, kao i marksističku demagošku internacionalističku retoriku u SSSR). General Golikov (koji je sakrio svoje plemićko porijeklo i pravi datum rođenja, kao i svoju pravu biografiju, iz konspirativnih ''euroazijskih'' razloga) čak je povikao na podčinjene, dobivši obavještenja o tome da su Nijemci prešli sovjetsku granicu: ''Engleska provokacija! Istražite!'' On u tom trenutku još nije znao ono što je znao Martin Borman: ''Nebiće je odnijelo pobjedu nad Bićem''.
KONTURE ATLANTSKOG LOBIJA
Tajni Red Atlantika ima veoma dugu povijest. Neki autori tradicionalisti dovode ga u vezu sa staroegipatskim inicijacijskim grupama, a posebno sa sektom poštovalaca boga Seta, čiji su simboli bili Krokodil, Nilski Konj (to jest vodene životinje), kao i Crveni Magarac.(*) ____________________________________________________________________
(*) B. Žan Roben, ''Tajna društva na apokaliptičkom sastanku'', Ž. M. Aleman: ''Rene Genon u Sedam kula đavolovih'', itd. (Primjedba autora)
Kasnije se sekta Seta spojila s različitim feničkim kultovima, naročito sa krvavim kultom Moloha. Prema francuskom konspirologu iz XIX stoljeća, Claud Graseu d'Orseu, ova tajna organizacija opstala je mnogo stoljeća nakon propasti feničke civilizacije. U srednjovjekovnoj Europi nosila je naziv sekte ''menestrela Morvana'', čiji je amblem bila ''Igra Smrti'', ''Dance Macabre''. Grase d'Orse je tvrdio da je Luterova Reformacija bila
izvedena po nalogu te sekte i da se protestanti (naročito anglosaksonski i francuski) do danas nalaze pod njenim utjecajem. Žan Parvulesko smatra da je Giuseppe Balssamo (Balzamo), poznatiji kao Kaliostro, bio jedan od najvažnijih agenata upravo tog tajnog Reda koji je krajem XVIII stoljeća isplivao na površinu pod maskom neregularnog ''egipatskog'' masonstva obreda Memfis, kasnije Memfis-Micraim.
Ovakva simbolička pretpovijest atlantista karakterizira suštinu njihove geopolitičke i kulturno-ekonomske strategije. Njen smisao se svodi na isticanje ''horizontalnih'' vrijednosti, na isticanje u prvi plan nižih aspekata ljudskog bića i društva u cjelini. To ne znači na je atlantizam istovjetan vulgarnom materijalizmu, ali ''materijalni'', čisto ekonomski, trgovački aspekt ljudske djelatnosti zauzima u njemu centralno mjesto. Svođenje sustava vrijednosti na čisto ljudsku razinu pretpostavlja individualizam i radikalni antropocentrizam koji je svojstven atlantizmu u svim njegovim manifestacijama. Paralelno ovom svođenju, nužno nastaju karakteristični ''atlantski'' skepticizam i depresivna ironija u odnosu na idealnu, nadljudsku dimenziju života. I stvarno, lik Crvenog Magarca i ''Dance Macabre'' izvrsno odražavaju suštinu ''atlantske'' skepse. I po čudnoj logici povijesti, najradikalniji oblici protestantske individualističke, kritičke društvene i religiozne svijesti stvarno su nakon Luterove reformacije bili kao magnetom privučeni atlantskim područjima – Engleskoj, i još dalje na zapad, još dublje u Atlantik – prema Americi. Tamo su našli povoljno tlo najekstremniji oblici radikalnog protestantizma u vidu baptista, kvejkera i mormona. (Ž. M. Aleman je isticao simboličku podudarnost: Kristofor Kolumbo je iz luke Kadis, koja je povijesno bila najvažniji centar feničkih kolonija na Iberijskom poluotoku, krenuo na svoje atlantsko putovanje koje se završilo 'otkrićem' Amerike – ('otkriće' pod navodnicima znači da je Kolumbo bio član tajnog Reda i financiran od firme Mediči s feničkim kartama na kojima je bila ucrtana Amerika, vidi ''Najveća Tajna'' David Icke, primjedba prevodioca).
Ali utvrđivanje Reda Atlantika na krajnjem Zapadu i stvaranje posebne, izrazito atlantske civilizacije u SAD, po projektu ovog Reda, bilo je samo međufaza u planovima ''neokartaških'' atlantista. Sljedeći strateški korak se sastojao u izvozu atlantskog modela na druge kontinente, u geopolitičkoj kolonizaciji cijele planete, u prenošenju Zapada u mističkom i geopolitičkom smislu na čitav svijet, uključujući, naravno, i sam Istok. Stoga je mreža atlantske agenture (agentur) u državama Euroazije ne samo imala obrambeni cilj (slabljenje alternativne geopolitičke sile), već i predviđala ofanzivna djelovanja.
Avangarda ''atlantizma'' u Europi su postali ''lijevi'', ''anarhistički'' podrivački pokreti, mada je i u njihovoj sredini uvijek postojala unutrašnja, euroazijska opozicija. Međutim, ''ekonomski socijalizam'' i ''komunizam'' u njihovom teorijskom i čistom vidu treba shvatiti kao forme ''atlantske'' propagande, političko-socijalne maske tajnog Reda Crvenog Magarca. Ako se uzme u obzir osobina geopolitičkih i okultnih doktrina atlantskog pola, biće savršeno jasno zašto su anglosaksonske države u tolikoj mjeri poticale ''lijeve'' podrivačke pokrete u kontinentalnim europskim i euroazijskim zemljama, dok u Engleskoj, a naročito Americi ''komunisti'' i ''socijaldemokrati'' čine ništavan procent. Za atlantski lobi ''ljevičari'' su uvijek bili peta kolona u Euroaziji. Odatle i potiče prirodna harmonija ruskih atlantski usmjerenih komunista i anglosaksonskih kapitalista koja često dovodi u slijepu ulicu vanjske istraživače i povjesničare. Oni su u nedoumici povodom takvog potpunog uzajamnog razumijevanja ''klasnih neprijatelja'' – ''mesijanskih'' boljševika s njihovom diktaturom proletarijata i bankara Wallstreeta, s njihovim kultom Zlatnog Teleta.
Tajno društvo Igre Smrti, Crvenog Magarca, ''menestrela Morvana'', bratstvo Oceana – ovi likovi će nam pomoći da prodremo u logiku svjetskog atlantskog lobija, koji teži ne samo da zaštiti svoje ''otoke'', već i da pretvori cijeli Planet u ''KARTAGU'', u jedinstveno sveopće ''ljudsko tržište''.
KGB U SLUŽBI ''IGRE SMRTI''
Pijer de Vilmarest je jasno definirao ČK (OGPU, NKVD, KGB) kao ''produžetak partije. Točnije rečeno, to je tajni centar partije, njen intelekt i njena duša. Žan Parvulesko je ovu definiciju dopunio okultnom geopolitičkom dimenzijom. Prema Parvulesku, KGB je centar najneposrednijeg utjecaja Atlantskog Reda. O okultnoj pozadini ove organizaciji nagađali su mnogi. Neki su čak govorili da u KGB postoji tajna organizacija za parapsihološka istraživanja, takozvano crnomagijsko ''Društvo Vija'' u kome su, navodno, bivali posvećeni svi rukovodioci SSSR. Međutim, glasine o zagonetnog ''Društvu Vija'' više predstavljaju pojednostavljeni groteskni opis mnogo istančanije i dublje realnosti, jer se okultna misija KGB nipošto ne svodi na magijske ili parapsihološke eksperimente za koje je, treba istaći, ova organizacija stvarno uvijek pokazivala nenormalno, povećani interes. KGB je od samog početka građen kao čisto ideološko-kaznena struktura čija je dužnost da nadzire socijalni i kulturni prostor, podčinjen komunistima. Komunisti su se u svojoj ideološkoj, mesijanskoj i marksističkoj dimenziji uvijek ponašali prema euroazijskom stanovništvu podređenih oblasti kao kolonizatori, kao došljaci (tuđini), uvijek održavajući ideološku distancu od potreba i interesa starosjedelačkog stanovništva. Na čisto ''idealnoj'' razini, oni su težili da euroazijskim narodima nametnu njima neprirodni ekonomski centralistički model, za što im je bilo neophodno korištenje represivnog aparata. ČK (NKVD, OGPU, KGB) bio je od samog početka parodijski ''viteško-ideološki'' red, čiji je zadatak bio kažnjavanje autohtonog stanovništva i gušenje njegovih prirodnih, iskonskih težnji. ČK (i KGB) također je ispovijedao tezu ''krv iznad tla'', ali sada u potpuno izopačenoj, krvavo sadističkoj varijanti, kao oživljavanje uspomene na krvavi kult feničkog Moloha s kojim je atlantska agentura bila tipološki i genetski povezana. ČK – KGB su uvijek služili Igri Smrti. Mnogi paradoksi i priče nevjerojatne po svojoj neljudskosti, u vezi s ovom mračnom organizacijom, bit će razumljiviji ako uzmemo u obzir ne samo metaforičku, već okultno-ezoteričnu vezu ovog Reda s prastarim bliskoistočnim kultovima. Sljedbenici tih kultova i dalje postoje u stvarnosti, nastavljajući svoj tajni lanac kroz tajne europske i bliskoistočne organizacije atlantskog tipa.
KONVERGENCIJA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI
I
''POLARNA MISIJA GRU''
CIA, kao instrument američkog atlantizma, tipološki spada u istu konspirološku kategoriju. Štoviše, u osnivanju ove organizacije učestvovali su istaknuti predstavnici američkog masonstva koje, uzged rečeno, europski masoni smatraju neregularnim, to jest heretičkim i sektaškim. (Treba, uostalom, postaviti pitanje da li u SAD uopće postoji bilo što u oblasti religije ili metafizike, što ne bi bilo heretično ili sektaško?) CIA, kao i KGB, nikada nije bila ravnodušna prema magiji i parapsihologiji. U cjelini, njena uloga u suvremenoj civilizaciji potpuno je usporediva s ulogom KGB, mada krvavo-sadistička suština u njenom slučaju nije toliko očigledna. CIA (i njeni prethodnici), zajedno s engleskom obavještajnom službom, početkom stoljeća su pokrili Euroaziju mrežom svoje agenture koja je neprestano utjecala na tok povijesnih događaja po atlantskom ključu. U određenom smislu, opravdano se može govoriti o ''konvergenciji specijalnih službi'', o ''spajanju'' KGB i CIA, o njihovom lobijskom jedinstvu na geopolitičkoj razini. Upravo se time objašnjava obilje takozvanih ''sovjetskih špijuna'' u najvišim krugovima vlasti Amerike, počevši od Hisa pa sve do Raderforda, koji je, prema nekim autorima, projekt hidrogenske bombe predao sovjetskim nuklearnim istraživačima. (Uzgred, moguće je da se baš preko atlantskog lobija sovjetsko-američkih nuklearnih znanstvenika akademik Sharov upoznao s mondijalističkim projektima anti-euroazijske orijentacije, koje je on kasnije ugradio u temelj svojih socijalno-političkih i futuroloških pogleda.)
Valja istaći da se mreža agenata GRU, koja je udvostručila mrežu KGB u SAD i drugim anglosaksonskim zemljama, nalazila u stalnom tajnom sukobu s agenturom ''susjeda'' s Lubjanke. Uzimajući u obzir radikalnu suprotnost geopolitičke i čak metafizičke orijentacije ove dvije sovjetske tajne strukture, bilo bi logično pretpostaviti da su realni ili jedini protivnik CIA bili agenti GRU, a nipošto KG.
