My documents
KULTURA CINIZMA
Richard Stivers*
(*) Richard Stivers je profesor sociologije na Državnom Univerzitetu Illinois.
Profesor Richard Stivers je 1987. dobio stipendiju Earhart Fundacije da istraži američki moral; «Kultura cinizma» je rezultat. To nije samo najsveobuhvatnije napisana knjiga na tu temu, prateći intelektualnu povijest američkog morala od njegovih europskih korijena u Srednjem vijeku do 1990´, već je to također najpoticajnija knjiga za promišljanje moralnosti danas.
Američka kultura, tvrdi profesor Stivers, je kultura cinizma. Težnja za uspjehom, preživljavanjem, srećom i zdravljem kroz tehnološki utopizam proizvela je mučnu i sveprožimajuću moralnost koja je zapravo «anti-moralnost». Rezultat toga je svijet u kojem postoje norme bez smisla i svakodnevnica je svedena na praznu borbu za moć i zadovoljenje nižih nagona. To vodi dosadi, jadu, anksioznosti, depresiji, ovisnosti, podložnost religioznim kultovima, bizarnim psihoterapijama, općoj pojavi razvoda brakova i poremećenim osobnim odnosima.
Ne samo da rasvijetljava unutarnje proturiječje američke moralnosti, knjiga «Kultura cinizma» također ocrtava njene nove forme. Ona uvjerljivo pokazuje da niti liberalni niti konzervativni komentatori pada američke moralnosti nisu, zapravo, razumjeli o čemu se radi: sama američka moralnost je uzrokom tog pada. Ono što nam je potrebno nije «povratak» na više moralne standarde već potpuna revizija temeljne američke etike.
II
Odsutnost moralnosti ili moralnost poprima nove forme
(str. 2)
…Malo ima radova u području društvenih znanosti na temu morala, a kamo li američkog morala. Samo se u Francuskoj sociologija o moralu nastavlja priznavati kao područje specijalizacije. Poljska filozofessa Maria Ossowska (2) to zove «zapostavljenim područjem»; Sociolog Alvin Gouldner (3) ističe da dok se sociolozi u svojim raspravama često bave normama, vrijednostima i vjerovanjima oni skoro nikada ne opisuju sadržaj ovih moralnih fenomena. Dakle, sociolozi uglavnom raspravljaju o moralu čisto formalno.
Važno je obratiti pažnju na iznimke. Robert Jackallova Moralni labirinti: Svijet korporacijskih menadžera je izvrsni portrait morala američkih korporacija (4); M.P. Baumgartnerova knjiga Moralni poredak suburbije sadrži važne uvide u život američke suburbije (5). Međutim, kako sami naslovi govore, ovi radovi nemaju namjeru opisivati i interpretirati cjelinu američkog morala.
Sociološki radovi (6) koji su se najviše približili toj cjelini su možda David Riesmanova Usamljena gomila (7), Robert Bellahova Navike srca (8), i James Davison Hunterova Ratovi kulture (9). Nijedna od gore spomenutih studija nije o isključivo američkom moralu, ali sve mnogo o tome govore. Dok Riesman ukazuje na kolektivizirajuće snage jednakih po položaju (peer group – the other-directed character type), Bellah se usredotočuje na individualizam američke kulture. Bellah bi se bez sumnje složio s francuskim antropologom Louis Dumontom da je individualnost «najvažnija moderna vrijednost» (10). Jedan od mojih ciljeva je da prikažem kako ekstremni individualizam i ekstremni kolektivizam mogu koegzistirati u istom moralu. Britanski filozof Alasdair MacIntyre već je ukazao na taj paradoks, (11) kao što je i Tocqueville 1830 ih.
____________________________
(2) Maria Ossowska, Social Determinants of Moral Ideas (Društvene determinante moralnih ideja) (Philadephia: University of Pennsylvania Press, 1970), str.26
(3) Alvin Gouldner, The Coming Crisis of Western Sociology (New York: Basic Books, 1970), pp. 140 – 41.
(4) Robert Jackall, Moral Mazes (New York: Oxford University Press, 1988).
(5) P.M. Baumgartner, The Moral Order of a Suburb (New York: Oxford University Press, 1988).
(6) Izuzimam mjerenja i procjenjivanja američkih vjerovanja i vrijednosti, koja, razloge koji će kasnije postati jasnim, nas nikada ne vode dalje od osobnog mišljenja ili uvjerenja. Ne možemo provesti ozbiljnu studiju društvenog morala oslanjajući se uglavnom na podatke mjerenja.
