Ime je znak

07.01.2016.

Kako nam godine odmiču, štošta se oko nas i u nama mijenja, ne samo okusi i ukusi, već i navike, prioriteti i afiniteti. Da ste me nedavno još, kojim slučajem priupitali što mislim o američkom nogometu, moj bi odgovor zasigurno zvučao kao nevješto artikulirana kombinacija frktanja, dahtanja i podrigivanja.

Ouje, amerikan futbol bojs,? Bulumenta tipova u pripijenim tajicama, glomaznim kacigama i loše prikrivenim mudobranima koji napaljeno jurišaju jedni prema drugima kao bizoni na riblji restoran, izgledala mi je beskrajno smiješna. Nije mi bilo jasno zašto nakon svake akcije koja uzgred budi rečeno, traje u vrh glave tri sekunde, slijede beskonačne minute presvlačenja , prošetavanja i dogovaranja. Isto tako nisam mogao dokučiti koja je uloga otprilike osamstotinašezdeset i trojice trenera, koordinatora, asistenata, pomoćnika, tajnika, dispečera i ostalih inih, koji se vrzmanju po hodnicima upravne zgrade HEP-a, ovaj, htio sam reći - uz aut liniju, odnosno sajdlajn. Što je posebno zanimljivo, primjetio sam da znatan broj pomoćnog osoblja ukrašava svoje tintare nekakvim slušalicama koje prekrivaju samo jedno uho. Što će im to? S kim komuniciraju? Predsjednicima klubova? Burzovnim mešetarima? Ekipom iz svratišta „Sunshine“ pokraj Dicma?

Stvari su se počele lagano mijenjati kad sam otklonio svaku moguću poveznicu između američkog i našeg, ajmo reć, normalnog nogometa. Štoviše, kako sam postupno savladavao zakučasta pravila ovog sporta, utakmice su mi postajale sve zanimljivije. Uočio sam da je to jedan od rijetkih sportova u kojem ima mjesta za sve i svakog. Za visoke, niske, debele, krakate, guzate, drobate, brze i one koji to nisu, neustrašive i one koji to nikad neće postati. Pogotovo kad sam shvatio da ti momci koji su u prosjeku znatno slabije plaćeni od primjerice NBA košarkaša, u svakom, ali doslovce svakom duelu, riskiraju ozljedu koja bi im mogla označiti kraj karijere. U međuvremenu sam prigrlio i omiljeni tim. Go Seahawks, go! Zapravo, trebalo bi reći – fly Seahawks, fly!



I to je ono što mi je posebno simpatično – imena klubova. Nema tu velike filozofije. Uz ime grada ili države prilijepimo karakterističnu životinjsku vrstu i voila, let' s play football! Posebno visoko kotiraju grabežljiva pernata stvorenja - Orlovi, Sokolovi, Jastrebovi, Škanjci, Vjetruše. Zanimljivo da su se tu nekim čudom našli i Kardinali, miroljubive ptice iz porodice vrapčarki. U nastavku imamo klubove koji povremeno lete i skaču, ali većinu vremena ipak provode čvrsto na zemlji – Lavovi, Konji, Ovnovi, Pantere, Jaguari, Februari i tako dalje. Iznimka su Dupini iz Miamia. Pih, ne znam gdje im je pamet bila kad su im ime nadjevali. U trećoj skupini zvučnih imena nalazimo podivljale ljudske vrste – Vikinge, Pirate, Napadače, Crvenokošce, Domoljube i zastupnike telefonske prodaje. U svakom slučaju, ako želite stvoriti veliki klub, potrebno je naći prikladno ime koje će biti sinonim za latentnu agresiju.

Ono, kuiš brale, da se protivnicima gaće tresu čim čuju s kim igraju iduće nedjelje. Ime je znak, nadimak predznak. Ili podznak, kako kad i kako gdje. Zgodno je usporediti ove običaje Novog svijeta s navadama naših prostora. I mi smo oduvijek simpatizirali te neprilagođene tipove, asocijalne barabe, odmetnike i razbojnike. Pogledajte samo imena splitskih klubova – Hajduk, Gusar, Uskok, našao bi se tu još koji, sve neke staložene tipčine kojima bi mirne duše prepustili upravljanje vašim drugim mirovinskim stupom.

Općenito, mislim da je problem našeg sporta što su imena klubova uglavnom miroljubiva i nekako šonjasta. Pa mislim, tko će pametan navijati za recimo Metalca, Radnika, Vinogradara... Dajte, molim vas. Kako tek nazvati navijačku skupinu koja bodri dične Vinogradare? Badnjevi? Šifuni? Tapuni?

Još pogotovo kad sportski novinari, ti nikad odrasli mulci i dangube, uvedu prigodne eufizme pa onda igračima Inkera tepaju da su keramičari, dok su primjerice momci koji svoju kaznu odrađuju naganjajući kožnatu mješinu za Slaven Belupo – farmaceuti!?
Mislim, farmaceuti, heeeej? Tko se boji farmaceuta još... Željno čekam dan kad će nogometaši iz Koprivnice istrčati na teren u bijelim keceljama s penkalicama zakačenim za lijevi džep i anatomskim sandalama umjesto kopački.

Istina, farmaceuti mogu biti još super zadovoljni u odnosu na sudbu ludu njihovih sugrađanki koje izvrsno barataju malom bubamarom. Rukometašicama Podravke su nadjenuli nadasve ratničko ime – Kokice!? Kako motivirati podravske Kokice da se ravnopravno bore sa skandinavskim divljakušama? Toplo se nadam da farma purana iz Pazina nije sponzor lokalnog ženskog rukometnog kluba.
Iliti štajaznam da tvornica RIS preuzme upravljanje pikado klubom. Zamislite naslov u novinama – Kondomi promašili finale!

Ajajajaj, nema nam spasa, sva sreća da će skoro Superbowl.

<< Arhiva >>