Otočki didi
31.01.2016.Svaka rijeka zna gdje je njeno more pa tako i ona. Cetina. Čak i onda kad se studen zalijepi za njenu površinu pa poprimi plavičastu nijansu leda, kao da stoji, kao da se ne miče, a zrak onako svjež, pomalo bocka, kao kad ti doktor prisloni stetoskop na leđa pa kaže – dišite duboko. A tebe lagano uhvati panika jer čak i u ovim godinama zapravo nemaš pojma kako se to na ispravan način diše duboko. Uspraviš ramena, podigneš bradu jer misliš da to tako treba i taman nekako uhvatiš ritam kad doktor ponovo odriješito kaže – zadržite dah!
Tako i sada, na obali rijeke, zadržavam dah, sve kako bi ih čuo, jer slutim da su tu negdje, jer znam da moraju doći.
I zaista, kao da se negdje, iz dubine magle javlja jasan reski zvon, ali ubrzo utihne kao da se poigrava. Nastavljaš disati duboko.
U selima između rijeke i plan'ne, Cet'ne i Kameeešnice, održao se lijepi običaj vezan uz pokladne svečanosti. Mačkare. Nemojte ih brkati s maškarama, mada imaju određenih sličnosti, jednostavno, maškare su maškare, a mačkare su... ipak nešto posebno.
Pravila igre, jasna su i poznata, stoljećima već, uloge su svima dobro znane. Na čelu mačkarane povorke uvijek se nalazi barjaktar, potom mlada, mladoženja, a zlu ne trebalo, tu je i djever. Nakon njih slijede kome(n)dije, glumci koji izvode kratke scene, šaljivog, često i lascivnog karaktera, aludirajući na ljude koje svi znaju i događaje o kojima se vazda nešto šuška, ali nije preporučljivo glasno govoriti. Osim kad su mačkare u pitanju, naravno. Nakon komedijaša dolazi najzanimljiviji dio povorke. U prvom redu balinčad – djeca maskirana u babe, svi do jednog u crnini i prekriveni maramama.
Zatim idu „prave“ babe, didi i na kraju povorke – Turčin.
Mada je Turčin nominalno zapovjednik, sva vlast zapravo pripada babama. Baba mora biti kršna i snažna, kao od Kamešnice odvaljena, ali u isto vrijeme spretna i okretna, baba je vođa, baba je autoritet, baba je dirigent. Dovoljan je samo pokret rukom, ponekad tek jedan mig da povorka krene.
Ipak, ono što daje najveću draž mačkarama su – didi.. Didi su bića koja dolaze iz nekog, ma ne drugog, nego iz trećeg svijeta, svijeta na granici jave i sna, mašte i zbilje, harmonije i kaosa.
Izgledaju zastrašujuće, zamazanog lica iz kojega se razabiru svijetle oči prodornog pogleda. Odjeća im je sva prekrivena resama, a na glavama imaju „mišine“ od ovčje kože i vune, nevjerovatno visoke figure koje ionako stasitim didima daju divovski izgled. Oko pojasa su im zapasana zvona.
Čudo se događa u trenutku kad nastane pokret. Rese zatitraju, zvona udaraju, a kad svi didi zajedno krenu, oslobađa se silna energija koja tjera zle duhove, studen i sve ono loše što se nagomila u nekom kutku uma.
U Otoku kod Sinja i okolnim selima, ljudi su uspjeli sačuvati taj prastari običaj, u ne tako davna vremena rasprostranjen širom naše Zagore. Danas su svima dobro znani zvončari iz okolice Rijeke, posebice halubajski, čak i golem dio Slovenije u ovo vrijeme zvonca, a zanimljivo, u Dalmaciji su ostali tek tragovi, i to gle čuda – na Otoku ili u Otoku, kako vam drago. I do tog običaja se ne drži tek tako – za njega se uistinu živi.
Svako selo, čak i zaselak ima svoje mačkare koje u povorci obilaze sva okolna mjesta. Bivaju srdačno dočekani, počašćeni jelom i pićem. Dvije povorke se nikada ne smiju susresti, ako se to slučajno dogodi, babe se moraju „po'rvati“. Oni čija baba izgubi, moraju okolnim putem. Ipak, pazi se da se to ne događa.
Ovi „moji“ didi su iz Priblaća, dijela Otoka bliže „rici“. Sve su mi objasnili u par minuta. Posebno je zanimljiv trenutak kad se ta „strašna“ mačkara preobrazi u običnog čovjeka koji o drevnim običajima svoga kraja govori s posebnim žarom. Ispričavaju se što ih nema više. Ma, i ovako su fascinantni.
Nakon pohoda koji znaju biti dugi i više desetaka kilometara, sve mačkarane skupine dolaze na trg u Otoku gdje izvode završnu točku svog programa. U raspojasanom plesu koji kako odmiče, sve više stvara hipnotički učinak, brišu se sve granice, u zaglušujućoj zvonjavi, dok zrak titra, a zemlja se trese, rastaje se od jednog, a hrli u zagrljaj drugom vremenu.
Postoji nešto iskonski snažno u ovom običaju, kao da se sve slije u simboličke slike čovjeka i svijeta koji ga okružuje, opasnosti koje ga vrebaju, izmjene godišnjih doba, vremena dobra i vremena zla, povezanost generacija koje su sad tu, s onima koje su bile i onima koje će tek doći. I dobro je da se taj dio baštine još uvijek njeguje, i ne samo njeguje već s puno duha živi. Čak i djeca koja tek što su prohodala, već skakuću u tom ritmu kojeg su ne samo vidjeli već i upili od velikih dida. Vidi se da je taj mot, pokret, zapisan u genima.
Odagnali smo zle duhove, zimi dolazi kraj, vrijeme je za novi početak.
komentiraj (10) * ispiši * #
Tri debela brata
28.01.2016.Jutro je mirisalo na naranču, cimet i dobro. Pogotovo kad su se oblaci boje muzgavaca počeli razilaziti kao pripiti gosti koji ni do pet ujutro nisu uspjeli dokučiti da se otužan tulum rasuo već oko dva, kao vrećica čipsa po izmaćanom tapetu.
Pospremio sam u ruksak par neophodnih sitnica i dvije šake ophodnih krupnica – kutijicu punu badema, oraha, grožđica i brusnica. Neka se nađe. Toliko sam planina posljednjih godina prehodio i toliko vrhova prekoračio i gotovo svakog puta sam sebi rekao – ovdje ću se vratiti. Zapravo, ne sjećam se da sam makar jednom pomislio – ovdje ne želim ponovo doći.
Ali, kako te uvijek neki vrag tjera da žudiš za nečim novim i neotkrivenim, tako mnogo puta stare, dobro poznate staze ostaju u sjeni, pa već i na sam njihov spomen odmahneš rukom i pokušavajući naći prikladno opravdanje – ah, tamo sam već bio.
Da, tako sam i na Koziku već bio, tom kršnom, mišićavom, mosorskom velikanu koji se kao u nekoj priči iz davnina sam odvažio otići u svijet i potražiti sreću. Dok se glavnina vrhova na Mosoru grupirala u njegovom središnjem masivu, od Ljubljana preko Vickovog stupa do Velikog Kabla, Kozik je pobjegao daleko na istok. Tri debela brata dugo nisu mogli odgonetnuti razlog bijega sina razmetnoga, a da su umjesto glava u oblacima imali imalo smisla za romantiku, shvatili bi da se taj mladi neobuzdani lik smrtno zaljubio u rijeku Cetinu i da će učiniti sve da joj bude blizu. Barem toliko da je svake večeri i svake zore može pozdraviti i poručiti – tu sam, čuvam te.
Mnogi su, ne bez razloga, Kozik već odavno proglasili najljepšim vrhom na Mosoru. U prijevodu na svima razumljiv jezik, to bi značilo – ako se želite popeti gore, budite spremni na mnogo znoja, uz pregršt sumnji i čašu strepnji. Pogotovo ako se odlučite popeti najkraćom, ali ujedno i najstrmijom stazom koja vodi od Dubrave, slikovitog planinskog seoca sasvim netipičnog za Dalmaciju, kroz golemi usjek kojeg je vjerojatno isklesao neki pradavni ledenjak.
