Marketing
Tri debela brata
Jutro je mirisalo na naranču, cimet i dobro. Pogotovo kad su se oblaci boje muzgavaca počeli razilaziti kao pripiti gosti koji ni do pet ujutro nisu uspjeli dokučiti da se otužan tulum rasuo već oko dva, kao vrećica čipsa po izmaćanom tapetu.
Pospremio sam u ruksak par neophodnih sitnica i dvije šake ophodnih krupnica – kutijicu punu badema, oraha, grožđica i brusnica. Neka se nađe. Toliko sam planina posljednjih godina prehodio i toliko vrhova prekoračio i gotovo svakog puta sam sebi rekao – ovdje ću se vratiti. Zapravo, ne sjećam se da sam makar jednom pomislio – ovdje ne želim ponovo doći.
Ali, kako te uvijek neki vrag tjera da žudiš za nečim novim i neotkrivenim, tako mnogo puta stare, dobro poznate staze ostaju u sjeni, pa već i na sam njihov spomen odmahneš rukom i pokušavajući naći prikladno opravdanje – ah, tamo sam već bio.
Da, tako sam i na Koziku već bio, tom kršnom, mišićavom, mosorskom velikanu koji se kao u nekoj priči iz davnina sam odvažio otići u svijet i potražiti sreću. Dok se glavnina vrhova na Mosoru grupirala u njegovom središnjem masivu, od Ljubljana preko Vickovog stupa do Velikog Kabla, Kozik je pobjegao daleko na istok. Tri debela brata dugo nisu mogli odgonetnuti razlog bijega sina razmetnoga, a da su umjesto glava u oblacima imali imalo smisla za romantiku, shvatili bi da se taj mladi neobuzdani lik smrtno zaljubio u rijeku Cetinu i da će učiniti sve da joj bude blizu. Barem toliko da je svake večeri i svake zore može pozdraviti i poručiti – tu sam, čuvam te.
Mnogi su, ne bez razloga, Kozik već odavno proglasili najljepšim vrhom na Mosoru. U prijevodu na svima razumljiv jezik, to bi značilo – ako se želite popeti gore, budite spremni na mnogo znoja, uz pregršt sumnji i čašu strepnji. Pogotovo ako se odlučite popeti najkraćom, ali ujedno i najstrmijom stazom koja vodi od Dubrave, slikovitog planinskog seoca sasvim netipičnog za Dalmaciju, kroz golemi usjek kojeg je vjerojatno isklesao neki pradavni ledenjak.
Zapravo, tek na takvoj strmini shvatiš da Mosor uopće nije bezvezna planina. To što je naš, što se nalazi u našem dvorištu, sasvim ga nepravedno stavlja u inferioran položaj. Kao neš ti, pa to nam je tu blizu, možemo skoknuti do njega svakog dana. A zanimljivo, bliže su jedno drugom Mount Everest i Lhotse, prva i četvrta planina na svijetu nego li već ranije spomenuti Veliki Kabal i Kozik. Ne vjerujete? Ako lažem ja, ne laže Google earth.
No, pustimo sad Lhotse i Everest, vratimo se našoj stazi koja migolji sunčanom stranom planine među hrašćem kroz koje bura vije. Dok su se udari vjetra koškali s vranama u najvišim granama stabala, koračali smo kao po svečanom tepihu od suhog, šuštavog lišća, nastojeći se što prije domoći vršnog grebena na kojem će se naša staza spojiti s onom, već dobro uhodanom iz smjera tri debela brata.
I zaista, na prijevoju zvanom Tepla pola, otvorili su se vidici prema Dalmatinskoj zagori i još dalje, prema Bosni, a vala i Hercegovini. Tamo gore su nas dočekali žestoki refuli friške bure tako da mi se na Teploj poli, nos učas pretvorio u smrznuti pomfrit.
Ipak, znajući da nas do našeg današnjeg cilja očekuje još svega dvadesetak minuta grebeninga, nismo se dali pokolebati. Pogotovo kad nam se u vidokrugu i sada već opipljivom dosegu gojzerica našla crkvica svetog Jure, sveca osobito štovanog u ovim krajevima.
Još samo par koraka, i to je to. Dobro poznat osjećaj, ali svaki put, iznova i uvijek drag i uzbudljiv. Pogledi prema jugu sežu daleko preko pučine. Do najbližeg Brača bi se mogli baciti kamenom, odmah tu je Hvar, pa Korčula, eno Lastova i Sušca iza nje! Vidi li se Monte Gargano? Ipak ne, sumaglica na horizontu briše granicu mora i neba. S druge strane, iz dubine kontinenta virkaju snježne kape dalekih planina. Prema istoku, Mosor se miri s Cetinom a preko nje, proviruje moćna gromada Biokova.
Na vrhu se i vjetar konačno smirio, kao da je priznao poraz. Ili je barem objavio privremeno povlačenje. Tek toliko da se ne uvrijedimo. Zna on da smo „naši“, i u dobru i u zlu.
Čekao nas je povratak, istim putem, oštricom grebena do Teple pole pa onda već dobro znanom strminom prema dolini. I svo me vrijeme kopkalo, ma zašto Tepla pola, otkud Tepla pola, a onda sam shvatio - to je ona topla polovica krumpira iz pećnice, premazanog maslinovim uljem i mirisnim travama s komadićem pancete i fetom sira na vrhu. Za ovakav dan – savršeni kraj!
Post je objavljen 28.01.2016. u 19:35 sati.