Svaka rijeka zna gdje je njeno more pa tako i ona. Cetina. Čak i onda kad se studen zalijepi za njenu površinu pa poprimi plavičastu nijansu leda, kao da stoji, kao da se ne miče, a zrak onako svjež, pomalo bocka, kao kad ti doktor prisloni stetoskop na leđa pa kaže – dišite duboko. A tebe lagano uhvati panika jer čak i u ovim godinama zapravo nemaš pojma kako se to na ispravan način diše duboko. Uspraviš ramena, podigneš bradu jer misliš da to tako treba i taman nekako uhvatiš ritam kad doktor ponovo odriješito kaže – zadržite dah!



Tako i sada, na obali rijeke, zadržavam dah, sve kako bi ih čuo, jer slutim da su tu negdje, jer znam da moraju doći.



I zaista, kao da se negdje, iz dubine magle javlja jasan reski zvon, ali ubrzo utihne kao da se poigrava. Nastavljaš disati duboko.

U selima između rijeke i plan'ne, Cet'ne i Kameeešnice, održao se lijepi običaj vezan uz pokladne svečanosti. Mačkare. Nemojte ih brkati s maškarama, mada imaju određenih sličnosti, jednostavno, maškare su maškare, a mačkare su... ipak nešto posebno.



Pravila igre, jasna su i poznata, stoljećima već, uloge su svima dobro znane. Na čelu mačkarane povorke uvijek se nalazi barjaktar, potom mlada, mladoženja, a zlu ne trebalo, tu je i djever. Nakon njih slijede kome(n)dije, glumci koji izvode kratke scene, šaljivog, često i lascivnog karaktera, aludirajući na ljude koje svi znaju i događaje o kojima se vazda nešto šuška, ali nije preporučljivo glasno govoriti. Osim kad su mačkare u pitanju, naravno. Nakon komedijaša dolazi najzanimljiviji dio povorke. U prvom redu balinčad – djeca maskirana u babe, svi do jednog u crnini i prekriveni maramama.



Zatim idu „prave“ babe, didi i na kraju povorke – Turčin.



Mada je Turčin nominalno zapovjednik, sva vlast zapravo pripada babama. Baba mora biti kršna i snažna, kao od Kamešnice odvaljena, ali u isto vrijeme spretna i okretna, baba je vođa, baba je autoritet, baba je dirigent. Dovoljan je samo pokret rukom, ponekad tek jedan mig da povorka krene.



Ipak, ono što daje najveću draž mačkarama su – didi.. Didi su bića koja dolaze iz nekog, ma ne drugog, nego iz trećeg svijeta, svijeta na granici jave i sna, mašte i zbilje, harmonije i kaosa.





Izgledaju zastrašujuće, zamazanog lica iz kojega se razabiru svijetle oči prodornog pogleda. Odjeća im je sva prekrivena resama, a na glavama imaju „mišine“ od ovčje kože i vune, nevjerovatno visoke figure koje ionako stasitim didima daju divovski izgled. Oko pojasa su im zapasana zvona.



Čudo se događa u trenutku kad nastane pokret. Rese zatitraju, zvona udaraju, a kad svi didi zajedno krenu, oslobađa se silna energija koja tjera zle duhove, studen i sve ono loše što se nagomila u nekom kutku uma.





U Otoku kod Sinja i okolnim selima, ljudi su uspjeli sačuvati taj prastari običaj, u ne tako davna vremena rasprostranjen širom naše Zagore. Danas su svima dobro znani zvončari iz okolice Rijeke, posebice halubajski, čak i golem dio Slovenije u ovo vrijeme zvonca, a zanimljivo, u Dalmaciji su ostali tek tragovi, i to gle čuda – na Otoku ili u Otoku, kako vam drago. I do tog običaja se ne drži tek tako – za njega se uistinu živi.



Svako selo, čak i zaselak ima svoje mačkare koje u povorci obilaze sva okolna mjesta. Bivaju srdačno dočekani, počašćeni jelom i pićem. Dvije povorke se nikada ne smiju susresti, ako se to slučajno dogodi, babe se moraju „po'rvati“. Oni čija baba izgubi, moraju okolnim putem. Ipak, pazi se da se to ne događa.



