Bila je ovo dobra godina. Za razliku od one prijašnje, dvije i četrnaeste koja nas je ostavila bez ljeta i bez zime, bez vina i bez maslina, ova je protekla baš onako kako treba. Zima je odigrala oštro ali korektno, ljeto je uzvratilo cvrčcima i maestralima, kroz elementarne nepogode smo se provukli kao kroz fokus hiperbole, čak je i ona bura svih bura koja nas je zamalo otpuhala početkom ožujka , bila neobično topla. Voćke i povrćke rađale su zdravo i obilno, darovale su nam pregršt plodova slatkih, sočnih i prepunih sunca.

Za golemu većinu onog dobrog što se dogodilo kroz proteklih dvanaest mjeseci, zaslužna je priroda. Priroda sjedi, evo ti minus pet. Da vidimo tko je sljedeći? Čovjek Čovjekić, je li taj uopće na nastavi ili je opet kidnuo? Hej Čovječe, kud bježiš, vrati se, trebaš odgovarati.
Čovjek se vrati, skrušeno obori pogled pa okrene leđa razredu. Odmah se osjeti da se nije dobro pripremio.

Onda Čovječe, kaži ti nama što si dobroga napravio ove godine?
Pa... napravio sam... dosta toga. Ovaj... dao sam izgraditi de-mooo-kraaaaa-cijuuu i...i...i...
I... što još?
De-mooo-kraaaaa-cijuuu i slobodu – jedva prevali Čovjek preko usana i bi mu malo lakše.
I jesi li uspio?
Zamalo!
Kako to zamalo?
Pa kako da vam kažem, nije do mene. Ja sam dao sve od sebe, pripremio dokumentaciju, ishodio sve potrebne dozvole, ali je zakazao izvođač radova.
Izvođač radova? Tako dakle. A koji je to izvođač radova, molit ću lijepo?
Ma znate, ima neka firma, Ujak Sam d.d. oni su specijalizirani za te zemljane radove.

A-ha, dakle, odrabrali ste tu firmu na javnom natječaju?
Pa i nismo baš na javnom, u stvari... da, manje-više da.
I kažeš, izvođač radova zajebo?
Zajebo skroz. U stvari, nije on sam toliko zajebo koliko više ovi... podizvođači.
Kakvi sad podizvođači?
Pa to su kooperanti Ujke Sema, oni su već dugo u tom poslu zajedno.
Dakle, oni su glavni krivci?
Ma da, oni najviše i onaj jedan što se odmetnuo pa sad hoće nešto na svoju ruku raditi.
Tko li je sad pa taj?
Ma neki Medo Vlado, kažu da je taj prije bio jak, neko vrijeme ga nije bilo na tržištu pa se nedavno opet pojavio.
Medo Vlado kažeš... A je li taj Medo bolji izvođač od ovog Ujke ili...
Ma tu je negdje li-la. Više li nego la.

I što ćemo sad s tobom Čovječe?
Pa ništa, ako mogu, ja bi na popravni...
Ti bi na na popravni? Još jednom? Ama koji ti je to popravni po redu?
Ovaj, ček da izračunam... prvi...drugi... ovaj, čini mi se dvije tisuće i šesnaesti, ako ne računam one od ranije
Dvije tisuće i šesnaesti, da... po ovom sistemu... a ono otprije da i ne računamo kažeš.... E moj Čovječe, nema tebi spasa. Nikad s tobom na zelenu granu.




Da, taj čovjek kojemu ću sad za kaznu skinuti ono veliko Č jer ga nije zaslužio. ovu je godinu isprebijao, izmasakrirao kao malo koju do sada, ukratko učinio je očajnom i užasnom.
Iz perspektive mog djetnjstva, svijet godine dvijetisuće i petnaeste trebao je biti fantastično mjesto za život. Trebali smo raširiti krila, letjeti, lebdjeti, živjeti svoje snove. A što smo dobili?
Svega je tu bilo, terora, straha, nesigurnosti, smrti, izbjeglica, suza, svakog jada i čemera.

Mada kažu da se već odavno nalazimo u ratnom stanju i da je bojišnica svuda oko nas, možda još nije kasno da se okrenemo čovjeku, tom jadnom i sluđenom biću koji unatoč tome što je bio grozan učenik i što kroz sve ove godine ništa nije naučio, ipak pomognemo izvući makar zrnce znanja, volje i želje za preokretom.

