Bila je ovo dobra godina. Za razliku od one prijašnje, dvije i četrnaeste koja nas je ostavila bez ljeta i bez zime, bez vina i bez maslina, ova je protekla baš onako kako treba. Zima je odigrala oštro ali korektno, ljeto je uzvratilo cvrčcima i maestralima, kroz elementarne nepogode smo se provukli kao kroz fokus hiperbole, čak je i ona bura svih bura koja nas je zamalo otpuhala početkom ožujka , bila neobično topla. Voćke i povrćke rađale su zdravo i obilno, darovale su nam pregršt plodova slatkih, sočnih i prepunih sunca.

Za golemu većinu onog dobrog što se dogodilo kroz proteklih dvanaest mjeseci, zaslužna je priroda. Priroda sjedi, evo ti minus pet. Da vidimo tko je sljedeći? Čovjek Čovjekić, je li taj uopće na nastavi ili je opet kidnuo? Hej Čovječe, kud bježiš, vrati se, trebaš odgovarati.
Čovjek se vrati, skrušeno obori pogled pa okrene leđa razredu. Odmah se osjeti da se nije dobro pripremio.

Onda Čovječe, kaži ti nama što si dobroga napravio ove godine?
Pa... napravio sam... dosta toga. Ovaj... dao sam izgraditi de-mooo-kraaaaa-cijuuu i...i...i...
I... što još?
De-mooo-kraaaaa-cijuuu i slobodu – jedva prevali Čovjek preko usana i bi mu malo lakše.
I jesi li uspio?
Zamalo!
Kako to zamalo?
Pa kako da vam kažem, nije do mene. Ja sam dao sve od sebe, pripremio dokumentaciju, ishodio sve potrebne dozvole, ali je zakazao izvođač radova.
Izvođač radova? Tako dakle. A koji je to izvođač radova, molit ću lijepo?
Ma znate, ima neka firma, Ujak Sam d.d. oni su specijalizirani za te zemljane radove.

A-ha, dakle, odrabrali ste tu firmu na javnom natječaju?
Pa i nismo baš na javnom, u stvari... da, manje-više da.
I kažeš, izvođač radova zajebo?
Zajebo skroz. U stvari, nije on sam toliko zajebo koliko više ovi... podizvođači.
Kakvi sad podizvođači?
Pa to su kooperanti Ujke Sema, oni su već dugo u tom poslu zajedno.
Dakle, oni su glavni krivci?
Ma da, oni najviše i onaj jedan što se odmetnuo pa sad hoće nešto na svoju ruku raditi.
Tko li je sad pa taj?
Ma neki Medo Vlado, kažu da je taj prije bio jak, neko vrijeme ga nije bilo na tržištu pa se nedavno opet pojavio.
Medo Vlado kažeš... A je li taj Medo bolji izvođač od ovog Ujke ili...
Ma tu je negdje li-la. Više li nego la.

I što ćemo sad s tobom Čovječe?
Pa ništa, ako mogu, ja bi na popravni...
Ti bi na na popravni? Još jednom? Ama koji ti je to popravni po redu?
Ovaj, ček da izračunam... prvi...drugi... ovaj, čini mi se dvije tisuće i šesnaesti, ako ne računam one od ranije
Dvije tisuće i šesnaesti, da... po ovom sistemu... a ono otprije da i ne računamo kažeš.... E moj Čovječe, nema tebi spasa. Nikad s tobom na zelenu granu.




Da, taj čovjek kojemu ću sad za kaznu skinuti ono veliko Č jer ga nije zaslužio. ovu je godinu isprebijao, izmasakrirao kao malo koju do sada, ukratko učinio je očajnom i užasnom.
Iz perspektive mog djetnjstva, svijet godine dvijetisuće i petnaeste trebao je biti fantastično mjesto za život. Trebali smo raširiti krila, letjeti, lebdjeti, živjeti svoje snove. A što smo dobili?
Svega je tu bilo, terora, straha, nesigurnosti, smrti, izbjeglica, suza, svakog jada i čemera.

Mada kažu da se već odavno nalazimo u ratnom stanju i da je bojišnica svuda oko nas, možda još nije kasno da se okrenemo čovjeku, tom jadnom i sluđenom biću koji unatoč tome što je bio grozan učenik i što kroz sve ove godine ništa nije naučio, ipak pomognemo izvući makar zrnce znanja, volje i želje za preokretom.

Jer, kad čovjek napravi nešto dobro, malo se o tome čuje, malo se o tome zna, kao da to nikom nije zanimljivo. Servira nam se nešto drugo. Srdžba za doručak, mržnja za ručak i gnjev za večeru. I tako iz dana u dan.
Kažu da nas na ovoj planeti ima preko sedam milijardi. Možete li uopće zamisliti koliko je to kombinacija visina, težina, konstitucija, boja kože, kose, očiju, ruku, nogu, a tek što li se nalazi iznutra, u onome što se ne vidi na prvi pogled? Koliko razmšljanja, koliko stavova, koliko iskustava, koliko snova... Ali svi smo jedinstveni i svi smo različiti. Ma da nas ima ne sedam, nego sedamdeset i sedam milijardi, opet bi svi na svoj način bili jedinstveni i različiti. Naizgled.
Ipak, ponekad se pitam, zar smo stvarno toliko različiti da se ne možemo dogovoriti ni oko čega? Pa nije valjda da postoji toliko različitih ciljeva, težnji, žudnji...