Ovi „moji“ didi su iz Priblaća, dijela Otoka bliže „rici“. Sve su mi objasnili u par minuta. Posebno je zanimljiv trenutak kad se ta „strašna“ mačkara preobrazi u običnog čovjeka koji o drevnim običajima svoga kraja govori s posebnim žarom. Ispričavaju se što ih nema više. Ma, i ovako su fascinantni.



Nakon pohoda koji znaju biti dugi i više desetaka kilometara, sve mačkarane skupine dolaze na trg u Otoku gdje izvode završnu točku svog programa. U raspojasanom plesu koji kako odmiče, sve više stvara hipnotički učinak, brišu se sve granice, u zaglušujućoj zvonjavi, dok zrak titra, a zemlja se trese, rastaje se od jednog, a hrli u zagrljaj drugom vremenu.



Postoji nešto iskonski snažno u ovom običaju, kao da se sve slije u simboličke slike čovjeka i svijeta koji ga okružuje, opasnosti koje ga vrebaju, izmjene godišnjih doba, vremena dobra i vremena zla, povezanost generacija koje su sad tu, s onima koje su bile i onima koje će tek doći. I dobro je da se taj dio baštine još uvijek njeguje, i ne samo njeguje već s puno duha živi. Čak i djeca koja tek što su prohodala, već skakuću u tom ritmu kojeg su ne samo vidjeli već i upili od velikih dida. Vidi se da je taj mot, pokret, zapisan u genima.



Odagnali smo zle duhove, zimi dolazi kraj, vrijeme je za novi početak.

Jutro je mirisalo na naranču, cimet i dobro. Pogotovo kad su se oblaci boje muzgavaca počeli razilaziti kao pripiti gosti koji ni do pet ujutro nisu uspjeli dokučiti da se otužan tulum rasuo već oko dva, kao vrećica čipsa po izmaćanom tapetu.
Pospremio sam u ruksak par neophodnih sitnica i dvije šake ophodnih krupnica – kutijicu punu badema, oraha, grožđica i brusnica. Neka se nađe. Toliko sam planina posljednjih godina prehodio i toliko vrhova prekoračio i gotovo svakog puta sam sebi rekao – ovdje ću se vratiti. Zapravo, ne sjećam se da sam makar jednom pomislio – ovdje ne želim ponovo doći.
Ali, kako te uvijek neki vrag tjera da žudiš za nečim novim i neotkrivenim, tako mnogo puta stare, dobro poznate staze ostaju u sjeni, pa već i na sam njihov spomen odmahneš rukom i pokušavajući naći prikladno opravdanje – ah, tamo sam već bio.

Da, tako sam i na Koziku već bio, tom kršnom, mišićavom, mosorskom velikanu koji se kao u nekoj priči iz davnina sam odvažio otići u svijet i potražiti sreću. Dok se glavnina vrhova na Mosoru grupirala u njegovom središnjem masivu, od Ljubljana preko Vickovog stupa do Velikog Kabla, Kozik je pobjegao daleko na istok. Tri debela brata dugo nisu mogli odgonetnuti razlog bijega sina razmetnoga, a da su umjesto glava u oblacima imali imalo smisla za romantiku, shvatili bi da se taj mladi neobuzdani lik smrtno zaljubio u rijeku Cetinu i da će učiniti sve da joj bude blizu. Barem toliko da je svake večeri i svake zore može pozdraviti i poručiti – tu sam, čuvam te.

Mnogi su, ne bez razloga, Kozik već odavno proglasili najljepšim vrhom na Mosoru. U prijevodu na svima razumljiv jezik, to bi značilo – ako se želite popeti gore, budite spremni na mnogo znoja, uz pregršt sumnji i čašu strepnji. Pogotovo ako se odlučite popeti najkraćom, ali ujedno i najstrmijom stazom koja vodi od Dubrave, slikovitog planinskog seoca sasvim netipičnog za Dalmaciju, kroz golemi usjek kojeg je vjerojatno isklesao neki pradavni ledenjak.