Zapravo, tek na takvoj strmini shvatiš da Mosor uopće nije bezvezna planina. To što je naš, što se nalazi u našem dvorištu, sasvim ga nepravedno stavlja u inferioran položaj. Kao neš ti, pa to nam je tu blizu, možemo skoknuti do njega svakog dana. A zanimljivo, bliže su jedno drugom Mount Everest i Lhotse, prva i četvrta planina na svijetu nego li već ranije spomenuti Veliki Kabal i Kozik. Ne vjerujete? Ako lažem ja, ne laže Google earth.
No, pustimo sad Lhotse i Everest, vratimo se našoj stazi koja migolji sunčanom stranom planine među hrašćem kroz koje bura vije. Dok su se udari vjetra koškali s vranama u najvišim granama stabala, koračali smo kao po svečanom tepihu od suhog, šuštavog lišća, nastojeći se što prije domoći vršnog grebena na kojem će se naša staza spojiti s onom, već dobro uhodanom iz smjera tri debela brata.
I zaista, na prijevoju zvanom Tepla pola, otvorili su se vidici prema Dalmatinskoj zagori i još dalje, prema Bosni, a vala i Hercegovini. Tamo gore su nas dočekali žestoki refuli friške bure tako da mi se na Teploj poli, nos učas pretvorio u smrznuti pomfrit.
Ipak, znajući da nas do našeg današnjeg cilja očekuje još svega dvadesetak minuta grebeninga, nismo se dali pokolebati. Pogotovo kad nam se u vidokrugu i sada već opipljivom dosegu gojzerica našla crkvica svetog Jure, sveca osobito štovanog u ovim krajevima.
Još samo par koraka, i to je to. Dobro poznat osjećaj, ali svaki put, iznova i uvijek drag i uzbudljiv. Pogledi prema jugu sežu daleko preko pučine. Do najbližeg Brača bi se mogli baciti kamenom, odmah tu je Hvar, pa Korčula, eno Lastova i Sušca iza nje! Vidi li se Monte Gargano? Ipak ne, sumaglica na horizontu briše granicu mora i neba. S druge strane, iz dubine kontinenta virkaju snježne kape dalekih planina. Prema istoku, Mosor se miri s Cetinom a preko nje, proviruje moćna gromada Biokova.
Na vrhu se i vjetar konačno smirio, kao da je priznao poraz. Ili je barem objavio privremeno povlačenje. Tek toliko da se ne uvrijedimo. Zna on da smo „naši“, i u dobru i u zlu.
Čekao nas je povratak, istim putem, oštricom grebena do Teple pole pa onda već dobro znanom strminom prema dolini. I svo me vrijeme kopkalo, ma zašto Tepla pola, otkud Tepla pola, a onda sam shvatio - to je ona topla polovica krumpira iz pećnice, premazanog maslinovim uljem i mirisnim travama s komadićem pancete i fetom sira na vrhu. Za ovakav dan – savršeni kraj!
komentiraj (11) * ispiši * #
Dinaja, 28.01.2016. 19:44 oj Mosore... sjetih se... legende... slava mu... :)
semper_contra, 28.01.2016. 19:50 Fenomenalna dva uvodna odlomka. Pročitah ih i pomislih: nikada tako nešto neću uspjeti napisati. A možebitno i bih kad bi prošao tom ljepotom koju si tako lijepo opisao.
Neverin, 28.01.2016. 20:11 osvojio si me sa odmah na početku sa "Jutro je mirisalo na naranču, cimet i dobro" :)
Mela, 28.01.2016. 20:24 Predivan pogled. Iskreno ja ne bih znala prepoznati ni jednu planinu.
iskreno plava, 28.01.2016. 20:37 Redovno se relaksiram kod tebe. Večeras mi se malo zamantalo od ovolikog kamenja, a sveusvemu miris cimeta ostaje u mozgu.
suncokretica, 28.01.2016. 21:00 Po oblacima iznad Sv, Jure se vidi da je puhalo baš jako. Vjerujem da se sav trud isplatio kad staneš gore i pogledaš okolo...predivno!
brod u boci, 29.01.2016.
18:11
Dinaja, znaš li da je Mosorova mama upravo iz Dubrave
Semper contra - na dobrom si tragu, treba se kloniti svega što truje duh
Neverin, haaaaa :-)
Mela, to je barem lako
iskreno plava, drago mi je zbog relaksacije, a "mantavicu" ćemo suzbiti jednim čajem od planinskih trava :-)
Suncokretice, upravo tako!
bivša apstinentica, 29.01.2016. 20:50 Ajme predivnih li fotografija. :) No, ipak, sad se moram baciti na googlanje jer, na moju sramotu, ne znam koje su točno boje muzgavci. :)))) (na još veću sramotu, ne znam, a 18 godina sam s Dalmatincem :)))
Pomagačica, 30.01.2016. 06:21 Lijepo si počeo jutro sa narančom,cimetom i ...dobrom.Planina je prekrasna i najljepša mi je slika golih stijena.Izazivaš da krenemo tvojim stopama.
primakka, 30.01.2016.
09:51
bila jednom, još mi je u lipom sjećanju.
i tako me tabani svrbe za opet...pogotovo nakon tvoje priče i slika. :)
brod u boci, 30.01.2016.
20:26
Apstinentice, ne brini, nećemo ti dati jedinicu iz Dalmatologije. U povjerenju, muzgavac mijenja boju ovisno o okolnostima, ima iznimnu sposobnost mimikrije kao i većina morskih glavonožaca :-)
Pomagačice, zašto ne, samo hrabro!
Primakka, kroz dolinu dubova pa preko Teple pole - toplo preporučujem :-)
Čovjek čovjeku pingvin
24.01.2016.Kad bura zaurla preko planine i siječanj posječe stupnjeve u termometru onako svojski do panja, čak i ispod toga, tada proradi onaj valjda prirodni instinkt da se skupiš, stisneš, začahuriš, da se uvučeš u nešto poput vreće za spavanje i jednostavno čekaš da sve to prođe. Mada se mi ovdje uz more ne možemo pohvaliti spektakularnim minusima, i gotovo da s nekom dozom srama percipiramo brojke iz Sinja, Gospića ili Parga kraj Čabra ('ebote taj Parg kod Čabra mi toliko egzotično zvuči da ću ga morati jednom potražiti čisto da se uvjerim je li stvarno postoji ili je tek puka radijska izmišljotina), uglavnom što sam ono htio rijet, a-ha, dakle, iako se ti minusi kod nas kreću onako ćipo oko jedan i po, s radošću smo prihvatili umotvorinu meteo-frikova koju su nazvali skoro pa pjesničkim imenom – osjet hladnoće.
Kao, veći je osjet hladnoće uz more kad je minus dva i kad dere bura nego primjerice u Konjščini kad je minus deset a duva bonaca. E, tu smo mi jaki, džaba vam brojke moji kontinentalci, one su samo naizgled egzaktne, slaba vam je to utjeha, kad nikad nećete imati ovaj naš osjet hladnoće.
Apropos vreće za spavanje, ne razumijem zašto još nisu izmislili vreću za buđenje, hoću reći – za hodanje. Ono, da bude ista kao vreća za spavanje, s perjem i kapuljačom, sve kako spada, samo da nije ravna kao tub, već da ima nogavice i rukave i da se u njoj možeš slobodno kretati i izlagati vjetrometini. Mislim da bi to bilo sjajno obrambeno oružje u borbi protiv ozloglašenog osjeta hladnoće.
Čujete li vi ovo ozloglašeno izlaganje, to gl-gl, grgolja kao iz neispravnog radijatora u tvornici žarulja.
U svakom slučaju, moja je deviza da kad stisne smrzajica, ne vrijedi ti zagrijavati zrak svuda uokolo (zraku će biti svejedno,a tebi neće biti ništa ugodnije), već moraš potaknuti svoje tijelo da te grije iznutra. I to molit ću lijepo ne kuhanim vinom, sarmama ili kobasicama sa senfom, već korištenjem vlastitog – homotermalnog izvora topline. Pa božemili, ako naše tijelo već proizvodi samo od sebe nekih trideset i šest stupnjeva, zašto ih ne iskoristiti u humanitarne svrhe?