Eto, upravo ovih dana dok čestitamo blagdane jedni drugima i biramo riječi kojima ćemo najbolje opisati naše želje, na što zapravo mislimo?
Želim ti zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir. Ništa više, sve ono bitno stane u svega pet riječi.
Zdravlje, ljubav, sreća, blagostanje i mir. Možemo biti ne znam koliko različiti, ali ovih pet stvari želimo svi. I ja u Trogiru, i ti u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Parizu, Damasku, Kuala Lumpuru, Ulan Baatoru, Port Moresbyju...

Svi to želimo. Želimo zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir. Za sebe, za sve svoje bližnje za sve koje volimo.
Pet pojmova kao pet prstiju na ruci. I kad dajemo jedan drugome „gimme five“, radimo upravo to – u jednom radosnom pokretu šaljemo jedno drugom zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir.

Unatoč svemu, ne želim prestati vjerovati u ono dobro u ljudima.

Svake godine u ovo doba, meni se jedna pjesma prikrade s leđa i ušulja u misli. Useli se pa se ne da istjerati van. Radi se o staroj škotskoj, pravoj gorštačkoj pjesmi koja nosi naziv Auld lang syne. Sigurno ste je čuli mada se kod nas ne izvodi tako često, a začudo, još je nitko nije prepjevao. Postoje neke pjesme kroz koje melodija savršeno klizi, svaka nova nota s lakoćom se nadopunjuje na onu ispred, a opet sve zvuči tako jasno i jednostavno kao da ju je skladalo dijete od osam godina.
Jednostavna melodija i jednostavan tekst od svega nekoliko stihova, pisan starim, arhaičnim jezikom kojeg nije lako prevesti ni na današnji engleski a kamo li na hrvatski.

Should auld acquaintance be forgot,
And never brought to mind?
Should auld acquaintance be forgot,
And auld lang syne!

For auld lang syne, my dear,
For auld lang syne.
We'll take a cup o' kindness yet,
For auld lang syne.



Auld lang syne ( u veoma slobodnom prijevodu – Za dobra stara vremena) tradicionalno se pjeva u novogodišnjoj noći. Pjesma govori o prijateljstvu među ljudima i kad god se izvodi na sceni uživo, svi oni koji je slušaju međusobno se prime za ruke stvarajući neraskidiv lanac povjerenja.

Posebno je dojmljivo u trenutku kad se začuju moćni zvukovi škotskih gajdi, kojima se jednostavno treba prepustiti bez suvišnog razmišljanja. Tada sve poprimi začudnu, veličanstvenu notu koja ulazi ne kroz uši već preko kože pravo u dušu, osjećaš kako te hrani, kako te jača, kako ti prolazi tijelom i penje se do grla, do očiju, i na kraju svega ta suza koju ne možeš zadržati, esencija je onog najljepšeg što život znači za svakog od nas.

E pa dragi moj, podignimo a cup o' kindness jedni drugima, čašu ljubaznosti i obzira prema svim ljudima, bez razlike. I ne samo ljudima već i svim živim bićima, pa i stvorenjima koja samo na prvi pogled nisu živa, ali su vječno tu među nama.

Ljubaznosti i obzira nam treba. Ne moramo se svi voljeti, ne moramo svi biti prijatelji, ali poštujmo drugoga kao što želimo da drugi poštuje nas, i samo tako ovaj svijet na koji dolazimo jednom, sada i nikad više, zaista može postati divno mjesto za život.

Božić počinje u onom trenutku kad posljednji petardaš ode spat. Rijetko se što može usporediti s atmosferom božićnog jutra, mirnog, nečujnog, kad se nebo zarumeni iznad jugoistoka, a prijatna svježina gricka obraze. Tada konačno možeš odahnuti i onako više za sebe procijediti – fala ti Bože.
Iz nekog neobičnog razloga, ljudi podno ovih naših gudura, svoju radost vole iskazivati pucanjem, praskanjem i prangijanjem. Nek se ori nek se trese, ima u nas svake blese. Mislim da bi na ovu duboko ukorijenjenu pojavu u našem narodu čak i šjor Zigizmund imao što za reći, ali ako se već on nije uspio dohvatiti te teme, eto ideje za diplomski rad nekom študentu psihologije, veterine ili prometnih znanosti pak.

Upravo jučer gledam jednog dičnog domaćeg muža kako okružen skupinom dječaraca bacaka te isprdke od bombica svuda naokolo. Dok oni trčkaraju oko njega ko pačići oko krave, on više mrtav nego hladan pali jednu za drugom i pucka li ga pucka. Pri tome me najviše dojmio izraz njegovog lica. Ajde, čovjek bi pomislio, ako mu je gušt, neka mu je gušt, ali zanimljivo, svo to vrijeme on nije pokazao ni trunčice emocija. Kao da sadi luk, kao da mijenja manžetnu na poluosovini, niti vidiš da mu je drago, niti vidiš da mu nije drago. Zapravo što ga duže promatram, sve sam uvjereniji da ga je rođena žena potjerala iz kuće kako bi dakako kvalitetno proveo vrijeme s tom dječurlijom dok ona na miru dovršava bakalar. Na bjanko, razumije se.

