Marketing
Kad je dok bio mlad
U zapisima sačuvanim iz drevne indijske civilizacije, sav tada poznati svijet predočen je u obliku polulopte koju na svojim leđima pridržavaju četiri slona a oni se opet svi zajedno čvrsto drže na oklopu jedne velike kornjače. U azijskim kulturama, kornjača slovi kao simbol zaštite, polaganog i sigurnog napretka, ali također i mudrosti, izdržljivosti i dugovječnosti.
Kod nas tako velikih kornjača koje bi na svojim leđima mogle ponijeti čitavi svijet, na žalost nema ( o slonovima bi se još i dalo razgovarati), ali zapravo, prisjećajući se te slike koja je ostala zapisana negdje u sjećanju i gledajući stari ruzinavi dok koji upravo odbrojava posljednje dane u našem škveru, poveznica se nametnula sama po sebi. Za našu generaciju, taj sivi, veliki dok je nešto što je oduvijek bilo tu, kao neki otok, poluotok ili samo punta u Saldunskom zaljevu, sam po sebi logičan i razumljiv.
Spominjem se jednog davnog filma čiji je naslov bio „Na dokovima New Yorka“. Nestrpljivo smo očekivali dan kad će se pojaviti u našem kinu ponajviše da vidimo kako izgledaju dokovi u tom famoznom New Yorku pa da ih usporedimo s ovim našim. Kad tamo razočarenje samo takvo – oni dokovima nazivaje mule ili gatove za koje se privezuju brodovi u luci. Pihhh, ta nemojte kas'ti, o moje Njujorčlije, ako niste znali - mul je mul, a dok je dok!
Za razliku od brodova, o dokovima se nikad nisu pisale priče, pjesme još i manje, oni čak ni svoga imena nemaju, jedino čemu se mogu nadati je nekakav brojčani dodatak kojeg će mu prikačiti maštoviti tehničar u odjelu tehnologije i razvoja pa će eto postati DOK 2 ili DOK 35, kako mu već kockice padnu. Šteta, mene taj dok uvijek podsjeti na ponosnog oca dok podiže dijete na svoja ramena, na „krkače“, kako bi se kod nas reklo.
Priča trogirskog doka sve je, samo ne štura i dosadna. U dokumentima se navodi da je izgrađen daleke 1928. godine u Njemačkoj, a na naš je Jadran došao nepuna tri desetljeća kasnije kao dio ratne odštete koju je Njemačka morala isplatiti Jugoslaviji. O da, i toga je bilo. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća temeljito je obnovljen i osnažen. Kroz sve te godine otkad je u našem brodogradilišu, prigrlio je pod svoje skute i podigao na svojim plećima više od 3000 brodova. Eh, kad Švabo nešto napravi, onda to i traje.
Primao ih je šutke, strpljivo, kao ona kornjača s početka priče, a oni su dolazili i odlazili, neki se vraćali i na desetke puta, pričali mu štorije o dalekim morima, o burama i neverama kroz koje su preplovili. A on, sam, uvijek na istom mjestu, gotovo bi se posramio što od tog velikog svijeta ništa nije vidio i siguran sam da mu je puno puta došla želja da odriši svoje cime, krene i vidi kakva se sve to čuda kriju iza punte Čiova i još dalje.
Upamtio je taj dok sretnih dana, ali i onih tužnih, kao i u mnogim drugim životima, jer je na neki način i on proživio sve to vrijeme ostajući neraskidivo povezan sa čovjekom koji je u njemu i zahvaljujući njemu zarađivao svoj kruh. Počesto težak, tvrd, pomalo gorak i preko mjere slan, ali to je jednostavno tako moralo biti.
Kao što mora biti i to da sve što ima početak mora imati i svoj kraj. Kad stari isluženi dok ovih dana konačno krene i okrene tu puntu Čiova, možda će biti pomalo neumjesno poželjeti mu dobro more na putu do rezališta, ali sam siguran da će se svakom od nas, čak i nehotice iz grla oteti jedno iskreno - hvala.
Post je objavljen 20.12.2015. u 18:52 sati.