Konvergencija tajnih službi, kao i konvergencija sovjetskih komunista najvišeg ranga iz vremena perestrojke s američkim mondijalistima, temelje se na jedinstvu fundamentalne geopolitičke orijentacije, na jedinstvu tajne strukture koja upravlja i atlantistima Zapada i atlantističkim agentima na Istoku, koji ponekad zauzimaju najviša mjesta u državnoj i političkoj nomenklaturi. Ali potpuno i otvoreno spajanje ove dvije filijale Reda Igre Smrti do nekog vremena sprečavali su napori alternativnog euroazijskog lobija, koji je genetski povezan s GRU i sovjetskim Generalštabom. Taj lobi uključuje u svoju mrežu mnoge europske i azijske obavještajne strukture (posebno Njemačke, Francuske – povezane s tajnim geopolitičkim projektima generala De Gola – arapske, itd.).Sve njih objedinjuje služenje alternativnom Redu, Redu Euroazije, koji se još naziva i ''Menestrelima Mursije'' ili polarnim Redom ''Heliopolisa'', Redom Apolona, sunčanog pobjednika nad Zmijom-Pitonom, onom Zmijom koju je grčka tradicija poistovjećivala s egipatskim bogom Setom, s Crvenim magarcem.
SJAJ I POMRAČENJE
EUROAZIJSKOG SUNCA
Ispitajmo u glavnim crtama peripetije okultnog rata Euroazijskog Reda protiv Reda Atlantika unutar sovjetskog sistema. Kao što smo rekli u prethodnim poglavljima, Lenjin se u cjelini pridržavao euroazijske orijentacije. Karakteristično je da je u Lenjinovo vrijeme GRU stvorio i stajao na njegovom čelu otvoreni euroazijac Semjon Ivanović Aralov. Upravo Aralov je u strukturu ove tajne armijske organizacije ugradio euroazijske kontinentalne principe, okupivši oko sebe najvredniju i najsposobniju ''braću Euroazije'', koja su, slično njemu, prešla na stranu crvenih radi ostvarenja posebne metapolitičke misije. Zanimljivo je da je početkom šezdesetih godina Aralov objavio knjigu pod karakterističnim naslovom, ''Lenjin nas je vodio do pobjede''. Ovdje treba precizirati jedan važan detalj: takozvana ''Lenjinova garda'', usprkos političkoj bliskosti Lenjinu, na geopolitičkoj razini je u ogromnoj većini pripadala alternativnoj, atlantskoj geopolitičkoj orijentaciji. ''Najbliži suborci Lenjina'', a ne ''samoljubivi tiranin Staljin'' (kao što mnogi danas pogrešno smatraju), stajali su iza njegovog uklanjanja s mjesta rukovođenja zemljom. Kraj Lenjinove vlasti označio je prelazak vlasti u ruke atlantista. I stvarno, tokom druge polovice 20-ih i prve polovice 30-ih godina primjećuje se znatno poboljšanje odnosa SSSR s anglosaksonskim zemljama, na prvom mjestu sa SAD. Usporedo s ovim, vidimo i simptomatične kadrovske promjene u GRU. Na mjesto euroazijca Aralova postavljen je atlantista i čekista Berzin, koji stvara svoju obavještajnu strukturu s osloncem na Kominternu i komunističke fanatike, to jest na atlantističke elemente. Ali Berzinu ne polazi za rukom da u potpunosti izmjeni orijentaciju GRU. Strukture koje je stvorio Aralov bile su dovoljno snažne i istovremeno elastične da se ne predaju bez borbe. Tim prije što, i pored svih napada ČK-NKVD na armiju, vojne strukture imaju značajnu vlast i štite svoju intelektualnu geopolitičku elitu u krilu GRU.
Obratimo pažnju na jedan detalj – svi rukovodioci GRU, koji su smijenili Aralova, prije početka otadžbinskog rata bili su strijeljani. Nabrojmo ih: O. A. Stiga, A. M. Nikolov, J. K. Berzin, I S. Unšliht, S. P. Uricki, N. I. Ježov, I. I. Proskurov. Svi su oni (osim generala Proskurova) bili nearmijski kadrovi, svi su radili protiv euroazijske ideje, ali to nije smetalo da GRU ostane čisto euroazijska organizacija, koja je tajno radila na ostvarenju velikog kontinentalnog projekta.
Ostavka Berzina 1934. godine, poslije devetogodišnjeg boravka na položaju šefa GRU, značila je ozbiljnu prekretnicu u okultnom ratu iza sovjetskog rukovodstva. Dolazak Hitlera na vlast neobično je ojačao pozicije ''kontinentalnog lobija'' u sovjetskom rukovodstvu. Od 1934. agentura GRU počinje pripremati njemačko-ruski strateški savez, čiji vrhunac je bio pakt Ribentrop-Molotov. Staljin konačno razotkriva svoju privrženost euroazijskoj orijentaciji, smatrajući da će antiatlantske tendencije nacionalsocijalizma odvući pažnju anglosaksonskih država u da je u takvoj situaciju moguće konačno učiniti korak u pravcu uništenja moćnog ''atlantskog'' lobija unutar SSSR. Počinje uništenje ''Lenjinove garde''. Svi Staljinovi procesi, koji ponekad izgledaju apsurdni i potpuno neosnovani, u suštini su bili duboko osnovani na geopolitičkom planu. Sve ''desne'' i ''lijeve'' zavjere bile su najčistija realnost, mada se Staljin nije usuđivao otvoreno prozivati i optuživati cijeli ''atlantski lobi'' koji je već odavno djelovao u sovjetskom rukovodstvu. Očigledno je da je imao razloga da se pribojava strašne i žestoke reakcije. Zato je bio prinuđen da maskira svoje pretenzije prema jednoj ili drugoj grupi kadrova na najvišim položajima ''uvjetnim'' optužbama ili alegorijskim etiketama. Sloj po sloj uništavao je Staljin agente ''Nove Kartage'', ali je i povratna reakcija bila neminovna. Naročito je ozbiljan udarac euroazijskom lobiju zadalo ubojstvo šefa lože ''Polarnika'' u krilu Crvene Armije, maršala Tuhačevskog. I u ovom slučaju su osveta atlantista Tuhačevskom i sve optužbe koje su mu upućivane bile duboko osnovane, ali naravno u ''atlantističkoj'' perspektivi, u kontekstu anti-euroazijske diverzije.
POSLIJE ''POBJEDE''
Hitlerov napad na SSSR bio je velika euroazijska katastrofa. Nakon strašnog bratoubilačkog rata dvaju geopolitički, duhovno i metafizički bliskih i srodnih naroda, dvaju antiatlantski orijentiranih režima, Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, pobjeda SSSR-a bila je u istovjetna strateškom porazu. Jer, čitavo povijesno iskustvo pokazuje da se Njemačka nikada ne mjeri s porazom, što znači da pobjednik već samom činjenicom svoje pobjede zapliće čvor novog, budućeg konflikta, sije sjeme budućeg rata. Osim toga, Jalta je primorala Staljina da se solidarizira sa Saveznicima, to jest s onim silama koje su uvijek bile zakleti neprijatelji Euroazije. Staljin koji je savršeno shvaćao geopolitičke zakone i koji je već učinio svoj euroazijski izbor, nije mogao da ne bude toga svjestan. Odmah nakon 'poraza' Njemačke, Staljin je počeo realizaciju novog geopolitičkog projekta, Varšavskog ugovora, zajednice zemalja Istočne Europe, pod znamenjem Velike Sovjetske Rusije. I odmah su izbili prvi konflikti i nesuglasice s atlantistima. Do 1948. godine Staljin je još skrivao svoje kontinentalne namjere, čak je odobrio stvaranje države Izrael, što je bila najvažnija strateška akcija Engleske (i šire – atlantizma) radi jačanja svog vojnog, ekonomskog i ideološkog utjecaja na Bliskom Istoku. Ali već 1948. godine, koristeći se, osim svega ostalog, jačanjem unutar-političkih pozicija armije (Žukov, Vasilevski, Štemenko, i drugi), Staljin se vratio ortodoksnoj euroazijskoj geopolitici, obnovio antiatlantske čistke u sovjetskom rukovodstvu i uputio ''prokletstvo'' Izraelu kao anti-kontinentalnoj formaciji koju su stvorili ''anglosaksonski'' špijuni.
Na čudan se način Staljinova smrt podudarila s najdramatičnijim i najnapetijim trenutkom u realizaciji njegovih euroazijskih planova, kada je postala aktualna perspektiva novog kontinentalnog saveza SSSR-Kina, što je moglo u korijenu izmijeniti logiku planetarnog rasporeda snaga i podari odmazdu Velikom Redu Euroazije. Ako se uzmu u obzir ti razlozi i geopolitički aspekti poststaljinskog kursa SSSR-a, verzija o Staljinovom ubojstvu (verzija koju ističu mnogi europski povjesničari) biće više nego vjerodostojna. Većina povjesničara također podvlači i glavnu ulogu HKVD-a i njegovog šefa, zlokobnog Beriju, zakletog neprijatelja GRU, Generalštaba i Euroazije u planiranom ubojstvu Staljina.
Godine 1953., osam godina nakon pseudopobjede, do prave Pobjede bio je samo jedan korak (kao i 1939. godine). Ali, umjesto toga, svijet je vidio Pobjedu Titana.
''POLARNA'' MISIJA
GENERALA ŠTEMENKA
Po Žanu Parvulesku, počevši od druge polovine 40-ih godina ključna figura euroazijskog geopolitičkog lobija u SSSR-u bio je general-pukovnik Sergej Matvejevič Štemenko (1907-1976). Njegovi visoki zaštitnici bili su maršal Žukov i general Aleksandar Poskrebišev (koji je, prema nekim izvorima, pod Staljinom obavljao misiju, analognu misiji Martina Bormana pod Hitlerom, to jest bio je provodnik germanofilskih ideja). Šezdesetih godina Štamenko je bio jadan od najvažnijih ljudi u Sovjetskoj Armiji: u različitim periodima bio je komandant oružanih snaga zemalja Varšavskog ugovora, načelnik Generalštaba SSSR-a. Ali najvažnija njegova dužnost, u skladu s osnovnom linijom našeg konspirološkog istraživanja, bila je dužnost načelnika GRU od 1946. do 1948. i od 1956. do 1957. godine. Upravo pod Štemenkom u GRU je u potpunosti bila uspostavljena ''polarna'', okultna i tajna dimenzija koju je u temelje te strukture postavio osnivač GRU, Aralov.
Pijer de Vilmarest je nazivao general-pukovnika Štemenka prvim i najistaknutijim sovjetskim geopolitičarem. Štemenko je bio otvoreni i nedvosmisleni pristalica Velikog Kontinentalnog Projekta u punoj suglasnosti s tradicionalnom logikom euroazijskog Reda. U svojoj knjizi Vilmarest je pisao i njemu: ''Štamenko je pripadao posebnoj kasti sovjetskih oficira koji su, premda ''sovjetski'', ipak bili tipični Velikorusi po duhu i ekspanzionisti po uvjerenju''. I dalje: ''Za tu kastu SSSR je imperija koja je pozvana da upravlja euroazijskim kontinentom, i to ne samo od Urala do Bresta, već i od Urala do Mongolije, od Centralne Azije do Sredozemlja''. U Štemenkove strateške planove ulazio je mirni ekonomsko-kulturni prodor u Afganistan (o čemu je govorio od 1948-1952. godine), ulazak sovjetskih trupa u arapske prijestolnice – Bejrut, Damask, Kairo, Alžir. Već 1948. godine Štemenko je nastojao na posebnoj geopolitičkoj ulozi Afganistana koji bi omogućio da SSSR dobije izlaz na Ocean i ojača vojnu moć sovjetske flote u Crnom i Sredozemnom moru. Treba istaći da je čuveni admiral Gorškov bio blizak prijatelj general-pukovnika Štemenka.
Štemenko i njegov obnovljeni okultni odsjek u GRU stvorili su pod Staljinom moćnu i razvijenu mrežu euroazijskog utjecaja koja, usprkos svim Berijinim pokušajima da je uništi, nije bila razorena čak ni poslije Staljinove smrti. Naravno, od 1953. godine do sredine 60-ih godina euroazijski lobi u armiji ipak je bio prinuđen da zauzima obrambene pozicije. Radnici GRU su 23 godine (1963-1986) morali trpjeti, u svojstvu neizbježnog zla, kao načelnika GRU, atlantskog agenta s Lubjanke, bivšeg ''smerševca'', generala Petra Ivašutina. Bio je to nužan kompromis.