No dobro, to je bilo jučer a danas je već novi dan. Svjež, čio i mio. Pogotovo kad nakon jutarnje kave i mirisnih kolača, uz politički korektno „triba li šta pomoć“, vrli domaćin kaže – ma kaki, ne tiba ništa, ajte vi dico malo u đir i vratite se do po bota. Obid je u jednu uru.

Ozaren dobitnom srećkom, pomislih - super, sad i mi možemo otić bacat petarde! Danas je takav dan. No, u posljednji sam tren zaustavio nepoćudne misli, osvrnuo se na sve četiri strane svijeta pa ugurao par sitnica kroz peta vrata i rekao – za mnom drugovi!
Di? – pitali su unezvjereno
Di nas bude volja.



Može biti da sam kroz sve ove godine skitaranja i tumaranja razvio instančan osjećaj za feeling štono bi se reklo, ali nekako mi sve lakše padaju na um ideje di ćemo i kako ćemo. U hipu mi se stvorla zamisao da skoknemo do jedne stazice iznad Lokve Rogoznice na padinama Omiške Dinare, planininice koja se skutrila između obale mora Adrianskog i donjeg toka rijeke Cetine, zaštićena barijerom Mosora s jedne i Biokova s druge strane. Od starog sela ćemo uskom zigi-zagi stazom otprilike sat vremena uzbrdo, nakon toga nešto brže nizbrdo, taman da se vratimo na vrijeme za otmjeni aperitiv prije blagdanskog ručka.



Gotovo sva mjesta uz obalu Bračkog kanala imaju nešto što se zove „staro selo“. Naime, u ne tako davnoj prošlosti, sva ova mjestašca nisu bila smještena uz more kao danas, već su se naselja formirala gore „pod gredama“, ispod stjenovitih litica. Male zaravni ispod sela bi se iskoristile za vrtove i polja, a s morem se tada malo komuniciralo, ponajviše zbog straha od gusara.




Ipak, vremena se mijenjaju, gusari su danas poprimili drugačije oblike i usvojili nove metode pljačke pa su ljudi postupno napuštali svoja stara sela i gradili nove kuće dolje uz more, pogotovo nakon što je tim krajem provijugala nova jadranska turistička cesta, od milja zvana magistrala. Nakon što smi svi magistrirali preko noći, počeli smo podizati osebujne građevine koje su trajno unakazile okoliš, a dobrim dijelom i nas same.
Očajnička trka za šuškavim papirnatim nadomjestkom za sreću kao i alkemijanje kako uložiti malo a dobiti puno, odredila je i nove načine razmišljanja. Jedan moj davni drug koji je u tim okolnostima plivao kao riba u tegli od krastavaca, često bi znao reć – ebeš čovika koji nema baren dvista iljada maraka sa strane.

Stoga sam suočen s realnom opasnošću da me nepoznat netko zbog manjka dvista iljada maraka sa strane, zaskoči, pretrese i na koncu... jel , znate već na što mislim, pobjegao u rano zimsko jutro iznad starog sela rečene Lokve nam Rogoznice, drevnom stazom kojom se preko prijevoja nekad stizalo do sela u zaleđu. Nekako me dodir s tim starim i iskonskim dovede u red i smiri.



Staza je znalački sljubljena sa strmim obroncima. Koračajući lagano i oprezno, postaješ svjestan da zapravo gaziš po spomeniku ljudima koji su dane i mjesece potrošili klesajući kamen i gradeći podzide kako bi se što lakše i ugodnije moglo putovati. Iz podnožja dopiru zvuci, čisti i nepatvoreni, sve je kao i nekad, Tko kaže da ne postoji vremenski stroj? I zaista nakon nepunog sata hoda od starog sela stižemo na prijevoj na kojem se nalazi crkvica sv. Vida.



Eh, što jest jest, naš Vid stvarno s ovog mjesta ima vidik na sve strane. S juga svjetluca more, otoci se gube u izmaglici, a gore sa sjevera svježi zrak donosi romor dalekih rijeka i planina.



Po čitavom Bračkom kanalu tražimo ali ne nalazimo niti jednog jedra, niti jedna brazde. Neobično. No dobro, danas je takav dan. Općenito, Bračkim se kanalom oduvijek malo plovilo. Pomorci nikad nisu voljeli taj prolaz. U prvom redu zbog bure koja se iznenada prelije preko Vrulje i učas zapjeni more. A tko zna, možda je i sjećanje na gusare ostavilo traga. Zašto mi nikad nismo snimili film sa tom temom? Altroke Karibi i Johnny Depp.



Ostali bi mi na ovom prijevoju još dugo i tko zna kakve bi sve misli dozibale u naše tikve da odnekud nije dospio zamamni miris božićnog pečenja. Kako kamo odakle i zašto, kad u krugu od nekoliko kilometara nismo spazili ni žive duše niti čestitog čeljadeta? Nemoćni da se borimo protiv više sile, pomireni s onim animalnim u sebi, smetnuli smo više ciljeve s uma i prateći miris koji je perverzno draškao nosnice nepogrešivo stigli na odredište. Zašto ne, danas je i tako takav dan.

