Kroz jutro na izmaku zime, jedna je rijeka vijugala poljem, cesta krivudala gorjem, a moje misli vrludale ka boljem. Rijeka je Čikola bila, polje imena časnog starine Petra, a gorje jedre djevojke Svilaj(k)e.
Vođen tek slutnjom i ohrabren jednim slučajnim tragom, zaputio sam se visoko u srce planine preko Drvenjaka, Klačine sve do Prijeke Njive i još malo dalje, nadajući se pronaći nešto što je iz visine izgledalo kao niska od devet tamnih bisera. Znatiželja je moćna lokomotiva.



Promatrajući planinu iz daljine, najprije ćemo uočiti njezine oštre, plošne obrise nalik na kartonske kulise u nekom provincijskom kazalištu. Kako joj se približavamo, tako polako postajemo svjesni njezine dubine, nove dimenzije koja se neprestance otvara pred našim očima kao u video-igrici. U isto vrijeme, ono što iz daljine izgleda nepristupačno, u direktnom dodiru postaje blisko, blago i logično. Ponekad je ugodno i udobno slijediti već zadani, ali je daleko uzbudljivije utirati novi put pred sobom. Put od samo dva koraka, onog prvog i onog koji slijedi iza njega. Naposljetku, kamo god krenuli ili makar tapkali u mjestu, sve je put, čak i onaj kojim su mnogi prije nas prošli, a mi eto (još) nismo.



Tako sam putovao, bolje reći putario predjelima koje su ljudi napustili i prepustili zaboravu. Tamo "di lisica poštu nosi". U skromnim prizemnicama debelih zidova sazdanih od kamenih blokova pokušavao sam osluhnuti davno iščezle zvukove, plač djeteta iz kolijevke, pucketanje vatre s komina, ritam prigušenih priča djedova o junacima njihovih sjećanja.



Zatvorio sam vrata i pažljivo ih namjestio u kameni okvir, neka sve ostane isto, kao da me nikada tu nije ni bilo.



Morao sam pronaći to nešto neobično što me konačno i dozvalo danas u Svilaju, a to "nešto" duboko i okruglo kao da je nastalo udarom davnog meteorita. Znao sam da sam tu negdje blizu ali sam kružio još malo oko kratera stadionskih razmjera dok se tanki sloj snijega topio pod mojim potplatima. Nisam želio na zapadnu tribinu, tamo uglavnom dolaze guzonje i manjamuktaši, sjeverna je oduvijek bila narodna i plebejska.
I eto je konačno preda mnom - golema ponikva u ljutom kršu, stjenovitog oboda i ravnog dna na kojem se smjestilo devet bunara i još poneka lokva. Lepina.



Zašto Lepina? Ne'am pojma. Istina, oblikom podsjeća na golemu lepinju, punjenu lukom, ćevapima i kajmakom. Ipak, čitavo okruženje kao da doziva neku legendu, toplu ali surovu priču o lijepoj pastirici i njezinoj neostvarenoj ljubavi. U našoj narodnoj predaji gotovo da i nema bunara u kojeg se barem jednom nije bacila neka nesretnica. Neplivačica, razumije se.



Toplo se nadam da se u lepinskom slučaju ipak radilo o nečem lepšem, pardon - ljepšem. U vječnoj igri vode i kamena, beskrajnom nadmetanju bez početka i kraja, pobjednika i gubitnika, nastaju čudesni oblici koji potiču maštu. Lepina je jedan od onih sretnih primjera u kojima se uticaj čovjeka sretno spojio sa izvornošću prirode. Divljina ljude pripitomi.



O lepinskim bunarima nisam uspio naći puno podataka, negdje se spominje da vuku porijeklo još od vremena starog Rima. U mnogo čemu, podsjećaju na Rajčicu, isto tako lijepu i slikovitu priču Dalmatinske zagore.



Dok kod Rajčice oduševljava umijeće gradnje starih majstora kamenoklesara, ovdje je prirodni ambijent još spektakularniji.




Možda sadašnjost ne uzgleda najsjajnije, ali Lepina ima svoju prošlost, a siguran sam i budućnost. Svega tridesetak kilometara udaljenosti zračnom linijom od mora, a opet usred "ničega", daleka, tajanstvena, čak i mistična.
Povratak istim putem, bio je lagan i smiren ponajprije zato što je predosjećaj bio dobar. Nema ničeg boljeg kad nakon otkrivanja nečeg novog odbaciš ono "pred", a ostane samo osjećaj. Zadovoljstva.