General-pukovnik Štemenko, agent ''Polarnog Reda'', Reda Euroazije – to je onaj ključ koji nam može pomoći da shvatimo tajnu logiku sovjetske povijesti od Hruščova do perestrojke. Ta povijest, kao uostalom i sva svjetska povijest, nije ništa drugo do otvorena i skrivana borba dvaju tajnih redova, ''menestrela Morvana'' i ''menestrela Mursije'', poštovalaca egipatskog Seta, Crvenog Magarca i poštovalaca sjevernog, polarnog Apolona, ubojice Zmije Pitona.
NIKITA HRUŠČOV, AGENT ATLANTIDE
Hruščov je bio prvi štićenik atlantskog lobija koji je postao autokratski vladar SSSR. I pored nesuglasica s Berijom, Hruščov se oslanjao na KGB i u određenom trenutku napravio svoj konačni izbor, suprotan izboru Lenjina i Staljina. Djelatnost Hruščova je bila usmjerena na uništenje unutarnjih struktura euroazijaca u SSSR, kao i na podrivanje globalnih kontinentalnih projekata naddržavnog planetarnog bloka. Dolazak Hruščova na vlast bio je u stvari dolazak na vlast KGB.
Učvrstivši sa na svom položaju, Hruščov počinje nanositi udarac za udarcem svim razinama kontinentalno-patriotskog lobija. Sav njegova pažnja bila je koncentrirana na anglosaksonske zemlje, naročito SAD. Hruščovljeva parola ''dostići i prestići Zapad'' označava usmjerenost upravo na atlantske sile i priznanje njihove socijalno-ekonomske prednosti. Teze o skorom komunizma imaju za cilj ponovno buđenje ''lijevo-mesijanskih'', ''boljševičko-internacionalističkih'' tendencija, koje su bile skoro zaboravljene tokom dugih godina euroazijskog imperijalnog političkog staljinizma. Hruščov je težio da nanese udarac svim ''ukorijenjenim'' tradicionalnim strukturama koje su se očuvale zahvaljujući tajnom pokrovitelju Euroazijskog Reda, čak i u najstrašnijim vremenima crvenog terora. Hruščov je htio da se konačno obračuna s ruskom pravoslavnom Crkvom.
Hruščov je bio ''amerikanist'' i ''atlantist'' u svemu: počevši od čuvenog prekoatlantskog ''kukuruza'', pa sve do vojnih koncepcija koje se temelje isključivo na korištenju interkontinentalnih raketa na štetu svih ostalih vrsta naoružanja. On uopće nije vodio brigu o euroazijskom kontinentu. Njega su brinuli Latinska Amerika, Kuba, itd. Između atlantista iz vojnog kabineta Hruščova (čiji je šef bio maršal S.S. Birjuzov) i euroazijaca iz grupe Štemenka, nastaje skoro otvoreni sukob. Hruščov inzistira na koncepciji ''nuklearnog interkontinentalnog blickriga'', što sa kontinentalnog aspekta nije ništa drugo do strateška diverzija koja slabi realnu vojnu moć kontinentalnih snaga, uništava ekonomiju i stvara planetarnu apokaliptičnu prijetnju. Poslije smjenjivanja Hruščova ''Krasnaja zvezda'' je s punim pravom pisala: ''Strategija, koje smo se mi na kraju krajeva odrekli, mogla se roditi samo u bolesnom mozgu''. Štamenko je još ranije upozoravao u istom časopisu: ''Ni po koju cijenu se ne smije sigurnost SSSR-a temeljiti samo na balističkim interkontinentalnim raketama''…
Počevši od Hruščova dolazi do konačne podjele unutar državnih funkcija: ''čisti partijci'' i predstavnici Lubjanke se od sada solidariziraju s Hruščovljevom strategijom ''nuklearnog blickriga'' (Sovjetska Armija postaje prvi talac ''nuklearnih terorista iz KPSS'', točnije atlantskog krila KPSS), a euroazijci i lobisti iz GRU inzistiraju na razvoju konvencionalnog naoružanja i pokušavaju se revanširati preko vojnih istraživanja svemira.
Godine 1958. Hruščov odstranjuje s vlasti moćnog i izuzetno popularnog euroazijskog maršala Žukova. Godine 1959. on čini svoj drugi ofenzivni korak – na čelo GRU postavlja jednu od najomraženijih figura sovjetske povijesti, krvavog dželata, čekistu Ivana Serova, poznatog pod nadimkom ''Strvoder''. Ovu krvavu ličnost – idealni tip karakterističan za Red Crvenog Magarca u cjelini – mrzio je Generalštab i, naravno, na prvom mjestu, same radnike GRU, patriote Euroazije. Drugi ''atlantist'', general Mironov, postaje odgovorni načelnik takozvanih ''administrativnih organa'', što podrazumijeva nadzor nad osnovnim armijskim i obavještajnim jedinicama.
…Podvucimo također i zanimljiv detalj: upravo u vrijeme Hruščova dominaciju ''totalitarno-hegelijanske linije'' u sovjetskoj ''ritualno-marksističkoj filozofiji'' (koja pretpostavlja primat nadindividualnih, objektivnih faktora nad individualnim i subjektivnim) zamjenjuje dominacija ''subjektivno-kantovske'' linije (koja pretpostavlja primat individualističkog i ''subjektivnog'' nad ''objektivnim''). Od tog vremena počinje nagla degradacija općeg obrazovanja, pojavljuje se nova plejada ''hruščovljevih'' akademika i naučnika koji su predstavljali ološ nekvalificiranih i nadmenih diletanata. (Navedimo primjer tipičnog ''hruščovca'' A. N. Jakovljeva koji je priznao da je kritizirao Markuzea ne udostojivši se čak ni da ga pročita; znanstvenici iz Staljinovog doba, koji su u svojevrsnom obliku nastavljali predrevolucionarne akademske tradicije, po pravilu su se odlikovali poznavanjem onih autora koje su oni, iskreno ili ne, kritizirali). Od Hruščova počinje postepeno širenje u društvu ''atlantski'' orijentirane, iskorijenjene i kozmopolitske inteligencije, koju nevidljivo odgaja KGB čak i u njenim najradikalnijim varijantama. Teme Zapada, teme SAD počinju se širiti u SSSR-u kao ''zabranjeni'' ali ''privlačni'' ideal upravo od kraja 50-ih i početka 60-ih godina (naglasio ''prevoditelj'' sa ćirilice, M.V.).
DUG PUT DO 1977. GODINE
Smjenjivanje Hruščova bilo je neosporno djelo Reda Euroazije. Karakteristično je da se osam dana poslije njegovog odlaska s položaja Generalnog sekretara ruši avion u kojem su se nalazila dva ključna agenta ''atlantskog'' lobija – maršal Birjuzov i general Mironov. Poslije Hruščovljevog nokauta euroazijci počinju postepeno obnavljati svoje pozicije. Leonid Brežnjev je ličnost koju podržavaju euroazijci.
Zanimljivo je što je pisac Smirnov pisao 1965. godine: ''9. maja 1965. godine, na paradi pobjede u Moskvi, ispred kolona veterana treba proći, obilježavajući dvadesetogodišnjicu Pobjede. Maršal Žukov, ukrašen ratnim ordenjem''. Poslije sedmogodišnje Hruščovljeve nemilosti, Žukov je ponovno bio rehabilitiran. To je bila prava pobjeda GRU.
Ali trijumf Reda Euroazije za vrijeme Brežnjeva daleko od toga da je bio potpun. ''Atlantisti'' iz KGB nisu namjeravali predati se. Kontinentalni projekti su neprestano bili ometani i onemogućavani. Sredinom 60-ih godina došlo je čak do paradoksalne situacije, kada su perspektive kontinentalnog bloka bile razmatrane mimo SSSR-a.
U tom pogledu interesantni su podaci o pregovorima Artura Aksmana – bivšeg šefa organizacije ''Hitlerjugend'' i pripadnika euroazijskog lobija unutar SS – sa Ču En Lajem povodom stvaranja jedinstvenog kontinentalnog bloka Peking-Berlin-Pariz, bez SSSR-a. Laval, pa čak i sam De gol, pozdravili su takav projekt. Njemu se kasnije pridružio i Bukurešt. Artur Aksman je u Madridu ispričao Žanu Parvulesku slijedeću epizodu njegovog leta u Peking: istim avionom je letjela grupa sovjetskih oficira koja se potrudila uvjeriti Aksmana u nužnost uključivanja u taj euroazijski projekt i SSSR, što je, uostalom, bio stari san Aksmana, protivnika Hitlerovog antislavenskog rasizma još od vremena njegovog učešća u euroazijskom lobiju unutar SS (krug SS-hauptmana Aleksandra Doležaleka, Rikarda Hilderbranta, Gintera Kaufmana i drugih, povezan, naravno, s Valterom Nikolajem i Martinom Bormanom). Oficiri GRU su Aksmanu također saopćili o intrigama atlantskog lobija u SSSR-u koji postavlja nesavladiva prepreke geopolitičkim projektima, čiji je cilj dobro kontinenta, što znači i svih kontinentalnih sila od kojih je najveća SSSR.
Koristeći svoju tradicionalnu taktiku, atlantisti iz KGB su natjerali Armiju da se miri s Ivašutinom (starim čekistom i krajnje nepopularnom figurom) koji je na čelu GRU proveo pune 23 godine. Ali, ipak, počevši od 1973. godine, Brežnjev je sve više uvlačio vojnike u rukovođenje zemljom. Godine 1973., maršal Grečko je postao član Politbiroa. Ustinov (koji ga je smijenio) također je ulazio u taj organ, premda treba imati u vidu da su rukovodioci KGB – Andropov, a kasnije i njegov nasljednik Čebrikov – bili članovi Politbiroa od 1967. godine.
Ali vrhunac trijumfa Armije i GRU bila je 1977. godina, kada je novim Brežnjevljevim ustavom osnovan Savjet sigurnosti koji je postao samostalna i formalno nezavisna pravna i politička snaga. To je bila pobjeda Armije nad KGB. Pobjeda Euroazije. Oprezni i spori Brežnjev je izvršio promjenu zakulisnog poretka unutar sovjetske strukture vlasti, koju je i obećao euroazijskom lobiju. Armija je sada u samom vrhu imala svoje punovažno predstavništvo.
Brežnjevljeva strategija bila je u cjelini kontinentalno orijentirana, mada je glavna sfera strateških interesa ipak postao kozmos i kozmičko oružje. Paralelno s razradom projekata kozmičkog rata, geopolitičari epohe Brežnjeva su razrađivali i odgovarajuće ideološke i političke modele, kojima se uzima u obzir nova strateška i vojna terminologija i tipologija kozmičke ere. U tom kontekstu važno je napomenuti ideje pisca i ideologa patriotskog pokreta A. Prohanova, koji je upravo povezan s određenim geopolitičkim grupama Generalštaba od vremena maršala Ogarkova. Prohanov tvrdi da su sovjetsko-euroazijski vojni stratezi kraja 70-ih i prve polovine 80-ih godina ozbiljno razrađivali projekte nove kontinentalno-kozmičke civilizacije, temeljene na spoju duhovnih, nacionalnih i metafizičkih tradicija Euroazije s ultrasuvremenom tehnikom, kozmičkom stilistikom i globalnim sustavom ''novih komunikacija''. To bi, po mišljenju Prohanova, trebalo postati euroazijski odgovor na američke modele ''ratova zvijezda'', koji predstavljaju buduću kozmičku eru kao trijumf anglosaksonske ideje ne samo na planeti već i u svemiru. Američkom Svemiru, američkom Kozmosu ''nacionalno-futuristički'' ideolozi Generalštaba, prema Prohanovu, spremali su se da suprotstave Ruski Svemir, Euroazijski Svemir, lik Velike Euroazije, projektiran na beskrajne prostore zvijezda i planeta. ''Susjedi'' s Lubjanke izabrali su Kozmos organiziran prema tipu ''otočkih'' trgovačko-kolonijalnih civilizacija krajnjeg Zapada. Američki model ih je u potpunosti zadovoljavao. Tako se u najnovijim tehničkim oblicima ponovno susrećemo s prastarim temama, glasom hiljadugodišnje povijesti, zovom naših dalekih predaka koji su, u suštini, uvijek rješavali jedan jedinstveni problem: ''Treba li srušiti Kartagu?'', ma u kakvom vidu da je taj problem bio predstavljan.
