Marketing
Otočki didi
Svaka rijeka zna gdje je njeno more pa tako i ona. Cetina. Čak i onda kad se studen zalijepi za njenu površinu pa poprimi plavičastu nijansu leda, kao da stoji, kao da se ne miče, a zrak onako svjež, pomalo bocka, kao kad ti doktor prisloni stetoskop na leđa pa kaže – dišite duboko. A tebe lagano uhvati panika jer čak i u ovim godinama zapravo nemaš pojma kako se to na ispravan način diše duboko. Uspraviš ramena, podigneš bradu jer misliš da to tako treba i taman nekako uhvatiš ritam kad doktor ponovo odriješito kaže – zadržite dah!
Tako i sada, na obali rijeke, zadržavam dah, sve kako bi ih čuo, jer slutim da su tu negdje, jer znam da moraju doći.
I zaista, kao da se negdje, iz dubine magle javlja jasan reski zvon, ali ubrzo utihne kao da se poigrava. Nastavljaš disati duboko.
U selima između rijeke i plan'ne, Cet'ne i Kameeešnice, održao se lijepi običaj vezan uz pokladne svečanosti. Mačkare. Nemojte ih brkati s maškarama, mada imaju određenih sličnosti, jednostavno, maškare su maškare, a mačkare su... ipak nešto posebno.
Pravila igre, jasna su i poznata, stoljećima već, uloge su svima dobro znane. Na čelu mačkarane povorke uvijek se nalazi barjaktar, potom mlada, mladoženja, a zlu ne trebalo, tu je i djever. Nakon njih slijede kome(n)dije, glumci koji izvode kratke scene, šaljivog, često i lascivnog karaktera, aludirajući na ljude koje svi znaju i događaje o kojima se vazda nešto šuška, ali nije preporučljivo glasno govoriti. Osim kad su mačkare u pitanju, naravno. Nakon komedijaša dolazi najzanimljiviji dio povorke. U prvom redu balinčad – djeca maskirana u babe, svi do jednog u crnini i prekriveni maramama.
Zatim idu „prave“ babe, didi i na kraju povorke – Turčin.
Mada je Turčin nominalno zapovjednik, sva vlast zapravo pripada babama. Baba mora biti kršna i snažna, kao od Kamešnice odvaljena, ali u isto vrijeme spretna i okretna, baba je vođa, baba je autoritet, baba je dirigent. Dovoljan je samo pokret rukom, ponekad tek jedan mig da povorka krene.
Ipak, ono što daje najveću draž mačkarama su – didi.. Didi su bića koja dolaze iz nekog, ma ne drugog, nego iz trećeg svijeta, svijeta na granici jave i sna, mašte i zbilje, harmonije i kaosa.
Izgledaju zastrašujuće, zamazanog lica iz kojega se razabiru svijetle oči prodornog pogleda. Odjeća im je sva prekrivena resama, a na glavama imaju „mišine“ od ovčje kože i vune, nevjerovatno visoke figure koje ionako stasitim didima daju divovski izgled. Oko pojasa su im zapasana zvona.
Čudo se događa u trenutku kad nastane pokret. Rese zatitraju, zvona udaraju, a kad svi didi zajedno krenu, oslobađa se silna energija koja tjera zle duhove, studen i sve ono loše što se nagomila u nekom kutku uma.
U Otoku kod Sinja i okolnim selima, ljudi su uspjeli sačuvati taj prastari običaj, u ne tako davna vremena rasprostranjen širom naše Zagore. Danas su svima dobro znani zvončari iz okolice Rijeke, posebice halubajski, čak i golem dio Slovenije u ovo vrijeme zvonca, a zanimljivo, u Dalmaciji su ostali tek tragovi, i to gle čuda – na Otoku ili u Otoku, kako vam drago. I do tog običaja se ne drži tek tako – za njega se uistinu živi.
Svako selo, čak i zaselak ima svoje mačkare koje u povorci obilaze sva okolna mjesta. Bivaju srdačno dočekani, počašćeni jelom i pićem. Dvije povorke se nikada ne smiju susresti, ako se to slučajno dogodi, babe se moraju „po'rvati“. Oni čija baba izgubi, moraju okolnim putem. Ipak, pazi se da se to ne događa.
Ovi „moji“ didi su iz Priblaća, dijela Otoka bliže „rici“. Sve su mi objasnili u par minuta. Posebno je zanimljiv trenutak kad se ta „strašna“ mačkara preobrazi u običnog čovjeka koji o drevnim običajima svoga kraja govori s posebnim žarom. Ispričavaju se što ih nema više. Ma, i ovako su fascinantni.
Nakon pohoda koji znaju biti dugi i više desetaka kilometara, sve mačkarane skupine dolaze na trg u Otoku gdje izvode završnu točku svog programa. U raspojasanom plesu koji kako odmiče, sve više stvara hipnotički učinak, brišu se sve granice, u zaglušujućoj zvonjavi, dok zrak titra, a zemlja se trese, rastaje se od jednog, a hrli u zagrljaj drugom vremenu.
Postoji nešto iskonski snažno u ovom običaju, kao da se sve slije u simboličke slike čovjeka i svijeta koji ga okružuje, opasnosti koje ga vrebaju, izmjene godišnjih doba, vremena dobra i vremena zla, povezanost generacija koje su sad tu, s onima koje su bile i onima koje će tek doći. I dobro je da se taj dio baštine još uvijek njeguje, i ne samo njeguje već s puno duha živi. Čak i djeca koja tek što su prohodala, već skakuću u tom ritmu kojeg su ne samo vidjeli već i upili od velikih dida. Vidi se da je taj mot, pokret, zapisan u genima.
Odagnali smo zle duhove, zimi dolazi kraj, vrijeme je za novi početak.
Post je objavljen 31.01.2016. u 09:07 sati.