Pod slamnatin klobukon, u sokolskoj majici i modrin gaćama trikvartačama vezanima bokunon špaga unaokolo trbuja, klatija se šjor Vicenco na zidiću tik uz Jadransku magistralu. Štuf i umoran, jedva je pridržava kus šperploče na kojemu se kočoperija šlampavo ispituran natpis ROOMS-ZIMMER-APARTMENTS.

Prošla je deboto već ura i po od početka njegove smjene, a da se niko još od možebit zainteresiranih turisti zaustavija nije. Puno njih je usporilo, ali malo ih se oziralo, blido bi pogledali staroga Vicenca pa bi produžili naprid bez zaustavljanja. Ko zna odakle su došli i kud su pošli, nije in uspija njanci registracije zapamtit.



I bija bi se skroz dišpera da u nika doba nije spazija kako se odozdal od Parapeti gega ka patka Kuzma Canculin, njegov kumpanjo s kojin je više od četdrdeset godin sastavlja armaduru po škveru. Gospemoja, kad se siti koliko su cijevi i puntiželi njih dvojica prinili priko svojih kostiju od Šalduna do punte Cumbrijana. A zašto, za ovo bokun mižerje od penzije? Evo i sad, gleda Kuzmu kako se naprtija plastičnin kesicaman, u svakoj ruci mu se obisile po dvi, ćela mu svitli ka tri kvarta miseca, a on puše ka kravosac, stenje, nije mu laka. Ma i njemu je puno drago vidit staroga prijatelja.

„Ala Vicenco moj, koja je tebe nevoja natirala šidit na židicu?“
„Ništa me ne pitaj, uvalilo mi transparent u ruke, ka da ću u demonstracije. Sidi ovod, otpočini, bit će ti isto ka i meni.“ – učine mu Vicenco mista
„Dobro i govoris“ – nasloni se Kuzma na zidić, izvadi šudarić iz žepa i obriše znoj sa čela.
„Ol si bija na peškariju?“
„Ješan, važeja šan šedan kili mužgavci.“
„Lipo sedan kili?“
„E, davala ih je Mare Šegeka ispo cine pa šan kupija malo visje. Cin dojden doma, zasusurit cu ih u skrinju.“
„Jemaš prav, muzgavci su propjo bolji kad su iz dubokoga. Nego, jema li u tebe čakod novega?“

„Štari moj, nista me ne pitaj. Nevišta mi se jucer zeštoko pošvadila ša šinon. Grmilo je gori iž šobe ka iž švemira. Škupila je šve štvari ca ih je jemala i nažvala takši da jih odneše.“
„Ma nemoj mi reć“ - iznenadija se Vice.
„Šve je odnila. I šebe, i case, i prsuru za palacinke, i šapun, cak i carli iž šudopera...“
„Cak i carli?“
„I carli štari moj, i carli...“

Kuzmi samo šta suze nisu potekle. Ne toliko zbog neviste, koliko zbog čarlija.
„Bojin se da ni ona moja nije puno puno bolja“ – promrmlja je Vicenco.
„Ca si kaža?“
„Ništa ništa Kuzma moj, govorin samo da nije svako zlo za zlo.“
„To i ja cesto recen. Aj, iden ti šad, žbogon jin Vicenco moj.“
„Je, evo dopokon ću i ja, aj pomalo!“

Dok se Kuzma nastavija gegat prema Kopilicama, Vicenco je ronjajući ispod glasa proklinja srpanjsku rupu i dan kad mu je ona zvir od neviste ušla u kuću i infišala da za vrime sezone sve slobodne kamare triba iznajmljivat turistima, čak i pod cijenu da cila fameja spava u garaži ako bude potriba. Samo, ko jon smi šta reć? Prije će on bajan, sad pod stare dane morat pokupit šapun i Carli iž šudopera nego nevišta. Još je Kuzma, s onon svojon, dobro i proša!