GEOPOLITIKA MARŠALA OGARKOVA
Jedan od najneposrednijih nasljednika Štemenkove geopolitičke misije bio je maršal
N. B. Ogarkov, istaknuti geopolitičar, strateg i euroazijac. On je nastavljao djelo ''polarnog'' Reda u armiji do sredine 80-ih godina.
Od trojice Brežnjevljevih načelnika Generalštaba – Zaharov, Kulikov, Ogarkov (sva trojica uvjereni euroazijci) – najistaknutiji je, bez sumnje, bio Ogarkov, genijalni majstor prikrivanja koji je mnogo puta strateški nadigrao kako vanjske, tako domaće atlantiste. Upravo je Ogarkov, bio organizator ''Praške operacije'' koja je prošla tako glatko samo zato jer mu je pošlo za rukom da potpuno zbuni obavještajne službe NATO i podmetne im sjajno pripremljene dezinformacije. Zanimljivo je istaći da su događaji ''Praškog proljeća'', koji su se za demokratske pučiste završili ''tužnom jeseni'', u izvjesnom smislu bili strateški dvoboj dviju ličnosti, posvećenih u najdublje tajne planetarnog sukoba. Danas je općepriznato da je okultni režiser i autor ''Praškog proljeća'' bio David
Goldštiker. Goldštikeru se u ovoj operaciji suprotstavio euroazijac Ogarkov, i treba naglasiti da pobjeda Ogarkova nije bila prosto pobjeda grube sile sovjetskih tenkova, već pobjeda misli, lukavstva i izvanrednog vladanja vještinama dezinformacije i ''kamuflaže''. Pomoću tih vještina rukovodstvo NATO-a bilo je dovedeno u potpunu zabludu i nije stiglo reagirati na vrijeme, na što su, naravno, doktor Goldštiker i njegove kreature (Dupček, Havel i drugi) uglavnom i računali.
Ogarkov je bio inicijator stvaranja ''Specijalnih jedinica'', čiji je zadatak bio izvršenje lokalnih i munjevitih akcija u pozadini protivnika, što je savršeno neophodno radi uspjeha kontinentalnih, lokalnih operacija. Geopolitički, maršal Ogarkov uvijek je (za razliku od prikrivenog i opreznog euroazijca Grečka) otvoreno branio ''euroazijski projekt'' i težio da transformira oružane snage SSSR tako da mogu na najbolji način djelovati u dugotrajnom, lokalnom ratu u kojem prevladava obično, konvencionalno naoružanje. Nakon Hruščova, pitanje ''nuklearnog i interkontinentalnog'' naoružanja dobilo je simbolički smisao – u ovisnosti od akcenta vojne doktrine koji se stavlja bilo na ''globalni'', bilo na ''lokalni'' rat, u armijskim krugovima su odvajali ''svoje'' od ''tuđih'', to jest predstavnike atlantističkog od euroazijskog lobija: ''lokalni rat'' uz primjenu običnog naoružanja i bez korištenja nuklearnog oružja bio je lozinka ''euroazijaca'',
a ''totalni nuklearni rat'' lozinka atlantista koji nikada nisu prestajali vršiti svoj ideološki pritisak na armiju.
Oko Ogarkova se grupirala vojna elita euroazijske orijentacije. U prvom redu njegovi suborci bili su maršali Ahromejev i Jazov. Obojica su, naročito Ahromejev, bili posvećeni u tajne reda ''Polarnika'' koji je u Sovjetskoj Armiji osnovao još Mihail Tuhačevski, paralelno sličnoj organizaciji Aralova koju je ovaj stvorio odmah nakon pojave GRU.
AFGANISTANSKA KATASTROFA
Koncentracija ogromne vlasti u rukama euroazijskih visokih vojnih rukovodilaca, nakon 1977. godine, postala je pretnja atlantističkom klanu. KGB i drugi služitelji ''Igre Smrti'' unutar sovjetskog rukovodstva bili su prisiljeni da preduzmu neke hitne uzvratne mjere. Podaci nam omogućavaju da pretpostavimo kako je afganistanski rat inspirirao KGB da bi, dugotrajnog i besmislenog konflikta, diskreditirao Armiju i isprovocirao atlantsko miješanje u unutrašnju političku situaciju od strane SAD. Specijalisti za okultnu sovjetologiju, kao što su Pijer de Vilmarest i Jean Parvulesko, smatraju afganistanski konflikt za provokaciju KGB protiv sovjetske armije i, šire, protiv čitavog euroazijskog lobija.
Poznajući geopolitičke projekte generala Štemenka, a posebno geopolitiku i stratešku vrijednost Afganistana, ljudi s Lubjanke su odlučili da isprovociraju oružano i nasilno mašanje u afganistansku unutarnju političku situaciju.(Treba podvući da je sam Štemenko isključivao to miješanje, inzistirajući na mirnoj integraciji i postupnoj ekonomsko-strateškoj infiltraciji Afganistana, u potpunom skladu s normalnom logikom svake organske i prirodne ekonomske i kulturne ekspanzije na osovini Sjever-Jug.) Ali, ne samo početak besmislenog rata, već i njegovo neodlučno, neodređeno i mlako vođenje bilo je posljedica miješanja KGB u poslove Armije, jer atlantistima je bio potreban upravo rat koji će SSSR izgubiti, rat koji mora dovesti do konačnog uništenja euroazijskog bloka. Zato su u Afganistanu specijalne jedinice KGB organizirale terorističke akte protiv mirnog afganistanskog stanovništva, što je bio apsurd, ukoliko su sovjetske trupe htjele stvarno integrirati Afganistan i njega učiniti geopolitičkog vazala. Odozgo, preko Partije i Politbiroa, atlantisti su se, naprotiv, trudili da koče najcelishodnije vojne operacije, ponekad ih prekidajući kada bi počele da bivaju previše uspješne. Pijr de Vimarest tvrdi da je ovaj rat bio izgubljen samo zato jer su u najvišem sovjetskom rukovodstvu htjeli da on bude izgubljen.
U svakom slučaju, ovaj rat je za Armiju, GRU i Euroazijski Red, postao koban.
''DESNICA'' U KGB I PARADOKS
ANDROPOVA
U postbrežnjevskom vremenu dogodio se jedan vrlo važan trenutak, karakterističan za cijelu povijest nevidljivog rata dviju Redova. Njegov smisao je u tome da se atlantski lobi, kako smo već više puta isticala, u Euroaziji ne oslanja samo na ''ljevicu'' (mada se, svakako, njoj daje prednost, uslijed izvjesne tipološke srodnosti njenih koncepcija sa sustavom atlantizma), nego i na ''desnicu''. Upravo iz tog razloga poslijeratni NKVD-KGB, ostajući suštinski atlantski, prihvatio je određene ideološke crte armijske, konzervativne, ''desne'' orijentacije. Vodeći porijeklo od odreda antitradicionalnih, antiturskih i antidržavnih kaznenih crvenih bandi 20-ih godina, KGB je u isto vrijeme potpao pod značajan utjecaj ''desnih'' euroazijaca iz GRU i Generalštaba u vrijeme dominacije Staljinovog imperijalizma. Ovakva dvosmislenost KGB logično je dovela do određenog kompromisa u strukturi KGB, kojim se objašnjavaju sve političke i konspirološke ''čudnovatosti'' u vezi s ovom organizacijom. Dok su suština i glavni centar KGB ostajali čisto atlantski i integrirani u jedinstvenu mrežu planeternih atlantističkih obavještajnih službi, na periferiji je, među običnim suradnicima i čak među oficirima, stvorena potpuno ''nacionalistička'' atmosfera. Međutim, ovaj ''nacionalizam Lubjanke'' (ponekad u sprezi s prilično snažnom judofobijom) uvijek je odgovarao principu ''krv iznad tla'', to jest nikada nije posjedovao vlastitu kontinentalnu, imperijalnu, euroazijsku dimenziju. A takvo stanje stvari je veoma odgovaralo akterima Atlantskog Reda, jer je ovaj ''naivni nacionalizam'' običnih suradnika služio kao sjajna maska za antinacionalne, ''mesijanske'' i mondijalističke agenture.
Poslijeratni KGB je u cjelini tipološki bio sličan panslavističkim grupama u carskoj vladi uoči Prvog svjetskog rata, i rasističkim, ksenofobnim organizacijama u Reichu, koji su služili kao maska za atlantsku obavještajnu mrežu.
Jedino iz ove perspektive treba promatrati dolazak na vlast Jurija Andropova, bivšeg šefa KGB, poslije smrti Brežnjeva. Navedena mišljenja, povodom dvosmislenosti KGB, pomoći će nam da shvatimo dvostruku ulogu Andropova – dvostruki lik ovog aktera kojeg istovremeno smatraju ocem perestrojke i demokratizacije, koji je ''napravio Gorbačova'', i krajnjim konzervaticem, koji je pokušao restaurirati totalitarnu epohu Lavrentija Berije. Zanimljivo je da među običnim Rusima, u odnosu na Andropova kruže dvije dijametralno suprotne ocjene: ''Andropov – Židov – cionist'' i ''Andropov – patriot – antisemit'' (naravno, oba ova određenja treba shvatiti metaforično). U stvari, zagonetka Andropova je jednostavna – on je tipični predstavnik KGB, t jest okorjeli i uvjereni atlantista, odan svom Redu ''Igre Smrti''. On je istovremeno i ''Židov-cionist'' i ''patriot-antisemit'', jer ovaj par antinomijskih označitelja predstavlja par suprotnosti samo u sasvim pojednostavljenom konspirološkom modelu. U stvarnosti je konspirološka slika puno složenija. U njoj odlučujući faktori nisu nacionalni i politički kriteriji kriteriji, već samo fundamentalne i najčešće brižljivo skrivene geopolitičke orijentacije.
Dolazak Andropova na vlast bio je drugi strašni udarac Armiji nakon početka afganistanskog rata. Sda se na kormilu države nalazio predstavnik organizacije koja je tokom čitavog svog postojanja težila samo jednome – uništiti Red Euroazije unutar SSSR, uništiti tajne strukture koje su stvorili Aralov, Tuhačevski, Štemenko, Ogarkov, Ahromejev i drugi euroazijci. Minirati Euroaziju iznutra, jednom i zauvijek učiniti ideju novog kontinentalnog bloka neostvarivom utopijom i fikcijom, osigurati konačnu pobjedu ''Novoj Kartagi'' – SAD, uspostaviti s CIA Novi svjetski poredak na Planetu, Novi trgovački sistem.
Dolazak Andropova i ''desnice'' iz KGB, značio je zapravo početak perestrojke.