Gospodin Kič se spustio u grad kao što svake godine ima običaj u ovo vrijeme navratiti. Prolaznici prolaze i ljubazno mu se osmjehuju. On sav gord i ponosan uzvraća laganim naklonom. Na ulicama vlada vesela užurbanost, po izlozima trgovina skakuću postoci. Samba, rumba, cha cha cha, trideset posto, pedeset posto, navali narode, još malo pa nestalo. Kupite našu robu po nevjerojatnim cijenama. Nevjerovatno baš. Odnekud mirišu vrući kesteni. Neki momak lupa u bongo. Bong-bong. Na tapetiću pored njegovih nogu svjetluca lipov gaj. Tu i tamo poneka zgužvana novčanica.

Na autobusnoj stanici jedanaestice okupila se moćna gomilica. Tri gospođe u dijamantnim godinama i jedan starčić s kapičicom francuzicom preko rijetkih vlasi. Šćućurili se zajedno, gotovo zagrljeni i šapuću nešto u povjerenju. Ma o čemu li to pričaju? Kakve li to tajne jedno drugom otkrivaju? Vjerojatno se hvale kakve su sve fine stvari uspjeli sebi priuštili od raskošne penzionerske božićnice. Znam ja takve, znam. Od jednog Mažuranića se raspamete, a s Radićem se već bahato razbacuju na sve strane. Starčevića ne viđaju u posljednje vrijeme. Čuli su od nekog da se povukao iz javnog života.

Prilazim im bliže a sve kao da neću. Isključim načas brundanje grada i naćulim uši. Kad tamo... oni... ne pričaju, oni... pjevaju!? Skladno, lagano, ispod glasa. Tiho noći, moje zlato spava, za glavom joj od bisera grana... Uživam ih gledati. I slušati. Nitko se ne nameće, nitko ne dirigira, njih četvero stoje zagrljeni u prosinačkoj noći na stanici jedanestice i pjevuše kao nekad, iz srca, iz duše. Tiho pojte sićani slavuji, da se moje zlato ne probudi...



Dan je. Badnji dan. Divan, osunčan. Još je pomalo friško, ali ide na bolje. Mora ći na bolje. Na malenom trgu kamenom popločanom, rastu četiri murve i dvije čistačice. Murve su mlade, glatke kore i razgranate, čistačice su žute i uglavnom sive. Kupe otpalo lišće i pokušavaju ga strpati u vreće. A lišće ko lišće, nošeno vjetrom bježi na sve strane. Neće u vreće i neće. Čistačice se smijuckaju pa badaju metlama po granama ne bi li što više lišća otpalo. Upinju se, propinju, mlate s metlama koliko god visoko mogu.

Zar neće samo otpasti – pitam ih.
Hi hi hi, odgovaraju one – uoće, a kou će sutra i prikostra juopet nanovo mest, nu i ovo lišće poludlo, da je normalno vrime odavno bi već odletlo zgrane.
A dobro, slegnem ramenima, to su vjerojatne specifične tajne zanata koje barem za sada, nisam spsoban dokučiti.



Gužva u trgovinama. Kupuje se sve. Kao da će rat. Avenijama šoping centra prolaze kolica dupkom puna kao šleperi Špedicije iz Bugojna. Majoneza, krastavci, sok od naranče, pivo, gumeni bomboni, svjetlucavi baloni, tegle nutele, zvizdarije ko će prije. Vozači kolica mahom ozbiljnih lica, bez osmijeha, bez radosti, kupuje se sve i svašta, a zašta, zašta...
Pred blagajnom zastoj, naravno. Za vratom mi dahće neki lik, neotesan, neobrijan, masan, drobat. Stoji malo sa strane i nešto gleda.
Jeste li vi u redu ili... pitam ga reda radi.

Argrrrr, ništa, ništa, promrlja više za sebe i ubrzo naglo krene prema naprijed, preskačući sve kupce u redu. Šta je ovome majko mila?
Prišao je drugom liku koji je taman na blagajni plaćao svoj račun, pokazao mu nekakvu iskaznicu i rekao – OSIGURANJE, molim vas pođite sa mnom. Ovaj drugi lik, neki suhonjavi čovo u kariranom kaputiću s kapuljačom, posluša ga bez riječi i njih se dvojica udalje prema sporednoj prostoriji.

Nitko ništa ne govori, nitko ništa ne mrmlja, samo se s blagajne čuje – biiiip, bippp, bipp-bipp. Kao Morseovi znaci.
Dok sam stigao na red, evo ti trgovinskog osigurača natrag, ovaj put samog, bez lika s kariranom kapuljačom (nije ga valjda zatukao oklagijom tamo u špajzi), nosi u desnoj ruci nekakvu kesičicu s bademima, dobacuje blagajnici i odrešito kaže – mala, tuci ovo!

Mala nešto ukucava, vrpolji se, pa opet ukucava, važe kesičicu, još jednom okreće, gleda – osam deka jezgre od bajama, cijena sedam kuna i devedeset lipa.
Jeba on ćaću svoga, zgrabi trgovinski osigurač kesičicu s bademima pa se opet izgubi u onoj prostoriji sa strane. I dalje nitko ništa nije govorio, nitko se nije ni promeškoljio, samo se s blagajni nastavio razlijegati zvuk biioop biiip biiip.