A nećemo ih moći iskoristiti stajanjem na mjestu već – mrdanjem i gibanjem, naprijed-natrag, gore-dolje i kružno. Cirkuliranjem. Što bi bila nekakva kombinacija cirkusiranja i bicikliranja. Opće je poznato da ljudi s boljom cirkulacijom isijavaju više topline. Možda bi se moglo organizirati da ovi dobri cirkulatori, 'odaju okolo i pozitivno utječu na ove druge, vazda-smrznute. Zagrljajima primjerice.
Naravno, mora se voditi računa o kompatibilnosti. Nije svatko stvoren za zagrljivača, a bogme i za onoga koji će biti zagrljen. Možda već i jesi talentiran zagrljivač, ali ne mora značiti da ćeš baš svakog moći uspješno zagliti. Ovisi to o visini, težini, obimu ruku, ramena, grudnog koša...
Poznajem jednu divnu djevojku koju obožavam grliti. Zanimljivo, nas dvoje se nikad nismo ni poljubili, nikad ništa nismo „imali“, ali svakog puta kad se vidimo, grlimo se ko blesavi. I bude nam super.
Ajooooj, gledam ove slike koje sam pripremio za današnji post, a kud ću br'te s njima kad mi je tekst odlutao skoro do predziđa Špičkovine.
A zapravo, htio sam naglasiti kako se i u ovim studenim danima može naći puno ljepote i uživancije, samo se treba pokrenuti. More nikad tako lijepo ne miriše kao sredinom siječnja, a varljivo sunce mami i poziva na nove avanture. Zvukovi oko nas, toliko se reduciraju, da osim huka vjetra čuješ jedino otkucaje vlastitog bila.
I tako prolazeći kroz makiju i garig, crniku, mrču i smrič, dok te ovo R bocka kao nečista savjest, popneš se do neke uzvisine, nađeš skrovito mjesto u zavjetrini pa gledaš to zapjenjeno more i pogledom preko pučine tražiš barem jedno jedro, barem jednog hrabrog moreplovka koji bi se odvažio broditi i boriti s ovim refulima. M'da, znam za jednog takvog ludaša, ali njegove jedrilice burdižaju jedino u paralelnom svemiru. A kakvi vjetri tamo pušu – to zna samo on. A i to kako kad i kako gdje.
komentiraj (13) * ispiši * #
sewen, 24.01.2016. 09:28 Kad ce vise to prolice....
odmak, 24.01.2016. 10:00 Mora biti da si napravio vreću za hodanje čim su ovakve snimke. Lijepe, dabome.
Outremer, 24.01.2016. 10:15 A, Brode, nisi se triba rišit one frizerke, šta te dolazila doma šišat, privarile te one gluposti o globalnomen zatopljenju, pa ti odma otkaza posjete. Eeeeee, jesi lakoviran, a vidi sada, štaš po ovoj ciči zimi, sidit doma smrznut, zarasta u kosurinu, i proučavat onu lupeštinu od Protokola iz Kyota, a ? Adio!
geomir, 24.01.2016.
10:42
Nojprin, fola za stranputicu do slike iz pasone pisanije!!
Sad mi je sarce namisto!! :-)))
A apropo današnjeg govorienjo, u nos se reče
da je nojboji materijol za grijonje... savura.
Vaziest mašur, maškin, polugu, macu, motiku i
puoć upoje i kupit i pripomišćat savuru na gomilu! :-)))
Lastavica, 24.01.2016.
10:54
Čini mi se da je geomirov recept za grijanje dobar, ali
ga neću upotrijebiti. Pitaju me što ne idem zimi na more.
Onda je kao u tvom postu, hladno, nigdje se ne grije kako
valja.
semper_contra, 24.01.2016.
14:11
Glede a u svezi homotermalnog izvora topline imam i ja nešto za dodati. Osim od tvoje, i @geomirove strane nabrojenih izvora, spomenut ću jedan koji je vrlo efikasan a ne košta ništa.
Umjesto da trošiš struju, drva, plin etc za grijanje, trošiš postole šetajući, dobiješ žuljeve od motike, ti lijepo nabaviš jedan poveći panj, desetak kilograma brokvi i čekić. Panj staviš pokraj fotelje uzmeš knjigu i čitaš. Kad osjetiš hladnoću, odložiš knjigu, dohvatiš panj pa ga desetak puta podigneš iznad glave. Odmah ti bude toplo.
E sad čemu brokve i čekić?
Za očekivati je da ćeš nakon nekog vremena postati jak, dizanje panja više neće proizvesti dovoljno energije i zato treba nakon svakog dizanja u panj zabiti jednu brokvu i tako sustavno povećavati njegovu težinu. I to je sve.
P.S. Dobro nije loše ni grljenje, kao što smo se grlili na, netom protekli, Dan zagrljaja. Problem je ipak što uvijek trebaš imati nekog pokraj sebe s kim bi se grlio a da se istovremeno s njim ne svađaš. A s panjem se ne možeš posvađati!
Stoj mi dobro.
Outremer, 24.01.2016. 16:20 Ako te ovo sve nije prosvitlilo, onda ništa na ovomen svitu niti neće !
O-da životu!, 25.01.2016.
10:25
Toliko je draži u zagrljajima i topline da bi bilo šteta komercijalizirati ih jer ne bi toliko grijali, u to sam sigurna.
Nema do naše bure! Na zadnjoj sam imala priliku šetati uz more, dobro se obukla i uživala u visokim valovima, pjeni, glazbi kamenčića koje ista valja i kapljicama mora koje mi rose lice. Samo se treba prepustiti uživanju, zima je čarobna kao i ljeto.
Od tvojih plaćenih pića, svaki put odem pripita. :)
marionetta, 25.01.2016.
11:10
Ja sam od onih s dobrom cirkulacijom...i sad mi je puno toga jasnije.
Svejedno cekam proljece.
brod u boci, 25.01.2016.
17:20
Sewen, evo ga, samo šta nije ;-)
Odmak: Imam nešto vrlo slično, slojevito i učinkovito!
Outremer, e bravo, baš ti fala šta si me podsjetija da se moram šišnit
Geomire, to je odlična metoda, samo u mome polju nema ni piljka a kamo li stine
Lastavice, to mi samo malo dramatiziramo, u stvarnosti i nije toliko strašno :-D
Semper Contra, bome će taj panj zapanjiti!
O-da životu, e to je to!
Marionetta, i ja jedva čekam, čini mi se da je već zamirisalo
Shelly Kelly, 25.01.2016. 17:35 nemoj Ti tu te homo-termalni; samo ketero! :-P
gogoo, 26.01.2016. 00:55 I ja bih rado nabavio ovu vreću sa nogavicama i rukavicama, recimo kad bivakiram u divljini i dođe medvjed samo se ustanem i pobjegnem, inače mi treba pola vječnosti za iskobeljati se, umiti se, obući se... A što se tiče grljenja može li u istarskom mjestu Ženodraga? i ondak na neki vrh Učke ili Ćićarije za ponovno zagrijavanje. Inače, PD Kamenjak ima planinarski dom u goranskom mjestu Frbežari baš kod mjesta Parg kod Čabra gdje je i ljeti hladno, a skoro sam se smrzao jedne zime samo malo sjevernije, u Babnom Polju na jugu Slovenije.
brod u boci, 26.01.2016.
07:15
Ha ha Shelly, kad si u pogibelji, sila Boga ne moli :-D
Gogoo, od samog spomena Frbežara, već dobiješ "gricule" a Ženodragu želim što prije upoznati :-D
Nemiran duh
16.01.2016.Već nekoliko sezona, na splitskoj televiziji K5 "vrti" se emisija o putnicima i putovanjima simpatičnog naziva "Nemiran duh". Idejna začetnica, urednica i voditeljica Tonka Alujević, u svoju emisiju poziva različite goste, od onih poznatih širokoj javnosti do onih koje bi teško prepoznali i vlastiti ukućani a kamo li susjedi iz portuna ( dobro, možda ona kurjoža Poklepovićka s drugog kata bi) s obzirom da su neprestance u nekim skitnjama. Gosti koji gle čuda, svi do jednoga pate od svrbeža u tabanima, u toj emisiji ne traže spas u čudotvornoj kremi koja bi im otklonila tegobe već uglavnom glagoljaju o svojim iskustvima i utiscima, dok su tumarali, glavinjali i zabijali noseve u najskrivenijim zakutcima ovog svijeta.