DVOSTRUKI AGENT MIHAIL GORBAČOV
Preliminarnu fazu perestrojke, pripremu novih kadrova, raspored uloga, ubacivanje potrebnih ljudi u rukovodstvo, opći scenario događaja – sve je to ostvario Jurij Andropov, zajedno s drugim analitičarima atlantističkih specijalnih službi i ekspertima iz Reda ''Igre Smrti''. Ali, Andropov je savršeno dobro znao da će u bilo kojoj etapi perestrojke euroazijci pokušati da se revanširaju, izbace atlantiste iz KGB iz Politbiroa, i povedu zemlju euroazijskim putem. Zato je izbor glavne ličnosti nove politike pao na najneopredjeljenijeg i najneodređenijeg od tadašnjih visokih rukovodioca, koji je bio tako oprezan, elastičan i ljigav, da nijedna strana nije znala za koji Red on zapravo radi. S druge strane, zbog prastarih tradicija Atlantskog Reda kojem je pripadao Andropov, bilo je uobičajeno da se posebna pažnja poklanja ljudima čija vanjština ima neki izraziti defekt. Upravo po ovom principu su birani vrhovni sveštenici kulta egipatskog boga Seta, boga magareće glave. Gorbačov sa njegovom mrljom (koja je, uzgred, jedan muslimanski tradicionalista protumačio kao arapski natpis od triju slova – Kaf, Fa, Ra, što daje riječ ''kafir'', to jest ''bezbožnik''), bio je najpogodnija ličnost.
Ističući Gorbačova, Andropov je računao na to da će njegova kandidatura odgovarati objema geopolitičkim grupacijama. Potreba razrješenja unutarnje napetosti u SSSR već odavno se osjećala, pa bi politiku promjena morali logično podržati i atlantisti i euroazijci. Što se tiče atlantista, njihova zainteresiranost za promjene bila je očigledna, ali ni euroazijci, nakon početka afganistanskog rata i dolaska Andropova na vlast, nisu bili zainteresirani za očuvanje postojećeg stanja, te bi zato lako pristali na promjene. Gorbačov je bio pogodan i koristan svima.
U svojstvu Gorbačovljevih tutora od strane dvaju neprijateljskih Redova bili su postavljeni A. I. Lukjanov i A. N. Jakovljev. Ove ličnosti bile su neposredni učesnici razgranate kontinentalne zavjere, predstavljajući, međutim, dvije neprijateljske strane.
PRAVO LICE ANATOLIJA LUKJANOVA
Od 1987. godine, Anatolij Ivanovič Lukjanov je stajao na čelu takozvanih ''administrativnih organa''. Od njega je sada ovisila sudbina svakog postavljenja ili napredovanja u službi među višim vojnim činovima. Lukjanov, izražavajući uvijek lojalnost prema Gorbačovu, ipak se stalno trudio da u euroazijskom ključu rastumači dvosmislene i maglovite direktive novog šefa Kremlja. Težnja Gorbačova da okonča afganistanski konflikt bila je po volji Armiji, i ima osnova za pretpostavku da je Lukjanov bio umješan u tu geopolitičku akciju. Isto tako elastičan i oprezan kao Gorbačov, Lukjanov je, za razliku od njega, imao strogu i jasnu geopolitičku orijentaciju. Njegov cilj, kao što je to bio i Red ''Polarnika'', bila je Velika Euroazija, od Mongolije do Sredozemlja, Pax Euro-Azijatica, kontinentalni savez.
Dužnost Lukjanova je bila da kontrolira GRU i da vrši nadzor nad Generalštabom, ali, u stvarnosti, ovaj pedantni i mirni čovjek nije bio ''nadzornik u ime mesijanskih boljševika'' nad vojnom euroazijskom državom u državi, već izaslanik GRU koji je u ime Armije vršio nadzor nad boljševicima-atlantistima. Prikrivajući se time da on, tobože, stoji na poziciji ''lijevog centra'', Lukjanov je u Vrhovnom Sovjetu ostvarivao posebnu misiju, čiji se smisao sastojao u formiranju parlamentarnog bloka orijentiranog u korist tajne euroazijske misije.
''MISTER PERESTROJKA''
Aleksandar Nikolajević Jakovljev je već od početka 70-ih godina bio jedan od glavnih ideologa otvorenog atlantizma u SSSR. Treba mu odati priznanje, on je sa svojim otvorenim napadima na patriote-euroazijce otpočeo još 1974. godine, kada su pozicije GRU bile veoma jake i kada je Grečko već bio član Politbiroa. Otvoreno ukazujući na ideološki program ''nacional-boljševičke'' literature, koja je u to vrijeme služila kao tribina za šifriranu razmjenu informacija, ideja, koncepcija i projekata za čitav patriotski euroazijski lobi, Jakovljev je u izvjesnoj mjeri riskirao. Usprkos zauzimanju Andropova i visokih krugova KGB, nakon objavljivanja čuvenog članka ''Protiv antihistoricizma'' koji je bio manifest rusofobskog i antipatriotskog atlantizma, ipak je morao otići iz Rusije u inozemstvo. Istina, KGB je odlučio da pretvori ''otrov u lijek'' i iskoristi slanje Jakovljeva u Kanadu radi aktivizacije špijunske atlantske mreže.
Prema informacijama koje navodi Jean Parvulesko u svom referatu ''Galaksija GRU'', Jakovljev je u Otavi, gdje je bio upućen kao ambasador, stupio u kontakt s Davidom Goldštikerom U to vrijeme Goldštiker (Goldfinger!?) je u SAD zastupao vanjske interese Izraela, pod izgovorom učešća u povjerljivim pregovorima sa jednom čikaškom firmom koja se bavila nuklearnom energijom. Dr. David Goldštiker koji je, kao što je poznato, bio važna ličnost ne samo u izraelskim specijalnim službama, već i neposredno u specijalnim službama anglosaksonskih zemalja (što potpuno podsjeća na situaciju karakterističnu i za sovjetski KGB), razradio je zajedno s Jakovljevom atlantsku strategiju buduće perestrojke. Ova činjenica je toliko općepoznata na Zapadu, da Jakovljeva tamo nazivaju ''mister Perestrojka''.
Tako su se, već drugi puta u povijesti, praktično jedne te iste ličnosti pripremale za očajnički, složen, opasan i ogorčen geopolitički dvoboj. Tokom ''Praškog proljeća'' Goldštiker, agent ''Igre Smrti'', pretrpio je potpuni poraz od GRU – od pribranih, pametnih, munjevitih i hrabrih služitelja Reda Euroazije, generala Štemenka i maršala Ogarkova. Isti Goldštiker je deset godina kasnije spremao revanš. Ovog puta GRU i sovjetski Generalštab trebali su biti napadnuti na njihovom vlastitom teritoriju, a ne u ''neutralnoj Čehoslovačkoj''. Goldštker se nije uzdao u glomazni NATO sa njegovim ogromnim, strašnim, ali u nekim situacijama beskorisnim nuklearnim arsenalom. Sada je glavno razorno oružje agenta planetarnog atlantizma – Goldštikera – trebalo postati podbuli ''mister Perestrojka'', super-novo taktičko oružje Reda Crvenog Magarca, nada atlantskih borbenih redova, kapetan okultnih anglosaksonskih ''specijalnih snaga'' koje su lansirane iz Otave u pozadinu euroazijskog protivnika.
IZMEĐU LAŽNIH ALTERNATIVA
Istinska logika perestrojke, zapravo, logika cikličnog manevriranja krajnje neodređenog Gorbačova između dva pola, koja neobično podsjeća na ponašanje manično-depresivnih psihotičara, ostajala je u suštini potpuno neshvatljiva sve do kolovoskog puča, zato što je pravu ulogu Anatolija Lukjanova naslućivao veoma mali broj ljudi. Ova konspiracija je, na kraju krajeva, dovela euroazijski lobi do katastrofe.
Atlantski autori antiimperijalnog projekta projekta perestrojke pribjegli su u ovom slučaju tradicionalnoj metodi – stvaranju pseudo opozicije, to jest zamjeni istinskog ''konzervativnog'' pola lažnim. Kako pravi neprijatelji atlantista nisu bili naprosto nacionalisti, već ''nacionalisti imperijalnog, kontinentalnog tipa'', ''kontinentalisti'', razumljivo je da je pseudoopozicija otvorenom atlantizmu ''mistera Perestrojke'' morala biti bilo kakva, samo ne euroazijska. Po ovoj logici, ljudi Atlantskog Reda, uz aktivno učešće KGB, stvarali su paralelno i dosljedno lažne polove. To su bili sljedeći polovi:
1. ''Komunisti-konzervativci''. Njihovi simboli bili su Jegor Ligačov, s zatim Ivan Poloskov (obojica su u određenom trenutku iščezla kao dim, što nije čudno, jer se njihova opozicija uopće nije temeljila ni na kakvim principima; osim toga, od početka je predstavljala nesumnjivu simulaciju).
2. ''Patrioti-nacionalisti''. Ovaj pokret bio je stvoren uz aktivno učešće KGB, koji je svoju šovinističku judofobsku poziciju projektirao iz marginalne grupacije iskrenih ali ograničenih patriota, na taj način sačinivši algoritam ''patriotskog pokreta'' koji ne može da pričini nikakvu ozbiljnu štetu atlantskom lobiju, legaliziranom u sve većoj mjeri.
3. ''Nacional-boljševici''. Ova struja bila je zanimljivija i najbliža koncepcijama euroazijskog lobija, ali zahvaljujući naporima KGB tu je bilo izgubljeno sjećanje mjere. ''Nacional-boljševičke'' koncepcije dobile su odbojni, groteskni i ekstremistički karakter – kako u smislu pretjeranog naglašavanja ''lenjinizma'', tako i u smislu pretjerane judofobije.
4. Konačno, najveće lukavstvo atlantističkog KGB bilo je prikazivanje samog KGB kao opozicije ''demokratima'' i ovaj potez im je pošao za rukom. Čak i prema otvorenim suradnicima Lubjanke ''patrioti'' su se odnosili s određenim povjerenjem, štoviše i s izvjesnom nadom. A u to vrijeme odredi KGB su organizirali atlantističke revolucije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, inscenirali spektakle-represije u Rumunjskoj, rušili Berlinski zid, izdali Honekera, zbacivali s vlasti Živkova, pomagali separatistima Pribaltika i Kavkaza i, kao kulminaciju svog atlantskog trijumfa, pripremali teatralni puč kolovoza 1991!
Tako je ''najneodređeniji čovjek'' s karakterističnim belegom na čelu oscilirao između ''mister Perestrojke'' i Anatolija Lukjanova. Izvana je izgledalo da njegov drugi pol nikako nije Lukjanov, već neke druge odioznije, skandaloznije, neupadljivije, ali u suštini ili potpuno beznačajne, ili otvoreno podmetnute ličnosti. GRU i Armija s očekivanjem i nestrpljenjem su gledali na Anatolija Lukjanova. Naravno, poneke promjene – kraj besmislenog rata, smanjenje interkontinentalnog oružja, vanjskopolitički koraci u susret Njemačkoj, Japanu i Kini – euroazijci nisu mogli da ne pozdrave. Čak i tematiku ''zajedničkog europskog doma'' posvećeni u red ''Polarnika'' mogli su lako da interpretiraju u svom ključu, jer je ta doktrina bila preuzeta iz geopolitičkog arsenala iste one euroazijske opozicije u SS kojoj su pripadali Aksman, Hilderbrant, Doležalek, Kaufman i drugi (tipološki povezani s Redom Euroazije u GRU)! Ali raspad SSSR, napadi protiv Armije, težnja da se Armija uvuče u nacionalističke i beznačajne teritorijalne konflikte, samoubojstvena politika u Pribaltiku koja ruši posljednje ostatke euroazijcima tako dragocjenog pakta Ribentrop-Molotov, izvođenje na političku arenu nekontroliranih mafijaša i otvorenih probisvjeta i mnoge druge stvari – doveli su GRU u ćorsokak. Ali Anatolij Lukjanov je ostajao u sjenci. Oprezno, uporno i postupno spremao je protuudarac, odlučni i posljednji. Do posljednjeg trenutka mu se činilo da će se sve moći spasiti u jednom trenutku. A tada će euroazijski lobi iskoristiti sve pozitivne geopolitičke strane ''perestrojke'', obračunat će se sa ''gospodinom Perestrojkom'' i njegovim suučesnicima koji su se svi ''pokazali'' i počet će nova velika era, slobodna od komunista, atlantista i slugu ''Igre Smrti'', era Euroazije, Kozmičke Euroazije, era Sakralnog Sunčanog Kotinenta, Era Istoka. Ali, dogodio se kolovoz 1991.