Jer, kad čovjek napravi nešto dobro, malo se o tome čuje, malo se o tome zna, kao da to nikom nije zanimljivo. Servira nam se nešto drugo. Srdžba za doručak, mržnja za ručak i gnjev za večeru. I tako iz dana u dan.
Kažu da nas na ovoj planeti ima preko sedam milijardi. Možete li uopće zamisliti koliko je to kombinacija visina, težina, konstitucija, boja kože, kose, očiju, ruku, nogu, a tek što li se nalazi iznutra, u onome što se ne vidi na prvi pogled? Koliko razmšljanja, koliko stavova, koliko iskustava, koliko snova... Ali svi smo jedinstveni i svi smo različiti. Ma da nas ima ne sedam, nego sedamdeset i sedam milijardi, opet bi svi na svoj način bili jedinstveni i različiti. Naizgled.
Ipak, ponekad se pitam, zar smo stvarno toliko različiti da se ne možemo dogovoriti ni oko čega? Pa nije valjda da postoji toliko različitih ciljeva, težnji, žudnji...

Eto, upravo ovih dana dok čestitamo blagdane jedni drugima i biramo riječi kojima ćemo najbolje opisati naše želje, na što zapravo mislimo?
Želim ti zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir. Ništa više, sve ono bitno stane u svega pet riječi.
Zdravlje, ljubav, sreća, blagostanje i mir. Možemo biti ne znam koliko različiti, ali ovih pet stvari želimo svi. I ja u Trogiru, i ti u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Parizu, Damasku, Kuala Lumpuru, Ulan Baatoru, Port Moresbyju...

Svi to želimo. Želimo zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir. Za sebe, za sve svoje bližnje za sve koje volimo.
Pet pojmova kao pet prstiju na ruci. I kad dajemo jedan drugome „gimme five“, radimo upravo to – u jednom radosnom pokretu šaljemo jedno drugom zdravlje, ljubav, sreću, blagostanje i mir.

Unatoč svemu, ne želim prestati vjerovati u ono dobro u ljudima.

Svake godine u ovo doba, meni se jedna pjesma prikrade s leđa i ušulja u misli. Useli se pa se ne da istjerati van. Radi se o staroj škotskoj, pravoj gorštačkoj pjesmi koja nosi naziv Auld lang syne. Sigurno ste je čuli mada se kod nas ne izvodi tako često, a začudo, još je nitko nije prepjevao. Postoje neke pjesme kroz koje melodija savršeno klizi, svaka nova nota s lakoćom se nadopunjuje na onu ispred, a opet sve zvuči tako jasno i jednostavno kao da ju je skladalo dijete od osam godina.
Jednostavna melodija i jednostavan tekst od svega nekoliko stihova, pisan starim, arhaičnim jezikom kojeg nije lako prevesti ni na današnji engleski a kamo li na hrvatski.

Should auld acquaintance be forgot,
And never brought to mind?
Should auld acquaintance be forgot,
And auld lang syne!

For auld lang syne, my dear,
For auld lang syne.
We'll take a cup o' kindness yet,
For auld lang syne.



Auld lang syne ( u veoma slobodnom prijevodu – Za dobra stara vremena) tradicionalno se pjeva u novogodišnjoj noći. Pjesma govori o prijateljstvu među ljudima i kad god se izvodi na sceni uživo, svi oni koji je slušaju međusobno se prime za ruke stvarajući neraskidiv lanac povjerenja.

Posebno je dojmljivo u trenutku kad se začuju moćni zvukovi škotskih gajdi, kojima se jednostavno treba prepustiti bez suvišnog razmišljanja. Tada sve poprimi začudnu, veličanstvenu notu koja ulazi ne kroz uši već preko kože pravo u dušu, osjećaš kako te hrani, kako te jača, kako ti prolazi tijelom i penje se do grla, do očiju, i na kraju svega ta suza koju ne možeš zadržati, esencija je onog najljepšeg što život znači za svakog od nas.

E pa dragi moj, podignimo a cup o' kindness jedni drugima, čašu ljubaznosti i obzira prema svim ljudima, bez razlike. I ne samo ljudima već i svim živim bićima, pa i stvorenjima koja samo na prvi pogled nisu živa, ali su vječno tu među nama.

Ljubaznosti i obzira nam treba. Ne moramo se svi voljeti, ne moramo svi biti prijatelji, ali poštujmo drugoga kao što želimo da drugi poštuje nas, i samo tako ovaj svijet na koji dolazimo jednom, sada i nikad više, zaista može postati divno mjesto za život.