Čim je opet osta sam, šjor Vicenca je počela vatala fjaka, glava mu otežala a misli se usporile tako da u prvi čas nije ni primjetija Škodu Oktaviju kako polako mili ulicon sve ka da ništo traži. I stvarno, vozač Oktavijan je usvitlija natpis u rukama starog Vicenca, uključija desni žmigavac i uvuka se malo sa strane, taman tamo di počinje put prema kući suside Dobrile. Sekund kasnije, stala iza Škode još jedna ćelesta Tojota pa niko nepoznato auto boje trule višnje. Ima bit da putuju zajedno, svima na guzici naljepnica PL a registracija KR, to ka oće reć Krakow, Poljska. Dok se Vicenco snaša, već je iz svoje kuće doletila funcutica Dobrila i počela vabit Poljake : „Oooo di ste naši, pa kako ste, jeste li se umorili, fala Bogu ima i u mene lipih soba, komfornih s banjom i pogledon na more.“
Istina, nije u nastupnom govoru spomenila kako joj crna jama uzavre skoro svaki treći dan, ali ko je to vidija u turističkoj propagandi pričat o šporkarijama..

Inšoma, deboto u usti čas izletila iz svoje kuće i Grozdana, već opjevana nevista šjora Vicenca i ne čekajuć ni sekunda navalila na Dobrilu:
„Da ti nije palo na pamet!“
„A nu, šta oćeš Grozdana, oli ne vidiš da su se zaustavili jušto isprid moje kuće, e!“
„Vraga su crnoga stali isprid tvoje straćare, ko bi ujopće u tebe doša šporkujo jedna, eno moj svekar Vicenco već dvi ure čeka kraj magistrale. Njega su prvo vidili i samo zara' njega su stali!“

„Ma ko je moga vidit tvoga Vicenca, a nu ga tamo kako je zaspa ispo smokve, ne bi ga ni viljuškar o'Graditelja uspija pomaknit! Ovo je moj dvor, ovo su moji gosti i šlus!“

„E neš ti meni otimat goste, smista ću ti poslat inspektora Volodera iz turističkoga da ti vižita kuću“ – ne odustaje Grozdana.
„Ma da ne bi gudo jedna, Volodera bi ti meni poslala, da ne bi, samo probaj, ka da je ne znan kako si ti Voloderu žbativala jaja prošle sezone.“
„Kurbetino jedna, oćemo li se vriđat, inspektoru je bilo došlo slabo, spasila san čoviku život.“
„Normalno da mu je došlo slabo kad si ga ciloga iščučala, sve ja znan, sve, draga moja!“



I ko zna kakve bi sve tajne još izašle na vidilo da Poljaci nisu izašli iz auta pokazujuć kartu Trogirske rivijere i nike prospekte za Vilu Izabellu.
Ka da nije bila dovoljna samo jedna scena, u igru uskočila i Lena, umirovljena šefica računovodstva bivše tvornice brokava "Napredak" iz Kaštel Štafilića. Skužila je Lena sve šta se događa pa dok su se ove dvi čepušale, ona započela s politikom trećeg puta.

„Ma šjor Poljak, lisen tu mi, ovde vam je opasno stajat, još će vas koko udrit, aj pomaknite se deset metri naprid, eno isprid moje kuće imate slobodan parking!“
„Parking? Izabella? Vila Izabella?“ - zbunjeno je odgovara Poljak.
„E,eeee, iza iza, vila Izabella, tako je, jess jess, na pravome ste mistu, friii parking, no čardž, izvolite, izvolite...“
„Ma bogati Lena, otkad si ti postala vila Izabella?“- ustobočila se Grozdana, a i Dobrila proviruje iza njezinog ramena.

Ma Lena, prifrigana i primazana svim mastima, pravi se gluva, ne obadaje ni jednu ni drugu, nego doziva: „Tooooni, Blaaaaaaško, aj dođite časkon, triba ljudima pomoć, odnesite in kufere u gornji apartman.“

Nije in tribalo dva puta reć, skočija Toni, pomoćni kuvar bez stalnog zaposlenja, priparkira Oktaviju, doletija mlađi sin Blaško, inače mazač na Brodospasovom remorkeru "Trudbenik", trenutno na bolovanju, stislo ga je u kosti bidnoga pa ne može maknit. Skupija je po dva kufera u svaku ruku, zalampa na treći kat u roku od deset sekundi. Poljaci se nisu ni snašli a već su in apartmani bili pripremljeni!