Ne želim ni pomisliti što se dogodilo smotanom lupežu u prokockanom kaputu koji je htio otuđiti robu vrijednu sedam kuna i devedeset lipa.
Dok sam zbunjeno pospremao nepotrebne artikle u vrećicu od spize, mala s blagajne mi je pružila račun s ostatkom novca i umorno zacvrkutala - Sretan Božić.

U zapisima sačuvanim iz drevne indijske civilizacije, sav tada poznati svijet predočen je u obliku polulopte koju na svojim leđima pridržavaju četiri slona a oni se opet svi zajedno čvrsto drže na oklopu jedne velike kornjače. U azijskim kulturama, kornjača slovi kao simbol zaštite, polaganog i sigurnog napretka, ali također i mudrosti, izdržljivosti i dugovječnosti.

Kod nas tako velikih kornjača koje bi na svojim leđima mogle ponijeti čitavi svijet, na žalost nema ( o slonovima bi se još i dalo razgovarati), ali zapravo, prisjećajući se te slike koja je ostala zapisana negdje u sjećanju i gledajući stari ruzinavi dok koji upravo odbrojava posljednje dane u našem škveru, poveznica se nametnula sama po sebi. Za našu generaciju, taj sivi, veliki dok je nešto što je oduvijek bilo tu, kao neki otok, poluotok ili samo punta u Saldunskom zaljevu, sam po sebi logičan i razumljiv.



Spominjem se jednog davnog filma čiji je naslov bio „Na dokovima New Yorka“. Nestrpljivo smo očekivali dan kad će se pojaviti u našem kinu ponajviše da vidimo kako izgledaju dokovi u tom famoznom New Yorku pa da ih usporedimo s ovim našim. Kad tamo razočarenje samo takvo – oni dokovima nazivaje mule ili gatove za koje se privezuju brodovi u luci. Pihhh, ta nemojte kas'ti, o moje Njujorčlije, ako niste znali - mul je mul, a dok je dok!

Za razliku od brodova, o dokovima se nikad nisu pisale priče, pjesme još i manje, oni čak ni svoga imena nemaju, jedino čemu se mogu nadati je nekakav brojčani dodatak kojeg će mu prikačiti maštoviti tehničar u odjelu tehnologije i razvoja pa će eto postati DOK 2 ili DOK 35, kako mu već kockice padnu. Šteta, mene taj dok uvijek podsjeti na ponosnog oca dok podiže dijete na svoja ramena, na „krkače“, kako bi se kod nas reklo.



Priča trogirskog doka sve je, samo ne štura i dosadna. U dokumentima se navodi da je izgrađen daleke 1928. godine u Njemačkoj, a na naš je Jadran došao nepuna tri desetljeća kasnije kao dio ratne odštete koju je Njemačka morala isplatiti Jugoslaviji. O da, i toga je bilo. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća temeljito je obnovljen i osnažen. Kroz sve te godine otkad je u našem brodogradilišu, prigrlio je pod svoje skute i podigao na svojim plećima više od 3000 brodova. Eh, kad Švabo nešto napravi, onda to i traje.

Primao ih je šutke, strpljivo, kao ona kornjača s početka priče, a oni su dolazili i odlazili, neki se vraćali i na desetke puta, pričali mu štorije o dalekim morima, o burama i neverama kroz koje su preplovili. A on, sam, uvijek na istom mjestu, gotovo bi se posramio što od tog velikog svijeta ništa nije vidio i siguran sam da mu je puno puta došla želja da odriši svoje cime, krene i vidi kakva se sve to čuda kriju iza punte Čiova i još dalje.

Upamtio je taj dok sretnih dana, ali i onih tužnih, kao i u mnogim drugim životima, jer je na neki način i on proživio sve to vrijeme ostajući neraskidivo povezan sa čovjekom koji je u njemu i zahvaljujući njemu zarađivao svoj kruh. Počesto težak, tvrd, pomalo gorak i preko mjere slan, ali to je jednostavno tako moralo biti.

Kao što mora biti i to da sve što ima početak mora imati i svoj kraj. Kad stari isluženi dok ovih dana konačno krene i okrene tu puntu Čiova, možda će biti pomalo neumjesno poželjeti mu dobro more na putu do rezališta, ali sam siguran da će se svakom od nas, čak i nehotice iz grla oteti jedno iskreno - hvala.

Kad god zaronim u arhivu vlastitih misli što ih posljednjih desetak godina pokušavam preko čarobnog pera (čitaj tipkovnice) pretočiti u rečenice (hvala ti blože-ha-eru, da je do mene, nikad tako nešto ne bih imao uredno posloženo), obavezno se dogode dvije stvari. Kao prvo, spopadne me kihavica, vjerojatno od nagomilane prašine (mada bi radije odabrao štucavicu da mogu), a kao drugo, uvijek ostanem iznenađen saznanjem koji su od tekstova ostali svježi, a koje je pojelo vrijeme.