Mada se ne mogu pohvaliti veličanstvenim trajektorijama svojih putovanja, dalekim kontinentima i egzotičnim zemljama, bila mi je velika čast kad me Tonka prije nešto više od pola godine, pozvala da joj budem gost u emisiji. Mogao sam tada prigodno zapjevati "Ča će mi Copacabana, Acapulco il' Madrid, kad ja imam svoje Slatine, Čvrljevo i Drid" no srećom, zaustavio sam intonaciju na vrijeme.
Pokušao sam, nadam se da sam i uspio, pokazati kako se u putovanjma može i te kako uživati već od prvog koraka preko kućnog praga, da nisu toliko važne geografske širine i dužine koliko naša volja i želja za promatranjem, istraživanjem i učenjem, da što češće širimo pa ako treba i "razbijamo" okvire svakodnevice, ne samo zbog toga da nam "guzica vidi puta", već da se svakim novim putovanjem pokušamo obogatiti i obnoviti iznutra. I naravno, nakon svega doživljenog, napisati crticu-dvije i tako možda potaknuti još nekog da krene istim ili sličnim stazama.
Budući da smo upravo prije par dana otklonili dilemu "tjubi or no tjubi", emisija je od sada dostupna na popularnom video servisu, pa eto, ko voli nek izvoli.
Klik, klik na Nemiran duh - Darko Veršić
komentiraj (15) * ispiši * #
Lastavica, 16.01.2016.
19:14
To jeste suština putovanja, "da se svakim novim putovanjem
pokušamo obogatiti i obnoviti iznutra. I naravno, nakon svega doživljenog, napisati crticu-dvije i tako možda potaknuti još
nekog da krene istim ili sličnim stazama. "
Gledam emisiju "brod za rasute terete", ups, "Brod u boci".
Šapnut ću ti, odsad ću te još više čitati :)
geomir, 16.01.2016.
19:15
Oću jednu sliku iz Beograda!!
Inače ću počet plakat ka kišna godina!! :-(((
Lastavica, 16.01.2016. 19:44 Nećeš nam reći, što ti je Tito rekao u povjerenju? :)
brod u boci, 16.01.2016.
19:52
Lastavice, oću, kad dođe vrime :)))
Geo, ha ha, ima slika, slika, ček, moram je pronać :-)
Lastavica, 16.01.2016.
19:55
Stavi tu sliku, nemoj da nam Geomir svisne!
Onda mu ni ja ne mogu (medicinski) pomoći!
brod u boci, 16.01.2016. 20:09 http://i1114.photobucket.com/albums/k536/darkoversic/darkotito_zps33dyx0i8 .jpg
semper_contra, 16.01.2016. 20:35 Nažalost, od takvog svrbeža tabana nikad nisam poboljevao. No moj mlađi sin i njegova bolja polovica su negdje pobrali gadan svrbež. Možebitno da ga je sin dobio kad je sa mnom putovao u okviru firminih 'studijskih' putovanja na kojima se on 'zalijepio' za vodiča, a ja za stolicu i pivu.
kamena, 16.01.2016. 21:43 gledala još onomad... sidi 5 :)
Jebi se u guzicu Blog News, 17.01.2016. 14:37 A Semper je stigao i do Njemačke.
Outremer, 17.01.2016. 16:39 Ma, ko će sad sa tobon izać na kraj, aj reci ??!!!!
O-da životu!, 17.01.2016.
20:06
Jako mi je simpatičan tvoj način govora, emocije koje se čitaju i na tvom blogu, zbog toga te i volim čitati. Taj osmijeh koji ti cijelo vrijeme titra na licu, to je predivno! Čovjek koji uživa u životu. Bravo!
Neka tvog nemirnog duha i svrbljivih tabana! :)
B-612, 17.01.2016. 20:17 Budući da sam završio niz priča o Nenadu želim ti se na kraju zahvaliti na svraćanju na moj blog i ostavljenom tragu. Btb!
Fritula, 17.01.2016. 20:27 Dok pričaš na licu ti se vidi srića ka da opet putuješ na ta mista..Lipo pišeš, lipo slikaješ, lipo pričaš...di ti je kraj..?
brod u boci, 18.01.2016.
17:11
Semper, man' se stolice i pive ;-)
Kamena, puno fala
Outremer, isti oni koji će izać i na poletak ;-)
O-da životu, a i dlanovi me lesto svrbe, ali nikako da lovu donesu :-)))
B-612, ma iskreno - tvoje me pisanje oduševljava, samo nastavi dalje
Fritula, drago mi je što si stekla takav dojam, ja ga ovako "iznutra" i ne mogu bit svjestan
Erotika, 21.01.2016. 22:10 POZVANI STE!
Zašto Barack plače
12.01.2016.Prije nekoliko dana sva sredstva javnog zaglupljivanja objavila su senzacionalnu vijest – američki predsjednik Barack Obama (opet) je zaplakao!
Što je posebno zanimljivo, Barack rečeni Obama nije to učinio prilikom audicije za jednog od glavnih likova nastavka serije „I muškarci plaču“, već za vrijeme govora u kojem je apelirao kako na građane tako i zastupnike u Kongresu za uvođenje novih mjera koje bi značajno postrožile dobijanje dozvola za posjedovanje i nošenje oružja.
Za vrijeme obraćanja javnosti, emotivni se Barack prigodno prisjetio dvadeset i osam žrtava pokolja koji se dogodio u prosincu 2012, u osnovnoj školi u gradu Newtownu. "Svaki put kad se sjetim te djece, (a stradalo ih je čak dvadeset i dvoje) razbjesnim se", rekao je pred okupljenom svitom, i ne pokušavajući zaustaviti suze.
Predsjedničke suze očito se nisu dojmile najvećeg dijela članova Kongresa koji su dva dana kasnije, glatko odbili Obamin prijedlog. Out of kveščn, poručili su uvrijeđeni predstavnici najvišeg zakonodavnog tijela. Nitko ne može, nama dičnim sitizen of junajtid stejts, ograničiti, a kamo li zabraniti ustavom zagarantirano pravo da se branimo. Tou jest da upucamo svakog tko pokuša ugruoziti naš tjelesni i moralni integritet. Nošenje pucaljki širokog spektra djelovanja je dio naše kalčr i stila života. Toučka!
Nemam namjeru dalje drviti o oružju. Likovi koji obožavaju oružje i tako ne zauzimaju bogzna koliko visoko mjesto na mojoj ljestvici vrijednosti. Ovdje mi je daleko zanimljiviji plač.
Stručnjaci za komunikacije, precizno su ustanovili da je predsjednik Obama za vrijeme svojih mandata, čak osam puta zaplakao u javnosti. Posljednji put prije ovog, dogodilo se nedavno na koncertu dok je slušao dirljivu izvedbu Arethe Franklin. Pri tom, napominju oni, nije se radilo o glumi, predsjednikove suze bile su iskrene.
Kao što se iz uočenog dade primjetiti, i predsjednici plaču. I to je sasvim u redu. Ljudski. Štoviše, i predsjednicima se može dogoditi da pate zbog zatvora. S druge strane, ponekad nekontrolirano prduckaju, gdjegdje ih uhvati i proljev. Tu i tamo bude im muka nakon napornih koktel-partija pa se jadničci ispovraćaju između grmova šimšira na strogo kontroliranoj jutarnjoj jogging stazi.
Ipak, drznut ću se promisliti da Obama prije koji dan nije plakao zbog ubijene djece u Connecticutu. Ne kažem da mu nije žao, sigurno jest, ali ne mogu se oteti dojmu da je zaplakao zbog nečeg dugog – osjećaja nemoći.
Znam već, upitat će netko, može li najmoćniji čovjek svijeta kmečiti zbog vlastite nemoći? O, i te kako može. Muškarci rijetko plaču, al' kad plaču, čine to zbog tri razloga – iznenadnog gubitka, povrijeđenog ponosa ili osjećaja nemoći. Kad moćnik upozna ne-moć, to mora da je strašno.
Amerikanci, općenito uzevši, brižljivo njeguju kult predsjednika. Faraon u starom Egiptu bio je jadni mali miš u odnosu prema američkom predsjedniku. To je osoba kojoj se vjeruje bez zadrške. U mnogim filmovima katastrofe, kad se čini da smo svi nadrljali i da nam pomoći nema, na sceni se pojavi prigodno zabrinut, ali nadasve staložen lik predsjednika koji u najdramatičnijim trenucima vuče samo njemu svojstvene poteze. Odbija napad vanzemaljaca, skreće meteorit koji prijeti udariti negdje između Baltimora i Philadelphie, pomaže suzbiti širenje virusa koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Nema tog zadatka, kojeg američki predsjednik nije sposoban riješiti.
