Božić počinje u onom trenutku kad posljednji petardaš ode spat. Rijetko se što može usporediti s atmosferom božićnog jutra, mirnog, nečujnog, kad se nebo zarumeni iznad jugoistoka, a prijatna svježina gricka obraze. Tada konačno možeš odahnuti i onako više za sebe procijediti – fala ti Bože.
Iz nekog neobičnog razloga, ljudi podno ovih naših gudura, svoju radost vole iskazivati pucanjem, praskanjem i prangijanjem. Nek se ori nek se trese, ima u nas svake blese. Mislim da bi na ovu duboko ukorijenjenu pojavu u našem narodu čak i šjor Zigizmund imao što za reći, ali ako se već on nije uspio dohvatiti te teme, eto ideje za diplomski rad nekom študentu psihologije, veterine ili prometnih znanosti pak.

Upravo jučer gledam jednog dičnog domaćeg muža kako okružen skupinom dječaraca bacaka te isprdke od bombica svuda naokolo. Dok oni trčkaraju oko njega ko pačići oko krave, on više mrtav nego hladan pali jednu za drugom i pucka li ga pucka. Pri tome me najviše dojmio izraz njegovog lica. Ajde, čovjek bi pomislio, ako mu je gušt, neka mu je gušt, ali zanimljivo, svo to vrijeme on nije pokazao ni trunčice emocija. Kao da sadi luk, kao da mijenja manžetnu na poluosovini, niti vidiš da mu je drago, niti vidiš da mu nije drago. Zapravo što ga duže promatram, sve sam uvjereniji da ga je rođena žena potjerala iz kuće kako bi dakako kvalitetno proveo vrijeme s tom dječurlijom dok ona na miru dovršava bakalar. Na bjanko, razumije se.

No dobro, to je bilo jučer a danas je već novi dan. Svjež, čio i mio. Pogotovo kad nakon jutarnje kave i mirisnih kolača, uz politički korektno „triba li šta pomoć“, vrli domaćin kaže – ma kaki, ne tiba ništa, ajte vi dico malo u đir i vratite se do po bota. Obid je u jednu uru.

Ozaren dobitnom srećkom, pomislih - super, sad i mi možemo otić bacat petarde! Danas je takav dan. No, u posljednji sam tren zaustavio nepoćudne misli, osvrnuo se na sve četiri strane svijeta pa ugurao par sitnica kroz peta vrata i rekao – za mnom drugovi!
Di? – pitali su unezvjereno
Di nas bude volja.



Može biti da sam kroz sve ove godine skitaranja i tumaranja razvio instančan osjećaj za feeling štono bi se reklo, ali nekako mi sve lakše padaju na um ideje di ćemo i kako ćemo. U hipu mi se stvorla zamisao da skoknemo do jedne stazice iznad Lokve Rogoznice na padinama Omiške Dinare, planininice koja se skutrila između obale mora Adrianskog i donjeg toka rijeke Cetine, zaštićena barijerom Mosora s jedne i Biokova s druge strane. Od starog sela ćemo uskom zigi-zagi stazom otprilike sat vremena uzbrdo, nakon toga nešto brže nizbrdo, taman da se vratimo na vrijeme za otmjeni aperitiv prije blagdanskog ručka.



Gotovo sva mjesta uz obalu Bračkog kanala imaju nešto što se zove „staro selo“. Naime, u ne tako davnoj prošlosti, sva ova mjestašca nisu bila smještena uz more kao danas, već su se naselja formirala gore „pod gredama“, ispod stjenovitih litica. Male zaravni ispod sela bi se iskoristile za vrtove i polja, a s morem se tada malo komuniciralo, ponajviše zbog straha od gusara.




Ipak, vremena se mijenjaju, gusari su danas poprimili drugačije oblike i usvojili nove metode pljačke pa su ljudi postupno napuštali svoja stara sela i gradili nove kuće dolje uz more, pogotovo nakon što je tim krajem provijugala nova jadranska turistička cesta, od milja zvana magistrala. Nakon što smi svi magistrirali preko noći, počeli smo podizati osebujne građevine koje su trajno unakazile okoliš, a dobrim dijelom i nas same.
Očajnička trka za šuškavim papirnatim nadomjestkom za sreću kao i alkemijanje kako uložiti malo a dobiti puno, odredila je i nove načine razmišljanja. Jedan moj davni drug koji je u tim okolnostima plivao kao riba u tegli od krastavaca, često bi znao reć – ebeš čovika koji nema baren dvista iljada maraka sa strane.

Stoga sam suočen s realnom opasnošću da me nepoznat netko zbog manjka dvista iljada maraka sa strane, zaskoči, pretrese i na koncu... jel , znate već na što mislim, pobjegao u rano zimsko jutro iznad starog sela rečene Lokve nam Rogoznice, drevnom stazom kojom se preko prijevoja nekad stizalo do sela u zaleđu. Nekako me dodir s tim starim i iskonskim dovede u red i smiri.



Staza je znalački sljubljena sa strmim obroncima. Koračajući lagano i oprezno, postaješ svjestan da zapravo gaziš po spomeniku ljudima koji su dane i mjesece potrošili klesajući kamen i gradeći podzide kako bi se što lakše i ugodnije moglo putovati. Iz podnožja dopiru zvuci, čisti i nepatvoreni, sve je kao i nekad, Tko kaže da ne postoji vremenski stroj? I zaista nakon nepunog sata hoda od starog sela stižemo na prijevoj na kojem se nalazi crkvica sv. Vida.



Eh, što jest jest, naš Vid stvarno s ovog mjesta ima vidik na sve strane. S juga svjetluca more, otoci se gube u izmaglici, a gore sa sjevera svježi zrak donosi romor dalekih rijeka i planina.



Po čitavom Bračkom kanalu tražimo ali ne nalazimo niti jednog jedra, niti jedna brazde. Neobično. No dobro, danas je takav dan. Općenito, Bračkim se kanalom oduvijek malo plovilo. Pomorci nikad nisu voljeli taj prolaz. U prvom redu zbog bure koja se iznenada prelije preko Vrulje i učas zapjeni more. A tko zna, možda je i sjećanje na gusare ostavilo traga. Zašto mi nikad nismo snimili film sa tom temom? Altroke Karibi i Johnny Depp.



Ostali bi mi na ovom prijevoju još dugo i tko zna kakve bi sve misli dozibale u naše tikve da odnekud nije dospio zamamni miris božićnog pečenja. Kako kamo odakle i zašto, kad u krugu od nekoliko kilometara nismo spazili ni žive duše niti čestitog čeljadeta? Nemoćni da se borimo protiv više sile, pomireni s onim animalnim u sebi, smetnuli smo više ciljeve s uma i prateći miris koji je perverzno draškao nosnice nepogrešivo stigli na odredište. Zašto ne, danas je i tako takav dan.