U pravilu, teme koje nam se danas, sad, upravo u ovom trenutku čine izuzetno važnima za naše društvo, teme o kojima svi ne samo bruje i glagoljaju već se i zbog podijeljenih mišljenja međusobno hvataju za gušu, svi oni bombastični napisi koji nas zaskaču, posljednji krikovi s naslovnica novina i dramatična obraćanja javnosti govorećih glava o događajima, jednim dijelom stvarno izmišljenim, a drugim izmišljeno stvarnim, iznenađujuće brzo tonu u zaborav kao da su od olova sazdane.

No, bez obzira jesu li od teškog metala ili raspršenih iluzija, sve ono čime nas dave i gnjave potpuno je nebitno, ma koliko god u tom trenutku izgledalo sudbinski važno, zapravo nije vrijedno ni pišljiva boba. Sve dok nam pod krinkom tobožnjeg napretka i boljeg života podvaljuju bauk straha, treba im glasno i jasno reći – odjebite!

Sadašnjost je trenutak između onog što je bilo i onog što će biti.



Stoga umjesto aktualnog radije biram ono trajno. Izgraditi svijet po svojoj mjeri, okružiti se ljudima koji te potiču da budeš bolji, a one malo napornije, ako ništa drugo pokušati razumjeti, zadržati na uzdi samo zbog toga da bi bio svjestan vrijednosti onih prvih. Živjeti više u dosluhu s prirodom, uspostaviti ako je potrebno, neki novi praznik. Ako se već praznuju mnogi datumi koji su ostali upamćeni istovremeno po trijumfu jednih a po krvi, nesreći i stradanjima drugih ljudi, onda ne vidim razloga zašto ne bismo slavili jednu tako divnu i prirodnu stvar kao što je zimski solsticij.

Jer, u ovo doba godine kad noć prekrije dan, studen okuje toplinu, a tama nastoji ugušiti svjetlo, preplavi me neki čudan osjećaj smiksan od čežnje, blagosti i sjete pa mi misli u trenu polete prema ljudima koji su mi ostali nepravedno daleko.

Poželim im ako ne reći, ako ne napisati, onda ih barem kozmičkom energijom dotaknuti i poželjeti nešto lijepo, nešto toplo, čak i ne znajući, već više sluteći kakve ih brige more i kakve bitke biju.

Nebo tintom obojano pružilo je utočište Veneri dok je izmicala Mjesecu, mala kazaljka na tornju svetog Sebastijana drsko je očijukala s rimskim brojem sedam, a ja sam tog prosinačkog jutra neplanirano zastao nasred pustog trga pokušavajući odgonetnuti što je na njemu drugačije nego inače.
Sretan Božić i Nova godina - nadvio se natpis iznad vrata gradske lože pored stilizirane slike svete Obitelji, a svuda naokolo, lampice u tisuću boja svjetlucale su bez posebnog reda i sklada odavajući rukopis marnog komunalca lišenog bilo kakvog smisla za estetiku i vizualnu umjetnost. Otprilike, kao kad pred kokoši pobacaš kukuruz.
Negdje blizu središta tog malog napuštenog svemira skutrilo se i božićno drvce.



Dok sve na njemu svjetluca kao lice šiparice pred prvi ples, još djeluje kako-tako, ali čim se svjetlost malo skrije, nestane sve te čarolije, ono je opet kao prvo, obično malo poraženo drvo. Grana tužno obješenih, a umjesto korijenja kojim je bilo povezano za zemlju gdje je desetljećima raslo i stasalo, njeno deblo sada stoji zabijeno u masivni betonski blok.



Svake godine, otprilike istodobno sa svinjokoljom, započne bjesomučna sječa stabala po goranskim šumama, čupaju se najljepše smreke i jele, teškim kamionima otpremanju prema trgovima i ulicama gradova, samo da bi nama, asfaltiziranim ljudima dočarale blagdanski ugođaj. Jer ovako bez njih, mi zasigurno pojma ne bi imali da nam se nešto značajno bliži.
U antropocentričnom svijetu, čovjek ne mari ni za koga i ni za što osim sebe. Sve će potrediti ne samo svojim potrebama već i vlastitoj komociji. Neka je meni lijepo i dobro, a ostalima kako bude.

I koliko me svake godine razveseli ovo predblagdansko vrijeme, taj sjajni šušur svuda oko nas uz kuhano vino i pjesme pune topline, toliko me iznova rastuži pogled na ta ubijena stabla. Istina, lijepo mirišu, barem prvih nekoliko dana, i u naše gradove donose ugođaj dalekih šuma i planina, ali kako god okrenuli, bit će tu s nama neko vrijeme, mjesec dana u vrh glave, a kad nam više ne budu potrebna, skinut ćemo lampice i ukrase, a njih ćemo ogoljene i nevoljne baciti na obližnje smetlište. Iduće godine će netko u naše ime počinit novi masakr motornim pilama i opet će nam biti lijepo.

Ne, ne bih želio biti božićbrejker, ali pitam se, zar ne postoji neki drugačiji način? Umjesto da se sjeku stabla koja bi mogla poživjeti još stotinu godina, zašto ne bi mogli napraviti simbolično božićno drvce od nekog drugog materijala? Ako već postoje oni mali plastični borovi kakve stavljamo u naše domove, koji su praktični i relativno pristojnog izgled, valjda ne bi bio veliki problem izraditi iste takve, samo velike. Ili recimo, znam da u svakom gradu postoji nekakva udruga likovnih umjetnika, zašto se njima ne bi ponudila mogućnost da izrade stiliziranu skulpturu ili instalaciju, neka im se mašta razigra, barem bi nje morali imati na tone.