Kažete, ma to je tako samo u filmovima. O da, haujesno! Prezident je ipak samo glumac, bolje reći, jedan od glumaca, ali tko režira, tko piše scenarij, tko drži mikorofon, tko regulira svjetlo i tamu, tko? Iluzorno je pomišljati da iti jedan čovjek ma koliko sposoban bio, može biti toliko snažan, pametan, upućen i dalekovidan da uspijeva ne samo rješavati najzamršenije probleme već i spoznati granice vlastite moći i nemoći.
I toga je Obama svjestan. I zato plače. Jer je dovoljno pametan da shvati kako sistem funkcionira. I ne vrijedi ništa, jer kad god udari snažno šakom u stol, zaboli šaka Baracka, a stol jednostavno - zabole.
President of d junajtid stejts taj vrhunaravni superjunak, nije ništa drugo nego simbol, figura ništa značajnija od snjegovića kojega će sutra otopiti južina na ledini ispred Doma kulture u Bršljanovcu donjem.
Ostat će samo mrkva, tri crna dugmeta i probušeni lonac u kojem se više neće skuhati ni pura ni popara. Zašto plačeš Barače? Ti ćeš u penziju, a nama je i tako svejedno.
komentiraj (23) * ispiši * #
Lastavica, 12.01.2016.
20:29
Vjerojatno će mu penzija biti adekvatno visoka, beneficije
mnoge trajne... čemu plakati? Možda se sjetio da je ipak
samo - čovjek? ( i gdje je to moje piće?)
Fotografi svih zemalja, naoružajte se, 12.01.2016. 20:46 Ti "likovi koji obožavaju oružje", ako ga posjeduju u svrhu lova, sporta ili samoobrane, su "Problem" samo u glavama filozofskih pacifista koji nisu u stanju pojmiti da nije problem niti u oružju, niti u ljudima koji legalno posjeduju oružje, već u kriminalcima koji čine zločine (bilo vatrenim oružjem, bilo hladnim). Ti isti "pacifisti" koji tvrde da "njima oružje ne treba" i da će "njih braniti policija" mogu se samo, kad zagusti, nadati da policija ima sposobnost teleportacije. Prva točka obrane od naoružanog napadača je sam napadnuti.... Mogao bih opširno o tome ali neću. Kad netko pita "što će normalnom čovjeku oružje?", odgovor je : "Da se obrani od nenormalnog s oružjem". Pametnomu dosta.
suncokretica, 12.01.2016. 20:55 Ni jedan klik nisam potrošila na njegove suze. Božemiprosti ali, baš mi je svejedno. On plače? ON? Za 22 djece? Ima on puno razloga za plač, istina, ali, ne vjerujem mu. U pravu si kad kažeš da je to od nemoći, možda je konačno shvatio da je on pijun, možda je stvarno mislio da je on Netko...ali, to ne umanjuje njegovu 'zapovijednu odgovornost'. Ne, nije mi ga žao
Neverin, 12.01.2016. 21:09 oni koji žele nešto promjeniti (i suprotstaviti se lobbyima nafte i oružja) će završiti poput Kennedya.... Ironije li Barack je dobio Nobelovu nagradu za mir....
semper_contra, 12.01.2016.
21:30
…pomaže suzbiti širenje virusa koji ljudima oduzima moć rasuđivanja.
Nažalost, kako nam praksa pokazuje, taj virus, koji zaista postoji u stvarnosti, još ni jedan američki Predsjednik do sada nije uspio suzbiti a kako stvari stoje ni neće. Hoće li uspjeti u prve dvije stvari još ne znamo obzirom da nas vanzemaljci još nisu napali, a svi dosadašnji meteoriti promašili.
FreshCaYg, 12.01.2016. 22:19 Kad se sjetim veselja, ponosa, i ganutosti liberala u cijelom svijetu kad su Ameri izabrali Obamu, evo i meni suza samo što ne krene, kad ono on ili zatucani Bush, sasvim svejedno
gogoo, 12.01.2016. 23:09 Činjenica je da je više Amera poginulo od svog oružja nego u oba W.W. od tuđeg.
odmak, 13.01.2016.
09:58
Kako se to dogodilo da Amerika iz moje mladosti. daleka, bogata, spasioc u prvom i drugom ratu sa svim ljudskim pravima postane omražena zemlja.
Krivac za sve što se događa u svijetu.
Nije mi namjera braniti 'vrijednosti' Amerike u koje sam vjerovala, ali u jednom djeliću mozga vjerujem i dalje.
Razmislimo malo. Je li jedini krivac.
Uzmimo Njemačku. Živjela sam tamo i u ono vriejme (zvučim bilijski) činilo mi se da je to najuređenija zemlja na svijetu.
Onda sam puno putovala. Nekad turistički, ali vrlo često sam ulazila u obitelji. Slušala priče o životu zemlje. Vidjela loše i dobro. Našla radosti tamo gdje ih nije bilo vjerojatno naći, i grč posla u svakodnevnici u kojoj sam očekivala nešto drugo. U Americi sam bila dva puta. Jedanput u New York u. On je poseban. Kad bih imala primanja dovoljna za takav život rado bi neko vrijeme živjela tamo. U bogatstvu umjetničkog duha.
Američki intelektualci nisu samo ljiga filmovi. Ima Amerika unutrašnji otpor na postupke svojih bogatih moćnika. Knjige, teatar pa i filmove. Jak je taj otpor, ali cijelom svijetu, ne samo Amerikancima drag je novac i zveckanje oružja. Jesmo li mi imuni na to? Ozbiljno pitam.
ja vjerujem Obami i njegovim suzama. Možda se sjetio očeve Kenije.
Prekrasne zemlje, još u nekom prapotopnom stanju, netaknuta, ali sirotinje na sve strane. Prekrasan narod. Visoki mršavi-masai, što je koliko se sjećam i on. Postoje i oni drugi iz knjige Moja Afrika. Svi žive vrlo teško. Ali i smrt jednog djeteta je razlog je za suze. Predložio je taj nesretni zakon bez oružja. time gubi na popularnosti. Svjestan je toga.
Što može jedan čovjek?
Pogledajte u nas. Država kao garsonijera (Mandić), a toliko previranja u potrazi za srećom ili boljitkom.
Kome vjerovati?
A opet, ja sam optimist. Još živim, radujem se i vjerujem u dobro.
brod u boci, 13.01.2016.
10:35
Lastavice, kažu da predsjednici ozbiljne novce mogu zaraditi tek nakon završetka mandata - od knjiga, predavanja, pojavljivanja na nekim događajima. Snaći će se on, a uz to, Michelle je dobra vrtlarica pa će nekako skrpati mjesec ;-)
Toco, ne slažem se. Elaboracija bi predugo trajala, ali eto, sticajem okolnosti, upoznao sam dosta onih koji su ludi za oružjem, tako da znam o čemu govorim
suncokretica, vjerujem da je znao u što se upušta
neverin, točno, to samo pokazuje kako funkcionira ovaj svijet
semper contra, meteoriti (za sada) promašuju, ali neki drugi kotrljajući objekti pogađaju :-(
Freshcayg, o da, imao je na početku jako ugodnu poziciju kad je došao nakon onog tragikomičnog pajaca
Gogoo, a da ne govorimo koliko i u ratovima ljudi pogine "slučajno", a ne u direktnoj borbi
Odmak, ima i kod Amerikanaca potencijala, kako da ne, imaju ogroman broj fantastičnih ljudi kojima se s pravom mogu ponositi, ali što se politike i "politike" tiče, tu su ga malo.. jel... prećerali ;-)
Outremer, 13.01.2016. 10:40 E, Brode, sve ti je to predstava za raju. Sićaš li se kad je u jesen 2002. počelo emitirat onu seriju 24- sata, di je Amerika imala the first black President, koji se zva Palmer. E, to je bila priprema javnosti za sljedeće izbore, a za to vrime je vridni Obama iša na repeticije u otel Bilderberg, ka pučkoškolac, šta nije nikakva tajna, uz to je naučija lipo i glumit, čitat sa blesimetra odgovore na naručena nounarska pitanja, a Mišel je registrirala OPG u dvoru iza Bile kuće i kusa samo ono šta je sama posijala, dok jon muž baca oko na dansku premijerku šta smo mogli vidit i na Mandelinon sprovodu di su štrikali po ajfoniman i činili selfije, šta je kasnije Obami prisilo, jerbo sramoti ženu , a i funkciju Pricidnika, a i Mandelu koji je dobija isto Nobelovku za mir čin je izaša iz zatvora, biće jer je tamo bija miran, drugačije to ne mogu objasniti obziron da je za mirovni proces bilo važnije ga je de Klerk pustija vanka , .........pa, aj, ti sad nekome viruj, nemoš nekad ni samomen sebi. Evo ti lektire , od jednoga učevnoga čouka,koji pari da je iz Zagore, koliko je pripametan, a zove se Odd Arne Westad i napisa je The Global Cold War - Third World Interventions and the Making of Our Times. Adio!