(7) David Riesman The Lonely Crowd (New Haven: Yale University Press, 1950)
(8) Robert Bllah et al., Habits of the Heart (Berkeley: University of California Press, 1985).
(9) James Davison Hunter, Culture Wars: the Struggle to Define America (New York: Basic Books, 1991).
Smisao i moć
(str.175)
Konačno, pad sposobnosti razgovora (raspravljanja) o kvalitativnoj strani života rezultirao je u dva smjera: (1) subjektivizaciji simboličkog značenja, (2) njegovoj konkretizaciji u slikama. Sa stanovišta simboličnog značenja ljudska djelatnost je, stvarno, postala izrazito neodređena. Za razliku od nekadašnjih društava, gdje je pitanje konačnog značenja proizlazilo jedino iz odnosa prema određenom događaju, moderna društva su institucionirala beznačajnost...
...Kako su mnogi primjetili u različitim razdobljima i kulturama, postoji obrnut odnos između moći i vrijednosti. Što se više moć povećava, to vrijednosti više padaju na razini prakse. Vrijednosti mogu još uvijek postojati na razini razgovora i mogu tako djelovati da bi prikrile činjenicu njihovog nestanka kao učinkovitog ograničenja moći.
Besprimjerna priroda moći moderne tehnologije ima dvije posljedice: (1) razara se simbolično značenje; (2) sama moć je postala vrijednost. U prošlosti, kada su društva proživljavala nihilizam, to nije bilo samo zbog traumatskog događaja već i zato jer se moć u obliku autoriteta počela raspadati. Danas moć i egzistencijalni nihilizam koegzistiraju jer je tehnologija istisnula utjecaj kulture. Dokaz da moć i nihilizam idu ruku pod ruku sugerira da je moć, koja je do sada bila kvantitativna, postala kvalitativna (vrijednost). Danas se to možda najbolje vidi u opadanju ideologija. Nacionalizam i rasizam su se dokazali jačim: moć nacije-države, rasa, etnička grupa. Nadalje, unutar društva je jednakost moći u čisto materijalističkom smislu postala poseban cilj grupa između kojih se pravi razlika, odnosno, koje se diskriminira. «Vrijednost» moći je vrijednost zavisti i nepovjerenja; ne dozvoljava drugima.
Ostaje, međutim, pitanje zašto smo popustljivi prema besmislenosti? Djelovanje zahtijeva znanje i volju da se stvari mjenjaju. Samo smo maglovito svijesni ove besmislenosti; proživljavamo ju bez da smo je potpuno svijesni. Ali kako je Kierkegaard uvijek držao, volja je važnija od znanja. Čak i kada smo s besmislenosti suočeni direktno naša volja da djelujemo je kooptirana. To znači da je u tehnološkoj civilizaciji svaka mogućnost jedino ona tehnološka.
(str. 176)
Ellul je primjenio razmišljanje o mogućnosti i potrebi na tehnologiju. Kompjuter i televizija daju nam vizualni dokaz beskonačnih mogućnosti tehnologije kao informacije, sredstava i predmeta. Čini se da tehnologija čini sve mogućim; kao svemoguće biće nema ničega što ona ne može postići. Međutim, mogućnost tehnologije nije moja mogućnost, jer tehnologija ne ovisi o mojem subjektivnom iskustvu. Niti ja mogu kontrolirati njen rast i posljedice na bilo koji način. One me jednostavno vozika. Ono što je najvažnije, jest da je tehnologija postala univerzalno sredstvo djelovanja. Ne postoji niti jedna domena života koja nije posredovana tehnologijom. Svaka učinkovita mogućnost je tehnička. Posebna mogućnost je potreba. Kada mogućnost postane potreba nestaje sloboda.
Čak i kada smo mi manipulatori, moć manipulacije prebiva u tehnici ne u nama. Objektivizirana manipulacija u obliku tehnike znači da se većina nas, uglavnom stalno, jednostavno prilagođava tehnologiji. Manipulacija isključuje mogućnost ljubavi, isto kao što prilagođavanje uskraćuje mogućnost slobode. Takva moralnost uništava i smisao i nadu. (str. 178)
Etika samorazaranja protiv etike afirmacije života
Nije to opozicija tehnologiji kao takvoj već tehnologiji kao milieu-u i sustavu koji je izvan kontrole. Samo relativiziranjem tehnologije, glavnom svetinjom modernog svijeta, možemo ponovo povratiti kritičku perspektivu prema njoj. Budući da je tehnologija prvi i najistaknutiji sustav moćnih sredstava bez valjanih (korisnih) ciljeva, ne smijemo se pretvarati da će apstraktni etički kodeks, napisan pod pretpostavkom da je tehnologija neutralna i da je jedini problem u njenom humanom korištenju, išta postići. Nova etika će se jedino početi javljati u tijeku radikalne opozicije. Sve ostalo će biti samo ideologija.