Tako sam, osokoljen navalom plemenitih ideja koje će pridonijeti općem dobru, odlučio pokrenuti akciju pod motom - Ne u mom gradu. Nastojat ću potaknuti zamrlu svijest radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, motivirati ih na veći angažman za očuvanje šuma kojih je svakim danom sve manje. Umjesto bezobzirne sječe - posadimo novo drveće! Smislio sam i prigodni logo akcije - mašklin preko pile! Objavit ću svoje namjere na blogu, promovirati akciju na društvenim mrežama. Fejsbuk revolucionari iz će me zdušno podržati.

Čim se sve to dobro zalaufa, mogli bi čak i radikalizirati akcije. Otići u šumu i demonstrativno se vezati za stablo koje namjeravaju posjeći. Ako dušmanima to nekim nesretnim slučajem ipak pođe za pilom, prvom prilikom iščupati božićno drvce s trga i baciti ga gradonačelniku u vrtal, preko klementine, paprike i raštike.

Stotinu ideja mi je još palo na pamet pa sam prepun revolucionarnog zanosa pohitao do Jure Parizera, mog dugogodišnjeg prijatelja, uglednog viteza švedskog stola i strastvenog aktivista koji se prije nekoliko godina uspješno suprotstavio moćnom lobiju vulkanizera koji su na području Crne glavice, inače predviđenom za sport i rekreaciju pokušali progurati izgradnju gumodroma.

Dok sam Juri obrazlagao svoje namjere, osjetio sam kako njegov entuzijazam sve više raste te sam svakim novim argumentom bio uvjereniji da ću u njemu pronaći pravog suborca i odanog suradnika. Čak je u jednom divnom trenutku, očito ne mogavši dočekati da završim misao do kraja, ustao i povikao - ne u mome gradu! Odličan slogan!

Tako je Jure, oduvijek sam znao da si pravi, onda, jesi li spreman podržati našu pravednu borbu?
Ne!
Ne!? Zašto ne?
Slušaj me, nemoj se uvridit, ali moram ti ovo reć - već si uvatija lipe godine a još si zelen ka tučje govno.
Kako?
Ti ne bi cipa drva? Nu! Ka da ja bi? Ti bi stavija na pjacu plastični bor, tz, tz...
E, a šta fali, ol to ne bi bilo ekološki?
Ekološki? Znaš li ti cukunu da bi se za proizvodnju jednog takvog plastičnog bora potrošilo više energije nego da samliješ deset najvećih stabala na Kapeli?

Nemoguće! Al' dobro, sve da i je tako, to isto plastično stablo bi se moglo koristiti godinama.
Mae, godinama!? A kad se deškvarta, di'š posli s njme?
U reciklažu!
Recikl...ma daj nemoj 'bavat, takvo stablo ne bi ni divica Marija uspila reciklirat.

Hm, a kako ti se čini ideja da udruga umjetnika napravi neku instalaciju od otpadnoga materijala, znaš ono, cijevi, profili, pa sve na kup, razumiš, da bude veselo?
Izvrsna ideja, bija sam član jedne takve udruge i upravo su nam tako nešto predložili.
I?
Pokarali smo se ka pasi!
Kako?
Tako da je svaki od nas ima svoju ideju šta bi tribalo i kako bi tribalo. I niko nije tija popustit.
Šteta.
Pa i nije baš. Nastojali smo postić konsenzus ali su se pojavile nepreMOSTive razlike u kocepcijama.



Nakon razgovora s Parizerom, revolucionarni zanos mi je naglo splasnuo.
Ipak, nemam namjeru odustati. Neke stvari razum možda i može shvatiti, ali srce ne.
I dalje mislim da niti jedno stablo ne bi smjelo deblom platiti samo zato što to nama izgleda lijepo.
Nije lijepo.
Točka.

Televizijski studio. Svjetlo ON, isto tako i ton, kamera jedna, druga, treća, sve kako spada. Idemo, u eteru smo.

S jedne strane stola voditelj lak na obaraču, s druge strane čovjek težak nekoliko stotina milijuna. Eura. Dolara. Čega već. U svakom slučaju, čovjek je poduzetnik. Nije odbojan, štoviše, doima se atipično simpatičnim za takav soj ljudi.
Gospodin od glave do pete. Odmjeren, u riječima i gestama. Osim što je uspješan poslovan čovjek, on je i vjeran suprug, brižan roditelj, triput već i djed. Kaže, voli otići s barkom na ribe, družiti se s prijateljima i kako to već ide.
Voditelj mu u nekom trenutku krene niz dlaku pa kaže - vi ste bogat čovjek, kakav je to osjećaj?
Da, moglo bi se reći da sam bogat, ali znate, ja vam radim sedamnaest sati na dan - kao da se pomalo pravda uspješan čovjek, muž, otac i djed.