Outremer, 13.01.2016. 12:42 Bršljanovac ti je DDDonji, a ne donji! Evo ti asa iz pravopisa!
Fotografi svih zemalja, naoružajte se, 13.01.2016. 15:47 Brod u boci, mogao bih i ja elaborirati nadugačko i naširoko. Nažalost, kako se domaći stav o oružju gradi na medijskim izvješćima (pretpostavljam i u vašem slučaju), a ljudi su prepovršni da kopkaju malo dublje, tako je lako izvještavajući samo o lošim stvarima demonizirati oružje kao nešto "opasno", a vlasnike kao "(potencijalne) luđake". Kada ste u domaćim medijima vidjeli da su mediji pisali o tome da je npr. legalno naoružani građanin spriječio pljačku ili zaustavio masovnog ubojicu? Nikad. Takve stvari se dešavaju, ali se u službu anti-gun demagogije izostavljaju i ignoriraju. Štoviše više je takvih slučajeva nego slučajeva masovnih pucnjava... 12 Times Mass Shootings Were Stopped by Good Guys With Guns.
Outremer, 13.01.2016. 16:10 Fotografe, imaš pravo, jer se mnogo toga paušalno ocjenjuje,na osnovu mainstream novinarstva. Eto, nitko živ ne govori o rasizmu u JAR i Zimbabveu koji bukti sve u šesnaest, ali to je crni rasizam koji se ne smije spomenuti, a opak je kao i onaj prijašnj, bijeli. Obzirom da osobno poznam situaciju za vrijeme Bothe, pa de Klerka te kasnijeg vodstva ANC-a, a o Zimbabveu neću niti govoriti, objektivno mogu reći da je demokracija donijela novi rasizam, i koliko god to heretićki zvučalo, to je, nažalost, jedna jako, jako, žalosna činjenica na koju se pjene uglavnom oni koji nisu makli dalje od Bregane ( sorry, Bregana).
brod u boci, 13.01.2016.
17:10
Toco, četvero mojih suboraca je tokom rata izgubilo život zbog "frajerisanja" s oružjem. Izgubili su glavu iz čista mira, zbog vlastite gluposti. Naravno - te su se okrutne činjenice kasnije u službenim izvještajima frizirale najčešče sintagmom "stradao pri čišćenju naoružanja" za internu, a "pao je na braniku domovine". za vanjsku upotrebu. A ovo da će neki "legalno naoružan građanin" spriječiti pljačku ili zaustaviti masovnog ubojicu - oprosti, ali ne vjerujem u to. Moguće je dakako, ali odakle "legalno naoružanom građaninu" legitimitet i ovlast da samoinicijativno preuzima ulogu šerifa? Na koncu, oružje kao oružje nije problem, problem je uvijek u onom tko ga nosi i u koju ga svrhu misli upotrebiti.
Outremer, e sad ga ti baš ono odnese na drugu stranu. Poznato je da jedan ekstremizam hrani drugi ekstremizam i da se zapravo skladno nadopunjuju i tako rastu li ga rastu sve dok ne eksplodiraju, Što se tiče cnračkog rasizma, naravno da ga ima, Niti jedan narod nije cijepljen od nacionalizma, a niti jedna rasa od rasizma. Na kraju se sve svodi ono - stotinu pametnih ne mogu ispravit ono što jedna budala može upropastit
Fotografi svih zemalja, naoružajte se, 13.01.2016. 20:38 brod u boci, Svaka nesreća je tragedija, ali nesreće s oružjem se događaju isključivo zbog "frajerisanja", odnosno nemarnog i nepažljivog rukovanja. Oružje nema sposobnost da samo sebe okine, uvijek je čovjek taj koji povlači okidač. Ne postoje uzalud 4 osnovna pravila za sigurno rukovanje oružjem, a koje vaši suborci očito ili nisu znali ili su ih ignorirali: 1. svako oružje se smatra punim, čak i kada se zna da je prazno; 2. cijev se uvijek drži okrenuta u sigurnom smjeru, 3. prst se nikada ne stavlja na okidač do trenutka kada se stvarno misli pucati, 4. kada se puca treba biti svjestan u što se puca i gdje će metak završiti ako promaši ili prođe kroz metu. A što se tiče "legitimiteta", to nije "izigravanje šerifa", već pravo na samoobranu koje ima svaka osoba ako je netko negdje napadne. A što se tiče vjerovanja, vjerujte vi koliko hoćete u pogrešno...
Outremer, 13.01.2016. 20:46 A, Brode , cili je Planet otiša na kvasinu i kako god da se okreneš, uvik će te nešto klepit. Modus operandi Ujca Sema je općepoznati princip : napravi problem, pa ponudi rješenje i još na tomen dobro zaradi. Raja Globalnog Sjevera najvoli instant rješenja koja im serviraju mediji, a koja nemaju blage veze sa pravim stanjem stvari na Globalnom Jugu u kojem se inače vode svi proxy ratovi Globalnog Sjevera. Siti se samo one sramotne nekrofilske predstave s Libijom i Pukovnikom i obrane tzv. američkih društvenih vrijednosti na teritoriju drugih zemalja, a šta je samo po sebi toliko kontradiktorno da ne možeš virovati te bi se o implementaciji takvih sumanutosti u medjunarodne odnose moglo pisati tri gladne godine. Jedan od popriličnih problema je i tabuizacija , odnosno, proglašavanje herezom svega onoga o čemu je čovjek,zdravog razuma i vodjen etičkim principima, slobodan razmišljati i diskutirati. Nepostojanje kritičkog mišljenja, šutnja intelektualaca ili njihovo ne postojanje (one dvi-tri posvuduše sa teveja ne računan u intelektualce) svode društvo na pasivnog konzumenta dnevno-političkih dogmi. Adio!
SarahB., 13.01.2016. 21:24 Vi braćo o oružju ( ko se mača laća..) al' ja bi o suzama. Inače sam osjetljiva upravo na one, muške. Uvijek se nekako prije opaze, kada se rijeđe prolijevaju. No kako znamo, ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom, pa su mi te Obamine orošene oči, kudikamo više, znak da nosi leće na koje se privikava, hunjavice ili alergije na nešto.;-)
j., 13.01.2016. 22:09 politika vlasti SAD je fundamentalizam profita, ali ljudi su nešto drugo - i Moore, i Clooney, i Whitman, i Chomsky, i Waits... ne znam koja je to velesila u povijesti bila plemenita... a vlast, to je mogućnost provodjenja svoje volje protiv volje drugih, pa onda možemo samo trpjeti i čekati hoće li naići neka manje - prikriveno ili deklarativno, svejedno je - autokratska... ova to definitivno jest...
Pomagačica, 14.01.2016. 08:03 Dragi Brode ,Barak plače jer su suze ljekovite.Oslobađaju od stresa ,vlaže oči i djeluju protiv upalno.Nisam liječnica ali bi pustila čovjeka da plače kad mu se plače.
bodulka, 14.01.2016. 10:43 Nisam mislila komentirati ali upravo čitam naslov na indexu da je Obama "strahovito ostario u posljednjih 8 godina". Eto zašto brižnić plače :D
jelen, 14.01.2016.