Pri samom kraju tratamenta evo ti i šjor Vicenca sa onom tabelon, cupka ka pasić za Poljacima i ponavlja "sobe, tribate li sobe?"
A nevista ga Grozdana pogledala ka bisna lisica i svašta bi mu bila izgovorila, ali se u zadnji tren zaustavila. Bolje jon je ne činit škerce. I radi tusere Dobrile i lupežice Lene i inspektora Volodera.

Izbrojala je do deset i rekla: „Vratite se doma, brzo će obid.“

I dok se dvoje marketinških stručnjaka pokunjeno vraćalo domu svome, šjora Dobrila je uzela metlu da malo očisti dvor od lišća šta je napadalo s odrine. Destruktivna kritika je očito učinila svoje. I dok je mela, primjetila je priko živice od ružmarina razbacano niko smeće.

Pogledala malo bolje kad ono – jedan sapun, Dove piše na njemu, novi, još neraspakiran, do njega skoro puna boca deterdženta Čarlija s limunon, a malo dalje, ispod barakokule - pršura za palačinke, teflonska.
„Ma koja li je ovo tuka bacila u moj vrtal?“ – pomislila je Dobrila
Privrnula je pršuru najprije na jednu pa na drugu stranu, bome reka bi čovik - gajnc nova, i još se jednom osvrnula oko sebe da vidi je li je ko slučajno gleda, a onda zadovoljno sebi u brk rekla - hm, ovo bi moglo još i poslužit!

Jeste li se ikada zapitali – koliko na svim neboderima, stambenim i gospodarskim zgradama, kućama pa čak i na najobičnijim potleušicama širom svijeta ima prozora? Naravno da niste jer vam ne pada na pamet baviti se takvim budalaštinama. Možda jedino ako ste većinski vlasnik staklarije ili pogona aluminijske stolarije. Ipak, nekako slutim da takvi rijetko nailaze na ovaj blog. Dakle, upamtite dobro, sa posljednjim danom siječnja tekuće godine, na svim objektima koji imaju poznatu adresu i kućni broj, bilo je ni manje ni više nego osamdeset i sedam milijardi, petstotina trideset i jedan milijun, stotinu trideset i dvije tisuće, dvjesto dvadeset i četiri prozora. Ne vjerujete? Pih, pa onda brojite iznova!



Koliko prozora, toliko različitih prizora i pogleda na svijet. A sjećam se dobro da je jedan od najljepših pogleda moga djetinjstva pucao s prozora šjore Mandine. Točnije rečeno, mogu samo pretpostaviti da je s tog mjesta pucao (oprostite, nikad mi nije bilo jasno zašto pogled "puca“, ali šta ću sad s tim...) jer je šjora Mandina (u službenoj korespodenciji - gospođa Dina), jedra žena rubensovskih oblina, odjevena u tijesni, prozirni kombinet i s obvezatnom ventulom u rukama, vazda bdjela nad tim uokvirenim pravokutnikom koji joj je očito značio više od života. Jer s njega je mogla vidjeti sve, i tko ide u grad, i tko se vraća s pazara, i koji se brod vezao za rivu i je li most otvoren ili nije. Uglavnom, ona je u tim vremenima bila ekvivalent današnjem ravnatelju SOA-e.



Eto, tko zna kakvim je strujanjima svijesti i elektriciteta u sjećanju, u moje misli dojedrio lik šjore Mandine, pardon - gospođe Dine, i to dok sam stajao na vrhu Vošca, istaknute stjenčuge Biokova, šiban vjetrom i olujom (oukej, oluje u tom trenutku nije bilo, ali baš mi nekako prirodno paše oluja uz vjetar i šibanje kao takvo).



Enivej, bio sam ja na tom Vošcu preko nekoliko puta do sada, ali kako da kažem, u planinarskom smislu, to mi baš i nije bio poduhvat za naročitu hvalu, budući da bih se najčešće autićem uspentrao uz biokovske serpentine, zatim gumolomnom cesticom prema Svetom Juri, najvišem vrhu Biokova, kojim dominira televizijski odašiljač i meteorološka postaja na koju smo mi Dalmatinci posebno ponosni jer su njezini minusi garancija i neoboriv dokaz našeg teškog života i patnji sveudilj na ovim prostorima. Autom se može uskotrljati sve do podnožja Vošca, nakon čega vas očekuje dvadesetak minuta uspona do vrha s respektabilnih 1422 metra nad morem. I to doslovce nad morem, jer se trenutno ne mogu sjetiti niti jednog vrha slične visine koji se toliko približio velikom plavetnilu.