PUČ, KULMINACIJA OKULTNOG RATA
Deputat Obolenski, član istražne komisije povodom slučaja Državnog komiteta izvanrednog stanja (DKVS), nakon puča dao je sredstvima javnog informiranja jednu čudnu izjavu: ''Istina o kolovoskim događajima 1991. godine vjerojatno će saznati tak naši potomci kroz sto godina.'' S kakvom strašnom tajnom se suočio Obolenski, istražujući povijest puča?
S točke gledišta geopolitičke konspirologije, objašnjenje može biti samo jedno: on je došao u dodir sa nekim materijalima u vezi sa okultnim ratom dvaju Redova iza kulisa vlasti, s tajanstvenim sukobom Reda Euroazije i Reda Atlantika. Samo u tom slučaju izjava deputata Obolenskog dobiva smisao, a njegovo uvjerenje da je tajna netaknuta postaje razumljiva.
Kolovoski puč bio je (ili je trebalo biti, po zamisli njegovih autora) kulminacija geopolitičkog sukoba, odlučujući trenutak nevidljivog rata.
Red Atlantika je znao da su euroazijci do zime 1991-1992. godine spremali određenu operaciju koja je morala dovesti do zavođenja vojnog režima na čitavoj teritoriji SSSR pod izgovorom društveno-političke stabilizacije i ekonomske situacije. Oni su također odlično znali da će u ideološkom pogledu vojna uprava euroazijaca biti nekomunistička i patriotski opredijeljena, ali, pri tome, bez tradicionalnog za KGB ''antisemitizma'', ksenofobije i ''panslavizma''. Drugim riječima, vojna uprava je obećavala da će biti stabilna, liberalna u oblasti ekonomije, geopolitički korektna, lišena terorističkih ekscesa svojstvenih boljševičkim oblicima diktature. Osim toga, euroazijsko vojno uređenje, rimsko-imperijalno uređenje, neosporno je imalo sve šanse da bude u najvećoj mjeri popularno, jer bi se odreklo ''komunističkog dogmatizma'', s jedne strane, a s druge – ono bi potpuno odgovaralo prirodnoj težnji prema hijerarhiji, disciplini, centralizaciji i komunitarnosti, prema duhu zajednice i sabornosti, prema ''cjelovitosti'' (u smislu Homjakova) svih pravih euroazijskih etnosa. Patriotizam vojnog uređenja trebalo je biti upravo imperijalni patriotizam, a ne ''ruski'' i ''nacionalistički'' u uskom smislu tih pojmova.
Sve to je činilo takvu jednu perspektivu ne samo neprihvatljivom, nego i kobnom po atlantski lobi unutar SSSR, kao i po cjelokupni atlantistički mondijalizam na Planetu.
Usprkos ogromnim razaranjima koja su zemlji nanesli agenti Reda ''Igre Smrti'', ''gospodin Perestrojka'' i njegov suborac iz KGB, Ševarnadze (kojeg je, uzgred, prokleo vlastiti gruzijski narod), Euroazijski Red je znao kako da tu negativnu situaciju iskoristi za dobro svoje vlastite pozicije, jer u tajnim odjeljenjima GRU su radili dostojni nasljednici velikih ruskih stratega – Štemenka i Ogarkova. Geopolitički dvoboj s Goldštikerom ponovno se mogao završiti porazom ovog iskusnog i oštroumnog predstavnika Atlantskog Reda.
Glavni zadatak atlantista bio je da se ne dozvoli zavođenje vojne uprave u SSSR, čemu je, izgleda, vodila sama logika događaja.
Upravo zbog toga je i bio organiziran kolovoski puč.
PROMAŠAJ MARŠALA JAZOVA str. 132
Glavna greška euroazijaca u kolovozu 1991. godine, a posebno greška osobno maršala Jazova, bila je povjerenje prema rukovodiocu KGB Krjučkovu. To je bila strateška zamka.
KGB je već mnogo godina pokušavao da sa svojim agentima stvori utisak ''patriota-nacionalista'', koristeći marginalnu masu ''neposvećenih'' suradnika koji su iskreno vjerovali u ''judeo-masonsku'' zavjeru i koji su sebe smatrali ''nacionalistima'' ili ''nacional-boljševicima''. S druge strane, obmanjujuće manevre radili su i u samom vrhu vlasti – i Čebrikov, i Krjučkov težili su da se solidariziraju s euroazijcima iz vojske protiv ''kozmopolita-demokrata''. (U stvari, sav demokratski pokret je, naravno, organizirao upravo KGB, pri čemu je ovaj bio u još većoj mjeri vještački i ''montiran'', nego patriotski pokret, jer je za Ruse i druge iskonske euroazijske etnose daleko prirodnije da podržavaju ''desnicu'' nego ''ljevicu'' – to je povijesna konstanta). Da bi prikrili svoju dvostruku igru, atlantisti iz KGB su stvorili mitove o ''judeo-masonskom krilu KGB'' (to se naročito odnosilo na Moskovsko odjeljenje, za razliku od Saveznog, a kasnije Jeljcinovog KGB RSFSP itd.). U stvarnosti, KGB se bavio aktivnom antieuroazijskom djelatnošću, uništavajući strukture euroazijske mreže u zemljama Istočne Europe, svrgavajući ''autentične'' i antiatlantističke režime (kao što je režim Čaušeskua, koji je uvijek bio orijentiran prema euroazijskom kontinentalnom bloku i mrzio atlantističku ''prodanost'' rukovodstva SSSR*).
Svakako, slučaj DKVS je jasno pokazao da je na neki nedovoljno jasan način Krjučkovu uspjelo uvjeriti nekoliko euroazijaca – maršala Jazova i Olega Baklanova – da požure sa uvođenjem izvanrednog stanja i prihvate pomoć KGB koji se, tobože, odrekao svog atlantizma, konačno prešao na stranu armije i odlučio da istupi protiv ''demokrata''. Moguće je da se Krjučkov dogovarao oko nekih uvjeta i za svoju organizaciju, jer bi u slučaju čvrste vojne euroazijske uprave struktura KGB bila uništena – barem u njenom starom, partijsko-terorističkom, mondijalističkom i atlantskom obliku. Koje argumente su naveli agenti Reda Euroazije(?) maršalu Jazovu, za sada nam nije poznato. Očigledno je samo da potpisivanje Novo-Ogarjovskog ugovora nije imalo s time ni najmanje veze. Sve se može još uvijek promjeniti i poništiti svi ''papiri'', izašli ispod pera slučajnih ljudi koji ne razumiju jasno geopolitičku situaciju, ljudi na čelu sa hiperneodređenim ''Gorbijem'', postavljenim na tu dužnost na da bi donosio odluke, već radi ''kamuflaže'' i znaka određene okultne ''izabranosti''.
Što je morao reći Krjučkov maršalu Jazovu, pa da ovaj posvećenik u suštinu strategije Euroazijskog Reda dovede u težak položaj sudbinu hiljadugodišnjeg okultnog sukoba, sudbinu kontinenta, sudbinu Euroazijskog Kozmosa, sudbinu neminovne i, činilo se, tako bliske pobjede? Zašto je Jazov povjerovao rukovodiocu nejantieuroazijskijeg organa? O tome se za sada može samo pretpostavljati. Potpuno je očigledno da je greška maršala Jazova imala iza sebe neku strašnu tajnu, možda čak učešće nekih paranormalnih, ''magijskih'' i telepatskih utjecaja ili efekt posebnih psihodeličnih preparata. To nimalo nije nevjerojatno, ako se posjetimo izjava nekih članova DKVS o njihovoj potpunoj pometenosti tokom tri fatalna dana. Smatrati da se ljudi koji su dospjeli na najviše razine političke, vojne, obavještajne i ''konspirološke'' karijere mogu u jednom takvom odlučujućem trenutku ponašati poput neodgovornih alkoholičara-klošara koji neprestano piju i rastjeruju mamurluk u gradu punom tenkova i ''demokratskih'' agitatora, mogu samo savršeni idioti. Ali i verzija da je Krjučkov trovao ostale članove osmorke čini se malo vjerojatnom, jer su ljudi iz GRU čuvali svoje rukovodioce mnogo bolje od samog Gorbačova. U slučaju ''greške maršala Jazova'' očigledno se radilo o spoju mnogih okultno-ideoloških i parapsiholoških faktora koji su djelovali istovremeno.
Ali kakvo je ''oružje'' ovoga puta upotrijebio Red Atlantika? O tome je još
Uvijek rano govoriti.
_______________________________________
* B. Claude Carnu: ''Ponovno na Istok'', u časopisu ''Kriza'' br. 5, travanj 1990., Francuska.
''MISTER PERESTROJKA''
PRELAZI U NAPAD
Odmah nakon hapšenja članova DKVS, kao i uvijek u trenucima najveće konspirološke i ideološke napetosti, otkriveni su određeni aspekti zavjere koji obično ostaju u sjenci. Najotvoreniji trenutak bilo je isplivavanje na površinu ''mistera Perestrojke'' (A. Jakovljeva) u ruskom parlamentu. Naravno, njegova misija se nije sastojala u tome da upozori ''naivne'' deputate na '' ološ koji se ponovo može naći u okruženju Gorbačova''. Taj glupavi govor ''mister Perestrojka'' je održao radi zamazivanja očiju. Jakovljev je došao u ruski parlament sa zahtjevom da se uhapsi Lukjanov. Ruski parlament, sačinjen od potpuno nekompetentnih i slučajnih ljudi, parlament bez ikakve jasne geopolitičke orijentacije, zasnovan na slučajnim, kaotičnim i anarhičnim emocijama, u svojoj plašljivoj uzrujanosti poslje šoka od moskovskih insceniranih događaja, mogao je da pokvari cijelu stvar. Jeljcin, koji možda nije na vrijeme dobio cijelu informaciju, ili je možda prosto zaboravio ono najvažnije*, uperio je svoju razornu polemiku protiv osmorke, zaboravivši na glavni cilj. Jakovljev je došao u ''Bijeli Dom'' (koji je u tom trenutku više podsjećao na ''žuti dom''**) da bi zatražio hapšenje Lukjanova. Jeljcin je poslušno ponovio za ''misterom Perestrojkom'' čuvenu frazu – ''iza zavjere osmorice stajao je Lukjanov, on je glavni ideolog zavjere''.
* Psihičko stanje ruskog predsjednika također navodi na pretpostavku da se on nalazi pod određenim parapsihološkim utjecajem, što ističu ne samo europski konspirolozi, nego i mnogi zapadni novinari koji su potpunu neadekvatnost Leljcina u početku objašnjavali njegovom pripadnošću ''krajnjoj desnici'', ali su kasnije bili prinuđeni da pribjegnu verziji o okultnom ili psihotroskom utjecaju. (Prim.aut.)
** To jest, na ludnicu. (Prim. I prev. )
LUKJANOV I VRZINO KOLO NA GROBU
MARŠALA AHROMEJEVA
Lukjanov – to je tajno objašnjenje kolovoskog puča.
Lukjanova je trebalo ukloniti po svaku cijenu. U njegovim rukama su se spajali konci euroazijske okultne strukture. Od 1987. godine Anatolij Lukjanov bio je zaštitnik Reda ''Polarnika'', Euroazijskog Reda, nada Vječnog Imperijalnog Rima. Puč je ciljao baš na njega. Ali upravo je Lukjanov jedini među euroazijscima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani sa slučajem DKVS, koji nije podlegao provokaciji Krjučkova i koji u pravom smislu uopće nije bio umješan u puč. Njega nisu uspjeli uvući u to. Bio je to neplanirani i neprijatni promašaj atlantista. Zato je Jakovljev, mimo svih legalnih normi, požurio da na ''revolucionaran način'' optuži Lukjanova preko mucavih Jeljcinovih usta da je on bio ideolog zavjere na osnovu toga što je Lukjanov zaista bio ideolog ali druge zavjere, zavjere ''Polarnika'', zavjere spasilaca velike Kontinentalne Sile, zavjere Euroazije protiv Zapadnih Otoka.
