Gospodin Kič se spustio u grad kao što svake godine ima običaj u ovo vrijeme navratiti. Prolaznici prolaze i ljubazno mu se osmjehuju. On sav gord i ponosan uzvraća laganim naklonom. Na ulicama vlada vesela užurbanost, po izlozima trgovina skakuću postoci. Samba, rumba, cha cha cha, trideset posto, pedeset posto, navali narode, još malo pa nestalo. Kupite našu robu po nevjerojatnim cijenama. Nevjerovatno baš. Odnekud mirišu vrući kesteni. Neki momak lupa u bongo. Bong-bong. Na tapetiću pored njegovih nogu svjetluca lipov gaj. Tu i tamo poneka zgužvana novčanica.

Na autobusnoj stanici jedanaestice okupila se moćna gomilica. Tri gospođe u dijamantnim godinama i jedan starčić s kapičicom francuzicom preko rijetkih vlasi. Šćućurili se zajedno, gotovo zagrljeni i šapuću nešto u povjerenju. Ma o čemu li to pričaju? Kakve li to tajne jedno drugom otkrivaju? Vjerojatno se hvale kakve su sve fine stvari uspjeli sebi priuštili od raskošne penzionerske božićnice. Znam ja takve, znam. Od jednog Mažuranića se raspamete, a s Radićem se već bahato razbacuju na sve strane. Starčevića ne viđaju u posljednje vrijeme. Čuli su od nekog da se povukao iz javnog života.

Prilazim im bliže a sve kao da neću. Isključim načas brundanje grada i naćulim uši. Kad tamo... oni... ne pričaju, oni... pjevaju!? Skladno, lagano, ispod glasa. Tiho noći, moje zlato spava, za glavom joj od bisera grana... Uživam ih gledati. I slušati. Nitko se ne nameće, nitko ne dirigira, njih četvero stoje zagrljeni u prosinačkoj noći na stanici jedanestice i pjevuše kao nekad, iz srca, iz duše. Tiho pojte sićani slavuji, da se moje zlato ne probudi...



Dan je. Badnji dan. Divan, osunčan. Još je pomalo friško, ali ide na bolje. Mora ći na bolje. Na malenom trgu kamenom popločanom, rastu četiri murve i dvije čistačice. Murve su mlade, glatke kore i razgranate, čistačice su žute i uglavnom sive. Kupe otpalo lišće i pokušavaju ga strpati u vreće. A lišće ko lišće, nošeno vjetrom bježi na sve strane. Neće u vreće i neće. Čistačice se smijuckaju pa badaju metlama po granama ne bi li što više lišća otpalo. Upinju se, propinju, mlate s metlama koliko god visoko mogu.

Zar neće samo otpasti – pitam ih.
Hi hi hi, odgovaraju one – uoće, a kou će sutra i prikostra juopet nanovo mest, nu i ovo lišće poludlo, da je normalno vrime odavno bi već odletlo zgrane.
A dobro, slegnem ramenima, to su vjerojatne specifične tajne zanata koje barem za sada, nisam spsoban dokučiti.



Gužva u trgovinama. Kupuje se sve. Kao da će rat. Avenijama šoping centra prolaze kolica dupkom puna kao šleperi Špedicije iz Bugojna. Majoneza, krastavci, sok od naranče, pivo, gumeni bomboni, svjetlucavi baloni, tegle nutele, zvizdarije ko će prije. Vozači kolica mahom ozbiljnih lica, bez osmijeha, bez radosti, kupuje se sve i svašta, a zašta, zašta...
Pred blagajnom zastoj, naravno. Za vratom mi dahće neki lik, neotesan, neobrijan, masan, drobat. Stoji malo sa strane i nešto gleda.
Jeste li vi u redu ili... pitam ga reda radi.

Argrrrr, ništa, ništa, promrlja više za sebe i ubrzo naglo krene prema naprijed, preskačući sve kupce u redu. Šta je ovome majko mila?
Prišao je drugom liku koji je taman na blagajni plaćao svoj račun, pokazao mu nekakvu iskaznicu i rekao – OSIGURANJE, molim vas pođite sa mnom. Ovaj drugi lik, neki suhonjavi čovo u kariranom kaputiću s kapuljačom, posluša ga bez riječi i njih se dvojica udalje prema sporednoj prostoriji.

Nitko ništa ne govori, nitko ništa ne mrmlja, samo se s blagajne čuje – biiiip, bippp, bipp-bipp. Kao Morseovi znaci.
Dok sam stigao na red, evo ti trgovinskog osigurača natrag, ovaj put samog, bez lika s kariranom kapuljačom (nije ga valjda zatukao oklagijom tamo u špajzi), nosi u desnoj ruci nekakvu kesičicu s bademima, dobacuje blagajnici i odrešito kaže – mala, tuci ovo!

Mala nešto ukucava, vrpolji se, pa opet ukucava, važe kesičicu, još jednom okreće, gleda – osam deka jezgre od bajama, cijena sedam kuna i devedeset lipa.
Jeba on ćaću svoga, zgrabi trgovinski osigurač kesičicu s bademima pa se opet izgubi u onoj prostoriji sa strane. I dalje nitko ništa nije govorio, nitko se nije ni promeškoljio, samo se s blagajni nastavio razlijegati zvuk biioop biiip biiip.

Ne želim ni pomisliti što se dogodilo smotanom lupežu u prokockanom kaputu koji je htio otuđiti robu vrijednu sedam kuna i devedeset lipa.
Dok sam zbunjeno pospremao nepotrebne artikle u vrećicu od spize, mala s blagajne mi je pružila račun s ostatkom novca i umorno zacvrkutala - Sretan Božić.