Posljednji krici naslovnice

17.12.2015.

Kad god zaronim u arhivu vlastitih misli što ih posljednjih desetak godina pokušavam preko čarobnog pera (čitaj tipkovnice) pretočiti u rečenice (hvala ti blože-ha-eru, da je do mene, nikad tako nešto ne bih imao uredno posloženo), obavezno se dogode dvije stvari. Kao prvo, spopadne me kihavica, vjerojatno od nagomilane prašine (mada bi radije odabrao štucavicu da mogu), a kao drugo, uvijek ostanem iznenađen saznanjem koji su od tekstova ostali svježi, a koje je pojelo vrijeme.



U pravilu, teme koje nam se danas, sad, upravo u ovom trenutku čine izuzetno važnima za naše društvo, teme o kojima svi ne samo bruje i glagoljaju već se i zbog podijeljenih mišljenja međusobno hvataju za gušu, svi oni bombastični napisi koji nas zaskaču, posljednji krikovi s naslovnica novina i dramatična obraćanja javnosti govorećih glava o događajima, jednim dijelom stvarno izmišljenim, a drugim izmišljeno stvarnim, iznenađujuće brzo tonu u zaborav kao da su od olova sazdane.

No, bez obzira jesu li od teškog metala ili raspršenih iluzija, sve ono čime nas dave i gnjave potpuno je nebitno, ma koliko god u tom trenutku izgledalo sudbinski važno, zapravo nije vrijedno ni pišljiva boba. Sve dok nam pod krinkom tobožnjeg napretka i boljeg života podvaljuju bauk straha, treba im glasno i jasno reći – odjebite!

Sadašnjost je trenutak između onog što je bilo i onog što će biti.



Stoga umjesto aktualnog radije biram ono trajno. Izgraditi svijet po svojoj mjeri, okružiti se ljudima koji te potiču da budeš bolji, a one malo napornije, ako ništa drugo pokušati razumjeti, zadržati na uzdi samo zbog toga da bi bio svjestan vrijednosti onih prvih. Živjeti više u dosluhu s prirodom, uspostaviti ako je potrebno, neki novi praznik. Ako se već praznuju mnogi datumi koji su ostali upamćeni istovremeno po trijumfu jednih a po krvi, nesreći i stradanjima drugih ljudi, onda ne vidim razloga zašto ne bismo slavili jednu tako divnu i prirodnu stvar kao što je zimski solsticij.

Jer, u ovo doba godine kad noć prekrije dan, studen okuje toplinu, a tama nastoji ugušiti svjetlo, preplavi me neki čudan osjećaj smiksan od čežnje, blagosti i sjete pa mi misli u trenu polete prema ljudima koji su mi ostali nepravedno daleko.

Poželim im ako ne reći, ako ne napisati, onda ih barem kozmičkom energijom dotaknuti i poželjeti nešto lijepo, nešto toplo, čak i ne znajući, već više sluteći kakve ih brige more i kakve bitke biju.



<< Arhiva >>