Ali usprkos zatočenju Lukjanova, prikazati ga kao vođu zavjere i uništiti na osnovu toga svu mrežu agenata Euroazije, svu tajnu strukturu GRU, ipak im nije uspjelo. Pobjedivši, atlantisti su mogli samo ukloniti gornji sloj ''partijskih'' i vojnih konzervativaca koji ionako nisu predstavljali neku opasnost. Osim ubojstva Pugoa, glavni udarac euroazijskom lobiju bila je zagonetna smrt maršala Ahromejeva i čudnovati događaji koji su uslijedili na njegovom svježem grobu.
Ovdje treba napraviti malo istupanje u povijesti Reda Atlantika, a posebno u povijesti srednjevjekovnog Reda ''menestrela Morvana'', čiji je amblem bila ''Igra Smrti'', Dance Macabre. Prema Grase d'Orseu koji se bavio proučavanjem tog Reda, njegovi pripadnici su kao hijeroglifsku lozinku koristili simbol ''uskrslog mrtvaca'' ili ''pokojnika koji je napustio svoj grob''. U izvjesnim ograncima ovog Reda koji su se bavili ne toliko okultnom politikom i geopolitikom, koliko ''magijom'' i ''nekromantijom'', postojao je ritual ekshumacije leševa sa simboličkim i okultnim ciljem. Cijeli slučaj smrti i kasnije ekshumacije Ahromejevljevog leša ukazuje na umiješanost Atlantskog Reda u njegovu smrt, i to možda njegovih najmračnijih, magijskih ogranaka. U svakom slučaju, zapadni konspirolozi podrobnosti oskrvnavljenja maršalovog tijela jednoznačno asociraju upravo s ''ritualnom ekshumacijom'' koju i danas na zapadu prakticiraju članovi prilično mračnih sekti. Moguće je da su se agenti Atlantika nadali da će također pronaći neke tajne dokumente, sahranjene zajedno s Ahromejevom, ili neke posebne znakove na njegovom tijelu. Sve to postaje više nego vjerojatno, ako se uzme u obzir važna uloga Ahromejeva u armijskom ''Polarnom Redu'' i njegova tijesna povezanost s Ogarkovom, jednom od glavnih ličnosti Euroazijskog Reda.
Nakon puča atlantisti su poduzeli nekoliko odlučnih koraka u namjeri da obezglave euroazijce. Ali već nakon mjesec dana postalo je jasno da je njihov juriš zaustavljen, a iza njihovih histeričnih pokušaja da što prije dovrše rušenje države očigledno su izbijali strah i panika. Red Euroazije nije bio uništen do kraja i sada je na njemu bio red da uzvrati udarac. Određeni znaci navode na zaključak da će taj udarac biti Posljednji.
METAFIZIKA OKULTNOG RATA
Sukob Reda Atlantika i Reda Euroazije kroz stoljeća i tisuće godina, maskirajući se u najrazličitije oblike, predstavlja u izvjesnom smislu glavni konspirološki sadržaj povijesti – povijesti velikih planetarnih strasti, povijesti naroda i religija, rasa i tradicija, duha i ploti, rata i mira. U sukobu Redova ne treba vidjeti pojednostavljenu moralističku sliku borbe Dobra i Zla, Istine i Laži, Anđela i Demona itd. To je borba dvaju suprotnih tipova pogleda na svijet, dviju metafizičkih slika Bića, dvaju putova po kozmosu i kroz kozmos, dvaju velikih Načela, koji nisu samo suprotstavljeni jedan drugome, nego su i neophodni jedan drugome. Na tom paru temeljen je sav kozmogonijski i kozmološki proces, sav ciklični tok ljudske povijesti…
KRAJ VREMENA
Sva tradicionalna religiozna i metafizička učenja opisuju Kraj Vremena, kraj ciklusa kao Posljednju Bitku. Različite tradicije na različit način tretiraju ovaj sukob, pa ponekad ono što se u jednoj tradiciji prikazuje kao ''partija Zla'', u drugoj tradiciji postaje ''partija Dobra'', i obrnuto. Na primjer, za pravovjerne kršćane na Kraju Vremena judaizam će biti religija Antikrista, a za same Židove ''Goji-kršćani iz sjeverne zemlje cara Goga'' predstavljaju koncentraciju eshatološkog Zla. Hinduisti smatraju da će Deseti Avatar koji treba doći na kraju ciklusa, uništiti ''budiste'', a sami budisti tvrde da će se Budhha Budućih Vremena, Spasitelj Mayitreya pojaviti u budističkoj zajednici. I tako dalje. Sve to ne pokazuje relativnost podjele uloga u Posljednjoj Bici, već nemogućnost da se unaprijed izabere Dobro koje se razumije samo po sebi, da se osigura i svjesno učestvuje u eshatološkom boju na ''pravoj'' strani. Zato se i kaže povodom Posljednjih Vremena da će se ''čak i izabrani sablazniti''. Izbor jedne od dviju eshatoloških ''partija'' ne može biti nešto formalno. To je izbor Duha, to je Najveći Rizik, to je Velika Metafizička Drama…
ENDKAMPF
Njemačka riječ ''Endkampf'' (Posljednja bitka'', ''Bitka Kraja'') izvrsno izražava suštinu suvremene planetarne situacije. Eshatološki motivi, motivi Kraja Vremena, prožimaju ne samo religiozne i mističke pokrete, nego i neposrednu politiku, ekonomiju i svakodnevni život. U Izraelu, od početka 1962. godine, pravovjerni Židovi žive u jednom posebnom ''posljednjem vremenu'', u ''vremenu Mesije''. SAD teže da uspostave na planetu naročiti Novi Svjetski Poredak. Europski mondijalist Jacques Attali propovijeda nastajanje posljednje faze posebnog trgovačkog sistema. Islamski narodi (a posebno Šiiti) u skoroj budućnosti očekuju dolazak Mahdija, skrivenog Imama. Hinduisti su uvjereni u skori završetak Kali-Juge, Mračnog Vijeka. Ponovno oživljava rasistička eshatologija svjetskog nacional-socijalističkog pokreta. U kršćanskim zajednicama javlja se sve više proročanstva o Posljednjem Papi (Flos Florum) kod rimokatolika i o Posljednjem Patrijarhu kod pravoslavnih. Lamaisti su uvjereni da je sadašnji Dalaj-lama posljednji. Kina je zamrla u mističnom iščekivanju. Sovjetski komunizam je pao iznenadno i neočekivano.
Svi ovi znaci govore nam o početku Endkampfa, o početku Posljednje Bitke. U eshatološkom kontekstu čak i riječi boljševičke pjesme ''To je naš posljednji i odlučni boj'' zvuči kao uznemiravajuće otkrovenje, kao aluzija na planetarni Endkampf.
RED I ''NAŠI''
Termin ''naši''* u globalnom geopolitičkom kontekstu nije često korišten.* Istaknuti njemački geopolitičar i pravnik Karl Šmit inzistirao je na nužnosti uvođenja pojma ''naši'' radi razjašnjenja geopolitičkog samoopredjeljenja nacija, država ili etničkog bloka. Poznati televizijski reporter Aleksandar Nevzorov realizirao je to praktično u seriji svojih emisija. ''Naši'' su danas u Ruskoj Imperiji nedvosmisleno postali euroazijski koncept u koji ulaze ne samo Rusi ili Slaveni, nego i Tatari, turski i ugro-finski narodi i drugi koji su svjesni svoje genetske veze s imperijalnim prostorom i imperijalnom idejom. U praksi, Nevzorovljevi ''naši'' – to je sumarni atribut iskonskih euroazijaca, autohtonih žitelja Imperije, gospodara velike zemlje po pravu kulture i rođenja. Karakteristično je da atlantisti u Rusiji ne upotrebljavaju ovu riječ (to je logično, jer oni tu nisu među ''našima'', nego među tuđima; njihovi vlastiti ''naši'' žive van kontinenta, na dalekom zlokobnom ''Otoku'').
Ali za Žana Parvuleska, koji je također od tog termina načinio fundamentalni geopolitički i konspirološki koncept, pojam ''naši'' je još sveobuhvatniji (premda on sam sebe rado ubraja i u Nevzorovljeve ''naše''). Jean Parvulesko poistovjećuje pojam ''naši'' sa svom mrežom pristalica Velikog Kontinentalnog Bloka – od Japana do Belgije, od Kine do Francuske, od Indije do Španjolske, od Irana do Njemačke, od Rusije do Italije. ''Naši'' su za Parvuleska sinonim samog Euroazijskog Reda sa svim njegovim ograncima i grupama koje se svjesno ili ne, javno ili tajno, nalaze u zoni njegovog geopolitičkog, mističnog i metafizičkog utjecaja, ''Naši'' – to je jedinstveni nevidljivi eshatološki front Kontinenta, Front Kopna, Front Apsolutnog Istoka, čiju zapadnu provinciju predstavlja Europa, ''naša'' Europa, ''naša'' Europa, Europa koja se suprotstavlja ''Zapadu'', Europa Tradicije, Tla, Duha. ''Naši'' – to su i rimokatolici, i pravoslavni, i muslimani, i hinduisti, i taoisti, i lamaisti, i pogani, i agnostici, i mistici… ali samo oni koji su odani Kontinentu Istoka, njegovoj tajanstvenoj i nepoznatoj Sudbini. Parvulesko govori o ''paralelnoj Francuskoj'', ''paralelnoj Rumunjskoj'', ''paralelnoj Njemačkoj'', ''paralelnoj Rusiji'', ''paralelnoj Kini, i tako dalje, kao o duhovnoj esenciji, kao o nevidljivoj duhovnoj dimenziji realnih zemalja, sjedinjenih u tajanstvenoj instanci u jedinstvenu ''paralelnu Euroaziju''. Onu koju čine heroji Apsolutnog Istoka, pri čemu svi oni služe po okultnoj logici ''proročke spirale'' Jednoj Ideji, Jednom cilju, Skrivenom Principu.
Jednom je njemački konzervativni revolucionar, nacionalista, rusofil i euroazijac Artur Miler van den Bruk rekao, parafrazirajući Homjakova (''Crkva je Jedna''): ''Postoji samo jedan Reich (jedno Carstvo), isto kao što postoji samo jedna Crkva''. To je Reich ''naših'', to je ''naše'' Carstvo i ''naša'' Crkva.
_________________________________________________________
* U Federaciji Damanhur (Italija) je oficijelni pozdrav: ''Con Noi'', ''Con Te'' (''S Nama'', ''S Tobom'' (!?), - primjedba prevodioca.
ČAS EUROAZIJE
Sve dok se nalazimo u Euroaziji, dok govorimo u njeno ime, dok ostajemo povezani s njenom tajanstvenom, mističnom ploti – Euroazija pripada nama, ''našima''. Usprkos svim progonima od strane atlantista, usprkos svoj efikasnosti njihove podrivačke strategije, usprkos teškom i dubokom ''snu'' čitavih oblasti i čitavih naroda koji je naseljavaju, usprkos nadmoćnosti agenata Atlantskog Reda u kontinentalnoj politici, kontinentalnoj kulturi **, u kontinentalnoj industriji – proces ''dekolonizacije'' je neizbježan. Ali mi ne smijemo upasti u arhaičnost, braneći neke potrošene kulturne, društvene ili političke oblike, ne smijemo biti obični konzervativci, konzervativci po inerciji. Red Euroazije – to je totalna Konzervativna Revolucija, to je Veliko Buđenje geopolitičke svijesti, to je put Vertikale a ne krivudavog kolebanja ulijevo-udesno ili pokušaj odstupanja natrag. Red Euroazije – to je nemilosrdni i otvoreni dvoboj s jakim i lukavim protivnikom, s Redom Seta, Crvenog Magarca, s Redom ''Igre Smrti''. Mi moramo baciti služitelje Oceana u Ocean, mi moramo poslati agente ''Otoka'' natrag na njihov ''Otok''. Mi moramo iz političke, kulturne i nacionalne ploti Kontinenta iščupati one koji su izdali ''naše'', koji su izdali naše ideale, naše interese. Da, naši neprijatelji imaju svoju istinu. Da, mi moramo poštivati njihov duboki metafizički izbor, moramo se pažljivo zagledati u njihovu Tajnu, tajnu ''Kladenca Zapada''. Ali to ne smije ograničavati našu odlučnost, naš gnjev, našu hladnu i strastvenu Surovost. Postat ćemo blagi samo onda, kada naš Kontinent bude slobodan, kada i posljednji atlantist bude bačen u Slane Vode, u stihiju koja simbolično pripada egipatskom bogu s licem Krokodila.
