Pregled posta

Sedamnaest puta dnevno

Televizijski studio. Svjetlo ON, isto tako i ton, kamera jedna, druga, treća, sve kako spada. Idemo, u eteru smo.

S jedne strane stola voditelj lak na obaraču, s druge strane čovjek težak nekoliko stotina milijuna. Eura. Dolara. Čega već. U svakom slučaju, čovjek je poduzetnik. Nije odbojan, štoviše, doima se atipično simpatičnim za takav soj ljudi.
Gospodin od glave do pete. Odmjeren, u riječima i gestama. Osim što je uspješan poslovan čovjek, on je i vjeran suprug, brižan roditelj, triput već i djed. Kaže, voli otići s barkom na ribe, družiti se s prijateljima i kako to već ide.
Voditelj mu u nekom trenutku krene niz dlaku pa kaže - vi ste bogat čovjek, kakav je to osjećaj?
Da, moglo bi se reći da sam bogat, ali znate, ja vam radim sedamnaest sati na dan - kao da se pomalo pravda uspješan čovjek, muž, otac i djed.

U tom trenutku me nešto štrecne. O da, uvijek se osjetim posramljenim kad se sjetim mojih osam u odnosu na šesnaest, osamnaest, dvadeset, dvadeset i tri čak, kakvim se hvale uspješni poslovni ljudi.
Majketi, opet kažem sam sebi, kako im to uspjeva?

On radi sedamnaest sati svakog dana i zarađuje milijune i milijune. Ja radim otprilike upola nego on i zaradim konjuktivitis. Kako i neću kad osam sati dnevno sjedim na neudobnom komadu puntižele i buljim u ekran kompjutera pa se borim s brodskim krivuljama, plohama i tijelima. Ponekad sam znao raditi deset, čak i dvanaest sati, sve dok mi se leđa ne bi ukočila i krijesnice počele igrati oko očiju, a potom bi se mrtav umoran stropoštao u krevet k'o prebijeno kljuse u kanjon.
Dobro, zato ja jesam ja, a on je on. Ali ipak, sedamnaest sati...

Recimo da počinje raditi oko šest ujutro i tako radi radi radi do koliko, ček samo da izračunam, a-ha, do jedanaest sati navečer. Prepostavljam da mu se radno mjesto ne nalazi u dnevnom boravku, stoga mu je potrebno neko vrijeme dok se vrati domu svome. Olakotna okolnost mu je što u to doba nema gužve na ulicama.

I tako naš vrli poduzetnik oko jedanaest i kvarat navečer radosno prijeđe preko kućnog praga, navuče papuče, omota haljetak, uzme Slobodnu u ruke, digne noge na stolić i poviče "ženo, šta danas imamo za ručak?"
Za to vrijeme, usplahirena ženica se vrzma po kuhinji, poteže, pjate, teče, lonce, u međuvremenu joj ispadne kacijola pa se zavrti po podu i proizvodi čudne zvukove, na koncu prenese sve to na stol u blagovaoni (kacijolu obriše papirnatim ubrusom) i kaže - evo mužu moj, imamo polpete s pirejom!

Muž, naš uspješan poslovni čovjek, sav zadovoljan, pače i razgaljen pažnjom kojom ga obasipa rođena žena, pojede zasluženi objed, ponekad i repetira, a na kraju se počasti štrudelom od jabuka. Žrnovačkih.
Uglavnom, trč vamo- trč tamo, već je ponoć i po. Pravo vrijeme za druženje s djecom i unucima. Uspješan poslovni čovjek spušta se na donju etažu gdje su jedan dio garaže adaptirali za sportske aktivnosti.
Baca rukavicu izazova sinu Zdeslavu da odigraju partiju ping-ponga.

Prvu partiju stari dobije s lakoćom. Posumnja da mu Zdeslav namjerno pušta. Onda se zainati pa dobije i drugu, treću i četvrtu. Zdeslavu svejedno. Uto se na vratima pojavi drugi sin, Krešimir i unuk Renee. Sa dva ee, I oni bi pingpongirali. Stari kaže - nemože sad, kupite peškafondo, gremo na lignje.
Usred mrkle noći, spuste se do lučice, odvežu Scialino 30, ponos obiteljske flote i otplove na poštu kod Ženske pravde.
Oko četiri ure ujutro zaključe da lignje baš nešto i ne trzaju kako su se nadali, ali eto, glavno da su proveli kvalitetno vrijeme zajedno.
Uspješan poslovni čovjek liježe oko pet, a budi se dvadeset i osam minuta kasnije. Pred njime je novi radni dan. Sedamnaest sati, od šest do jedanaest.