Zapravo, tek na takvoj strmini shvatiš da Mosor uopće nije bezvezna planina. To što je naš, što se nalazi u našem dvorištu, sasvim ga nepravedno stavlja u inferioran položaj. Kao neš ti, pa to nam je tu blizu, možemo skoknuti do njega svakog dana. A zanimljivo, bliže su jedno drugom Mount Everest i Lhotse, prva i četvrta planina na svijetu nego li već ranije spomenuti Veliki Kabal i Kozik. Ne vjerujete? Ako lažem ja, ne laže Google earth.



No, pustimo sad Lhotse i Everest, vratimo se našoj stazi koja migolji sunčanom stranom planine među hrašćem kroz koje bura vije. Dok su se udari vjetra koškali s vranama u najvišim granama stabala, koračali smo kao po svečanom tepihu od suhog, šuštavog lišća, nastojeći se što prije domoći vršnog grebena na kojem će se naša staza spojiti s onom, već dobro uhodanom iz smjera tri debela brata.



I zaista, na prijevoju zvanom Tepla pola, otvorili su se vidici prema Dalmatinskoj zagori i još dalje, prema Bosni, a vala i Hercegovini. Tamo gore su nas dočekali žestoki refuli friške bure tako da mi se na Teploj poli, nos učas pretvorio u smrznuti pomfrit.

Ipak, znajući da nas do našeg današnjeg cilja očekuje još svega dvadesetak minuta grebeninga, nismo se dali pokolebati. Pogotovo kad nam se u vidokrugu i sada već opipljivom dosegu gojzerica našla crkvica svetog Jure, sveca osobito štovanog u ovim krajevima.



Još samo par koraka, i to je to. Dobro poznat osjećaj, ali svaki put, iznova i uvijek drag i uzbudljiv. Pogledi prema jugu sežu daleko preko pučine. Do najbližeg Brača bi se mogli baciti kamenom, odmah tu je Hvar, pa Korčula, eno Lastova i Sušca iza nje! Vidi li se Monte Gargano? Ipak ne, sumaglica na horizontu briše granicu mora i neba. S druge strane, iz dubine kontinenta virkaju snježne kape dalekih planina. Prema istoku, Mosor se miri s Cetinom a preko nje, proviruje moćna gromada Biokova.



Na vrhu se i vjetar konačno smirio, kao da je priznao poraz. Ili je barem objavio privremeno povlačenje. Tek toliko da se ne uvrijedimo. Zna on da smo „naši“, i u dobru i u zlu.
Čekao nas je povratak, istim putem, oštricom grebena do Teple pole pa onda već dobro znanom strminom prema dolini. I svo me vrijeme kopkalo, ma zašto Tepla pola, otkud Tepla pola, a onda sam shvatio - to je ona topla polovica krumpira iz pećnice, premazanog maslinovim uljem i mirisnim travama s komadićem pancete i fetom sira na vrhu. Za ovakav dan – savršeni kraj!

Kad bura zaurla preko planine i siječanj posječe stupnjeve u termometru onako svojski do panja, čak i ispod toga, tada proradi onaj valjda prirodni instinkt da se skupiš, stisneš, začahuriš, da se uvučeš u nešto poput vreće za spavanje i jednostavno čekaš da sve to prođe. Mada se mi ovdje uz more ne možemo pohvaliti spektakularnim minusima, i gotovo da s nekom dozom srama percipiramo brojke iz Sinja, Gospića ili Parga kraj Čabra ('ebote taj Parg kod Čabra mi toliko egzotično zvuči da ću ga morati jednom potražiti čisto da se uvjerim je li stvarno postoji ili je tek puka radijska izmišljotina), uglavnom što sam ono htio rijet, a-ha, dakle, iako se ti minusi kod nas kreću onako ćipo oko jedan i po, s radošću smo prihvatili umotvorinu meteo-frikova koju su nazvali skoro pa pjesničkim imenom – osjet hladnoće.
Kao, veći je osjet hladnoće uz more kad je minus dva i kad dere bura nego primjerice u Konjščini kad je minus deset a duva bonaca. E, tu smo mi jaki, džaba vam brojke moji kontinentalci, one su samo naizgled egzaktne, slaba vam je to utjeha, kad nikad nećete imati ovaj naš osjet hladnoće.