Ono što bi „Glava šećera“ bila za Rio de Janeiro, eto, tako nešto bi mogao predstavljati Vošac za Makarsku. Premda se realno govoreći, brazilska Tešta di cukero ne može ni ljepotom ni visinom mjeriti s našim Vošcem, al' eto šta ćemo sad cjepidlačit, pogotovo u godini Olimpijade.



Daklem, što sam ono htio rijet...aha, ovoga sam puta odlučio ispenjati Vošac zaozbiljno planinarski, krenuti od samog podnožja iz Makra kroz, na prvi pogled neprohodnu barijeru zastrašujućeg izgleda, svladati preko tisuću i dvjesto metara visinske razlike iz jednog poteza i na koncu se tim postignućem besramno hvaliti po svim mogućim društvenim mrežama.



A iskreno, nije mi krenulo baš najbolje, jer mi je za pronaći Makar, stari, zapravo, najstariji dio Makarske, trebalo dosta strpljenja i vozačke vižljavosti. Eh da, lako mi je sad o tome pričati, ali trebali ste čuti moje beštimje kad sam četvrti put nabasao u slijepo dvorište, pravo pred ralje dobermanu, afganistanskom hrtu ili možda pinču, još sam pod stresom pa se usrdno nadam da će mi čitatelj oprostiti faktografsku nedosljednost.
Pa mislim stvarno, mogli su dole na magistrali staviti neki putokaz, makar se radilo i o Makru, a ne da se moram živ pojesti dok prangijam po rikvercu i prvoj. Jer, ja sam super kad mi sve ide u redu. Ali kad neplanirano zaglavim, onda je onaj pinč iz prethodnog pasusa za mene mala beba.



Sreća mi se osmjehnula tek kad sam pronašao groblje, jer je u uputstvima pisalo da je tu najbolje uparkirati auto. Pri tom paziti da ipak ostane izvan domašaja bulina, jer zanimljivo, smirene pokojnike i žustre balotaše u dokona nedjeljna popodneva dijeli tek jedan klimavi zidić.

Staza koja od tog mjesta krivuda prema planini, slijedi drevni put kojim su kretale generacije žitelja podbiokovlja. U nekom trenutku se osjetiš pomalo i posramljenim, jer, eto, ti sad tu prolaziš iz čiste zabave, dok su oni morali „gore iznad“ iz nasušne potrebe. Ne samo zbog blaga i ljetnih ispaša, kao i obrade krpica plodne zemlje u vrtačama između ljutog krša već i zbog leda koji se vadio iz brojnih biokovskih jama „ledenica“. Kako se tada mukotrpno živjelo...



I zapravo, imaš o čemu razmišljati ta tri sata koliko traje uspon najzigizagastijom stazom kojom sam ikada kročio.



S jedne strane te privlači ta grubijanska ljepota i surovost litica koje se izdižu stotinama metara u visinu, dok je s druge dovoljan tek trenutak nepažnje da ti se duša raspe k'o kilo oštrog brašna po pločicama kad ugledaš to more ispod sebe, Makarsku i sva ona živopisna mjesta s prekrasnim plažama.



Pa te još na tim visinama i strminama dočeka snijeg, ispočetka u krpicama, a potom sve dublji i tajanstveniji. Ipak, dileme nema, jer gore se mora, čak i u trenucima kad vjetar s mora opako nadire kao da želi pokazati tko je tu gazda. Eh, lako mu se danas junačiti kad je gazdarica Bura uzela slobodan dan...



I da, planina mi je dala dopuštenje da je malo čačkam i draškam, i da barem na trenutak, gledam svijet s visine, ali zapravo, sve je to relativno, jer kad se nađeš u ovakvom okruženju, tek tada spoznaš koliko si sitan u odnosu na nju.

Ipak, vrijedilo je i vrijedit će, ovoga i svakog sljedećeg puta. I ne želim spominjati napore epskih razmjera, bol u mišićima, poglede od kojih zastaje dah, veličanstvenu ljepotu i banalizaciju svega postojećeg. Ali zaista na nekim mjestima osjetiš poriv da zauvijek ostaneš tu. Baš kao i šjora gospoja Dina-Mandina, kurjoža staroga kova, koja nikad nije htjela otići sa svog prozora.