14:05
Duboko sam uvjeren da jedino kad je taj mister Obama iskeno plakao u tijeku svog mandata to je moglo biti kad mu je al-Sisi u Egiptu srušio njegovog mudžoskog igraća Mursija (s kojim je računao puno protiv Assada) Al to nije bilo prikazano na televiziji ;-) Ostalo je sve objasnio najbolje @Outremer i nema potrebe ponavljati. Također i komentare od @Toce potpisujem usput iako nije tema oružje nego suze Obamine.
Ako bi se "liječio" ili "pročiščavao" plačem kao što neki komentari (bojim se da bez sarkazma) govore, onda bi imao zaista i zašto plakati, masovna ubojstva, monstruozni masakri, masovna silovanja sve što provode islamisti na teritorijima nekada sigurnih država Sirije i Libije, jučer čitam o nekom dječaku kojega su bacili sa zgrade nakon što ga je silovao IS-ovac- kakav je osjećaj biti izravno odgovoran za takve stvari koje su iznad najgorih mora? To može znati samo mister Obama.
Irak nisam zaboravio, odande se povukao mister Obama bez da je državu prepustio šijitskom vodstvu, nego je protiv šijita rovario i proguravao sunite (za saudijske račune) ostavio je petu kolonu sunita, bivših baathista sadamovaca koji su samo čekali priliku da u novom ruhu nastave ono što im se za Sadama najviše osladilo- klati šijite. Gdje je Ukrajina još o kojoj bi se moglo dosta reći... o "demokratskoj revoluciji" još jednoj u nizu i o tome kako je pripremljena na terenu.
Ali moglo bi se ionako još puno o misteru Obami i zašto bi sve trebao on plakati, možda još najbolji razlog je činjenica da je uspio ostvariti nešto što nitko živ nije mogao vjerovati 2008. godine- postao je globalno čudovište za čitav red veličine veće od: Busha, pa Bush sad unatrag gledano prema Obami izgleda skoro kao simpatičan stari klaun (u kaubojskom odjelu naravno :-).
Outremer, 14.01.2016. 16:14 Jelene, pa Šesta američka flota vedri i oblači po Mediteranu, a kad su se Amerikanci nameračili zauzeti Sevastopolj i otjerati Crnomorsku (flotu koja ondje ima sjedište barem 230 godina,a ima i svoju manju poslovnicu u Siriji, jer su to Sirijci dozvolili) počeli su financirati preko Saudijaca dagestansku ekipu da radi diverzije. Tako su i napravili uoči olimpijade u Sočiju i pobili onolike ljude koji su išli na posao u Volgogradu. Par dana , nakon toga, krenuo je cirkus u Kijevu, ali u odorama Black Watera.
jelen, 14.01.2016. 17:34 @outremer: jasna stvar, naravno nema smisla pričati o tome nekom kome se ne uklapa u "liberalno-demokratsku" viziju svijeta, eli eto ja sam valjda toliko lud da se iskreno nadam kako će još za naših života svi ti vedritelji i oblačitelji, bilo (pro)američke, (pro)saudijske ili (pro)turske provenijencije završiti u nekoj rupi ko nacistička klika u Berilinu '45 pa će se možda onda sjetiti i ljudi iz volgogradskih autobusa i silovanih jezidskih djevojčica i ostalih žrtava kojima su kumovali, možda će onda neka i iskrena suza im kapnuti... iako opet iskrena vjerojatno samo iz žala za svoju vlastitu sotonsku egzistenciju koja će doći kraju.
Ime je znak
07.01.2016.Kako nam godine odmiču, štošta se oko nas i u nama mijenja, ne samo okusi i ukusi, već i navike, prioriteti i afiniteti. Da ste me nedavno još, kojim slučajem priupitali što mislim o američkom nogometu, moj bi odgovor zasigurno zvučao kao nevješto artikulirana kombinacija frktanja, dahtanja i podrigivanja.
Ouje, amerikan futbol bojs,? Bulumenta tipova u pripijenim tajicama, glomaznim kacigama i loše prikrivenim mudobranima koji napaljeno jurišaju jedni prema drugima kao bizoni na riblji restoran, izgledala mi je beskrajno smiješna. Nije mi bilo jasno zašto nakon svake akcije koja uzgred budi rečeno, traje u vrh glave tri sekunde, slijede beskonačne minute presvlačenja , prošetavanja i dogovaranja. Isto tako nisam mogao dokučiti koja je uloga otprilike osamstotinašezdeset i trojice trenera, koordinatora, asistenata, pomoćnika, tajnika, dispečera i ostalih inih, koji se vrzmanju po hodnicima upravne zgrade HEP-a, ovaj, htio sam reći - uz aut liniju, odnosno sajdlajn. Što je posebno zanimljivo, primjetio sam da znatan broj pomoćnog osoblja ukrašava svoje tintare nekakvim slušalicama koje prekrivaju samo jedno uho. Što će im to? S kim komuniciraju? Predsjednicima klubova? Burzovnim mešetarima? Ekipom iz svratišta „Sunshine“ pokraj Dicma?
Stvari su se počele lagano mijenjati kad sam otklonio svaku moguću poveznicu između američkog i našeg, ajmo reć, normalnog nogometa. Štoviše, kako sam postupno savladavao zakučasta pravila ovog sporta, utakmice su mi postajale sve zanimljivije. Uočio sam da je to jedan od rijetkih sportova u kojem ima mjesta za sve i svakog. Za visoke, niske, debele, krakate, guzate, drobate, brze i one koji to nisu, neustrašive i one koji to nikad neće postati. Pogotovo kad sam shvatio da ti momci koji su u prosjeku znatno slabije plaćeni od primjerice NBA košarkaša, u svakom, ali doslovce svakom duelu, riskiraju ozljedu koja bi im mogla označiti kraj karijere. U međuvremenu sam prigrlio i omiljeni tim. Go Seahawks, go! Zapravo, trebalo bi reći – fly Seahawks, fly!
I to je ono što mi je posebno simpatično – imena klubova. Nema tu velike filozofije. Uz ime grada ili države prilijepimo karakterističnu životinjsku vrstu i voila, let' s play football! Posebno visoko kotiraju grabežljiva pernata stvorenja - Orlovi, Sokolovi, Jastrebovi, Škanjci, Vjetruše. Zanimljivo da su se tu nekim čudom našli i Kardinali, miroljubive ptice iz porodice vrapčarki. U nastavku imamo klubove koji povremeno lete i skaču, ali većinu vremena ipak provode čvrsto na zemlji – Lavovi, Konji, Ovnovi, Pantere, Jaguari, Februari i tako dalje. Iznimka su Dupini iz Miamia. Pih, ne znam gdje im je pamet bila kad su im ime nadjevali. U trećoj skupini zvučnih imena nalazimo podivljale ljudske vrste – Vikinge, Pirate, Napadače, Crvenokošce, Domoljube i zastupnike telefonske prodaje. U svakom slučaju, ako želite stvoriti veliki klub, potrebno je naći prikladno ime koje će biti sinonim za latentnu agresiju.
Ono, kuiš brale, da se protivnicima gaće tresu čim čuju s kim igraju iduće nedjelje. Ime je znak, nadimak predznak. Ili podznak, kako kad i kako gdje. Zgodno je usporediti ove običaje Novog svijeta s navadama naših prostora. I mi smo oduvijek simpatizirali te neprilagođene tipove, asocijalne barabe, odmetnike i razbojnike. Pogledajte samo imena splitskih klubova – Hajduk, Gusar, Uskok, našao bi se tu još koji, sve neke staložene tipčine kojima bi mirne duše prepustili upravljanje vašim drugim mirovinskim stupom.
Općenito, mislim da je problem našeg sporta što su imena klubova uglavnom miroljubiva i nekako šonjasta. Pa mislim, tko će pametan navijati za recimo Metalca, Radnika, Vinogradara... Dajte, molim vas. Kako tek nazvati navijačku skupinu koja bodri dične Vinogradare? Badnjevi? Šifuni? Tapuni?
Još pogotovo kad sportski novinari, ti nikad odrasli mulci i dangube, uvedu prigodne eufizme pa onda igračima Inkera tepaju da su keramičari, dok su primjerice momci koji svoju kaznu odrađuju naganjajući kožnatu mješinu za Slaven Belupo – farmaceuti!?
Mislim, farmaceuti, heeeej? Tko se boji farmaceuta još... Željno čekam dan kad će nogometaši iz Koprivnice istrčati na teren u bijelim keceljama s penkalicama zakačenim za lijevi džep i anatomskim sandalama umjesto kopački.