Sigurno se ideja etike ne-moći čini besmislenom i nemogućom. Zašto mora biti u praksi tako ekstremna? Nisu li sve tradicionalne moralnosti sadržale dimenziju moći u autoritetu koji ju prenosi, iznuđuje i stavlja na snagu? Razlog tome je besprimjerna priroda tehnološke moći. Sredstva kontrole i eksploatacija prirode i ljudi postaju stalno sve moćnijim. Samo akcija koja se na svaki način suprotstavlja dijametralno suprotno ima neki izgled za uspjeh (bez obzira koliko bio slabašan). Prema tome, ova etika mora biti ona ne-moći, ne samo ne-nasilja. Ako možemo odabrati put da ne manipuliramo drugima, da se ne natječemo, (osim u duhu igre), da se ne prilagođavamo staleškim grupama i javnom mnijenju, da ne postanemo moćni kroz potrošnju stvari i slika, samo onda ćemo učiniti početak bez sumnje mucav, kolebljiv početak.
Prava revolucija protiv (evolucija prema palingenezi) tehnološke civilizacije mora prvo biti ona kulture i mora početi s individuom. Usprkos privida (fasade) individualizma, tehnološka civilizacija je u suštini potpuno kolektivistička*. Politika je u toj mjeri opterećena tehnikom da nikako ne može biti polazište. Ponovno otkriće smisla neće doći ponovnim oživljavanjem tradicionalnih vrijednosti. To će doći nastojanjem da se izdrži u preživljavanju što je bliže moguće etici ne-moći. Neophodan je osjećaj za smisao povijesti (bez znanja o tajnim društvima povijest nema smisla, F. Davis) i u tom kontekstu je tako i znanje o tradicionalnim vrijednostima. Budući da smisao svih vrijednosti dolazi od konteksta njihove primjene, znanje o vrijednostima prošlosti može biti samo grubi vodič za budućnost.
Takva etika ne-moći (non-power) i slobode mora biti negativna, odnosno, postojati u opoziciji prema moralnosti moći, moralnosti bez smisla. To nije etika koja se primjenjuje na neutralnu situaciju. To je etika koja mora naći neku sitnu pukotinu u strukturi, današnjeg tehnološkog baroka, skoro potpune moći. Ukoliko bi u bilo kojem trenutku to bilo nastojanje da postane samo moralnost umjesto etika osobne ljubavi i slobode, bila bi progutana od same civilizacije kojoj se odlučila oduprijeti.
_________________
*(da bi se proizveo bilo koji stroj potrebno je nametnuti moć određenog tehničkog znanja i ograničiti individualnu kreativnost i imaginaciju generacijama i milijunima ljudi. vidi J. Needham “autonomisti” bio jednom ... Kepler)
______________________________________________________________________________
…još jedno alternativno značenje «palingeneze» je ono o kojem Isus govori Nikodemu i za koju On objavljuje na jednom drugom mjestu u tom istom Tominom Evanđelju da je glavni cilj Njegovog vlastitog rođenja u tijelu:
«Ja dođoh da bi oni mogli živjeti i da stvarnije žive»
To je «palingeneza « u kojoj se ponovo pristupa stvaralačkom radu, ali ne kao «uzaludnom ponavljanju».
A. Toynbee
David Langford (britanski fizičar i publicist), u knjizi «Rat u 2080. godini» govori o ratnoj tehnologiji u neposrednoj budućnosti koja će konstruirati oružja za uništenje čitavih svjetova. Do njihove upotrebe doći će samo u jednom slučaju: ako izbiju ratovi između svemirskih supercivilizacija.
«Start», broj 282, od 14.do 28. XI 1979.
Američki antimoral priprema je za stvarne ratove zvijezda!
Što piše na špici flmova «Ratovi zvijezda»?
Da li je znanstvena fantastika prošlost ili budućnost?
Post je objavljen 01.04.2008. u 08:02 sati.