Ako je suditi po određenim znacima, ''Vrijeme je blizu''. Endkampf, Posljednja Bitka treba buknuti svakog časa.
Da li ste spremni, gospodo iz ''Polarnog Reda''? Da li ste spremni, vojnici Euroazije? Da li ste spremni, mudri stratezi GRU? Da li ste spremni vi, veliki narodi koji ste se opredijelili već samom činjenicom vašeg rođenja?
Već otkucava odlučujući Čas Euroazije… Bliži se posljednjoj točki
VELIKI RAT KONTINENATA.
_______________________________________________________________________
** James Bond, tajni agent 007, je simbol i metafora atlantističke efikasnosti i stila tajnog agenta u službi ''Njezinog – ''Otočkog'' - Visočanstva…'' u pripremi za Endkampf, - prim. prev.
Moskva, veljača 1991 – siječanj 1992.
Jedan zaključak
…Mi ulazimo u epohu u kojoj će se veoma teško ''odvajati žito od kukolja'' i ostvarivati ono što teolozi zovu ''razlikovanjem duhova''; biće to teško zbog manifestacija nereda koje će se sve više pojačavati i umnožavati, te uslijed manjka istinskog znanja kod onih čija bi normalna funkcija trebala biti predvođenje drugih, dok su oni danas prečesto samo ''slijepi vodiči''. U takvim uvjetima vidjet će se da li dijalektičke nijanse pružaju ikakvu korist i da li je jedna ''filozofija'' – pa makar i najbolja moguća – dovoljna da zaustavi razmah ''paklenih sila''. To je druga slamka iluzija od koje se neki trebaju čuvati jer ima mnogo osoba koje, ignorirajući ono što je čista intelektualnost,* uobražavaju da je i jedna puka filozofska spoznaja - koja i u najboljem slučaju nije drugo do sjena istinske spoznaje – sposobna da nadoknadi sve i da izvrši ispravljanje suvremenog mentaliteta; na isti način kao što drugi vjeruju da u modernoj znanosti nalaze sredstvo za uzdizanje ka višim istinama, dok se ta znanost temelji upravo na negacijama takvih istina. Sve te iluzije su uzroci skretanja; mnoštvo napora koji su proćerdani u čiste gubitke i na taj način mnogi od onih koji bi danas iskreno htjeli reagirati protiv modernog duha bivaju onemogućeni, jer kako nisu znali da nađu osnovne principe – bez kojih je svaka akcija apsolutno uzaludna – oni su dopustili da budu uvučeni u slijepu ulicu, odakle više ne mogu izaći.
Oni koji budu uspjeli savladati sve te prepreke i da trijumfiraju nad neprijateljstvom miljea suprotnog svakoj duhovnosti – biće, nesumnjivo, malobrojni; ali još jednom, tu broj nije važan, jer tu smo u domenu čiji su zakoni potpuno različiti od zakona materije. Dakle, nema razloga za očajanje; i ako nema čak ni nade da će se dosegnuti neki konkretni rezultati prije nego što moderni svijet propadne – to nije razlog da se ne započne djelo čiji stvarni domašaj daleko nadilazi sadašnju epohu. Oni koji budu iskušavani obeshrabrenjem moraju znati da ništa od svega što je izvršeno u ovom poretku stvari ne može nikada biti izgubljeno; moraju znati da kaos, greške i tama mogu samo prividno i trenutno trijumfirati; moraju znati da svi djelomični i prolazni poremećaji nužno sudjeluju u uspostavljanju velike, totalne, ravnoteže i da ništa ne može konačno prevladati moć istine: neka njihova deviza bude ona koju su u drugim vremenima usvojile neke inicijastičke organizacije Zapada: Vincit omnia Veritas.
Čak je moguće da nije tako daleko epoha na koju se odnosi biblijsko proročanstvo. ''Pojavit će se lažni Kristovi i lažni poslanici koji će činiti velika čuda i čudesne stvari, osvajajući, ako to bude moguće, čak i izabrane.''
''Izabrani'' su, kako sama riječ označuje, oni koji čine dio elite, shvaćene u potpunosti svog istinskog smisla: zato smo i upotrijebili tu riječ, usprkos njenih zloupotreba u ''profanom'' svijetu. Premda ''izabrani'', zbog unutarnjeg ''ostvarenja'', do kojeg su dosegli, više ne mogu biti osvojeni – stvari drugačije stoje za one koji su po sebi samo ''pozvani'' jer raspolažu tek ponekom mogućnošću spoznaje; zato Biblija kaže da će ''mnogi biti pozvani ali malo njih izabrani''.
Ovaj rad je objavljen 1927. godine
____________________________________________
* ''Čista intelektualnost'' jedna je od ključnih Genonovih sintagmi-pojmova koja označava, grosso modo (u glavnim crtama), moć nad-racionalne i nad-prirodne spoznaje svijeta vjerodostojnih, dakle metafizičkih, istina. Međutim, kako taj metafizički svijet nije dostupan ljudskim sposobnostima, ''čistu intelektualnost'' treba shvatiti kao jednu ''ne-ljudsku'' (nad-ljudsku) komponentu čovjeka. Stoga pojam ''čiste intelektualnosti'' ne može biti sveden na nešto identično ili slično instinktivnoj ili vitalističkoj intuiciji, iracionalizmu, misticizmu, i tako dalje. Uostalom, o tome svjedoči i Genonova metodologija i retorika koje su mu pribavile paradoksalni epitet:''Descartes metafizike''.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Rene Guenon (1886 – 1951). Kako predstaviti Rene Genona? Nije legitimno usvojiti stav reprezentativnih povjesničara masonske misli pa reći da je Genon najznačajniji izdanak i tumač ezoterijske doktrine operativne masonerije, jer takvo određenje ne samo da ograničava ili umanjuje dimenzije Genonovog duha, već i samo biva ograničeno ili umanjeno jednom činjenicom duhovne biografije: pri kraju mladosti, Genon je napustio masonske lože i potom objavio možda najprodornije kritike zabluda i izrođavanja moderne masonerije.
Neophodno je precizirati da se Genonove kritike odnose uglavnom na takozvanu ''spekulativnu'', dakle sekulariziranu i politiziranu masoneriju, na njene para-masonske emanacije i forme direktne subverzivne intervencije u profanom svijetu, kao što su teozofizam, spiritizam, i mnoštvo drugih, sličnih, oblika ''novog spiritualizma''. Po Genonu, godina 1717. nije datum osnivanja već degeneracije masonerije (kako smo pročitali u njegovom pismu, od 20 jula 1949., upoćenom Julijusu Evoli). Do kraja života Genon je gajio određenu nadu spram anglosaksonske masonerije, uvjeren da u njoj, ipak, još postoje originalna nasljeđa.
izbor i predgovor Dragoš Kalajić, 1987.
Genonove teorije o povijesnoj ulozi ''tajnih društava'' okultnog usmjerenja nužne su da bi se adekvatno razumjele druge, slobodnije konspirološke koncepcije i da bi se u njima odvojilo zrno istine od kukolja fantazije ili osobnih pristranosti.
U punoj suglasnosti s Tradicijom, Genon tvrdi da čovječanski ciklus počinje od Rajskog stanja, od ''točke'' Zemaljskog Raja i kreće se prema kaosu i propadanju (isto, vidi Drugi zakon termodinamike – zakon entropije), prema svojevrsnom ''Zemaljskom Paklu'', poslije kojeg slijedi završni period katastrofa i početak novog ciklusa, novi ''Zemaljski Raj'' novog čovječanstva. U kršćanstvu se ovaj proces zove ''grijehopadom''. Međutim, čovječanstvo tokom čitavog povijesnog razvoja ima i dvije radikalne perspektive – da ''ubrza'' ili ''okrene natrag'' ciklički proces, ostvarivši u uskim okvirima jednog ljudskog života sav kvalitativni, suštinski sadržaj potpunog čovječanskog ciklusa. Ove dvije perspektive Genon određuje kao ''inicijaciju'' i ''kontrainicijaciju''.
Inicijacija – to je poseban sakralni i tajanstveni čin koji posvećenome daje mogućnost izlaženja iz okvira vremenske i prostorne uvjetovanosti koja ograničava povijesno čovječanstvo. Budući da, predstavlja izuzetnu mogućnost, inicijacija je namijenjena samo izabranima, samo izuzecima, i zato je posjeduju ''ezoterične organizacije'', ne vanjske, već unutrašnje u odnosu na opće sakralne ili religiozne institucije. Može se reći da je inicijacija uvijek usmjerena protiv toka povijesti – unatrag, jer je čak u svojoj prvoj fazib usmjerena na povratak posvećenika početnoj ''točci'' cijelog čovječanskog ciklusa, ''Zemaljskom Raju''.
Dvije etape punovrijedne inicijacije mogu se usporediti s psihičkim svijetom, svijetom duše – Male Misterije, i sa pneumatskim svijetom, sa svijetom duha – Velike Misterije. Ako prva faza odgovara punoći ljudskog arhetipa, uzetoj u njegovoj totalnoj, sakralnoj dimenziji, druga faza izlazi daleko van okvira svega ljudskog i ulazi u sferu Božanskog.
Kontra-inicijacija je proces isto tako radikalan i također namjenjen izuzetnim slučajevima, ali je orijentiran na suprotnu stranu. On ima za cilj da, bez obzira na konkretne povijesne okolnosti, izvede ''posvećenika'' van granica povijesti, ali ne da ga pri tome vrati ''Zemaljskom Raju'', već da ga potopi u ''Zemaljski Pakao''. Drugim riječima, kontra-inicijacija vodi svoje ''posvećenike'' kraju povijesti. Ona je usklađena s kretanjem povijesti. Ona odgovara sili ubrzanja povijesti. Može se reći da je kontra-inicijacija aktivni ''pokretač grijeho- pada''. Ali tou Genonovoj perspektivi znači da kontra-inicijacija i jest ona ''pokretačka snaga progresa'' o kojoj toliko vole govoriti evolucionisti.
Aleksandar Geljević Dugin (1962) spada u najznačajnije suvremene ruske tradicijske mislioce. Filozof, politolog, geopolitičar, kulturolog, historičar religija, Dugin je svestrani posvećenik u sakralnu metafiziku, u ono što se naziva velikom i sveopćom Tradicijom.
Osnivač je moskovskog Instituta za specijalna meta-strateška istraživanja, Povijesno-religijskog udruženja ''ARKTOGEJA'', časopisa ''Mali anđeo'' (organ tradicionalističke duhovne i intelektualne elite), časopisa ''Elementi'' (Euroazijski pregled).
Duginova ''Konspirologija'' nam govori o tajanstvenoj i okultnoj pozadini povijesti o kojoj ništa ne znaju uboge suvremene, desakralizirane, pozitivističke društvene znanosti, o zagonetnim i zloslutnim tajnim društvima koja ''kuju zavjere'' i nevidljivo usmjeravaju tok ljudskih civilizacija, o drevnoj borbi između obožavalaca Sunca i obožavalaca Mjeseca, o okultnim organizacijama nacista i društvima vampira.
-----------------------------------------------------
Post je objavljen 02.04.2008. u 08:04 sati.