Apropos vreće za spavanje, ne razumijem zašto još nisu izmislili vreću za buđenje, hoću reći – za hodanje. Ono, da bude ista kao vreća za spavanje, s perjem i kapuljačom, sve kako spada, samo da nije ravna kao tub, već da ima nogavice i rukave i da se u njoj možeš slobodno kretati i izlagati vjetrometini. Mislim da bi to bilo sjajno obrambeno oružje u borbi protiv ozloglašenog osjeta hladnoće.
Čujete li vi ovo ozloglašeno izlaganje, to gl-gl, grgolja kao iz neispravnog radijatora u tvornici žarulja.

U svakom slučaju, moja je deviza da kad stisne smrzajica, ne vrijedi ti zagrijavati zrak svuda uokolo (zraku će biti svejedno,a tebi neće biti ništa ugodnije), već moraš potaknuti svoje tijelo da te grije iznutra. I to molit ću lijepo ne kuhanim vinom, sarmama ili kobasicama sa senfom, već korištenjem vlastitog – homotermalnog izvora topline. Pa božemili, ako naše tijelo već proizvodi samo od sebe nekih trideset i šest stupnjeva, zašto ih ne iskoristiti u humanitarne svrhe?



A nećemo ih moći iskoristiti stajanjem na mjestu već – mrdanjem i gibanjem, naprijed-natrag, gore-dolje i kružno. Cirkuliranjem. Što bi bila nekakva kombinacija cirkusiranja i bicikliranja. Opće je poznato da ljudi s boljom cirkulacijom isijavaju više topline. Možda bi se moglo organizirati da ovi dobri cirkulatori, 'odaju okolo i pozitivno utječu na ove druge, vazda-smrznute. Zagrljajima primjerice.

Naravno, mora se voditi računa o kompatibilnosti. Nije svatko stvoren za zagrljivača, a bogme i za onoga koji će biti zagrljen. Možda već i jesi talentiran zagrljivač, ali ne mora značiti da ćeš baš svakog moći uspješno zagliti. Ovisi to o visini, težini, obimu ruku, ramena, grudnog koša...
Poznajem jednu divnu djevojku koju obožavam grliti. Zanimljivo, nas dvoje se nikad nismo ni poljubili, nikad ništa nismo „imali“, ali svakog puta kad se vidimo, grlimo se ko blesavi. I bude nam super.

Ajooooj, gledam ove slike koje sam pripremio za današnji post, a kud ću br'te s njima kad mi je tekst odlutao skoro do predziđa Špičkovine.



A zapravo, htio sam naglasiti kako se i u ovim studenim danima može naći puno ljepote i uživancije, samo se treba pokrenuti. More nikad tako lijepo ne miriše kao sredinom siječnja, a varljivo sunce mami i poziva na nove avanture. Zvukovi oko nas, toliko se reduciraju, da osim huka vjetra čuješ jedino otkucaje vlastitog bila.



I tako prolazeći kroz makiju i garig, crniku, mrču i smrič, dok te ovo R bocka kao nečista savjest, popneš se do neke uzvisine, nađeš skrovito mjesto u zavjetrini pa gledaš to zapjenjeno more i pogledom preko pučine tražiš barem jedno jedro, barem jednog hrabrog moreplovka koji bi se odvažio broditi i boriti s ovim refulima. M'da, znam za jednog takvog ludaša, ali njegove jedrilice burdižaju jedino u paralelnom svemiru. A kakvi vjetri tamo pušu – to zna samo on. A i to kako kad i kako gdje.

Već nekoliko sezona, na splitskoj televiziji K5 "vrti" se emisija o putnicima i putovanjima simpatičnog naziva "Nemiran duh". Idejna začetnica, urednica i voditeljica Tonka Alujević, u svoju emisiju poziva različite goste, od onih poznatih širokoj javnosti do onih koje bi teško prepoznali i vlastiti ukućani a kamo li susjedi iz portuna ( dobro, možda ona kurjoža Poklepovićka s drugog kata bi) s obzirom da su neprestance u nekim skitnjama. Gosti koji gle čuda, svi do jednoga pate od svrbeža u tabanima, u toj emisiji ne traže spas u čudotvornoj kremi koja bi im otklonila tegobe već uglavnom glagoljaju o svojim iskustvima i utiscima, dok su tumarali, glavinjali i zabijali noseve u najskrivenijim zakutcima ovog svijeta.