U tom trenutku me nešto štrecne. O da, uvijek se osjetim posramljenim kad se sjetim mojih osam u odnosu na šesnaest, osamnaest, dvadeset, dvadeset i tri čak, kakvim se hvale uspješni poslovni ljudi.
Majketi, opet kažem sam sebi, kako im to uspjeva?

On radi sedamnaest sati svakog dana i zarađuje milijune i milijune. Ja radim otprilike upola nego on i zaradim konjuktivitis. Kako i neću kad osam sati dnevno sjedim na neudobnom komadu puntižele i buljim u ekran kompjutera pa se borim s brodskim krivuljama, plohama i tijelima. Ponekad sam znao raditi deset, čak i dvanaest sati, sve dok mi se leđa ne bi ukočila i krijesnice počele igrati oko očiju, a potom bi se mrtav umoran stropoštao u krevet k'o prebijeno kljuse u kanjon.
Dobro, zato ja jesam ja, a on je on. Ali ipak, sedamnaest sati...

Recimo da počinje raditi oko šest ujutro i tako radi radi radi do koliko, ček samo da izračunam, a-ha, do jedanaest sati navečer. Prepostavljam da mu se radno mjesto ne nalazi u dnevnom boravku, stoga mu je potrebno neko vrijeme dok se vrati domu svome. Olakotna okolnost mu je što u to doba nema gužve na ulicama.

I tako naš vrli poduzetnik oko jedanaest i kvarat navečer radosno prijeđe preko kućnog praga, navuče papuče, omota haljetak, uzme Slobodnu u ruke, digne noge na stolić i poviče "ženo, šta danas imamo za ručak?"
Za to vrijeme, usplahirena ženica se vrzma po kuhinji, poteže, pjate, teče, lonce, u međuvremenu joj ispadne kacijola pa se zavrti po podu i proizvodi čudne zvukove, na koncu prenese sve to na stol u blagovaoni (kacijolu obriše papirnatim ubrusom) i kaže - evo mužu moj, imamo polpete s pirejom!

Muž, naš uspješan poslovni čovjek, sav zadovoljan, pače i razgaljen pažnjom kojom ga obasipa rođena žena, pojede zasluženi objed, ponekad i repetira, a na kraju se počasti štrudelom od jabuka. Žrnovačkih.
Uglavnom, trč vamo- trč tamo, već je ponoć i po. Pravo vrijeme za druženje s djecom i unucima. Uspješan poslovni čovjek spušta se na donju etažu gdje su jedan dio garaže adaptirali za sportske aktivnosti.
Baca rukavicu izazova sinu Zdeslavu da odigraju partiju ping-ponga.

Prvu partiju stari dobije s lakoćom. Posumnja da mu Zdeslav namjerno pušta. Onda se zainati pa dobije i drugu, treću i četvrtu. Zdeslavu svejedno. Uto se na vratima pojavi drugi sin, Krešimir i unuk Renee. Sa dva ee, I oni bi pingpongirali. Stari kaže - nemože sad, kupite peškafondo, gremo na lignje.
Usred mrkle noći, spuste se do lučice, odvežu Scialino 30, ponos obiteljske flote i otplove na poštu kod Ženske pravde.
Oko četiri ure ujutro zaključe da lignje baš nešto i ne trzaju kako su se nadali, ali eto, glavno da su proveli kvalitetno vrijeme zajedno.
Uspješan poslovni čovjek liježe oko pet, a budi se dvadeset i osam minuta kasnije. Pred njime je novi radni dan. Sedamnaest sati, od šest do jedanaest.

Zapravo, to je omiljena mantra glavonja na položajima kad žele istaknuti koliko se oni ubijaju od posla. I to za nas, nezahvalne ljenčine koji eto samo žugaju i ne znaju cijeniti njihov radni elan.

Men' se ipak čini da oni nas blago prcaju. Ti uspješni poslovni ljudi, dakako. Sa tim svojim zastrašujućim radnim vremenom. Pa čovječe, ako zaista toliko rade, kad se briju, kad se tuširaju, kad odlaze na WC?
Ili oni to ne moraju raditi? Mislim - odlaziti na WC?
Živo me zanima kakva je struktura takvih mega-radnih dana naših velikana. Nekako sumnjam da je sve to samo rad,rad, rad, od jutra do sutra. Takav tempo ne bi izdržala ni lopata Alije Sirotanovića. A bit će da u tih sedamnaest sati tu i tamo uleti neki sastanak, poslovni ručak ili putovanje? O da, sve je to rad, reći će oni. Dobro...

Ipak, ako sve te popratne aktivnosti smijemo uvrstiti u radno vrijeme, onda mogu reći da poznajem velik broj ljudi koji isto tako rade o-ho-ho sati svakog dana. I na "pravom" poslu i u polju, vinogradu, masliniku, garaži, ne znam gdje sve ne. Koliki bi recimo bio radni dan domaćice? Ili majke s malim djetetom? U usporedbi s njima, mislim da bi se mnogi naš multi milijunaš mogao i posramiti.

Ah da, što i ja pričam, takvi srama i nemaju,

U radu je spas - povikao je jednom jedan guzonja, otpio kriglu piva, obrisao pjenu s usta rukavom sakoa i pobjegao u prijevremenu penziju