Istina, farmaceuti mogu biti još super zadovoljni u odnosu na sudbu ludu njihovih sugrađanki koje izvrsno barataju malom bubamarom. Rukometašicama Podravke su nadjenuli nadasve ratničko ime – Kokice!? Kako motivirati podravske Kokice da se ravnopravno bore sa skandinavskim divljakušama? Toplo se nadam da farma purana iz Pazina nije sponzor lokalnog ženskog rukometnog kluba.
Iliti štajaznam da tvornica RIS preuzme upravljanje pikado klubom. Zamislite naslov u novinama – Kondomi promašili finale!
Ajajajaj, nema nam spasa, sva sreća da će skoro Superbowl.
komentiraj (8) * ispiši * #
Mela, 07.01.2016. 22:06 Od sveg toga što si nadrobio ja znan samo za Ajduka.
suncokretica, 07.01.2016. 22:52 Meni se ipak više sviđaju naša miroljubiva imena, u toj Vameriki je sve ratnički nabijeno, ne volem
Lastavica, 08.01.2016.
06:47
Drago mi je da sam nešto naučila. Tvoj pogled je pravi muški,
a pogled suncokretice pravi ženski. Slažem se s njom, naravno,
jer sam žena.
Pjaceta, 08.01.2016.
10:31
Volim ja sport ali ovo muško provođenje kvalitetnog vremena pred tv i drugim ekranima u znaku praćenja grupice muških nogica i guza kako prošetavaju terenom, nije mi nikad bilo jasno. Priznajem, ponekad i sama pratim to prošetavanje, ali iz posve drugih razloga :-))))
Najstrašniji od imena klubova koje si nabrojio je Februar - da nas ne zavara lijepo ime februar. Naime, u veljači se uvijek nekako opustiš, nasmiješiš, čekaš proljeće i leptiriće, evo ga , sad će... a onda neočekivano iznenađenje - nova pošiljka snijega. Boj se Februara, taj igra podmuklo. :-)
A u trećoj skupini su mi naj strašniji - zastupnici telefonske prodaje. Kad bih kojim slučajem igrala sa njima, odmah bi im prepustila igru, oni igraju zateglo, naporno i uporno. I kad najmanje očekuješ, uvale ti. Sa njima ne igraj ako nisi dobro spremio obranu jer se služe opakim trikovima.
Mogla bih još štogod komentirati jer me baš krenulo ... :-)))
brod u boci, 08.01.2016.
13:25
Mela, pa to je odlilčno, barem za početak
Suncokretice, ti si miroljubiva od glave do pete.
Lastavice, moramo i mi muški malo odigrati onako čvršće, čisto da ne zakržljamo
Pjaceto, samo izvoli :-D
Outremer, 08.01.2016.
20:52
A, Brode, Brode, pa šta je sa tobon, ovo je teška jeretička aberacija od prirodnog predodredjenja po pitanju vire, svita, nauka i sporta di je HNL ljestvica vridnosti ovaka:
1. Ajduk
2. Ivan Pavao
.
.
.
16. Benedikt
17. Dinamo
I Vasiona po ovomen funkcionira, dašta će!
Adio!
semper_contra, 08.01.2016.
22:15
Sad što se tiče imena klubova u našoj maloj nogometnoj žabokrečini ima jedan iz okolice Varaždina: "Orač" iz Petrijanca. Dobro su orali, a možda su i sad dobro oru, ne znam. Igrali su u nižerazrednoj ligi s Dinamom iz Palovca, Hajdukom, Crvenom zvezdom i Partizanom iz isto tako nekih zaseoka.
I moj šogor, koji je pratio tu ligu, onako iz štosa, znao je reći:
"Navijam za "Orač", pobijedili su Hajduk, Partizan, Dinamo sad još mahnu Zbezdu i velikla četvorka nam je v žepu."
brod u boci, 11.01.2016.
20:02
A-haaa, Outremer, poznata mi je nešto ova tablica. Samo, ako ćemo istinu reć, od njezinog "lansiranja", Ajduk nije uspija ni primirisat prvo misto.
Semper Contra - Orač, to je to!!!
odmak, 31.01.2016. 09:46 Pojma nisam imala. A, ti po običaju,približio si nam ih fotografijom i riječima.
brod u boci, 31.01.2016. 18:09 Istina je Odmak, tako se malo o tome zna, a radi se o autentičnom i posebnom događaju i na kraju krajeva - nematerijalnoj baštini, stoga ovim postom pokušavam barem malo ispraviti nepravdu
primakka, 31.01.2016. 21:28 jedanput smo naletili na ove mačkare s tim čudnim kapama, ko da smo došli u neko prošlo doba. drago mi je da se običaj održava!
brod u boci, 01.02.2016. 17:32 o da, Primakka, to su bili didi- A to su ti susidi :-)
semper_contra, 03.02.2016. 20:20 Uobičajeno kad su tvoji tekstovi i fotografije u pitanju, samo pohvale.
No ja ću ga iskoristiti za neka svoja razmišljanja o tome o čemu pišeš i o čemu su danas javljali u emisijama naših nacionalnih dalekovidnica – svetkovina Sv: Vlaha u Dubrovniku. Sticajem okolnosti, baš sam danas došao u Samobor, gdje će se slijedeći tjedan održati poznati Samoborski fašnik i na kojem će moja bolja polovica uživati, a meni će se opet javiti neke sasvim druge misli.
Otkako su, naime, nastupila ova 'svjetla' vremena, iz 'mračnih' vremena su iznikle maškare i procesije. Ne tvrdim da ih nije, sporadično, bilo i u ta 'mračna' vremena, ali onda se na dalekovidnicama o tome nije ni zvonilo na sva zvona ni talambasalo svim bubnjevima. Paljenjem 'svjetla' te su manifestacije, koje s jedne strane vuku porijeklo iz poganskih vremena, a s druge strane vjersko-kršćansko-religioznih, zasjali u 'punom' sjaju.
Što sam stariji to mi je prva, maškare, karneval, lakrdije, sve više primjerenija za djecu nego za odrasle, dok druga, procesije, nošenje kipova, svetačkih slika i svetih relikvija, sve više podsjeća na doba 'mračnog' vremena, ali ne onog iz vremena dvadesetog stoljeća, već onog iz vremena srednjeg vijeka.
Oprosti 'brode', što sam ovaj tvoj lijepi tekst o jednom drevnom običaju iskoristio na ovako nedoličan način da bi iznio svoj sud, sud jednog, u život i ljude, razočaranog sedamdesettrogodišnjaka, kojeg nikakve maškare i procesije ne mogu ni razveseliti ni produhoviti.
brod u boci, 03.02.2016. 20:28 Semper contra, ma ajde molim te, još najbolje da ti išta zamjeram, hvala ti na doprinosu. Zapravo, vrlo smo slični jer ni meni maškare kao maškare uopće nisu privlaćne, ali ovdje se radi ipak o jednom običaju koji, kako i sam kažeš, vjerojatano seže još iz paganskih vremena, a ima i te kako veze s tim životnim ciklusima ili cirkusima, ovisi kako na to gledamo :-) Još kad doživiš ovako nešto u autentičnim ambijentu, tada je zadovoljstvo još i veće.
da rezimiramo, 04.02.2016. 10:18 ...LIJEPE maškare
Outremer, 05.02.2016. 08:30 A, Brode, šta još dodati ovin tvojin slikaman, a i buletiniću teksta !!!?? Sad mi je jasno zašto mi je Großmutti smatrala mačkare jedinin pravin maškarama, a maškare prezirala do te mire da se ka dica nikada nismo smili maškarat. Fala ti na ovon komadiću Staroga kraja ! Adio!
malo ti malo ja, 05.02.2016. 18:44 Ni'ko to ne zna k'o ti, predstavit najobičnije "mačkare" na način
da ih svit zainteresirano isprigleda. U mom rodnom kraju se nekad
mačkarani događaj odvija' na sličan način, no, koliko mista toliko
i običaja. Iskreno, maškare baš i ne volim premda su u toj vrsti
zabave poruke vrlo jasne. Uuuh, odužila ja, živio:))
brod u boci, 06.02.2016. 21:23 Rezimiračice, dobro došla
Unuče od vlaške Großmutti i draga Vrgorčanko - hvala :-)