Mada se ne mogu pohvaliti veličanstvenim trajektorijama svojih putovanja, dalekim kontinentima i egzotičnim zemljama, bila mi je velika čast kad me Tonka prije nešto više od pola godine, pozvala da joj budem gost u emisiji. Mogao sam tada prigodno zapjevati "Ča će mi Copacabana, Acapulco il' Madrid, kad ja imam svoje Slatine, Čvrljevo i Drid" no srećom, zaustavio sam intonaciju na vrijeme.

Pokušao sam, nadam se da sam i uspio, pokazati kako se u putovanjma može i te kako uživati već od prvog koraka preko kućnog praga, da nisu toliko važne geografske širine i dužine koliko naša volja i želja za promatranjem, istraživanjem i učenjem, da što češće širimo pa ako treba i "razbijamo" okvire svakodnevice, ne samo zbog toga da nam "guzica vidi puta", već da se svakim novim putovanjem pokušamo obogatiti i obnoviti iznutra. I naravno, nakon svega doživljenog, napisati crticu-dvije i tako možda potaknuti još nekog da krene istim ili sličnim stazama.
Budući da smo upravo prije par dana otklonili dilemu "tjubi or no tjubi", emisija je od sada dostupna na popularnom video servisu, pa eto, ko voli nek izvoli.

Klik, klik na Nemiran duh - Darko Veršić

Prije nekoliko dana sva sredstva javnog zaglupljivanja objavila su senzacionalnu vijest – američki predsjednik Barack Obama (opet) je zaplakao!
Što je posebno zanimljivo, Barack rečeni Obama nije to učinio prilikom audicije za jednog od glavnih likova nastavka serije „I muškarci plaču“, već za vrijeme govora u kojem je apelirao kako na građane tako i zastupnike u Kongresu za uvođenje novih mjera koje bi značajno postrožile dobijanje dozvola za posjedovanje i nošenje oružja.

Za vrijeme obraćanja javnosti, emotivni se Barack prigodno prisjetio dvadeset i osam žrtava pokolja koji se dogodio u prosincu 2012, u osnovnoj školi u gradu Newtownu. "Svaki put kad se sjetim te djece, (a stradalo ih je čak dvadeset i dvoje) razbjesnim se", rekao je pred okupljenom svitom, i ne pokušavajući zaustaviti suze.



Predsjedničke suze očito se nisu dojmile najvećeg dijela članova Kongresa koji su dva dana kasnije, glatko odbili Obamin prijedlog. Out of kveščn, poručili su uvrijeđeni predstavnici najvišeg zakonodavnog tijela. Nitko ne može, nama dičnim sitizen of junajtid stejts, ograničiti, a kamo li zabraniti ustavom zagarantirano pravo da se branimo. Tou jest da upucamo svakog tko pokuša ugruoziti naš tjelesni i moralni integritet. Nošenje pucaljki širokog spektra djelovanja je dio naše kalčr i stila života. Toučka!

Nemam namjeru dalje drviti o oružju. Likovi koji obožavaju oružje i tako ne zauzimaju bogzna koliko visoko mjesto na mojoj ljestvici vrijednosti. Ovdje mi je daleko zanimljiviji plač.
Stručnjaci za komunikacije, precizno su ustanovili da je predsjednik Obama za vrijeme svojih mandata, čak osam puta zaplakao u javnosti. Posljednji put prije ovog, dogodilo se nedavno na koncertu dok je slušao dirljivu izvedbu Arethe Franklin. Pri tom, napominju oni, nije se radilo o glumi, predsjednikove suze bile su iskrene.

Kao što se iz uočenog dade primjetiti, i predsjednici plaču. I to je sasvim u redu. Ljudski. Štoviše, i predsjednicima se može dogoditi da pate zbog zatvora. S druge strane, ponekad nekontrolirano prduckaju, gdjegdje ih uhvati i proljev. Tu i tamo bude im muka nakon napornih koktel-partija pa se jadničci ispovraćaju između grmova šimšira na strogo kontroliranoj jutarnjoj jogging stazi.

Ipak, drznut ću se promisliti da Obama prije koji dan nije plakao zbog ubijene djece u Connecticutu. Ne kažem da mu nije žao, sigurno jest, ali ne mogu se oteti dojmu da je zaplakao zbog nečeg dugog – osjećaja nemoći.
Znam već, upitat će netko, može li najmoćniji čovjek svijeta kmečiti zbog vlastite nemoći? O, i te kako može. Muškarci rijetko plaču, al' kad plaču, čine to zbog tri razloga – iznenadnog gubitka, povrijeđenog ponosa ili osjećaja nemoći. Kad moćnik upozna ne-moć, to mora da je strašno.

Amerikanci, općenito uzevši, brižljivo njeguju kult predsjednika. Faraon u starom Egiptu bio je jadni mali miš u odnosu prema američkom predsjedniku. To je osoba kojoj se vjeruje bez zadrške. U mnogim filmovima katastrofe, kad se čini da smo svi nadrljali i da nam pomoći nema, na sceni se pojavi prigodno zabrinut, ali nadasve staložen lik predsjednika koji u najdramatičnijim trenucima vuče samo njemu svojstvene poteze. Odbija napad vanzemaljaca, skreće meteorit koji prijeti udariti negdje između Baltimora i Philadelphie, pomaže suzbiti širenje virusa koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Nema tog zadatka, kojeg američki predsjednik nije sposoban riješiti.

Kažete, ma to je tako samo u filmovima. O da, haujesno! Prezident je ipak samo glumac, bolje reći, jedan od glumaca, ali tko režira, tko piše scenarij, tko drži mikorofon, tko regulira svjetlo i tamu, tko? Iluzorno je pomišljati da iti jedan čovjek ma koliko sposoban bio, može biti toliko snažan, pametan, upućen i dalekovidan da uspijeva ne samo rješavati najzamršenije probleme već i spoznati granice vlastite moći i nemoći.

I toga je Obama svjestan. I zato plače. Jer je dovoljno pametan da shvati kako sistem funkcionira. I ne vrijedi ništa, jer kad god udari snažno šakom u stol, zaboli šaka Baracka, a stol jednostavno - zabole.

President of d junajtid stejts taj vrhunaravni superjunak, nije ništa drugo nego simbol, figura ništa značajnija od snjegovića kojega će sutra otopiti južina na ledini ispred Doma kulture u Bršljanovcu donjem.
Ostat će samo mrkva, tri crna dugmeta i probušeni lonac u kojem se više neće skuhati ni pura ni popara. Zašto plačeš Barače? Ti ćeš u penziju, a nama je i tako svejedno.

Kako nam godine odmiču, štošta se oko nas i u nama mijenja, ne samo okusi i ukusi, već i navike, prioriteti i afiniteti. Da ste me nedavno još, kojim slučajem priupitali što mislim o američkom nogometu, moj bi odgovor zasigurno zvučao kao nevješto artikulirana kombinacija frktanja, dahtanja i podrigivanja.

Ouje, amerikan futbol bojs,? Bulumenta tipova u pripijenim tajicama, glomaznim kacigama i loše prikrivenim mudobranima koji napaljeno jurišaju jedni prema drugima kao bizoni na riblji restoran, izgledala mi je beskrajno smiješna. Nije mi bilo jasno zašto nakon svake akcije koja uzgred budi rečeno, traje u vrh glave tri sekunde, slijede beskonačne minute presvlačenja , prošetavanja i dogovaranja. Isto tako nisam mogao dokučiti koja je uloga otprilike osamstotinašezdeset i trojice trenera, koordinatora, asistenata, pomoćnika, tajnika, dispečera i ostalih inih, koji se vrzmanju po hodnicima upravne zgrade HEP-a, ovaj, htio sam reći - uz aut liniju, odnosno sajdlajn. Što je posebno zanimljivo, primjetio sam da znatan broj pomoćnog osoblja ukrašava svoje tintare nekakvim slušalicama koje prekrivaju samo jedno uho. Što će im to? S kim komuniciraju? Predsjednicima klubova? Burzovnim mešetarima? Ekipom iz svratišta „Sunshine“ pokraj Dicma?

Stvari su se počele lagano mijenjati kad sam otklonio svaku moguću poveznicu između američkog i našeg, ajmo reć, normalnog nogometa. Štoviše, kako sam postupno savladavao zakučasta pravila ovog sporta, utakmice su mi postajale sve zanimljivije. Uočio sam da je to jedan od rijetkih sportova u kojem ima mjesta za sve i svakog. Za visoke, niske, debele, krakate, guzate, drobate, brze i one koji to nisu, neustrašive i one koji to nikad neće postati. Pogotovo kad sam shvatio da ti momci koji su u prosjeku znatno slabije plaćeni od primjerice NBA košarkaša, u svakom, ali doslovce svakom duelu, riskiraju ozljedu koja bi im mogla označiti kraj karijere. U međuvremenu sam prigrlio i omiljeni tim. Go Seahawks, go! Zapravo, trebalo bi reći – fly Seahawks, fly!



I to je ono što mi je posebno simpatično – imena klubova. Nema tu velike filozofije. Uz ime grada ili države prilijepimo karakterističnu životinjsku vrstu i voila, let' s play football! Posebno visoko kotiraju grabežljiva pernata stvorenja - Orlovi, Sokolovi, Jastrebovi, Škanjci, Vjetruše. Zanimljivo da su se tu nekim čudom našli i Kardinali, miroljubive ptice iz porodice vrapčarki. U nastavku imamo klubove koji povremeno lete i skaču, ali većinu vremena ipak provode čvrsto na zemlji – Lavovi, Konji, Ovnovi, Pantere, Jaguari, Februari i tako dalje. Iznimka su Dupini iz Miamia. Pih, ne znam gdje im je pamet bila kad su im ime nadjevali. U trećoj skupini zvučnih imena nalazimo podivljale ljudske vrste – Vikinge, Pirate, Napadače, Crvenokošce, Domoljube i zastupnike telefonske prodaje. U svakom slučaju, ako želite stvoriti veliki klub, potrebno je naći prikladno ime koje će biti sinonim za latentnu agresiju.

Ono, kuiš brale, da se protivnicima gaće tresu čim čuju s kim igraju iduće nedjelje. Ime je znak, nadimak predznak. Ili podznak, kako kad i kako gdje. Zgodno je usporediti ove običaje Novog svijeta s navadama naših prostora. I mi smo oduvijek simpatizirali te neprilagođene tipove, asocijalne barabe, odmetnike i razbojnike. Pogledajte samo imena splitskih klubova – Hajduk, Gusar, Uskok, našao bi se tu još koji, sve neke staložene tipčine kojima bi mirne duše prepustili upravljanje vašim drugim mirovinskim stupom.

Općenito, mislim da je problem našeg sporta što su imena klubova uglavnom miroljubiva i nekako šonjasta. Pa mislim, tko će pametan navijati za recimo Metalca, Radnika, Vinogradara... Dajte, molim vas. Kako tek nazvati navijačku skupinu koja bodri dične Vinogradare? Badnjevi? Šifuni? Tapuni?

Još pogotovo kad sportski novinari, ti nikad odrasli mulci i dangube, uvedu prigodne eufizme pa onda igračima Inkera tepaju da su keramičari, dok su primjerice momci koji svoju kaznu odrađuju naganjajući kožnatu mješinu za Slaven Belupo – farmaceuti!?
Mislim, farmaceuti, heeeej? Tko se boji farmaceuta još... Željno čekam dan kad će nogometaši iz Koprivnice istrčati na teren u bijelim keceljama s penkalicama zakačenim za lijevi džep i anatomskim sandalama umjesto kopački.

Istina, farmaceuti mogu biti još super zadovoljni u odnosu na sudbu ludu njihovih sugrađanki koje izvrsno barataju malom bubamarom. Rukometašicama Podravke su nadjenuli nadasve ratničko ime – Kokice!? Kako motivirati podravske Kokice da se ravnopravno bore sa skandinavskim divljakušama? Toplo se nadam da farma purana iz Pazina nije sponzor lokalnog ženskog rukometnog kluba.
Iliti štajaznam da tvornica RIS preuzme upravljanje pikado klubom. Zamislite naslov u novinama – Kondomi promašili finale!

Ajajajaj, nema nam spasa, sva sreća da će skoro Superbowl.